U organizaciji Documente – Centra za suočavanje sa prošlošću
26.9.2013, Zagreb, Hrvatska
U svojstvu posetioca/učesnika bio sam na konferenciji koja je upriličena povodom završetka prve faze rada na sakupljanju ličnih svedočenja o doživljajima političkog nasilja od 1941. do danas, sačuvanih u obliku video arhive (450 sakupljenih svedočenja). http://www.osobnasjecanja.hr/
Konferenciju su pozdravili, osim ambasadorke Nizozemske, i lični izaslanici predsednika R. Hrvatske i ministra kulture, sprečenih da prisustvuju. Ovo napominjem jer je indikativno za institucionalnu podršku koju razvijeni program uživa, uprkos percepiranoj vrlo nepovoljnoj klimi za pitanja suočavanja sa prošlošću u Hrvatskoj. Hoću reći, stvari se menjaju, malo po malo, javni prostor postaje sve prijemčiviji za glasove koji imaju kritički odnos spram prošlosti i načinu sećanja koji se gaji u Hrvatskoj, a posebno vezano za tzv. „dignitet domovinskog rata“, odnosno nepravde počinjene od strane hrvatskih snaga.
Osim uvodnih izlaganja održana su još četiri panela tematizirajući: odnos društvene i individualne memorije, potrebu o ličnim svedočenjem i načinima mogućeg korišćenja zabeleženih usmenih istorija u obrazovne, istraživačke, muzejske i umetničke svrhe.
O značenju ličnih svedočenja rečeno je puno toga, a ja bih napomenuo sledeće misli:
U stvaranju društvenog sjećanja, ništa ne može zamijeniti ljudsko svjedočanstvo.
Istorija nije zatvorena knjiga, ne postoji samo jedan narativ.
Sjećanja blijede, a spomenici koliko-toliko ostaju.
Osobna sjećanja su važna kao korektiv društvene historije nastale između nauke i ideološkog konteksta.
Vrednost zbirke video snimaka usmenih istorija je u emotivnom preživljavanju kroz gledanje osobnih svjedočenja.
Nenad Vukosavljević