Ahmići su bili prvo mjesto izvan mog dječačkog svijeta za koje sam znao bez da sam ga ikad vidio u prolazu, boravio u njemu nakratko ili živio tamo. Ahmići su bili prvo mjesto koje sam personalizirao, kao što sam se kasnije na jednak način, preko dragih ljudi, vezao za Vlasenicu, Malu Brijesnicu u Doboju ili Seattle, prije nego sam ta mjesta uopće i vidio.
Sa Ahmićima sam se prvi put upoznao preko Ahmića, Kenana i drugih, koji su sa mnom, nakon što su protjerani iz svog mjesta, krenuli u osnovnu školu u mjestu 15-ak kilometara udaljenom od Ahmića. Tri godine poznanstva ne stane u riječi izbjeglice i povratnici, ali su to međe kojima u sjećanju ograđeno imam uspomenu na Ahmiće.
Eto, tako ljudi ljude vežu za mjesta. A opet ima primjera kako mjesto za mjesto, selo za selo, grad za grad, vežu događaji bez da se ljudi ikada sretnu. Bosanskohercegovački kalendar boli tako je zauvijek povezao Ahmiće i Trusinu, Bosnu sa Hercegovinom, zločin sa zločinom, sjećanje sa sjećanjem.
Neutabane staze sjećanja
Ahmiće i Trusinu prije 16. aprila 1993. niste mogli baš nikako povezati: Jedno selo je u Bosni, drugo u Hercegovini, jedno u ravnici, drugo u brdima podno Igmana, čini se ispravnim pretpostaviti da ljudi iz Trusine nikada nisu čuli za Ahmiće i ljudi iz Ahmića za one iz Trusine. Tog 16. aprila 1993. pripadnici Armije BiH počinit će zločin nad (hrvatskim) mještanima Trusine, dok će pripadnici HVO-a počiniti zločin nad (bošnjačkim) mještanima Ahmića povezavši ova dva mjesta bolom koji ne prolazi.
Prisustvom mješovite grupe ratnih veterana iz regiona komemoraciji u Ahmićima 15. i 16. aprila 2019. okončano je jedno cjelogodišnje putovanje po neutabanim stazama sjećanja. Trusina – 16. april 2018. Ahmići – 16. april 2019.
Grupa od 30-ak ratnih veterana iz regiona, bivših pripadnika Armije RBiH, HVO-a, HV-a, VRS i VJ, u Ahmiće su došli 15. aprila kako bi posjetili spomenik ubijenim mještanima Ahmića, sreli se sa predstavnicima udruženja žrtava, porazgovarali sa njima i posjetili spomen-sobu sa fotografijama koje svjedoče o bolnom aprilu 1993. u ovom mjestu. S obzirom da komemoraciji prisustvuje oko 2.000 osoba, znali smo da je odlazak dan ranije bolja prilika za takve vrste susreta i razgovora, a u Ahmićima su nas ispred Organizacionog odbora za obilježavanje 16. aprila dočekali Mahir ef. Husić i Nedžad Abdić.
Oni su nas ukratko upoznali sa onim šta se desilo u Ahmićima, 16. aprila 1993., ali i sa procesom povratka mještana u Ahmiće koji je započeo 1998. obnovom prvih kuća i mjesne džamije, izgradnji spomenika u znak sjećanja na 116 Ahmićana stradalih 1993. godine.
Na dan komemoracije 16. aprila pridružili smo se početnom dijelu marša “Put istine i sjećanja” koji je krenuo iz Starog Viteza gdje su ukopane žrtve iz Ahmića ka samim Ahmićima. Na spomeniku “Cisterna” veterani su položili cvijeće, te su se nakon toga pridružili zvaničnom dijelu komemoracije kod Donje džamije u Ahmićima.
Pogledati duboko u sebe
“Na žalost, ovo nije jedino mjesto, ali je jedno od najcrnjih što se tiče žrtava, i načina, i gledano tko su bile žrtve – mislim prvenstveno na žene, starce, djecu. Opravdanja nema, ne postoji, ne može se pronaći nikakvo – ni vojno, ni taktičko”, kazao je veteran HV-a Saša Premec. Dodaje kako svi, na svim stranama “moramo pogledati duboko u sebe, te poučavati i prenositi naša iskustva i razmišljanja na buduće generacije – na našu djecu, unuke… i nadati se da će oni biti pametniji od nas”.
Edin Ramulić, veteran Armije BiH, smatra da svaka od strana čak i komemoracije pokušava da zatvori u vlastiti prostor.
“Obično tu stoji samo jedna vjerska zajednica iza toga, obično se to zatvara, kao što je to ovdje (u Starom Vitezu i Ahmićima), u dvorište džamije, spomenika, unutar mezarja. Nekako se to zatvara za one druge. Prošle godine smo na isti dan bili u Trusini. Desila se ta tragedija da su u istom danu jedni drugima uradili zločine. Drago mi je da smo ove godine došli ovdje u Ahmiće – zbog tog jednakog odnosa prema svim žrtvama”, primjećuje Ramulić.
Dolazak mješovite grupe ratnih veterana upravo je putokaz da se možemo, trebamo i moramo sjećati i drugih žrtava, žrtava koje nisu iz našeg naroda, suosjećati i poštovati ih na isti način.
“Mi smo tu da kažemo da postoji i nekakav drugi put, da treba suosjećati i poštovati ne samo svoje žrtve nego i tuđe. Tad možemo postaviti nekakve temelje za mir i suživot na ovim prostorima, što je jest naš cilj – da se našoj djeci ne ponovi ono što se desilo nama”, kazao je veteran HV-a Krešimir Ivančić.
“Treba odati počast svim žrtvama, susresti se onima koji su izgubili svoje najmilije i pokušati potražiti rješenje među ljudima”, dodaje veteran HVO-a Ivo Anđelović.
Komemoracija u Ahmićima danas je, uz onu žrtvama srebreničkog genocida, najznačajnija komemoracija unutar bošnjačkog narativa. To nije bilo uvijek tako, Ahmići su dugo komemorirani vrlo konzervativno u smislu da je komemoracija bila zatvorena za većinu stranaca, uključujući i CNA i ratne vetrane koji su u Ahmiće željeli doći još prije nekoliko godina. Put od vrlo lokalne komemoracije mijenja se u proteklih nekoliko godina, i to vjerovatno iz dva ključna razloga. Prvi je potreba lokalne bošnjačke zajednice da bude vidljivija u samom gradu Vitezu u kojem čini gotovo polovinu stanovništva i gdje je na određeni način marginalizirana o čemu svjedoči i činjenica da održavanje komemorativne sjednice načelnik nije dozvolio u zgradi Općine Vitez pa je ona morala biti izmještena u vjerski obejkat. Drugi razlog mogao bi se ogledati u političkoj situaciji u Federaciji BiH gdje je očigledan politički sukob bošnjačkih i hrvatskih političkih predstavnika vezano za način izbora članova Predsjedništva BiH, izmjene ustava i redefinisanje odnosa u ovom entitetu. U političkom sukobu prošlost je, nažalost, uvijek značajan resurs.
Kome/čemu služe komemoracije?
Odlazak na komemoraciju uvijek nas vraća bazičnim pitanjima: zašto sam ja ovdje, zašto komemoriramo žrtve, zašto se sjećamo bolne prošlosti? Može zvučati grubo, ali je važno postaviti i pitanje kome/čemu služe komemoracije?
Yuval Noah Harari, izraelski historičar, odgovarajući na slična pitanja, kaže kako je primarna uloga historije da nas oslobodi prošlosti. To oslobađanje se ogleda u tome da se određene vremenske distance i sa privilegijom naknadne pameti koju akteri događaja nisu imali sagledamo događaje u prošlosti i pokušamo spoznati da oni nisu bili neumitni, da su se desili kao posljedica određenih odluka tadašnjih ljudi, njihovih izbora i okolnosti. Iz takve spoznaje o prošlosti trebalo bi da se rađa odgovornost za sadašnjost i budućnost, svijest da svakim našim izborom, odlukom, činjenjem ili nečinjenjem ostavljamo iza sebe posljedice.
Jednog dana će, siguran sam, Trusina i Ahmići krenuti jedni ka drugima, sići će planina u dolinu i popet će se dolina u planinu, sve to bez da će se mjeriti koje pri počeo, jesu li jedni prvi počeli da se penju ili drugi da silaze, dva svijeta će se sresti, zagrliti, isplakati. Nada u takav jedan susret tjera da se ode i u Ahmiće i u Trusinu, da se ukaže na neke nove staze, da se pokaže kako takav put nije lak, ali je takvo putovanje oslobađajuće. Oslobađajuće od bola, od mržnje, od straha. Mnogo je dokaza da za takvim, drugačijim sjećanjem, postoji potreba, a jedan je i izuzetan interes medija za prisustvo veterana u Ahmićima.
Ahmići i Trusina se nisu morali desiti. Ali sjećanje na Trusinu i Ahmiće mora za cilj imati osvještavanje vlastite odgovornosti da se takvo nasilje nikada ne ponovi.