Bosna i Hercegovina: Samo da pobijedimo sebičnost…(Edin Ramulić)
Hrvatska: Vrag je odnio šalu (Aneta Lalić)
Kosovo: Ćutanje kao sredstvo suočavanja sa prošlošću (Qerim Ondozi)
Makedonija: “Po nacionalnost sum siromav” (Fllanza Jusufi)
Srbija: Zapalio bih celo selo (Katarina Milićević)
Bosna i Hercegovina: Samo da pobijedimo sebičnost…
Bosanskohercegovačko društvo je u 2016. godini uvedeno u najveću krizu od vremena kada su topovi utihnuli, u oktobru 1995. godine. Najave referenduma u Republici Srpskoj, ali i i sve drskije verbalne prijetnje srpskih političara o mogućem odvajanju tog entiteta od ostatka teritorije države, gotovo da su paralisale život ljudi u Bosni i Hercegovini. Neodmjerene izjave vodećih srpskih i bošnjačkih političara, ali i naglašena pojava ekstremnih nacionalističkih grupa sa ratobornim porukama u medijima i na društvenim mrežama, izazvale su nelagodu i zebnju kod stanovnika u svakom kutku zemlje.
Evidentno je da ta kriza odgovara strankama i partijama na vlasti u oba entiteta i da im je ona sastavni dio kampanje na predstojećim lokalnim izborima. Zaštita vitalnih nacionalnih interesa nakon prepadanja ratom oproban je recept da se pažnja nezaposlenih i osiromašenih birača skrene sa njihovih stvarnih egzistencijalnih problema. Izborna kampanja dakako nije jedini motiv. Tenzije oko referenduma na relaciji političkog Sarajeva i Banja Luke poslužile su kao dimna zavjesa za podizanje novog kredita kod MMF-a u iznosu od 1.077.030.789 KM (milijardu sedamdeset sedam miliona trideset hiljada sedmastotina osamdeset devet). Taj kredit će se, kao i svi prethodni, utrošiti na krpljenje budžetskih provalija, održavanje glomaznog birokratskog aparata i kupovinu socijalnog mira u naredne tri godine. Dogovor za kredit je postignut u kafani, a dogovorili su ga dvojica nacionalnih lidera Milorad Dodik i Bakir Izetbegović. Odmah po izlasku iz kafane nastavili su verbalni obračun u medijima oko referenduma pa se teško oteti utisku da i ta predstava za birače nije prethodno dogovorena.
Zaoštravanje odnosa na relaciji Sarajevo-Banja Luka možda više u ovom trenutku odgovara rukovodstvu Republike Srpske i strankama koje čine vlast u tom entitetu, kako zbog očuvanja same vlasti, tako i zbog izbjegavanja odgovornosti za brojne sumnjive i kriminalne poslove, ali ne treba zanemariti ni najavu Vlade Federacije BiH da prodaje vlasnički udjel u profitabilnim javnim kompanijama. Tako je ovih dana u jeku izborne kampanje i referendumske krize prodano 40% dionica Fabrike duhana Sarajevo po cijeni daleko manjoj od stvarne vrijednosti. Prodaja je obavljena gotovo u tajnosti i izvršena pod pritiskom međunarodnih finansijskih centara kod kojih je Bosna i Hercegovina kreditno zadužena. Referendum je, dakle, spasonosniji političarima u Republici Srpskoj, ali je za sada profitabilniji njihovim kolegama i partnerima u Federaciji BiH.
Igranje na kartu podizanja nacionalnih tenzija zbog ostanka na vlasti je opasna igra u Bosni i Hercegovini. Svijet se u međuvremenu promijenio. Postao je nesiguran i prijeteći za slabe i nestabilne države. Međunarodna zajednica kakvu smo poznavali više ne postoji, sada smo u domenu nacionalnih interesa svjetskih sila, prije svega USA i Rusije, a zatim i vodećih država u EU i Turske. Pored toga, ponovno se bude i stari apetiti iz susjednih država za teritorijom BiH. To što smo geografski u Evropi nije više nikakva garancija posebne pažnje i brige bilo koga u svijetu. U slučaju izbijanja sukoba bili bi samo još jedna krizna tačka na globusu, gdje bi sa udaljenosti ratovale velike sile. Ako sumnjate u to, pitajte očajnike iz kolona izbjeglica koje traže spas od ratova. Na neki bizaran način imali smo sreću da nam se rat desio devedesetih, a ne dvadeset godina kasnije. Oni koji i danas vide rješenje bosanskohercegovačkih problema oružanim putem neka zaborave rovove, odbranu i osvajanje kota po bosanskim gudurama, na način kako se ratovalo devedesetih. Tada smo imali uveden embargo na oružje, strane promatrače i ograničeno djelovanje NATO-a u iznimnim prilikama. Imali smo dijelove zemlje i naselja u kojima se mogla pronaći relativna sigurnost za civile. U nekom novom ratu veoma lako bi nam se mogao desiti sirijski scenarij, da svaku noć različiti vojni savezi šalju svoje strateške bombardere i dalekometne projektile na sve naše gradove i djecu u oba entiteta i da se tome ne nazire kraj.
Bosna i Hercegovina i njeni građani su skoro dvije decenije bili miljenici međunarodne zajednice. Svi pozitivni procesi u zemlji (sloboda kretanja, imovinska prava, reforma pravosuđa, procesuiranje ratnih zločina…) rezultat su, u najvećoj mjeri, međunarodnih inicijativa, dok su se domaći političari okrenuli djelatnostima koje su osnaživale njihovu političku i ekonomsku moć (privatizacija društvene/državne svojine, uvećanje birokratskog aparata, nacionalizacija obrazovnog sistema…) i usput kočili i osporavali rezultate međunarodne zajednice gdje god su to mogli, a u cilju tobožnje zaštite teritorije osvojene/zadržane u ratu.
Sistem vrijednosti strpljivo građen u dvije poslijeratne decenije se urušio. Taj sistem se zasnivao na tome da će nam međunarodna zajednica, kao brižni roditelj, u svakom trenutku priteći u pomoć, bez obzira koliko se mi neodgovorno ponašali i konstantno proizvodili konflikte u zajedničkoj državi. Taj sistem vrijednosti je imao svoju utopiju da će sva neriješena nacionalna pitanja i svi egzistencijalni problemi običnog čovjeka biti prevaziđeni ulaskom u Evropsku uniju.
Sve do ove godine domaći političari su mogli ležerno da se bave rasprodajom resursa ove zemlje i stvaranjem privatnih imperija, a glasačima nuditi ulazak u obećanu Evropsku uniju. Dragan Čović, u to vrijeme predsjedavajući Predsjedništa BiH, u februaru ove godine je predao zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji. Iako je to najavljeno kao istorijski dan do danas nije stigao nikakav konkretan odgovor iz Brisela po tom zahtjevu. U međuvremenu je Evropsku uniju zadesio Brexit, kojim Velika Britanija istupa iz tog saveza i dugoročno dovodi u pitanje njegov opstanak. Ali i da nije bilo Brexita, političarima u BiH bi bilo sve teže zainteresovati birače ulaskom u Evropsku uniju zato što u susjednoj Hrvatskoj stanovnici nisu osjetili nikakav napredak nakon pridruživanja.
Problemi Evropske unije nisu iznenađenje i pretjerani razlog za brigu kod onih koji upravljaju tokovima novca u BiH i našim sudbinama. Njihov opstanak na vlasti neće biti doveden u pitanje čak i ako jednom odustanu od ”evropskog puta”. Prava prijetnja dolazi iznutra.
Vrlo je izvjesno da je sva ova radikalizacija odnosa između dva bloka nacionalnih stranaka, sa sjedištem u Banja Luci i Sarajevu, odgovor političara na masovne proteste radnika, nezaposlenih i nezadovoljnih u više bosanskohercegovačkih gradova u februaru 2014. godine. To je zapravo jedina prava prijetnja enormno uvećanoj imovini političara i njihovom opstanku na vlasti u Bosni i Hercegovini. Nažalost, to nisu institucije ove zemlje: pravosuđe, porezna uprava, policijske agencije, nego jedino nezadovoljan narod u pobuni.
Kako bi onemogućili ponavljanje tzv. februarskih protesta vladajući političari su izabrali dvije strategije. Jedna je proizvodnja međunacionalnog straha u kojem se niko neće usuditi da traži svoja radnička i ljudska prava jer će protiv sebe imati ne samo ekstremne patriotske i nacionalističke grupe, već i širok front različitih narodnih kategorija, naročito onih proisteklih iz rata, koji će stati u zaštitu svojih nacionalnih institucija i tekovina. Realna opasnost te strategije je da stvari izmaknu kontroli i da se ponovo pojave naoružane seoske straže i balvani na cesti. Ali nije isključeno da je i to dio plana. Usput bi vlasti mogle da disciplinuju sve one koji iskaču iz nacionalnog patriotskog fronta, pohapse aktiviste za ljudska prava i druge misleće ljude. Poigravanje političara sa nacionalnim emocijama i sadašnje stvaranje atmosfere straha nanosi ogromne i dugotrajne štete započetim procesima izgradnje mira i međusobnog povjerenja među pripadnicima različitih identiteta u Bosni i Hercegovini. Ta šteta je i najveća.
Druga strategija je raseliti sve one koji se ”nisu snašli” u inostranstvo kako bi umanjili broj nezadovoljnih na ulici kada se opet dese protesti. Ta strategija je veoma uspješna i na desetine hiljada radnosposobnih i mlađih ljudi su već napustili Bosnu i Hercegovinu. Krupni kapital i ne planira u ovoj zemlji otvarati pogone koji bi zahtjevali veliku radnu snagu. Za ovaj prostor su predviđene termoelektrane i hidrocentrale za koje ne treba više od 30 do 50 radnika. Za rad u rudnicima će uvijek biti dovoljno jadnika koji nisu uspjeli otići ili se zaposliti u javnom sektoru, a ako ne bude domaće radne snage mogu se lako naseliti izbjeglice iz Sirije ili ekonomski emigranti iz Indije.
Zemlja je prošla surov rat sa nesagledivim posljedicama. Da nesreći ne bude kraj, dovedena je ponovo na ivicu sukoba. Većina mladih ljudi ne vidi nikakvu perspektivu i želi otići. Obrazovni i zdravstveni sistemi se urušavaju. Privredni potencijali su uništeni ili rasprodani. Korupcija se uvukla u svaku poru društva. Većina stanovnika jedva preživljava… Gdje je u svemu tome odgovornost običnih ljudi?
Sebičnost običnih ljudi je idealno srasla uz ovakvu vlast. Niko se, uglavnom, ne buni zbog novih međunarodnih kredita jer većina ljudi u tome vidi vlastitu korist kroz isplatu penzija, toplog obroka, invalidnina, socijalne pomoći ili ručka u javnoj kuhinji. Sloboda nerođene djece i njihovih unuka prodaje se u dužničko ropstvo MMF-u zarad sadašnjeg standarda sebičnih ljudi. Ti ljudi iz istih razloga ćute i glasaju za one koji rasprodaju resurse ove zemlje, nepovratno, jednom za sva vremena daju u bescijenje i one resurse koje su naslijedili i one koje bi trebali ostaviti budućim generacijama. Sebični ljudi tako podižu ili pristaju da se trgovi i javni prostori okupiraju njihovim ”vječnim” spomenicima i obilježjima, kao da budućim naraštajima ti prostori neće trebati za njihove spomenike. Kupuju stanove i poslovne prostore u centru, koji su izgrađeni na dojučerašnjim parkovima i dječjim igralištima. Onečišćavaju rijeke, stvaraju divlje deponije, prekomjerno sjeku šumu i ubijaju divljač, kamen iz stećaka i starih utvrda ugrađuju u temelje novih kuća, čupaju petokrake i postavljaju križeve i polumjesece. Sebični ljudi ćute kada im djeca u školi nauče nacionalističke pjesmice i parole. Sebični su prema izbjeglicama i raduju se kada njihove kolone zaobilaze državne granice. Zaziru od Arapa koji su ”došli po zapuštenu zemlju i djecu”. Sebični ljudi u medijima hvale ovakve vlasti i važan su dio njihovog ostanka. Sebični ljudi stvaraju elite u kulturi i intelektualnim zajednicama i međusobno dijele mrvice iz budžeta. Iz sebičnih razloga ćute i kada radnici u drugoj firmi ostanu bez posla. Kada obespravljeni protestvuju oni radije navijaju lajkovima. Sebični ljudi se ne bore, oni sjede kod kuće ili napuštaju zemlju i odlaze za boljim životom. Sva ta sebičnost običnih ljudi u svakodnevnim situacijama razara zemlju iznutra i čini je lakšim plijenom finansijskim grabežljivcima iz vana.
U Jajcu su ljetos učenici izašli na ulicu i uspjeli se izboriti za zajedničko školovanje u istoj učionici, unatoč namjerama vlasti da ih odvoje. U julu su antifašisti na Kozari pokušali obilježiti Dan proboja i Dan borca i oduzeti taj prostor nacionalistima. U martu su u Novom veterani različitih vojski obišli stratišta ubijenih Srba i Bošnjaka, po prvi put su u tu mirovnu priču uključili i vjerske prvake. U Banja Luci djeluje organizacija ”Oštra nula”, a u Prijedoru ”Kvart”, oni u maju organizuju obilježavanje Dana bijelih traka i zajedno sa roditeljima ubijene prijedorske djece traže da se izgradi spomenik. U Sarajevu je jedan dan stajala ploča za žrtve ratnog zločina nad Kazanima. Postavile je Sarajlije i njihovi prijatelji iz inicijative ”Jer me se tiče”… Toga nije bilo prije deset godina i to je veliki razlog da budemo optimistični, ima nade za ljude u Bosni i Hercegovini, samo da pobijedimo sebičnost…
Edin Ramulić
Hrvatska: Vrag je odnio šalu
Od ulaska Republike Hrvatske u EU i oslobađajućih haških presuda Hrvatska plovi na valu svoje eto, zašto ne reći, međunarodno verificirane nevinosti ne mareći pri tom za zemaljski, egzistencijalni očaj tako voljenih Hrvata i Hrvatica. Već je i nesretnim izbjeglicama jasno da se kod nas nikako ne može krenuti od početka, jer interpretacije početka su obično najzahtjevnije. Stoga teška srca krenuću od kraja – Zoran Milanović, čovjek proćerdane političke karizme, promašio je zicer. Nakon očaja šestomjesečne vlade Tihomira Oreškovića, nakon materijaliziranja dvadesetogodišnjih proustaških aspiracija u liku i djelu čovjeka začudne dikcije, Zlatka Hasanbegovića[1], nakon Reinerovog[2] pokušaja preimenovanja Sabora u svoju povijesnu ustašku inačicu Hrvatski državni sabor, nakon Darija Kordića, osuđenog ratnog zločinca, koji „hoda za život“, nakon uništavanja gotovo svih mehanizama zaštite krhke nam demokracije, Zoran Milanović je izgubio izbore. Starom, nedjelotvornom Josipovićevom metodom „mogu ja i desno i bijesno“ izgubio je posljednju priliku da područje političke borbe redefinira i tako potakne stvaranje političkog ozračja u kojemu su društvene promjene moguće.
Umjesto kakve-takve socijaldemokratske vlade dobili smo nove Ciklon-B zvijezde poput Brune Esih[3] . Nije isključeno da ćemo tiho i kad nitko ne vidi jecati za živopisnim pravašima čija je politička pismenost taman tolika da teško skrivaju svoje namjere i svoja uvjerenja. Nasuprot njima stižu na red visoko profilirani desničari, daleko discipliniraniji, koje se teško može zamisliti u Ćorićevoj čuvenoj metafori o mladom luku i janjetini.
Šest mjeseci čekani uzdah olakšanja ostao je tako zarobljen u nevjerici kulturnjaka, novinara pisanih i elektronskih medija, nevladinih organizacija, vladinih zaklada i svih onih koji su na vlastitoj koži osjetili djelovanje Vlade Oreškovića-Petrova-Karamarka. Ne sumnjam da je ostalo jednako zapanjeno i onih 40000 protestanata u epskom „čekanju tramvaja“ koji su u šestom mjesecu potegnuli na Trg bana Jelačića za nastavak kurikularne reforme[4]. U društvu prestrašene i/ili ravnodušne većine bio je to svojevrsni spektakl, doduše tek relativno uvjerljiv. Šestomjesečna vladavina Karamarkovog HDZ-a i kolebljive grupe MOST upravo je uspjela izazvati dugo čekanu reakciju građanstva. Pa ipak ta reakcija i revolt su ostali bez političke artikulacije i ishoda. Što će reći da je na lijevoj strani političkog spektra i dalje dosta neupražnjenih mjesta pa čak i onih koalicijskih tzv. love seats, dok je desno od centra gužva neopisiva.
I koliko god 2015. nije obećavala, 2016. godina je ipak pokazala da je dno uvijek duplo. Vlada Tihomira Oreškovića je u doista kratkom vremenskom periodu uspjela dovršiti proces desekulariziranja hrvatskog društva i države čije se posljedice nesmanjenom žestinom osjećaju i nakon izglasavanja opoziva. Hrvatska radio televizija, očišćena od nepoćudnih novinara, pod vodstvom Siniše Kovačića sve pozornije prati život Crkve, ali istovremeno otvara i nove medijske prostore u kojima se crkvenim velikodostojnicima velikodušno ostavlja na volju da li bi govorili o reproduktivnim pravima žena, karakteru logora u Jasenovcu ili pak o psihofizičkom zdravlju homoseksualnih osoba. Učinak je teško mjerljiv, ali ne treba sumnjati u uspjeh propovijedi u društvu u kojemu osmaši na satu vjeronauka mogu učiti o tome kako su logor Aušvic-Birkenau osnovali ateisti.
Groteska zvana Šator[5] poslužila je kao metafora i u tekućoj godini i to u malom ličkom mjestu Srb u izvedbi Dražena Keleminca, vođe Autohtone hrvatske stranke prava. Danima su pripadnici stranke logorovali kraj Spomenika ustanku[6] zastrašujući mještane. Njihovo pravo na miran život i čuvanje antifašističke tradicije neslavno je obranjeno u posljednjem trenutku. Umjesto da primijeti kršenje čl. 325 Kaznenog zakona, Ministarstvo unutarnjih poslova je radi izostanka komunalnih dozvola o postavljanju šatora na javnoj površini uklonilo i šator i njegove stanare. Ne treba podsjećati da su se isti vratili na sam Dan ustanka, uobičajeno razdragani ustaškim pjesmama i neviđenom ljubavlju spram Milorada Pupovca.
Ni ove godine na obilježavanju Dana domovinske zahvalnosti[7] nije falilo crnih uniformi, bijelih polja i ustaških koračnica. Kninom su kao jedan stupali pripadnici Udruge „Rafael Vitez Boban“[8], a sličan scenarij ponovljen je par tjedana nakon u pretežito srpskom mjestu Donji Lapac. Veteranska udruga je na putu svog hodočašća u Udbinu imala posebnu potrebu, da ne velimo pijetet, marširati u ustaškim uniformama i pod zastavama pozdrava „Za Dom Spremni“ ovim mirnim mjestom. Kako od viška glava ne boli, policija je cijelim putem šititila hodo-časnike.
Neodgovorni politički nastupi i šutnja nakon prijetećih protesta protiv Mirjane Rakić (ravnateljice Agencije za elektroničke medije), nesankcionirani govor mržnje u medijima, ukidanje prvostupanjske presude Branimiru Glavašu[9], film Sedlara „Jasenovac – istina“ sa očiglednim negiranjem holokausta i genocida, samo su neke od redovitih pojava koje generiraju atmosferu linča. Kapilarno širenje linča u konačnici se uvijek manifestira fizičkim napadom poput onih koji su se dogodili novinaru Anti Tomiću ili kazališnom redatelju Oliveru Frljiću.
Dakle, idu dani i sve je teže razlikovati informativne emisije od šeretskih. Ukidanje jedne takve, „Montiranog procesa“[10], ostaće trajna inspiracija autorima, ali i najjasniji pokazatelj da se ničemu i nikome ne smijemo smijati. Vrag je, što bi rekli, odnio šalu.
Aneta Lalić
[1] Zlatko Hasanbegović, po vokaciji povjesničar desne političke provenijencije u čijem radu dominiraju revizionističke interpretacije novije hrvatske povijesti, krajem siječnja 2016. imenovan je ministrom kulture u Vladi RH. Osim Hasanbegovićevih fotografija iz mladosti (fotografiran s ustaškom kapom na glavi), najveću je buru izazvala njegova odluka o ukidanju financijske potpore neprofitnim medijima, odluka o razrješenju predsjednice Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac, ali i mnoge druge.
[2] Željko Rainer, predsjednik Hrvatskog sabora u sazivu 3.12.2015. – 20.6.2016.
[3] Bruna Esih znanstvena je novakinja na Institutu Ivo Pilar i predsjednica Udruge Hrvatski križni put, bliska suradnica Zlatka Hasanbegovića. Široj je javnosti postala poznata kao izaslanica Predsjednice RH na komemoraciji u Bleiburgu, te kao autorica prijedloga nacrta zakona o lustraciji. Kao kandidatkinja na listi HDZ-a, u Hrvatski je sabor izabrana preferencijalnim glasovima građana na posljednjim izborima u rujnu/septembru 2016.
[4] Inicijativa Hrvatska može bolje koju je podržalo oko 300 udruga i saveza udruga civilnog društva, sedam sindikata i dvije sindikalne središnjice, organizirala je 1.6.2016. prosvjed protiv ukidanja dugoočekivane kurikularne reforme. Prosvjed koji je, na središnjem gradskom trgu, okupio oko 40 tisuća građana, od strane vladajućih partija pokušao se diskreditirati umanjivanjem broja okupljenih građana, kao i tvrdnjama kako su ti ljudi „samo čekali tramvaj“.
[5] „Šator“ označava protest određene grupacije branitelja ispred Ministarstva branitelja u Savkoj 66 u Zagrebu. Tražeći ostavku ministra u SDP-ovoj vladi, branitelji su „kampirali“ ispred Ministarstva 555 dana. Po održavanju parlamentarnih izbora u rujnu/septembru 2016. i pobjedom HDZ-a, „šator“ je razmotiran, ali je ostao paradigma izražavanja protivljenja ove braniteljske populacije svim društvenim pojavama, ali i zakonima koji odstupaju od njihovog viđenja uređenja društva.
[6] Dan ustanka naroda Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji obilježavao se 27.7., u spomen na dan kada su, nakon tjedana izloženosti ustaškoj represiji, partizanski gerilski odredi i stanovnici ličkog kraja 27.7.1941. podigli ustanak koji se proširio na čitavu Liku i Kordun te ubrzo zahvatio i druge dijelove Hrvatske. Raspadom Jugoslavije, ovaj datum je ukinut, a umjesto njega se kao praznik uspostavlja Dan antifašističke borbe, u znak sjećanja na 22.6.1941., kada je u šumi Brezovica kod Siska oformljen Sisački partizanski odred. Ustanak 27.7. 1941. u posljednja se dva desetljeća u Hrvatskoj osporava te nastoji odrediti kao zločin koji su Srbi Like i Korduna počinili nad Hrvatima.
[7] Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan branitelja obilježava se 5.8., u spomen na vojno-redarstvenu akciju Oluja, kojom je teritorij koji je bio pod kontrolom Srpske autonomne oblasti Krajina vraćen pod hrvatsku vlast. Jedna od posljedica ove akcije je protjerivanje oko 200 tisuća hrvatskih Srba sa tog teritorija.
[8] Udruga i bojna „Rafael Vitez Boban“ uspostavljena je u spomen na ustaškog satnika Rafaela Bobana, zamjenika zapovjednika zloglasne ustaške postrojbe Crna legija. Crna legija je taj nadimak dobila zbog crnih odora koje su nosili njezini pripadnici, ali i zbog iznimne okrutnosti prema žrtvama, prije svega civilima.
[9] Branimir Glavaš je 2009. osuđen za ratni zločin nad srpskim civilima u Osijeku te osuđen na 10 godina zatvora.
[10] Satirični televizijski magazin koji je inspiraciju počesto nalazio u tada vladajućoj stranci i članovima Vlade.
Kosovo: Ćutanje kao sredstvo suočavanja sa prošlošću
Uvek kada govorimo o suočavanju sa prošlošću, na pamet nam pada samo jedan jedini pristup za koji znamo, a to je pristup po kome se pod suočavanjem podrazumeva diskusija i razjašnjavanje prošlosti, sučeljavanje stavova jednih sa drugima, sučeljavanje naših stavova sa faktima o događajima, sučeljavanje stavova drugih sa istim faktima, pokušaj da se sagledaju stvari iz naše perspektive, iz perspektive drugih, spolja, iznutra, i tako redom.
Kako suočavanje sa prošlošću, tako i suočavanje sa različitim problemima koji nam ne daju mira i traže razrešenje takođe ima dva moguća pristupa: jedan koji podrazumeva aktivno suočavanje, te ćutnju. Dok je prvi pristup prilično poznat, u širokoj je upotrebi i njemu su posvećene mnoge psihološke i sociološke studije, ja ću ovde pokušati da govorim o drugom, manje popularizovanom pristupu, onom koji se zasniva na ćutanju.
Naime, ljudi se često koriste ćutanjem kako bi rešili neki nerešivi problem. Koriste se ćutanjem onda kada su već iskoristili sve druge argumente vike, ubeđivanja, sučeljavanja, sudaranja, svađe, napada, intelektualnog i emotivnog ponižavanja, verovanja, neverovanja. Spisak je to bez kraja. Ljudi se koriste ćutanjem zato što su shvatili da im nijedno drugo sredstvo neće doneti rešenje problema o kome je reč. Ljudi se koriste ćutanjem kada ih tačka do koje je problem zakomplikovan uveri da nema drugog načina da mu pristupe, osim da dignu ruke od njega i da okrenu novu stranu, u nadi da sećanje na prethodnu neće prekriti svaku narednu stranu, sve do kraja knjige. Ali svaka nova stranica otvara se u nadi. Jer se i aktivnim suočavanjem nadamo da ćemo rešiti, a ne da ćemo dodatno zakomplikovati problem.
Ćutanje nije popularna metoda jer u sebi prikriva cilj.
Ćutanje prikriva i plemenite ciljeve, kao i lukave namere.
Ćutanje prikriva i uverljive argumente, kao i prazne reči.
Ćutanje prikriva i najjače oružje napada, kao i najsnažnija sredstva samoodbrane.
Ćutanje i jeste, i nije metafora.
Pokušaću ovde, naime, da ne ponavljam stvari koje su ljudi pre mene već rekli, bilo javno ili prećutno.
Dolazim iz jednog nevelikog grada na Kosovu, u kome se u ogromnoj meri ćuti. Ćuti se kada se govori na albanskom, ćuti se i kada se govori na srpskom. Ćuti se kada se govori o grožđu i šljivama, ćuti se i još više onda kada se govori o poslednjem ratu na Kosovu.
Prema rečima onih koji su odlučili da ipak ne ćute, u julu 1998. su ovaj višenacionalni gradić na jugu napale gerilske jedinice Oslobodilačke vojske Kosova, u pokušaju da zauzmu stratešku tačku koja bi poslužila za stvaranje baze za nastavak takvih operacija, sve do postizanja krajnjeg cilja.
Prema onima koji su odlučili da ne ćute, ovi vojnici su napadali grad tri dana za redom. Naravno, bili su malobrojniji, slabiji u pogledu naoružanja, kao i svih onih karakteristika koje prate jedan takav događaj, koji tek što se bio dogodio u jednom novom vremenu i prostoru.
Nakon tri-četiri dana, i dalje sve prema onima koji su odlučili da o tome ne ćute, ovi vojnici su otišli, pobegli su, dezertirali, taktički se povukli, i tako dalje, dok nije došao red za napad na srpsku vojsku i policiju, koja je za vrlo kratko vreme, u znak odmazde za prethodne napade, pobila veliki broj civila.
Smrt je apsolutno ćutanje.
Smrt je krajnji anestetik, zaborav, prirodno neshvatljiv teren.
Smrt je suočavanje sa samim sobom, suočavanje sa životom, suočavanje sa ćutanjem.
Smrt je beskrajni vapaj, neopisivi bol.
Smrt je apsurd ispunjen značenjem.
Na Kosovu se malo govori o žrtvama rata. Tu mislim na ubijene civile, na žrtve nasilja.
Naime, na Kosovu se mnogo govori samo o palim borcima, odvažnim vojskovođama, o slavnim bitkama, neslavnim bitkama, prvom napadu, drugom napadu, prvom ubijenom borcu, drugom ubijenom borcu, prvoj bombi, drugoj bombi.
Ali, na Kosovu se malo govori o smrti jednog čoveka, o fizičkoj i emotivnoj praznini koja nastupa pred intelektualnom neshvatljivošću iznenadne smrti, smrti najvoljenije osobe.
Preživeli civili ožale ubijene civile, a zatim ćute. Dok preživeli vojnici ožale ubijene vojnike, a zatim počnu da se suočavaju sa prošlošću, sa sadašnjošću i sa budućnošću.
U takvom suočavanju, o imenima i delima tih vojnika piše se u knjigama, podižu im se biste i spomenici.
S druge strane, u ćutanju onih prvih, o imenima ubijenih se ne govori, i to možda ne zato što ona ne zaslužuju da budu upamćena, da se spominju u knjigama, da se uklešu na biste i spomen-ploče, već zato što je nakon beskrajnog vapaja i boli od koje zastaje dah nastupilo ćutanje kome su se oni predali.
Ali, ćutanje je uvek poslednji korak, nikada prvi ili drugi.
Stoga, treba da ostavimo s mirom one koji su odlučili da ćute.
Treba da ostavimo s mirom one koji su u ćutanju pronašli utehu.
Treba da ostavimo s mirom one kojima ne možemo da vratimo njihove nestale.
Treba da ih ostavimo s mirom, sve dokle njihovo ćutanje ne bude i nas navelo da konačno zaćutimo.
Qerim Ondozi
Makedonija: “Po nacionalnost sum siromav”
Do prije godinu dana sam mislila dok sam živa shvatiti neću zašto većina ljudi svijetom hodaju širom zatvorenih očiju. Kako ne vidimo da nas, iz dana u dan, iz godine u godinu, neodgovorni političari sve više uništavaju.
Razmišljajući o Makedoniji i svim dešavanjima zadnjih 15 godina jedino što sam uspjela konstatirati je da nekako neprekidno živimo u nekoj vrsti konflikta. Da nam se svako malo dešava ponešto, a to nešto održava konflikt živim. Posljednjih godinu dana Makedonija je, zbog građanskih podjela, najviše partijskih, ali i protesta, opet privukla pažnju medija po regionu a i šire. Nešto slično kao i 2001. godine, no, za razliku od toga tada, od rata, povod za potencijalni konflikt ovoga puta nije međuetnički.
Politička kriza je započela prije više od godinu dana, poslije skandala sa prisluškivanjem. Naslušali smo se o umiješanosti državnih i partijskih funkcionera u kriminal i korupciju. Slušali smo kako dogovaraju krađu izbora i još mnogo drugih stvari uključujući i vrijeđanje i ponižavanje građana. Zbog nastale situacije je došlo do nekakvog prisilnog dogovora zvanog “Pržinski dogovor” koji su potpisali lideri četiri glavne partije u zemlji, dvije makedonske i dvije albanske, a koji je imao uspostaviti uslove za održavanje izbora u novonastaloj situaciji. Taj dogovor nije bio ispoštovan kako je bilo predviđeno. Čini mi se da nam svi ti mirovni dogovori kao što je i “Ohridski ramkovni dogovor” nisu donijeli nešto pretjerano dobroga i korisnoga. Ali, ipak, iz “Pržinskog dogovora” je formirano Specijalno tužiteljstvo čija uloga je gonjenje organiziranog kriminala, djela koja proizlaze iz sadržaja ilegalnog prisluškivanja. Ovaj će organ istražiti falsificiranje dokumenata i kršenje prava glasa, dogovaranje izbora, treba objelodaniti slučaj Monstrum (petostruko ubojstvo kod Smilkovskog jezera)[1], slučaj Martina Neškovskog (ubijen od policajaca na dužnosti na proslavi izborne pobjede vladajućeg VMRO-DPMNE) i još veliki broj slučajeva.
Kriza je svoj vrhunac postigla nakon masovne abolicije političara za koje je utvrđeno da su krivi za zloupotrebu vlasti, i koju je proglasio predsjednik države Gjorge Ivanov. Abolicija je bila vrhunac razočarenja, bila je nešto preko čega se nije moglo preći pa je to natjeralo građane da izađu na ulice i da postanu “neposlušni”. Svakako, diktautra vladajuće partije VMRO-DPMNE izlazi na vidjelo na različite načine, ovoga puta kroz organizaciju kontra protesta na koje su simpatizeri partije dovoženi autobusima iz raznih gradova. Dok se sve ovo dešava u zemlji, albanske partije i njihove pristalice se drže po strani (a samim time podržavaju VMRO-DPMNE) kao da se njih ne tiče, kao da isti taj premijer nije premijer njihove države. Ali jasna je podrška koja se indirektno daje vladajućoj koalicijskoj partiji, nešto u stilu ruka ruku mije.
Namjera abolicije je bila da zaštiti funkcionere. Da spriječi da se krivci imenuju i odgovaraju za svoja djela. Pokušao se spriječiti rad Specijalnog tužiteljstva jer je podneseno dosta krivičnih prijava protiv funkcionera vladajućih partija. Makedonskih i albanskih. Abolicija je obuhvatila 56 osoba, među njima je bio pomilovan Nikola Gruevski, lider vladajuće partije te bivši premijer Makedonije, isto tako i Gordana Jankulovska, ministrica unutarnjih poslova, koju ta pozicija obavezuje da se bori protiv korupcije i kriminala. Abolicija svakako potvrđuje sumnje da je bilo kriminala u vlasti.
Ljudi su izašli na ulice, podigao se glas protiv nepravde, pružao se otpor onima koji im oduzimaju pravo na dostojanstven život i pravo na ponos. Organizacija je započela od strane nevladinih organizacija, no priključili su se različito opredjeljeni građani. To više nisu samo protesti nego je nastala revolucija, koju čine međusobno i po svim osnovama različiti učesnici, po tome su je i nazvali “Šarena revolucija”. Nezadovoljstvo građana je raslo, a samim tim i naš broj na ulicama, svakim danom nas je bilo sve više i više. Na početku samo u Skoplju, kasnije i u ostalim većim gradovima u zemlji. Moram priznati da je savršen osjećaj biti dio te revolucije. Epitet “šareno” se prakticira tako da se tokom protesta u šarene boje oboje preskupi spomenici izgrađeni da svedoče o antičkoj Makedoniji i barok fasade.
“Neposlušni građani” su se okupljali ispred Specijalnog tužiteljstva pa nisu zaboravili posjetiti kancelariju predsjednika države u centru Skoplja, koju su vrlo lijepo ofarbali jajima i napravili veću štetu. Tražili su da predsjednik povuče odluku o aboliciji, što je i učinio nakon nekog vremena, pod pritiskom Evropske Unije i građana. Centar grada, odnosno spomenici iz projekta “Skoplje 2014” (koji su ništa drugo sem pokazatelji nacionalizma) su fantastično obojeni u šarenilo od strane takonazvanih huligana. Policija je nakon toga incidenta privela nekoliko učesnika na protestima.
Narod je i dalje u neizvjesnosti koja već dosta traje, istovremeno zasićeni od svega. Pitanje je kako ćemo se izvući iz ovoga labirinta u kojemu se već dugo vremena, bez izlaza, vrtimo u krug. Jasno mi je da je pravda skupa.
Najtužnija stvar, no i realnost je da je veliki broj građana došao do prosjačkog štapa, veliko je siromaštvo postala zajednička stvar različitih nacionalnosti u zemlji. Tako je nastala i gore navedena slika u Skoplju sa grafitom na zidu “Po nacionalnost sum siromav”, dok čovjek prebire po smeću. Ljudima u zemlji je njihova nacionalnost siromaštvo. Ova slika puno govori o stanju u Makedoniji. U ovoj zemlji žive stotine tisuća dobrih ljudi, a sve više njih obrazovanih i sposobnih odlaze iz zemlje.
Nedavno je zemlju pogodila i vremenska nepogoda, desila se poplava u Skoplju i Tetovu, službene informacije kažu da su poginule 22 osobe. Štete su velike za mnoge obitelji. No to i dalje ne sprječava vladu da ulaže u projekat “Skoplje 2014” i da nastavi sa gradnjom baroka i panoramskog kola za koje je predviđeno da košta 19 miljuna eura, dok za oštećene obitelji u poplavi nema para ni rješenja.
Iako sve ovo zvuči dosta tmurno, nada za bolje sutra postoji, nada da još nije sve izgubljeno jer se narod budi i ne pristaje više tako lako na vladine manipulacije. To se dokazalo nakon njihovog pokušaja da ponovno destabiliziraju državu međunarodnim problemom, odnosno slučajem u Kumanovu u “Divljem naselju” (Maj, 2015)[2], no narod to nije dozvolio. Šarena revolucija je isto dokaz da postoje ljudi različitih pripadnosti, a zajedno su u jednoj ideji i cilju – da žele bolju Makedoniju za sve nas. I što je najbitnije, ima nas dosta. Kod nas više nije sve sivo, kod nas je šareno, nose se sve boje, i lijepo nam stoje.
Fllanza Jusufi
[1] Masakr na Smilkovskom jezeru dogodio se uoči Uskrsa 2012. godine, kad su ubijeni mladići Kire Tričkovski, Filip Slavkovski, Cvetančo Acevski i Aleksandar Nakevski, te ribolovac Borče Stevkovski. Za krivično djelo terorizma, po presudi Krivičnog suda u Skoplju, su na doživotni zatvor nepravomoćno osuđeni Alil Demiri, braća Afrim i Agim Ismailović, Fejzi Aziri, Haki Aziri i Sami Ljuta.
[2] 9. maja 2015., u par ulica u Divom naselju/ Lagja e trimavë vodio se pravi rat. Policija je rekla da su započeli akciju protiv veće grupe terorista koja je ukopana u više kuća. Krvavi sukob koji je trajao skoro 24 sata je ostavio tragičan bilans od 22 poginulih (od njih 8 policajaca) i 37 ranjenih policajaca… Vidi: Boro Kitanoski “Makedonija: Së bashku. Заедно.” u CNA, Godišnji izvještaj 2015, str. 61-63
Srbija: Zapalio bih celo selo
Pre nekoliko meseci iz Haškog tribunala u Srbiju se vratio Vojislav Šešelj[1]. Bilo je potrebno samo da njegov nekadašnji sekretar stranke raspusti vladu, a potpredsednik stranke raspiše izbore, pa da Šešelj uđe, kao poslanik, u Skupštinu Republike Srbije. U prvostepenoj presudi Šešelj je oslobođen optužbi, i posle 13 godina vratio se u Srbiju kao “pobednik”. Neko ko je “pobedio” Haški tribunal, „kazamat za Srbe“.
Kada je, 2003. godine Šešelj odlazio u Hag, premijer Srbije bio je Zoran Đinđić. Ubijen je neposredno posle toga. Kada se 2016. slavodobitno vratio iz Haga, premijer Srbije bio je Aleksandar Vučić, a predsednik Tomislav Nikolić, njegovi dugogodišnji najbliži saradnici, koji su, u međuvremenu, osnovali svoju stranku (2008. godine), i ubrzo pobedili na svim izborima, i osvojili apsolutnu vlast u Srbiji. Tako da se njihov nekadašnji idejni vođa i politički otac[2] vratio u atmosferu koja mu je poznata, i koja njegovim idejama prija.
U vreme kada je on odlazio put Haga, u Srbiji je postojala nada, vera da su promene moguće, vizija da se nešto menja, olakšanje što su diktatorsko-fašistički lideri svrgnuti sa vlasti, ideja da je „Srbija na dobrom putu“. Vratio se u opljačkanu i ojađenu državu, među ljude bez nade, bez vere da je bilo kakva promena iole moguća, među ljude koji biraju njegove nekadašnje partijske saradnike na nekoliko izbora zaredom, i to ogromnom većinom. Da je od Deda Mraza poželeo poklon, bolji ne bi mogao da dobije. I za sve to nije kriv ni samo on, ni sadašnja vlast u Srbiji, samo je dobar primer koliko nada i vera mogu da budu iluzija, i koliko Srbija nikada nije izašla iz nacionalističke matrice, ma kako se ponekad činilo da „evo je, tu je, samo što nije“. Nije.
Izbori su bili, u aprilu ove godine, vlada je formirana nakon skoro četiri meseca, ali ne postoji više žar iščekivanja promena, bilo kakvih, ne postoji vera da su one moguće, ne postoji ni iluzija da je „Srbija na dobrom putu“. Aleksandar Vučić koji ima dve košulje i dva lica: jedno za Evopu i svet, drugo za Srbiju, ponovo je premijer. U istom trenutku kada je na svečanosti u Briselu otvarao poglavlja 23 i 24 za pristupanje Evropskoj Uniji, njegovi partijski drugovi, onako bliski kako je on bio Šešelju, su u cetru Beograda otvorili izložbu „Necenzurisane laži“ na kojoj su izložili sve javne kritike koje su za dve godine upućene Aleksandru Vučiću. Autori tih kritika, mahom novinari i novinarke, ali i drugi ljudi koji samo imaju naloge na društvenim mrežama su obeleženi kao „neprijatelji“ i vlast im je stavila metu na čelo.
Sa metom na čelu kreću se svi nezavisni novinari u Srbiji, jer svakodnevno dobijaju pretnje. Poslednje su upućene Slobodanu Georgievu, novinaru Vremena i BIRN-a, i Nedimu Sejdinoviću i Dinku Gruhonjiću, iz Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine. Kada premijer zemlje svakog ko se usudi da kritikuje nešto iz domena društvenog života nazove „ološem“, onda su vrata nasilja širom otvorena, posebno za ono malo ljudi koji još imaju hrabrosti i nade. Ili bar jedno od ta dva.
Izbegavam da pomenem opoziciju, jer su opozicija Vučiću (sa osvojenih 48,25% glasova) i SPS-u sa kojima formira vlast (10,95%) sada i Šešeljeva stranka koja se vratila u parlament (SRS, 8,10%), i profašističke „Dveri“ i DSS (5,04%), i stranka nekadašnjeg Vučićevog ministra Saše Radulovića „Dosta je bilo“ (6,02%), i sa druge strane Demokratska stranka (ili ono što je od nje ostalo, sa 6,02%) i koalicija LDP-LSV-SDS (iliti poznatija kao Čeda-Čanak-Tadić, sa 5,02%). U izbornoj noći, ujedinjena opozicija je reagovala na pokušaj izborne krađe, pa se ta krhka demokratija u Srbiji našla na još jednom teškom ispitu: da li podržati princip da je izborna volja građana svetinja, i boriti se protiv krađe glasova, iako to znači da će profašistička partija da se nađe u parlamentu, ili ne činiti to, jer se tako samo jačaju prilično već osnažene partije na ivici zabrane i pojedinci na ivici zatvora zbog govora i delanja iz nacionalne i šovinističke mržnje.
Apsolutna vlast je osvojena i na lokalnim nivoima, što najviše odgovara tabloidima, koji sad imaju nepresušan izvor za razne bizarne vesti o tome kako se pojedini političari na lokalu ponašaju, i to se kreće od ozbiljnih optužbi za seksualno uznemiravanje, korupciju, mobing, do toga da neki skorojevići u politici bebama daju cuclu sa „svarovski“ kristalima, ili sa platom od oko 400 evra letuju u luksuznim letovalištima po svetu. Tako se stvara iluzija slobode govora i iluzija da je vlast podložna kritici: vrh i najmoćnije niko ne kritikuje, kritikuje se neki mali šrafčić u lokalnoj vlasti, nebitan, i samim tim, laka meta.
Svakakve bizarnosti se mogu naći u medijima, ali ono o čemu se ćuti je rušenje objekata u Hercegovačkoj ulici, u naselju Savamala, zarad izgradnje megalomanskog projekta „Beograd na vodi“. Zbog bespravnog rušenja u toku izborne noći, kada je i policija odbila da reaguje na pozive građana, mesecima unazad hiljade ljudi u Beogradu protestuje. Kao i u Novom Sadu, zbog smene urednika na Televiziji Vojvodina. No, slike protesta, reči i poruke protestanata ne stižu do glavnih medija, pre svega do televizije, ili budu nazivani „šačicom plaćenika“, baš kao i u ono vreme sa kraja ’90-ih kada je sadašnji premijer bio ministar informisanja.
Od početka godine, do sredine devetog meseca, ubijeno je (najmanje) 23 žena[3]. Ubice su njihovi partneri. Osim žena koje su žrtve, bilo je i drugih žrtava – njihove dece, sadašnjih partnera, prijatelja. Jedno od najvećih ubistava desilo se u vojvođanskom mestu Žitište, u kojem je jedan čovek ubio svoju bivšu ženu i još četvoro ljudi, a ranio preko 20 njih. Većina tih žena se obraćala policiji i ostalim službama koje su trebale da ih na neki način zaštite, ali nisu. Zaštitnik građana je ukazao na propuste državnih organa u 12 slučajeva ubistva žena (u preporuci izdatoj krajem jula, kada je bilo 14 ubijenih žena, u međuvremenu je taj broj, na žalost, porastao).
U Beogradu je u junu ove godine organizovana jedna Parada ponosa, u septembru će biti druga. Odakle i zašto su sad dve, pitanje je za LGBT organizacije, no, važno je reći, junska parada nije izazvala gotovo nikakve reakcije. Videćemo kako će proći septembarska, no čini se da je vlast zaustavila svoje jurišnike, te da osim Srpske pravoslavne crkve i (pomenutih, gore) Dveri, zabranjenog Obraza – nema većeg i nasilnijeg otpora održavanju Parade. Što je pozitivni pomak.
A, kada se izmaknemo iz unutrašnje politike u Srbiji i pogledamo preko plota – ili preko nišana – možemo da vidimo da odnosi u regionu od zaustavljanja ratova do danas – nikad nisu bili gori. I opet u svojoj šizofrenoj politici gde u Briselu glumi faktor mira i stabilnosti, a u Beogradu velikog vođu srpske nacije, Vučić se sa jedne strane šeta sa Izetbegovićem po Kalemegdanu i igra šah, a sa druge podržava Dodika i voda ga sa sobom. Iako nisu podržali referendum u Republici Srpskoj, i Vučić i Nikolić podržavaju Dodika, i samim tim doprinose destabilizaciji BiH.
Iako je nedavno premijer Srbije Vučić predao predsednici Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović veliki buket cveća, i to simbolično, na mostu, kao da su zaljubljeni par koji se malo sporečkao, a ne predstavnici država, odnosi Srbije sa Hrvatskom su neupitno loši, i opšte je mišljenje, najgori od rata do danas. I to tako loše stanje odgovara i jednima i drugima – svoju slabost i nedostatke najbolje sakriješ optužujući onog drugog. Podgrevanjem vojničkog pasulja, koji su oni i skuvali pre 25 godina, i jedni i drugi se nadaju samo dobrim izbornim rezultatima, jer je strah, shvatili su to davno, najbolji vladar. Jedni će rehabilitovati ustaštvo i beatifikovati Stepinca, drugi će odmah Dražu Mihailovića. Pa sve tako: ne da komšiji crkne krava, nego da crknu i krava i komšija, i da izgori selo. Pa šta ćeš onda ti, ako izgori selo? Neka izgorim i ja, samo da njima ne bude dobro. Lako ćemo za selo.
Sa Kosovom je sve i dalje pod velom neke čudne tajne: u Briselu se održavaju neki pregovori, nešto se na njima i dogovori, daju se zvanične i šture izjave, ali onda svaka strana, kad se obraća novinarima na maternjem jeziku, govori o svojoj pobedi. I o nečemu što je, uprkos otporu, izdejstvovala. Šta tačno, niko baš ne zna. Smeškaju se i rukuju, to znamo. I samim tim se nadamo boljim odnosima, slobodi kretanja, rešavanju spornih pitanja… ali onda se, na početku Olimpijade oglasi ministar sporta i omladine i pozove sportiste iz Srbije da siđu sa postolja ako se na njemu nađe i predstavnik Kosova. Posebno je zanimljivo što je sportiste iz Srbije pozvao da se „ne intimiziraju“ sa kosovskim, pa se javnost danima zabavljala tumačeći šta zapravo znači „intimiziranje“.
Gotovo u celom svetu je sada desnica na vlasti – ili će na nju, bojim se, uskoro doći. A gde je levo i postoji li uopšte u svetu danas levo, ili svi stojimo na nekom centru, čekajući da nas strah odvede skroz desno? Ma uostalom, lako ćemo za svet.
Katarina Milićević
[1] Lider Srpske radikalne stranke, optužen pred Haškim sudom za ratne zločine. 2003. se dobrovoljno predao Tužilaštvu.
[2] Aleksandar Vučić, iz vremena članstva u SRS:”Sve što znam o politici sam naučio od Vojislava Šešelja.”
[3] Podaci na dan: 14.9.2016. ; izvor: mreža “Žene protiv nasilja”.
