Johan Galtung, norveški sociolog i jedan od utemeljitelja mirovnih studija, umro je u subotu 17. februara 2024. godine, objavio je Institut za istraživanje mira iz Osla (PRIO).
Rođen 1930. godine, završio je matematiku i sociologiju, a master studije završio je iz sociologije i statistike. Jedno od prvih Galtungovih aktivističkih iskustava bila je borba protiv implementacije doktorskih studija po anglosaksonskom modelu smatrajući da je sistem doktoriranja kakav je na kraju prevagnuo i postao općeprihvaćen po mnogo čemu besmislen i prevaziđen. Generacija mladih istraživača i studenata među kojima je bio i Galtung tvrdila je da je doktorat ustvari tek puki simbol moći društvene elite, neka vrsta statusnog simbola a nikako ulaznica u istraživački svijet. Doktorat je oporuka, posljednja volja, nešto što prije sputava nego podstiče, tvrdili su tada iz krugova kojima je pripadao i Galtung koji nikada nije “doktorirao” na način na koji mi poznajemo i priznajemo.
Prva katedra za mirovne studije
Galtung će sa grupom sličnomislećih 1959. osnovati ono što će kasnije postati poznato kao Institut za istraživanje mira, te će na njegovom čelu ostati jednu deceniju. Časopis za istraživanje mira pokrenut će 1964. godine i u njemu će objaviti pionirske radove o nasilju, miru i mir(ov)nom razrješenju sukoba. Ono što je Galtung predvodio na početku van univerziteta 1969. postaje dio univerzitetskog obrazovanja, a on prelazi na Univerzitet u Oslu gdje predaje mirovne studije narednih deset godina. Bila je to prva katedra za mirovne studije, što iz današnje perspektive, kada postoji toliko odsjeka, katedri, instituta, toliko knjiga i studija, zvuči malo vjerovatno. Osim tadašnjeg protivljenja ideji doktorata, Galtung se zalagao i podržavao jedan od studentskih zahtjeva iz 1968. godine: Niko ne bi trebao biti profesor duže od 10 godina, pa već krajem 1970-ih napušta Univerzitet u Oslu.
Napuštajući Univerzitet u Oslu Galtung će nastaviti istraživanja i predavanja na različitim institutima i univerzitetima, a najduže se zadržao na Univerzitetu na Havajima gdje je predavao političke nauke.
Osim pionirskih radova o miru i mirovnim studijama objavio je i dvije autobiografije: “Johan bez zemlje” i “Pokretanje mirovnih studija: Prvih deset godina Instituta za mir”. Kod nas je prevedena njegova knjiga “Mirnim sredstvima do mira: Mir i sukob, razvoj i civilizacija”, ali je Galtungov rad, ili barem osnove njegovo rada, prilično dobro poznat. Osim univerziteta gdje se studentima predstavljaju osnovni pojmovi koje je uveo Galtung, njegov rad važan je i kao osnova za rad različitih organizacija civilnog društva koje sebe definišu kao mirovne organizacije ili organizacije koje se zalažu za nenasilje.
Galtung je razvio pojmove pozitivni i negativni mir, pri čemu je negativni definisao kao puko odsustvo rata dok bi pozitivni mir bio iskorak ka društvu zasnovan na saradnji, društvu harmonije u kojem se eliminišu sami uzroci nasilja. Takođe, smatrao je da je “pozitivan mir”, moguće postići samo mirnim putem. Kao civilizacija, ovu lekciju nikako da naučimo. Govoreći pak o nasilju prepoznavao je tri vrste nasilja koje čine svojevrsni trougao: kulturno, strukturno i direktno nasilje. Danas kada smo zapljusnuti porastom nasilja, od globalnih ratova do porasta ubistava žena na ovim prostorima, uvijek je zgodno vratiti se Galtungu i pokušati detektirati koje to strukture i elementi iz kulture potiču nasilje? U današnjem svijetu trebalo bi neprestano ponavljati Galtungove reči: Ne postoje nasilne kulture! Postoje aspekti kulture koji potiču nasilje.
Galtungova teorija opisuje našu stvarnost
Galtung je bio, vidljivo je to i iz oproštajnog teksta Instituta za istraživanje mira koji je osnovao, osebujna ličnost po mnogo čemu. Inspirativan i posvećen kao mentor, ne odveć lak za saradnju, na momente nedoslijedan kao onda kada je prihvatao razne počasne doktorate iako se ideji doktorata snažno opirao u mladosti, Galtung odlazi u momentu u kojem je svijet, čini se, sve dalji od ideala nenasilja i mirne razrade sukoba. Koliko god da je sam Galtung doprinio svijetu i oblikovao ga, jednako je i on sam bio produkt jednog vremena, jednog zanosa nakon pakla Drugog svjetskog rata.
Bilo je to vrijeme kada se vjerovalo (da, vjerovalo) da je mir, i to onaj pozitivni, moguć barem kao ideal. Bilo je to vrijeme dekolonizacije, izgradnje međunarodnih institucija koje će osigurati mir, ideje o nesvrstanosti, nenasilju… Uz sve greške, zablude i stranputice taj ideal je ipak svijet gurao naprijed. Možda nam danas, kad imamo toliko teorije, nedostaje baš malo od tog zanesenjaštva koje je gajila Galtungova generacija?
Johan Galtung je ime koje se čulo na svakom treningu Centra za nenasilnu akciju od početka našeg rada do danas. Na treninzima smo jasno prepoznavali da miru u kojem živimo nešto nedostaje, da to nije “potpuni mir”, ljudi su prepoznavali rat kao strašno nasilje, ali nam je nedostajalo pojmova da sebi i drugima objasnimo otkud je došlo sve što smo iskusili. Njegovo imenovanje strukturnog nasilja uvidjeli smo kao vrlo praktičnu alatku koja pomaže ljudima da prepoznaju nasilje u društvu, nasilje čiji pokretač nam nije jasan i vidljiv, nasilje u kojem je i onaj koji ga sprovodi i podržava i sam žrtvom istog. Njegova teorija opisuje našu stvarnost i zato nam je Galtung bio blizak. A ta neobična bliskost sadrži i iskrenu ljepotu prepoznavanja čovjeka, ljudskosti, sastojke mira, često odsutne u našim društvima i našim životima. Kada kažemo da je Galtung bio i naš, to nije svojatanje, već iskrena zahvalnost.
Web: https://www.galtung-institut.de/en/
Photo credits: @galtunginstitut