Razgovarale: Tamara Z i Vanja Š
Mirjana Trifković Marjanović po struci je diplomirana pravnica, a za sebe kaže da je po životnom opredjeljenju mirovna aktivistkinja, koja permanentno nastoji davati svoj profesionalni i aktivistički doprinos u mirovnim procesima koji se dešavaju u Bosni i Hercegovini nakon rata. Mirjana je bila polaznica Osnovnog treninga izgradnje mira 2013. godine, a nakon toga je bila učesnica i Treninga za trenere 2014. Učestvovala je u velikom broju aktivnosti koje organizuje Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd. Za nas je Mirjana dugogodišnja prijateljica i neko na koga smo se uvijek mogli osloniti. Podržavali smo jedni druge, radili zajedno, družili se i učili zajedno i jedni od drugih. Akcije obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja, uspostavljanje kontakata i povjerenja sa udruženjima žrtava rata, odlasci na komemoracije, učešće u “Školi drugačijeg sjećanja” koju je Mirjana vodila godinama na području Višegrada, Goražda i Foče samo su nešto što bi ovdje valjalo spomenuti. Mirjana kroz rad i aktivizam već punih 15 godina gradi mostove i otvara ne zatvorena, već zaključana vrata. Zato smo, dok se pripremamo za novi Trening za trenere/trenerice, razgovarali sa njom o njenim iskustvima sa prethodnog treninga i šta je on za nju značio.
Možeš li da se sjetiš kako si saznala za Centar za nenasilnu akciju i kako si počela da sarađuješ sa nama? Čega se najviše sjećaš sa tih prvih susreta?
Sa ove tačke gledišta, jako mi je teško shvatiti da je prošla decenija od početka naše saradnje i mog dubljeg ulaska u procese ličnog rasta i razvoja, ali i dubljeg bavljenja mirovnim aktivizmom. Kada sam se prijavila na Osnovni trening, radila sam u „Helsinškom odboru za ljudska prava“ u Bijeljini. Moje primarno polje djelovanja tada nije bilo mirovni rad, ali sam se bavila tranzicionom pravdom i mirovnim edukacijama. Svoj lični rast i razvoj upravo vezujem, prvo za Osnovni trening, a poslije i za Trening za trenere.
Moj prvi utisak saradnje sa Centrom za nenasilnu akciju je ostao u svjetlu mog propitivanja: zar ovi ljudi stvarno postoje i zar neko dubinski otvara teme izgradnje mira i razna društvena pitanja, ali kroz rad na sebi? Tada sam shvatila da društvenih promjena nema bez lične promjene.
Druga stvar koja mi je bila fascinantna jesu međusobni odnosi ljudi unutar u CNA tima. Timski rad i podrška koji su postojali unutar tima koji je vodio moj Osnovni trening bili su mi fascinantni. Kada sam se vratila s treninga, u kancelariji sam odmah svima predložila da se i oni prijave, jer smatram da je ovo iskustvo bitno za sve nas koji radimo na temama izgradnje mira.
Kako je izgledao tvoj Osnovni trening i šta je ono što si ponijela sa njega?
Kada sam vidjela poziv za Osnovni trening, osjetila sam da se ja na njega moram prijaviti. Dok sam pisala prijavu, nisam imala osjećaj da ću proći, no nadala sam se da će me primiti. Moj Osnovni trening se održavao u Mavrovu, u Makedoniji, za koje do tada nisam ni znala gdje je.
Na Osnovnom treningu sam bila najmlađa učesnica i dok se odvijao trening, nisam bila toliko svjesna stvari i procesa koji se dešavaju. Unutar grupe jesam, ali ono što se dešavalo samo sa mnom sam osvijestila tek kada sam ušla u autobus i krenula nazad, put Bijeljine.
Jesi li nakon Osnovnog treninga počela više da se baviš temama izgradnje mira i suočavanja s prošlošću, da li si na treningu dobila neke vještine za to?
Na Treningu za izgradnju mira prvi put sam otvoreno čula više strana i više učesnika u sukobu, imala sam priliku da čujem kako se osjećaju ljudi po pitanju nečega što su učinili pripadnici mog naroda, ali i da ja imam prostor da kažem kako se osjećam. Osnovni trening mi je pomogao po pitanju vlastitog rasta i razvoja, ali me i pozicionirao u mirovnom aktivizmu. Shvatila sam koliko je bitno da se bavimo mirovnim temama, povezivanjem ljudi i svime onim što se dešavalo u Bosni i Hercegovini tokom devedesetih.
Nakon što sam završila svoj Osnovni trening, a onda ga je i moja kolegica završila u narednoj godini, nas dvije smo u Helsinškom odboru u Bijeljini organizovale mirovni trening sa studentima sa univerziteta u Bosni i Hercegovini. To nam je bilo nešto novo i drugačije, drugačiji pristup, drugačiji rad, ali i međusobno povezivanje studenata. Povezale smo se i nas dvije koje smo vodile to. S ove tačke gledišta, rekla bih da smo bile jako hrabre, jer tu su bili mladi ljudi koji su otvorili mnoga pitanja.
Mene je moj Osnovni trening poprilično obilježio jer sam se poslije njega pozicionirala u mirovnom aktivizmu i počela sam da najviše radim sa mladima. Radila sam mnogo mirovnih edukacija, Školu drugačijeg sjećanja u Istočnoj Bosni, i edukacije studenata i mladih. Sa druge strane, radila sam i sa žrtvama ratnog i seksualnog nasilja, uglavnom ženama. To su neke teme gdje sam profesionalno najviše otišla. Kroz mirovne edukacije koje sam ja poslije vodila, stalno sam govorila koliko je neophodan Osnovni trening i molila sam ljude da se prijave da bi i oni prošli kroz nešto slično.
Da li ti je Osnovni trening usadio i određenu dozu odgovornosti kada istupaš kao mirovna aktivistkinja i kako generalno gledaš na ovo pitanje u kontekstu mirovnog aktivizma kod nas?
Trening nas je naučio i pitanjima odgovornosti. Nažalost, ljudi koji se bave mirovnim temama vrlo često ne shvataju odgovornost koju to nosi sa sobom i vrlo često ne promišljaju dublje, tako da možda nekada neke stvari mogu nanijeti više štete, nego koristi. Na temama izgradnje mira mora da se radi dublje, ali mora i da se napravi prostor da se ljudi međusobno čuju. Neophodno je da postoji kultura dijaloga, ali i prostor neslaganja, kako bi se to moglo prenijeti na društveni nivo.
Sa ove tačke gledišta, i dalje smatram da većina organizacija koje se bave mirovnim radom ne rade to tako da su svjesne odgovornosti koju njihov rad nosi sa sobom. Nije izgradnja mira okupiti 20 ljudi različitih nacija, odvesti ih negdje da se druže i pričaju kao je zid bijele boje. Kada radiš trening sa mladim ljudima, imaš odgovornost prema tim ljudima i tome šta tvoj trening otvara kod njih. Odgovoran si za njihovo emotivno stanje, kakvi će doći i otići sa treninga, i to šta će oni dalje da rade u svojim sredinama.
Sve osobe koje se bave mirovnim aktivizmom moraju sebe preispitivati i dovoditi u pitanje stvari koje ne funkcionišu i poboljšavati ih. Ako nam je krajnji cilj da gradimo bolje i pravednije društvo u kojem ćemo se svi čuti, ne možemo raditi, a ne prihvatati odgovornost za svoj rad i ne snositi posljedice učinjenog.
Često učesnici i učesnice koji/e prođu trening govore o tome da im je on pomogao i da otvore neke lične procese i pitanja. Je li i kod tebe to bio slučaj?
Put mog ličnog rasta i razvoja, ja mislim da moram vezati za to što sam rođena u Visokom, mama mi je iz Foče, otac iz Ilijaša, a ja sam odrastala u Foči. Foča je jako zatvorena sredina, uglavnom nacionalno jednostrano obojena. Imala sam sve predispozicije da odrastem u jednu poprilično nacionalno deklarisanu osobu, kojoj bi nacionalni identitet bio među prvim identitetima, no imala sam i sreće jer je moje primarno društvo bilo vrlo raznoliko i međusobno podržavajuće.
Trening mi je pomogao da osvijestim neke lične i porodične stvari koje sam svjesno ili nesvjesno vukla, i da radim na tome kako sama sa sobom, tako i unutar moje primarne porodice.
Zašto si se prijavila na Trening za trenere i koliko ti je on bio važan lično, ali i profesionalno?
To mi je bio logičan nastavak. Kada sam dobila poziv da se prijavim na Trening za trenere i trenerice, znajući da nije javni poziv, bilo mi je drago i važno da je neko prepoznao doprinos koji mogu dati svemu tome, ali mi je bio bitan i zbog profesionalnog napretka. Ja sam nastavila da, kroz Trening za trenere i trenerice radim na sebi, na ličnom nivou, no to je i trening koji te uči kako ti da radiš mirovne edukacije, iskustvene vježbe, diskusije…
Sam taj trening traje poprilično dug vremenski period. Kad se odvijala prva faza TzT-a u BiH su bile poplave i sjećam se da sam jedva izašla iz Bijeljine i došla do Dojrana u Makedoniji, no postojao je entuzijazam da dođem i nastavim da radim. To je bilo sigurno mjesto gdje sam mogla da otvoreno, jasno i glasno kažem neke stvari, a da nisam ni jednog momenta osjetila strah zbog svojih izgovorenih riječi, iako sam imala samo 22-23 godine. Dobila sam prostor da kažem da se slažem, ne slažem i šta mislim o bilo kojoj temi koja se otvorila.
Trening za trenere polaznike i polaznice gradi na profesionalnom nivou i imaju od koga da nauče jako mnogo stvari.
Budući da trening po fazama traje preko pola godine, čega se najviše sjećaš iz tog kreativnog i intenzivnog perioda?
Meni je bilo značajno to što smo imali mogućnost da osmislimo neke naše inicijative i što smo imali podršku za to. Značajan mi je bio i feedback koji si konstantno dobijao od trenera, ali i od ostalih učesnika, jer ti to omogućava da poboljšaš sam sebe, prije nego što bi došao u realnu sredinu, da nešto realizuješ.
Mi smo bili pioniri osmišljavanja inicijativa u različitim dijelovima bivše Jugoslavije, iz čega su proizašle jako dobre akcije. Ja sam ih radila u Istočnoj Bosni. Bilo mi je bitno da radim sa mladima u tom dijelu, koji je i tada, kao i sada, poprilično zatvoren.
Kako opisuješ prijateljstva stečena na Treningu za trenere koja i danas traju?Moje prijateljstvo je krunisano kumstvom. Osim moje kume koja je prošla i kroz Osnovni i kroz Trening za trenere, pojedine ljude koji rade u CNA smatram istinski prijateljima. Postoji mnogo ljudi iz regiona sa oba treninga sa kojima sam baš ostala u prijateljskim odnosima. To su ljudi sa kojima možeš da budeš ono što jesi jer koincidiraš sa njima na vrijednosnom nivou i povezao si se na nekim dubljim razinama. Ta prijateljstva su mi jako bitna i značajna.
Ove godine se nakon deceniju ponovo održava Trening za trenere. Šta bi poručila svima koji žele da se prijave?
Ohrabrujem ih da iskoriste tu priliku. S obzirom na cjelokupnu situaciju u svijetu i u Bosni i Hercegovini, mislim da nam je neophodno da imamo što više ljudi koji će se baviti ne samo mirovnim aktivizmom, nego generalno stvarima koje se tiču svih nas, zaštitom vode, šuma i vazduha… Danas su to primarne stvari o kojima nismo razmišljali prije deset godina.
Kada bi trebala da napišeš poruku dobrodošlice učesnicama i učesnicima TZT-a, šta bi u njoj pisalo?
Dobro došli na iskustvo koje život znači.
Budući da dugi niz godina djeluješ u mirovnom aktivizmu, kako ti danas izgleda izgradnja mira u Bosni i Hercegovini?
S ove vremenske distance imam osjećaj da su mirovni procesi u BiH nazadovali u posljednjih deset godina. Kada sam ja počela da radim i malo dublje ulazim u ove teme, na mirovnim edukacijama mladih i Školi drugačijeg sjećanja, mislim da su ljudi bili više zainteresovani i bilo je više podrške. Sa ove tačke gledišta, mirovna edukacija je poprilično tanka, a potrebnija nam je više no ikada. Mlade generacije koje dolaze odrastaju u jednonacionalnim zajednicama, pod revizionizmom istorije.
Mladi nemaju mogućnosti čak ni da upoznaju ljude koji su drugih nacija, ili oni koji imaju, oni ne pričaju o tome, nego rade na nekim drugim temama, što je isto sasvim u redu, ali ove važne stvari se samo guraju još više pod tepih. Mnogo je transgeneracijskog prenosa traume što rezultuje ogromnim porastom nasilja, a to je posljedica nedostatka sistemske podrške ljudima koji su prošli kroz rat, odnosno koji su oboljeli od PTSP, ženama koje su preživjele različite vrste nasilja i dugo, i onda se to kroz porodicu dalje prenosi. Mladi odrastaju u društvu koje je puno nasilja.
Izgradnja mira nije bila sistemska nije prije deset i više godina, a danas mi se čini da je čak i namjerno toliko rascjepkana. Uprkos tome, postoje ljudi i organizacije koje se i dalje bave time, poput CNA, Kvarta, udruženja veterana i drugih. To su ljudi koji u svom radu kreću od ličnog iskustva i entuzijazma, dajući i drugima podršku i otvarajući prostor za međusobnu saradnju.
Na koji način mladim generacijama predstaviti važnost kontinuirane izgradnje mira i kako im predstaviti sve ono što se dešavalo u prošlost, čiji akteri nisu bili, ali na neki način i danas trpe posljedice svega toga?
Najslikovitiji primjer toga mi je situacija od prije dvije godina kada sam radila projekat „Simboli izgubljene prošlosti“ sa studenticama iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva. Jedna djevojka od 20-ak godina mi je na uvodnom krugu rekla da se prijavila jer je njen otac otišao da ratuje u Siriju, a da je bio dijete za vrijeme rata u BiH. Ona je došla da bi se počela baviti time, jer je vidjela šta se dešava unutar njene porodice. Kada radim sa mladima, trening posložim tako da vidim šta je njima u stvari neophodno u tom momentu. Važno mi je da napravim siguran prostor gdje se oni mogu međusobno čuti, osjećati sigurno i biti ono što jesu. Tako im nastojim približiti teme koje se tiču izgradnje mira.
Kako o izgradnji mira govoriti u kontekstu činjenice da je od rata(ova) prošlo 30 i više godina?
Mi nismo nakon rata 90-ih uopšte radili sistemski na temi izgradnje mira. Ni kroz sva četiri stuba tranzicione pravde to nikada nije zaživjelo. Najviše što se radilo jesu svjedočenja na suđenjima za ratne zločine, ali fokus nije bio na mirovnim procesima. Sve je više ljudi, veterana, svjedoka zločina koji ne žele da pričaju o prošlosti jer ne vide nikakvu svrhu u tome, osim da se ponovo traumatiziraju. Međutim, smatram da su ta lična govorenja najučinkovitija u radu sa mladim ljudima, jer kroz nečije iskustvo, ili nakon posjete nekom mjestu stradanja mladi mogu da shvate zašto je važno to o čemu mi govorimo i razviju empatiju.
Teško se baviti izgradnjom mira u BiH jer je, izostankom sistemskog pristupa, mirovni rad u BiH postao individualni rad i zbog toga mladi ostaju svako u svom nacionalnom toru sa onim što nekome odgovara da uče i rade na tome.
Tema izgradnje mira se ne treba nametati, treba da bude sastavni dio našeg života kao što i jeste. Ne mora biti rat, da bismo gradili mir. Treba da gradimo društvo u kojem ćemo živjeti bolje, osjećati se sigurnije, poštovati prava manjina, poštovati LGBTIQ+ prava i graditi atmosferu u kojoj će se svi osjećati sigurno u svojoj zemlji. Sve se to vezuje za proces izgradnje mira.