Sjećam se Vukovara kada je bio pod opsadom. Tada sam studirao u Zagrebu. Još nisam bio upoznao rat na svojoj koži, iako je Zagreb bio gađan artiljerijom iz kasarni JNA, i avionskim bombama. Jednom sam prolazio pored Lisinskog kada me uhvatila snajperska paljba. Taj zvuk snajperskog hica ću poslije, u Bosni, vrlo lako raspoznavati. Tragediju Vukovara smo gledali na TV ekranima, slušali svakodnevno na ulicama Zagreba. Priče o herojstvu branitelja, i izdaji vrha hrvatske vlasti. Onda je došao naš rat, i sjećanje na Vukovar je pokrila prašina, osim onda kada smo jednu od glavnih ulica na «našoj» strani rijeke i grada Bosanska Krupa nazvali: Vukovar. Jer je bila srušena do temelja. Tako je Vukovar postao sinonim za najveće moguće ratno stradanje.
Dvadeset tri godine poslije bio sam u Vukovaru s ljudima iz Centra za nenasilnu akciju. Bio sam šokiran podacima o broju mrtvih hrvatskih vojnika, zarobljenih pa ubijenih vojnika, strijeljanih civila.
Na Novom groblju pored Vukovara, gdje se sada nalazi Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, otkopana je masovna grobnica sa 938 ubijenih. Civila, ranjenika, vojnika. Tu je i spomenik Zračni križ. I mjesto gdje se nalazila masovna grobnica sada je velika udubina s 938 mramornih križeva.
Ono što posebno zapanjuje jeste činjenica da ovaj barokni grad uopšte nije velik. Pa je samim tim njegova opsada bila još tragičnija. S jedne strane je bio Dunav i Srbija, a s druge strane najmodernije naoružanje JNA, i brojne srpske paravojske. Grad je uništen do temelja. Hiljade vojnika je poginulo na obje strane. Samo iz vukovarske bolnice je odvedeno 260 ranjenika (većinom vojnika), ali i civila koju su se tu sklonili, medicinskog osoblja, i ubijeno na Ovčari. Tu se nalazi skroman spomenik, i muzej na mjestu gdje je bio hangar. Gdje su prvo mučili zarobljenike i ranjenike, a potom ih ubijali na ledini, stotinjak metara dalje.
Ostali zarobljeni; hiljade civila i vojnika su prebačeni u logore Stajićevo, Begejce, Sremsku Mitrovicu, te istražne zatvore. U muzejskoj postavci Memorijala domovinskog rata u Vukovaru nalaze se karte koje su pravili logoraši, crteži, i kuhinjska krpa na kojoj su imena i potpisi logoraša iz nekog vojno-istražnog zatvora u Beogradu, predmeti vrijedniji od opisa bitaka i fotografija uništenih tenkova.
Vukovar je sada obnovljen, ali je cijeli grad muzej, u kojem ljudi i dalje pokušavaju živjeti normalno. Nakon posjete Vukovaru bilo je lako zaključiti da je on bio samo «probni balon» za ono što će se desiti u BiH. Ako shvatite strahote koje su se desile u Vukovaru, onda su vam Prijedor, Foča, Višegrad, Srebrenica logičan nastavak neviđenih okrutnosti i zločina.
Sve je tu bilo jasno, Milošević je htio Vukovar po svaku cijenu, i to se može shvatiti, ali čemu tolika ubistva civila, vojnika i ranjenika. Zašto se moralo ubijati ljude kao na fabričkoj traci. Čemu tolika krv koja je barijera bilo kakvom pomirenju među ljudima i narodima.
Sutradan smo posjetili koncentracioni logor Jasenovac, čiji dio, Donja Gradina, se sada nalazi u BiH, jer je stoljetna granična linija bila izbrisana endehazijskim gutanjem BiH. Tokom NDH preko Save su iz Jasenovca skelom prevozili logoraše i ubijali ih u Donjoj Gradini. Tu se u šumama i livadama nalazi 120 – 150 grobnih jama. Do sada ih je okriveno oko stotinu. Kako tada iza 2. svjetskog rata nije bilo metode za utvrđivanje identiteta putem DNA, tako su kosti ostale u masovnim grobnicama. Ustaše su prilikom povlačenja uništili logor, i mještani okolnih sela su ragrabili cigle kako bi ih ugradili u svoje nove domove.
Danas tu imate beskrajnu livadu od nekih kilometar ili dva, i veliki betonski cvijet beogradskog arhitekte Bogdana Bogdanovića.
U muzeju u Jasenovcu sam vidio fotografiju Emerika Bluma, koji je tu bio neko vrijeme, kao i Danijela Ozme iz Sarajeva, te fotografije i predmete brojnih sarajevskih i zagrebačkih Jevreja, poput prstena kojeg je tajno izradio Gabrijel Jug, i s unutrašnje strane zapisao: «I to će proći».
I prošlo je, ali će odzvanjati užasom do vječnosti. Konačni broj ubijenih ljudi vjerovatno nikad neće biti utvrđen. Do danas je imenom i prezimenom utvrđeno 85.000 žrtava ustaškog terora. Od toga najveći broj Srba, Jevreja, Roma, Hrvata, Bošnjaka, Slovenaca i mnogih drugih.
Sramotno je da muzej u Jasenovcu ne posjećuju škole iz Bosne i Hercegovine kao što smo mi nekad to radili u Jugoslaviji. Također iz Srbije ne postoje posjete iako se tamošnji nacionalisti sjete Jasenovca samo kad im zatreba opravdanje za genocid u Srebrenici ili stradanje Vukovara. Takođe je sramotno za vlast u RS-u (i za državni vrh BiH, iz kojeg niko ni ne dolazi) koja dolazi samo na godišnjicu osnivanja logora, kada drže predizborne govore ističući političke brojeve ubijenih Srba. Tako imate 500.000 ubijenih Srba i 127.000 ubijenih antifašista. Kao da jedno drugo isključuje.
Memorijal u Donjoj Gradini izuzev časnog kustosa, nekog zahoda što liči na oklopni voz, i nekoliko panoa sa kojih vrište preuveličane brojke ubijenih ništa ni ne nudi. Postoje tartan staze koje vas mogu asocirati da ste na mjestu predviđenom za šetanje u dubokim i tihim šumama, a ne na ogromnom stratištu.
Tako su grobne jame / masovne grobnice, sa karakterističnim udubljenjima nastalim propadanjem zemlje, dobile nazive prema drveću koje tu raste, ili prema atmosferi. Hrastovi, Topole, Tišina, neki su od naziva grobnih jama. Tišina je ono što ove šume čini nezemaljskim. Kao da ste u Tolkienovoj šumi, a ne na području najvećeg stratišta iz 2. svjetskog rata u Jugoslaviji.
Objavljeno u bosanskohercegovačkom magazinu „Dani“ 4.12.2015.