Miješa se osjećaj zadovoljstva sa tegobom. Zadovoljni jer smo sproveli desetu akciju na terenu, tegobni jer četvrti put posjećujemo Bosansku Krajinu i kročimo putevima ratnog stradanja kojima se kraj ne nazire i strepimo da nam ni sto akcija ne bi bilo dovoljno da sve obiđemo.
Kosti
Prvog dana akcije, 12. novembra, posjetili smo Sanski Most. Dočekao nas je Slobodan Radošević iz Udruženja povratnika koji nas je u pripremnoj fazi akcije povezao za članovima porodica srpskih žrtava stradalih u obližnjim naseljima Lušci Palanka i Zdena. Navodi kako je povratak u Sanski Most bio težak korak na koji se odlučio jer je u tom gradu i okolini počinjeno puno zločina nad Bošnjacima u periodu od ljeta 1992. do 10. oktobra 1995. Ubistva, logori i deportacije su obilježile taj prostor sve do ulaska jedinica Armije RBiH. Tada nastaje težak period za Srbe koji nisu izbjegli. U Lušci Palanci, podgrmečkom selu, ubijeno je sedam civila, a u prigradskom naselju Zdena najmanje dvanaest, uglavnom starijih ljudi, od kojih se neki još uvijek vode kao nestali. Posmrtni ostaci pojedinih žrtava ekshumirani su u godinama nakon rata. Za te zločine niko nije odgovarao, “a postoji odgovornost”, navodi Slobodan pokazujući otvoreni pedalj, “ovoliko su Srbi odgovorni za stradanja do 10. oktobra ‘95., a ovoliko Bošnjaci od 10. oktobra”, smanjujući razmak između kažiprsta i palca na 1-2 centimetra”, “ali odgovornost je odgovornost i svaka žrtva zaslužuje da se za nju odgovara.” U Zdeni je mještanin Simo Mandić pokazao obližnju livadu na kojoj je pronašao posmrtne ostatke svoje majke, a u Lušci Palanci Boško Grbić nas je odveo do kuće ispred koje je tek 1999. pronašao posmrtne ostatke svog oca, prekrivene karoserijom automobila. Kaže da ih je prepoznao po kostima, jer se radilo o izuzetno krupnom čovjeku i duplo proštopanim hlačama koje je često nosio. “Treba da se zna za svaku žrtvu, treba procesuirat svakoga ko je činio zločine, ovo nije uradio bošnjački narod, njega je neko ubio i taj neko ima ime i prezime. Meni su ljudi iz Sarajeva pomogli nakon rata da ostvarim prava u firmi u kojoj sam radio, u Unisu, njih šest, sve Bošnjaci. A direktor Srbin mi sve uskraćivao, jer nisam htio oružje u ruke da uzmem. Neću da mrzim, i ne mogu. Velika je šteta što nam se sve ovo dogodilo, taj prokleti rat”, reče Boško suznih očiju, “i hvala vam što ste došli, nama ovo mnogo znači”. Postavili smo table sa natpisima na ulaze u ova mjesta i krenuli ka Prijedoru.
Naš put drugog dana akcije 13. novembra otpočeo je u Prijedoru, gdje smo se sastali sa Edinom Ramulićem iz Fondacije za izgradnju kulture sjećanja. Zaputili smo se na lokaciju nekadašnje Osnovne škole i Društvenog doma u mjestu Rizvanovići kod Prijedora. Objekti su porušeni, a na mjestu smo zatekli članove Instituta za nestale koji su nadgledali proces ekshumacije koji se odvija pod nadzorom Tužilaštva BiH. Na tom mjestu su u julu 1992. godine sabirani muškarci iz okolnih sela i ukrcavani u autobuse koji su ih odvozili u logore Keraterm i Omarska. Tokom ljeta, snage policije i Vojske Republike Srpske su tu uspostavile i kontrolni punkt. Civili su dovođeni, zatvarani i maltretirani u objektima, a egzekucije su vršene u školskom dvorištu i voćnjaku iza škole. Do sada je pronađeno devet kompletnih posmrtnih ostataka i jedna lobanja. Postoje indicije da bi na tom terenu ukupno moglo biti pronađeno i do dvadeset posmrtnih ostataka bošnjačkih civila. Dva rovokopača su ritmično skidala slojeve zemlje, praćena znatiželjnim dječijim pogledima, tu prekoputa, sa prozora novoizgrađene škole. Spoj prošlosti i budućnosti koji tjera na razmišljanje kako dalje, kako gajiti djecu bez mržnje sa spoznajom da im je neko pobio najbliže ili one koji su iz njihovog naroda, kako djecu sunarodnika onih koji su počinili zločin osloboditi osjećaja kolektivne krivice. Stavili smo tablu ne povrijedivši prostor ograđen žutom trakom. Pokisli, mokri, tresli smo se, što od hladnoće što od ovog novog iskustva, prisustvovanja ekshumaciji u trenutku dok se odvija.
Sloboda
Nastavljamo prema Novom Gradu/Bosanskom Novom. Na fudbalskom stadionu Mlakve od početka juna do kraja avgusta 1992. bilo je zatočeno najmanje 700 muškaraca, Bošnjaka iz opštine Bosanski Novi. Neki od tih ljudi bili su premješteni iz logora Omarska, Trnopolje i Keraterm. Zatočenike na fudbalskom stadionu u Mlakvama čuvali su vojnici, pripadnici Vojske Republike Srpske, kao i rezervisti JNA. Zatvorenici su premlaćivani, ponižavani i nisu dobijali odgovarajuće količine hrane ni vode, niti medicinsku pomoć. Sjećam se jedne prilike kada sam razgovarao sa čovjekom koji je tu bio zatočen i pitao ga kako je prošao, pa kaže: “Bilo je teško, al’ kad sjedim sa ljudima iz Prijedora i Sanskog Mosta koji su bili u logorima, mene sramota da bilo šta kažem.” U Novom Gradu kad spomeneš ovo mjesto među srpskim ratnim veteranima, uglavnom se opravda time da je tu bio tranzitni centar i da se nisu ljudi tu “sklonili” pitanje je kako bi prošli, jer su na te prostore dolazile i domaće i paravojne formacije iz nekadašnje Republike Srpske Krajine, koje je bilo gotovo nemoguće kontrolisati. I danas, kao i unazad stotinu i devet godina, na tom stadionu igra FK Sloboda. Puno je simbolike u tom imenu.
Jama
Sljedeće odredište je jama Lisac. Počinjemo uspon na Grmeč. Planinu za koju smo saznali iz školskih lektira kroz maestralna djela Branka Ćopića, omiljenog jugoslovenskog pisca. Prolazimo kroz centar nakon rata formirane opštine sa srpskom većinom Krupa na Uni. Tabla pokazuje smjer ka selu Hašani, Brankovom rodnom mjestu. Vozimo se tim putem kroz krajolik ukrašen jesenjim bojama, ni kiša ne umanjuje ljepotu. Pogledom tražim “djeda Trišin mlin” i “orlove koji rano lete.” Zaustavljamo se ispod brda, a Ajdin koji je prethodno već dolazio na ovu lokaciju, govori: “Stigli smo, sad se valja popeti gore”, pokazujući u pravcu vrha odakle se kroz maglu probija pokoje stablo. Penjali smo se pola sata, probijajući se kroz gustu paprat i zaraslu šumu, da bismo nekako pronašli ovu prirodnu jamu. Kameno okno kroz koje se vidi samo mračni ambis. Prilikom ekshumacije 2000. godine, u njoj su pronađeni ostaci pedeset i jednog tijela, od čega su dva ženska. Zatočenici/e bošnjačke nacionalnosti koji su autobusom odvezeni iz logora Omarska krajem jula 1992. na ovom mjestu su streljani i pobacani u jamu. Lukavošću poput lisičije prevareni su i umireni obećanjem da ih se vozi na razmjenu. Na žalost u ovom ratu nije bilo Nikoletine Bursaća na Grmeču koji bi to spriječio, da se “carstvo leptira i medvjeda” pročuje po zlu jama u koje se bacaju ljudi.
Optimizam
Posljednjeg dana naše akcije, 14. novembra, vratili smo se u Sanski Most na sastanak sa članovima Udruženja logoraša općine Sanski Most. Naišli smo na topao prijem i riječi podrške za naše akcije. Predsjednik udruženja Sadmir Alibegović je istakao da treba uvažavati sve žrtve i da ima razumjevanja za sve ljude kojima je u jednom trenutku oduzeta sloboda, navodeći: ”Da su svi ljudi koji su bili naši stražari bili zli, vi danas ovdje ne bi imali s kim da sjedite i pričate.” Naveo je da njihovo udruženje nastavlja sa inicijativom da se sva okna jama na području BiH, koje su služile za zločinačke poduhvate, zazidaju i zapriječe rešetkama, kako se u budućnosti nikada i nikome ne bi ponovila takva sudbina. To je već urađeno na jami Hrastova Glavica kod Sanskog Mosta i jami Bezdana kod Bihaća.
Ova posljednja akcija imala je dodatnu težinu ali i značaj jer su sa nama bili i članovi porodica stradalih. Ohrabruje velika zahvalnost i povjerenje koje nam je ukazano, što nam je potvrda da radimo ispravnu stvar. Nakon osamdeset i jednu obilježenu lokaciju ratnog stradanja pokazali smo da među ljudima postoji solidarnost i empatija prema žrtvama sa bilo koje strane i da zvanične politike memoralizacije nemaju potrebu da guše jedna drugu uskraćujući pravo na sjećanje ljudima koji su izgubili svoje najdraže na bilo kojem prostoru.
Aktivnost se nastavlja na društvenim mrežama.
Video sa akcije možete pogledati ovdje:
Neki od medijskih izvještaja dostupni su na sljedećim linkovima:
https://www.klix.ba/vijesti/bih/aktivisti-obiljezili-mjesta-stradanja-u-bosanskoj-krajini/191127083