Kad organizujemo trening, uvijek zamolimo ljude da nam jave budu li spriječeni da dođu, da mjesto ne propadne. Naše je iskustvo da ima ljudi koji su voljni spremiti se u nekoliko sati i pojaviti se na zadanom mjestu, ako se ukaže prilika, to je nevjerojatna motivacija. Bilo je u pripremi ovogodišnjeg Osnovnog treninga iz izgradnje mira i jednog i drugog, odustajanja, ali i baš velike motivacije. Sastav grupe se promijenio nekoliko puta do konačnog susreta u Ulcinju, 18.10. Za trening su se prijavile 124 osobe iz Makedonije (14), Crne Gore (13), Srbije (34), BiH (44) i Hrvatske (12). Prijavilo se dvostruko više žena (81) nego muškaraca (42), jedna osoba se nije rodno odredila. Jedna osoba nije htjela otkazati, niti se na koncu pojavila na treningu. Teško je naći 10 dana koje možete izdvojiti za ovakvu vrstu edukacije, ili imati poslodavca koji će blagonaklono gledati na plaćeno odustvo radnika. To su teškoće s kojima se posebno susrećemo posljednjih godina. Jedina dobra stvar u svemu tome je da onda dobiješ baš jako motiviranu grupu ljudi.
U grupi je bilo 11 žena i nešto manje muškaraca, njih 8. Tako je valjda i trebalo biti, jer su se međusobno vrlo brzo povezali i do te mjere da smo pomislili da ćemo imati problem kad/ako dođe do konfrontacije, tamo gdje je svijest o sukobljenim interesima ili potrebama izražena. Međutim, sukob nitko nije izbjegavao, poteškoće su se jasno komunicirale, a nerazumijevanje, gdje ga je bilo, rješavalo se čak i u pauzama.
Vlastite borbe i prekretnice
Osnovni trening iz izgradnje mira, naime, sastoji se iz dva dijela, s danom pauze u sredini. U prvom dijelu treninga posvećujemo se upoznavanju, međusobnom, kao i osnovama metode rada i timskog rada, izgradnja mira doista počinje od svakog od nas ponaosob, ali je zajednički poduhvat. Dvoje ljudi je uvijek pametnije od jednog, a moć se ponekad broji snagom vizije, a ne brojem ljudi na terenu.
U ovom dijelu se bavimo i predrasudama i stereotipima, upoznajemo sa višeslojnošću identiteta, među kojima su i oni koje nam ljudi pripisuju, a da ih mi nismo izabrali. Ili ne nužno. Ljepota rada u ovoj grupi bila je da smo spoznali da postoji i jedno i drugo, i da ništa od toga nije pogrešno, već je potrebno razumijeti zašto je ljudima neki identitet bitan do mjere da su za nj voljni riskirati život? Zašto je nekome drugome bitnije biti prepoznat kao muž ili otac, umjesto kao nositelj etničkog identiteta? Kako se te dvojbe odražavaju kod nas samih, ili kod ljudi koji nas okružuju? Ljudi su otvoreno govorili o vlastitim borbama, ali i prekretnicama. Uz to, bez teškoća smo uviđali društveno porijeklo takvih obrazaca, “što bi rekle naše stare nane”, neke od navedenih predrasuda ili ponašanja koja vode diskriminaciji primamo od bliže okoline od najranije dobi. Velika je privilegija biti među onima koji su bespoštedni u namjeri da u tu vrstu kulturnih vrijednosti izbliza pogledaju, i to bez roza stakla naočala tradicije.
Određeno povlačenje smo primijetili u početnoj nesklonosti da se otvaraju teže, “ratne” teme, ali u međuevaluciji treninga dobili smo povratnu informaciju da i sama grupa želi ići dublje, kroz više rada u malim grupama, i na središnjim temama treninga, suočavanju s prošlošću i samoj izgradnji mira.
Rečeno, učinjeno.
Prosječni broj godina starosti svih koji su se prijavili za trening bio je 37.70, gotovo 38. Kao i uvijek kada radimo selekciju prijava, nastojimo da ona, u što je većoj mjeri moguće, odražava populaciju ljudi koji su se za trening prijavili. U našoj grupi bili su ljudi koji studiraju društvene nauke i oni koji ih predaju, historiju prije svega. Članovi udruženja ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, ratni veterani sa sukobljenih strana, socijalna radnica koja radi sa migrantima, odnosno izbjeglicama. Pravnik i pedagoginja. Društveno angažirani umjetnici i umjetnice, medijski radnici, vjeri posvećeni ljudi. To su samo neki od njihovih identiteta, razlike među njima u tom smislu nije bilo jer je presudnu ulogu imao dijalog, koji nije sasvim dobra riječ za ovakvu vrstu razmjene među različitim generacijama. Za mirovni rad je najvažnije da se granice prelaze, i to ne samo one vidljive, administrativne i državne.
Snaga obuzme čovjeka kada prostor u kojem govori osjeća sigurnim
CNA ima solidnu, 20-godišnju dokumentarnu video/filmsku produkciju koja je sve više, razumjeli smo, dokument vremena i važan zapis, jer u svim našim filmovima govore ljudi s različitim, ali svejedno bolnim iskustvima rata i poraća. To su priče o iseljenju, preseljenju, izgnanstvu, povratku, i važnim, hrabrim ljudskim gestama. Vrlo često su katalizator za otvaranje tih tema na treningu. Tako je “Isprekinata crta”, film koji smo prikazali na treningu, otvorio perspektivu o kojoj se u drugim zemljama bivše Jugoslavije zna malo ili nikako, albansko-makedonskog dijaloga o sukobu, budućnosti i suživotu u Sjevernoj Makedoniji. Razgovarali smo o tome zbog čega je došlo do sukoba, koja je službena interpretacija, ima li drugih tumačenja? Ipak, najvažnija razmjena u ovoj diskusiji bila je o strahu, nesigurnosti i gubitku povjerenja, o onome što se u ratu lako poruši, ali se teško ponovno gradi. Kao kad je kuća u pitanju, najlakše je porušit. A toliko je teško svoj život i dom početi graditi negdje drugdje, makar “i među svojima”. To je pouka drugog dokumentarnog filma koji smo prikazali, “Dom u tuđini”, o ljudima koji su mijenjali kuće nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, jer su u svom dojučerašnjem komšiluku postali nepoželjni. Nismo očekivali da će reakcija biti tako snažna, ali tako se zadesilo, ovaj je film posebno pogodio starije među nama, koji su kroz isto ili slično iskustvo prošli. Među nama, međutim, nije bilo samo onih koji su morali otići, već i onih koji su ostali, bez dojučerašnjih komšija, sve čuvajući njihove ključeve od stana. Nevjerojatna snaga obuzme čovjeka kada prostor u kojem govori osjeća sigurnim da svoje boli podijeli sa svima prisutnima, bez straha da će nekome njegova sudbina predstavljati opterećenje, kao što se često dešava kada se priče o ratu otvaraju u svakodnevnom životu. Na ovim pričama se prepoznajemo i jedan s drugim suosjećamo, imaš dojam da bi za trajni mir bilo dovoljno omogućiti ljudima da se međusobno razumiju. Svi, međutim, znamo da je upravo u tome caka, trebaš prvo dobiti priliku, a onda biti spremna da čuješ druge pa na kraju možda i nešto razumiješ.
Sve se manje poznajemo
Ponekad nam prigovaraju da je četvero trenera previše na grupu od dvadeset ljudi. Takva ocjena nikad nije došla od učesnika, već proizlazi iz zahtjeva za smanjenjem plaćenih radnih sati koji je osnovno obilježje kapitalizma. Za ovu priliku, osim Katarine Milićević (Kragujevac) i Radomira Radevića (Podgorica) iz CNA Beograd i Nedžada Novalića (Zenica/Sarajevo) i Davorke Turk (Zagreb) iz CNA Sarajevo, kao još jednog trenera pozvali smo našeg druga, Luana Imerija iz Skoplja (Centar za ljudska prava i razrješenje sukoba) da nam se pridruži. Odavde gledano, to je bila potpuno ispravna odluka. Osim naše inicijalne motivacije, činjenice da Luanovo životno i radno iskustvo predstavlja još jedno polje učenja za čitav niz ljudi koji se nikad nisu imali prilike susresti s perspektivom nekoga ko dolazi iz Sjeverne Makedonije, čini se da smo samo u ovakvom broju i sastavu i mogli odgovoriti na izazove koji su nam dolazili iz grupe, u najboljem mogućem smislu te riječi. Nitko od nas trenera nije se u raspravama stigao pojaviti dovoljno često ili dugo da bi ga učesnici doživjeli kao “eksperta u danom polju” i prema tome autoritet čijem se mišljenju treba prikloniti. To je grupi omogućavalo da neometano rade, uz minimalno usmjeravanje procesa s naše strane. Upoznavanje s kontekstima iz kojih dolazimo i propitivanje o vlastitim mogućnostima djelovanja u tom zadanom okviru težak je zadatak. Teško ti je prije svega da se suočiš s praksama izgradnje nacionalnog/ih narativa u vlastitom društvu, muka te uhvati već kad se sjetiš koje je poželjno sjećanje, ko su heroji takvog društva, prema čemu se usmjerava takva politika? A činjenica je i da se sve manje poznajemo, postratne barijere to proizvode, i nemamo priliku da čujemo kako žive naše komšije, niti kako nas doživljavaju. Radionice suočavanja s prošlošću imaju upravo taj zadatak, razumijeti što je to što predstavlja prijetnju drugima a poduzima se ili slavi “u naše ime”, i što treba da se uradi u mom društvu da bi ga drugi prestali doživljavati kao prijetnju? Zadatak je složen, ali nije nesavladiv, važno je da budemo spremni kritiku primiti, ali je i dati, reći što je to što osjećam kao ugrozu je jednako važno kao i spoznati gdje to ja sama predstavljam prijetnju – cilj nije da utvrdimo koje je od naših društava najbolje a koje najgore, već kako da ih učinimo boljima u cjelini. Da je takvo, prekogranično djelovanje moguće pokazalo nam je upoznavanje s različitim praksama izgradnje mira, poput CNA rada s ratnim veteranima. Da je moguće da ljudi koji su pripadali neprijateljskim vojskama danas zajedno obilaze stratišta i službene komemoracije, izražavajući poštovanje prema svim žrtvama, posebno je značilo veteranima kojih je bilo u našoj grupi. Ali i svima drugima, ratni veterani se u našim društvima doživljavaju uglavnom negativno, kao krivci za rat, saučesnici ili podržavaoci nacionalističkih političkih elita, i malo ko može da ih zamisli kao nosioce konstruktivne društvene promjene. Međutim, ako su ljudi koji su se doslovno gledali preko nišana, koji su u ratu izgubili mladost i zdravlje, članove porodice i drugove, odlučni da zajedno mogu graditi trajni mir, onda mi ostali imamo nemamo nikakvih opravdanja da ništa ne činimo.
Nenasilna akcija kao neiscrpno polje djelovanja
Trening se tako naziva između ostalog i zato što je odgovore na društvene nepravde potrebno vježbati, u svijetu u kojemu živimo sve drugo je propisano – i ko ti je prijatelj i ko ti je neprijatelj i protiv čega se smiješ buniti, i ko ima privilegiju računati na pravila. Nenasilna akcija neiscrpno je polje djelovanja, i važno je da smo uspjeli da taj paket raspakujemo od pogrešnih pretpostavki, poput one da je važnije biti pristojan nego adresirati nepravdu. Ili da je svaki bunt nasilje. Ili da nenasilje znači da ništa ne činimo.
Teško mi je reći što se pokazalo ključnim za međusobno razumijevanje, jer, usprkos vrlo visokom nivou rasprave, emotivna razmjena nije izostala, i unekoliko je bila osnovnim poticajem promjeni koju su mnogi od nas ovdje doživjeli, uključujući trenerski tim. Mnoge od vježbi koje smo uveli u drugom dijelu treninga, po svojoj ozbiljnosti i težini pripadaju više u napredni nego osnovni trening. Vjerujem da sam upravo opisala san svakog graditelja mira koji se posvećuje grupnom radu, da budeš sastavni, a ne presudni dio grupe s kojom radiš.
U uspjehu treninga nezanemariv je faktor i okruženje u kojemu se razmjena dešava. U dijelom izoliranom, begovskom zdanju ulcinjskog Staroga grada, imali smo sve, čak i ono što nismo znali da nam je potrebno – nenametljiva pažnja osoblja, briga za naše tjelesne, ali i društvene i kulturne potrebe, učinili su da se osjećamo dovoljno sami, kada nam je to bilo potrebno, ali i nezamjenjivim dijelom šire zajednice. Takva suradnja daleko nadilazi gostoprimstvo, iz srca zahvaljujemo svima u Palati Veneziji na ovom višedecenijskom prijateljstvu i podršci.
Kretati se po zidinama Staroga grada kao po vlastitoj kući, sasvim je jedinstveno iskustvo. Kretanje po zidinama koje pamte historiju puno stariju od one koju mi pokušavamo razumjeti, pomoglo nam je da čak i našu vlastitu perspektivu otvorimo za zamislivu, sretniju budućnost. To stvarno nije skupa, a stvarna je i samoodrživa perspektiva sigurnosti – učiniti neki oblik ovakvog treninga obaveznim dijelom školskog programa, da bude prekograničan, da bude zabavan, da bude poučan, da povezuje, i da svakome ponudi perspektivu ljudi od kojih inače pomalo zaziru.
Galeriju fotografija možete pogledati OVDE