„Filozofija je težnja za zavičajem u kome se nikada nismo rodili.“
Nisam rođeni Beograđanin, mada nekome ko dolazi iz Crne Gore to uglavnom ne smeta da se u Beogradu osjeća kao kod kuće. Naravno da nisam rođen ni u Centru za nenasilnu akciju (CNA). Ni jedno ni drugo nisu zavičaj u kojem sam se rodio. S druge strane usuđujem se da kažem da‚ dobar dio onoga što za sebe mislim da danas jesam, jeste rođeno ili pak zametnuto u i kroz saradnju sa CNA. Vrijednosti, svjetonazori, stavovi, nadanja, ali i strepnje, dileme, perspektive, dolaze i vraćaju se kroz prizmu rada na izgradnji mira, izlaze iz i ponovo ulaze u, prožimaju i sažimaju kroz CNA. Baš kao i moj dosadašnji životni put.
A taj, za CNA vezan, životni put počeo je učestvovanjem na osnovnom treningu iz nenasilne razrade konflikata na Jahorini 2002. godine. Nastavio se preko treninga za trenere iste i naredne godine, nekoliko zajedničkih akcija koje su se desile u međuvremenu, sve do prvog dolaska, radnog angažmana 2007. godine. Međutim, već nakon pola godine odlazim iz Centra, iz kako mi se i danas čini, dovoljno jakog razloga, zbog ljubavi, koja, kako sam tada mislio, u Beogradu nije mogla imati budućnost. Period proveden radeći u CNA bio je isuviše kratak da, na primjer, dozvolim utiscima da se slegnu i uspijem da napišem tekst o tom prvom dolasku, a opet dovoljno dugačak i intezivan da me otrijezni i time prilično ohrabri i usmjeri.
Povratak je time od samog odlaska visio u vazduhu, meni uvijek bio pod gušom ili nad glavom, a i mnogim ljudima iz CNA tima, barem dobar dio proteklog vremena, bio jedna od opcija. Želim da vjerujem da je tako. Rijetka privilegija i više nego nezaslužena šansa, na kojoj ću ljudima iz CNA biti uvijek zahvalan.
Potreba za promjenom
Osjećaj nelagode, melanholije, nedostatka, neispunjenosti me nije napuštao ni nakon tog prvog, ne baš slavnog odlaska iz CNA. Odlazak koji to zapravo nikada nije ni bio, jer raskid od CNA je prosto nemoguć. Kako raskinuti nešto što se nakalemilo i postalo sastavni dio organizma, sraslo.
Ono što znam i što sam sve vrijeme znao da imam, jeste ogromna podrška, tim ljudi koji su uvijek tu i osjećaj apsolutnog povjerenja u njih, što je u minulih više od deset godina mog života bilo pa gotovo i nemoguće pronaći. Hvala na tome. Na ponovo ukazanom povjerenju i prilici da ponovo mogu da budem i nastavim da bivam, ono što mislim da jesam.
Dugujem i zahvalan sam i vlastitoj potrebi da nešto mijenjam, sebe, sredinu, svijet… Da radim na tome da društvo u kojem živimo bude društvo pravde i slobode, poštovanja i solidarnosti. Da bude zasnovano na svim onim vrijednostima kojima je mir, najmanji zajednički sadržalac. Zato moj dolazak/povratak u CNA, nakon deset godina lutanja, stranstvovanja, izbivanja ili mirovanja (kakav čudnovat način za upotrebu riječi mir), doživljavam kao povratak kući, povratak zavičaju, mjestu kojem pripadam, povratak sebi.
“Filozofira svaki čovjek koji ne smatra sebe u potpunosti situiranim i koji razmišljajući pokušava da položi račun o toj nesigurnosti”
Motiv i podsticaj za dolazak/povratak u CNA nalazim u riješenosti da položim račun za sve propuštene prilike, neodgovornosti, nereagovanja, konformizme i ušuškanosti. Položim račun vlastitoj oguglalosti koja me napadala i nerijetko obuzimala. Oguglalost na nasilje, na diskriminacije, na svakodnevne i krupne i sitne prevare, ponižavanja, nedopuštanja da drugi ostane u svojoj drugosti. Oguglalost na srozavanje dostojanstva čovjeka. Da položim račun i pred činjenicom da sam sam nesiguran, pred nesigurnošću koju osjećam kada je moja pozicija u procesima izgradnje mira u pitanju.
Međutim, nesituiranost nije mana, nesigurnost nije isključivo loša stvar, ona je baš kao i sukob, šansa, prilika za promjenu, za napredak, za izlazak iz začaranih krugova mržnje, nacionalizma, spirala nasilja i ostalih vječitih vraćanja unazad. Položiti račun pred tom nesigurnošću je stoga i prilika za promjenu i sebe i svijeta. Nada. Jedan od razloga povratka dolazi i iz vlastitog ubjeđenja prema kojem je „nemoguće“ raditi bilo šta, a da nema, barem u naznakama, onaj cilj kojim i CNA sve ove godine teži, izgradnja trajnog mira na ovim prostorima. Mir kao osnov i predulsov, mir kao cilj i poslednja instanca, kojom se i mjeri i koja je mjera svemu ostalom, pravo i potreba, obaveza.
Nije samo potreba i prilika da se radi na polju izgradnje mira, nego i da se konačno punim plućima, slobodno i osnaženo i živi ono što se radi, neprestano napredujući, odrastajući i transformišući i sebe i nadam se druge oko sebe, privilegija je i naravno obaveza. Život u skaldu sa onim što se misli i radi, što se paralelno i voli, jeste opterećujući, zahtjevan ali slobodan. Bistrji pogled i ispravljenija kičma. Ukoliko slobodu ne prati polaganje računa, ona je samo puka samovolja, sebičan i nezreo, neodgovoran način življenja. Volim da vjerujem kako sam sa tom „slobodom“ bez odgovornosti, dolaskom u CNA, definitivno završio.
„U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne ume da mrzi“
Naravno da ni ja ni CNA nismo isti. Godine, okolnosti, situacije, sve je drugačije. Porasli smo, razvili se, proširili polja djelovanja, umnožili aktivnosti, doseg i uticaj. Međutim, ni problemi ni prepreke nisu mirovale, i one kao da s godinama rastu i umnožavaju se. Neizvjesnost i strepnja od ponovnog dolaska, uklapanja, vlastite korisnosti, svrhe, time je bitno povećana, a strahovi multiplicirani.
Moj prvi dolazak je predstavljao svojevrsno iščašenje, izokretanje, ispadanje iz ležišta. Iz ležišta su ispala i iščašila se uvjerenja i svjetonazori, stavovi, predradsude, sudovi. Promjenilo me, pomjerilo i ujedno osnažilo u onome što je do tada bila samo slutnja, samo nada i strepnja.
Za moj drugi dolazak bih volio da se taj osjećaj, da se ta energija koja može da mijenja svijet, dijeli, grana i cvjeta. Da taj osjećaj promjene na bolje, osjećaj moći da se uprkos ogromnim preprekama i poteškoćama stvari ipak pomjeraju, ne prestane da me ispunjava. Da me osnaži da istrajem i da tu energiju širim. Moj povratak u CNA je tako i potreba da se sagleda šta sa tom iščašenošću, sa tim izokrenutim svijetom mogu i treba da radim.
Inficiranost nenasiljem
Razlika u odnosu na moj život u Crnoj Gori je i u tome da se unutar CNA može raditi na oslobađanju od mržnje bez kompromisa, bez patetike, bez konfornosti bilo kakve vrste, slobodno i bezrazložno, baš kao što se jedino može i voljeti – bezuslovno.
U društvu(ima) u kojima danas živimo za ludilo smatraju izgradnju mira, uzaludnom misijom, a onoga ko mir zagovara i ko se za mir bori, ludakom, bolesnikom. Ovako inficiran nenasiljem, nenasilnom borbom, inficiran mirom, mogu samo reći da je bolovati to ludilo, ili od tog ludila, divna privilegija. Još kao što vjerujem(o) da je ta bolest itekako prelazna, infektivna, ne preostaje ništa drugo do da u svijetu, za koji se nadam da je već umoran od mržnje, treba da nastavim(o) da inficiramo.