Četvrti po redu Trening iz izgradnje mira za studentice i studente iz Bosne i Hercegovine održan je u periodu od 22. do 28. srpnja/jula na planini Vlašić. Na treningu je sudjelovalo 20 studentica i studenata, raznolikih društvenih i kulturnih pozadina, a koji dolaze iz lokalnih zajednica na području cijele BiH.
Nažalost, zbog otkazivanja, ali i manjeg broja prijava (67 ukupno) ostali smo uskraćeni za prisustvo sudionika koji dolaze s područja u kojima je dominantan hrvatski kontekst. Ovaj nedostatak nam je predstavljao poteškoću zbog važnosti etničkih identiteta u državi u kojoj živimo, osim toga, grupni mehanizmi koji se baziraju na nacionalnom su jedan od najjsnažnijih faktora koji utječe na društvenu dinamku koju imamo u Bosni i Hercegovini. Naravno, nacionalna dimenzija nije jedina, ali je ta dimenzija, u našem kontekstu, faktor čije bi zanemarivanje po našim vrijednosnim standardima predstavljalo korak unazad. Isto tako, reprezentativnost nam je važna i zbog raznolikosti same grupe.
Među sudionicima smo imali buduće pravnike, doktore medicine, inžinjere, arhitekte, ekonomiste, politologe, te buduće svršenike filozofskih fakulteta, a koji studiraju na Univerzitetima: u Sarajevu, Istočnom Sarajevu, Bihaću, Zenici, Tuzli, Bijeljini i Banjaluci.
Rodni balans se sastojao od 12 žena i 8 muškaraca.
Organizirati ovakav trening u pandemijski nesigurnom vremenu predstavljalo je nimalo lagan zadatak. Prije svega, nismo mogli biti sigurni da će se trening uopće održati, mogućnost otkazivanja stalno je postojala, i bitno nam je bilo da sam prostor i ljude zaštitimo od mogućnosti zaraze i komplikacija virusom tijekom samog rada. Ipak, zbog važnosti programa i potencijala za promjenu koji nosi ova generacija budućih visoko obrazovanih ljudi i potencijalnih donosioca odluka u našim zajednicama, odlučili smo da je održavanje ovakvog treninga, uz sve mjere opreza i predostrožnosti, ipak moguće i održivo i da je važno da i ove godine uradimo ovakav jedan trening.
Hrabrost i otvorenost dvadesetogodišnjaka
Početni dio treninga je bio rezerviran za međusobno upoznavanje, te teme vezane uz upoznavanje, komunikaciju i timski rad. Sudionici su u startu pokazali iznenađujuću razinu otvorenosti i hrabrosti da pred grupom od 20 nepoznatih ljudi, podijele o sebi i svom životu intimne i snažne priče te svoj formativni put. Takva snažna grupna dinamika mladih ljudi koji su se tek upoznali, nastavila se i u dijelu gdje smo se bavili komunikacijom, a posebice na timskom radu gdje su sudionici prepoznali važnost i potencijal suradnje i timskog rada u svemu što se radi, pa tako i u izgradnji mira koja je fokus ove vrste neformalnog obrazovanja.
Važan dio treninga, po utiscima koji su dolazili iz grupe, ali i po utiscima trenerskog tima, predstavljao je dio koji se bavio identitetima i onome što oni predstavljaju u našim životima. Učesnici su po prvi put (po njihovim riječima tokom radionica i evaluacije) dobili priliku da otvoreno razgovaraju o onome što ih oblikuje i definira u odnosu prema drugima, ali i da vide na koji to način funkcioniraju mehanizmi identitetskog svrstavanja drugih ljudi i na koji način to utječe na druge. Promišljanje o ovome, kao i sloboda razmišljanja “izvan kutije” predstavljaju jedan od osnovnih mehanizama promjene koji nam omogućuje da se oslobađamo onoga što se kod nas uzima zdravo za gotovo i što se često naziva naslijeđem ili tradicijom, a ima negativne utjecaje na druge te dovodi do predrasuda i diskriminacije prema drugima.
Bojazan od nametanja odgovornosti
Središnji dio treninga predstavlja dio koji se bavi zajedničkom nasilnom prošlosti i onime što ona nosi sa sobom. Iako smo kao trenerski tim imali bojazan da se ovi mladi ljudi neće moći pronaći u ovim temama, da su im daleke i da će im, uzimajući u obzir prosječnu starost od 20 godina, razmjena o temama rata predstavljati nametanje i obavezu, ispostavilo se da nam je bojazan potpuno neutemeljena. Kako smo zamjetili, iako se radi o ljudima rođenima nakon rata, vidljive i nevidljive posljedice rata su itekako prisutne u njihovim životima, oni su bili spremni da o njima promišljaju jako duboko i konstruktivno. Štoviše, razina na kojoj su oni razgovarali o ratu i prostor koji su dali jedni drugima, uz odsustvo autocenzure, predstavljalo je ogroman iskorak u odnosu na način na koji se o ovim temama razgovara u javnom prostoru i bosanskohercegovačkom društvu. Ta sloboda i otvorenost nam govori, da se promjene ipak događaju i da su dijelom pogonjene time što ovi mladi ljudi nemaju breme direktnog sjećanja na ratno doba. Većina grupe je objeručke prihvatila siguran prostor za razgovor, sukob mišljenja, dijeljenje iskustava i stavova te ga je koristila ne samo da nešto kaže nego i da čuje druge. Taj otvoreni prostor postojao je ne samo za vrijeme rada, nego i u neformalnom dijelu, i on predstavlja jako važan element treninga. Uz sve to, dinamika otvorenog prostora je ključna kako bi se mogle razumjeti potrebe, iskustva, strahovi pa i kritike onih drugih. Ta vrsta sigurnog i otvorenog prostora je važna i zbog treniranja osobnih mehanizama kako da se s tim neslaganjima i razlikama nosimo i kako da na taj način rješavamo naše sukobe.
Nažalost, i taj otvoreni prostor za razgovor o prošlosti i ratu nije bio prihvaćen od svih učesnika i učesnica tako da su, zbog onoga što je na tu temu rečeno tijekom radionica, dvije sudionice napustile trening. No, i to je jedan o realnih mehanizama koji nam se svakodnevno događaju kad radimo na ovim temama, pa je u ovom slučaju bio koristan da uvidimo i na koji način se moramo i možemo nositi sa ignoriranjem i bježanjem kad se bavimo zajedničkom ratnom prošlosti. Odabir da se izađe iz prostora koji je otvoren za razgovor, ne kaže ništa, ali gestom odlaska pošalje poruka drugima je osobna odluka, na koju ni trenerski tim, ni grupa, nisu mogli u datom trenutku utjecati.
Osim toga, ražalostio nas je, ali ujedno i obradovao feedback iz grupe da su oduševljeni interaktivnim načinom rada i da je većini učesnika/ca ovo prvi put da imaju iskreni osjećaj da je njihovo mišljenje važno, da ih se sasluša i razumije ono što govore. Koliko vidimo, društvo već dvadeset godina oblikuje ovu generaciju u ex-chatedra stilu (šuti-slušaj-reprodukuj) koji ih potpuno otuđuje od kritičkog mišljenja, razmišljanja svojom glavom i osobne inicijative. Moramo se zapitati kako se to naš obrazovni sustav odnosi prema svojim budućim nositeljima zajednice, te na koji način ih oblikuje i gdje nas to sve skupa zapravo vodi?!
Ratni veterani: Ako oni mogu, mi moramo
Četvrti dan treninga, nakon tema koje se direktno tiču rata i onoga što bi bio pošten odnos prema prošlosti u našim zajednicama, grupi su se pridružila i trojica ratnih veterana, mirovnih aktivista: Franjo Grgić (bivši pripadnik HVO iz Bihaća), Đoko Pupčević (bivši pripadnik Vojske Republike Srpske iz Šamca) i Adnan Hasanbegović (bivši pripadnik Armije BiH iz Sarajeva). Oni su studentima i studenticama prenijeli svoja iskustva i način na koji oni grade mir. Ratni veterani, kao mirovni aktivisti su kod učesnika ostavili snažan utisak te smo sa zajedničkog razgovora, svi zajedno izašli osnaženi i motivirani za daljni mirovni rad, jer ako bivši neprijatelji mogu, mi onda moramo, kao što je rekla jedna učesnica
Trening smo završili temama izgradnje mira i nenasilne akcije, te smo zajednički razmjenili ideje za načine na koji svatko od nas može graditi mir u svojoj najužoj zajednici. Dotakli smo se i nekih konkretnih primjera na koje možemo zajednički utjecati, te zaključili da je izgradnja mira zapravo napravljena od ogromnog broja malih koraka i kotačića koji zajednički čine korak ka promjeni i boljem i pravednijem sjutra.
Važnost ovog programa ističe se u ogromnom potencijalu za promjenu koji ova generacija posjeduje, posebice zbog činjenice da su još uvijek u formativnim godinama da baš u tom periodu senzibilizacija na druge i njihova mišljenja i stavove ostavlja najjači utisak na njih. Prije samog treninga, senzibilizacija je bila jedno od očekivanja trenerskog tima, te nakon završetka treninga možemo reći da izlazimo ne samo sa ispunjenim očekivanjima nego i premašenim, posebice u domeni koja se tiče senzibilizacije na našu zajedničku ratnu prošlost i vidljive i nevidljive posljedice rata. Sudionici su po prvi put imali priliku da se sretnu sa ovim temama na ovakav način, gdje su bili subjekti i akteri u radu na ovim temama, a ne pasivni slušači te su stvarno dali prostor jedni drugima da se čuju i razumiju.
Mladost u našim društvima, još uvijek samo u ratovima nije premlada
Posebno nam je ostao zanimljiv društveni fenomen u kojem se generacija od dvadeset i nešto godina smatra i osjeća premladom da govori o ratu i suočavanju s prošlošću, te im se tako oduzima mogućnost da preuzimaju odgovornost za društvenu promjenu, a kada u istom tom trenutku znamo, da su upravo dvadesetogodišnjaci na svojim plećima iznijeli rat, ranjavanja i zapovijedanje i većinu onoga što rat sa sobom nosi. Izgleda da mladost u našim društvima još uvijek samo u ratovima nije premlada.
Sve nas ovo vodi ka zaključku da itekako ima smisla raditi na društvenoj promjeni s ovakvom specifičnom grupom ljudi, te da nakon četiri studentska treninga do sad, možemo reći da već vidimo stvarne korake naprijed od ovih ljudi i da su neki od bivših sudionika treninga već počeli uzimati svoje mjesto u društvu, te mjenjati stvari.
Trenerski tim se sastojao od Tamare Zrnović, Nedžada Novalića, Katarine Milićević i Dalmira Miškovića.
Galeriju fotografija sa treninga možete videti OVDE