Kartagina je ratovala tri puta
Poslije prvog rata još uvijek je bila snažna
Poslije drugog rata još uvijek je bila naseljena
Poslije trećeg rata više nije postojala
B. Brecht
Hoće li opet biti rata? Ovo je jedno od najčešće postavljanih pitanja protekla dva mjeseca u Bosni i Hercegovini. Usljed trenutne političke krize pitanje o mogućnosti novog rata postalo je dominantno, postavljaju ga djeca roditeljima i roditelji djeci, prijatelji prijateljima, ljudi se raspituju kod poznanika šta se dešava, aman, kod njih, ima li kakvih priprema. Traži se informacija više, svako ima nekog ili bar vjeruje da ima nekog pametnijeg, na nekom položaju, koji bi trebao znati više, analizirati pametnije, dublje, nekako oštrije. Rat se uvukao u obične, svakodnevne razgovore, o medijima da i ne govorimo, tamo je već počeo. Većina ljudi ne krije da su preplašeni i da se boje, još preplašenije izgledaju oni koji sve okreću na šalu tipa trebalo je NJIMA javiti da danas pošumljavamo, ako nas vide 200 u šumi mislit će da smo krenuli.
Hoće li opet biti rata? Bilo bi pošteno reći da upitani zna manje od onog koji pita. Kako mi je posvjedočio jedan bosanskohercegovački novinar, najteže je pronaći balans, mjeru, između zanemarivanja trenutne političke krize koja jeste ozbiljna i koja može dodatno eskalirati u otvoreno nasilje, kao jednog pola, i dolijevanja ulja na vatru, pronalaženjem rata iza svakog ugla, strašenjem ljudi da je rat već počeo, ili da rat samo što nije počeo i da nas jedino lobiranje po hodnicima američkog kongresa može spasiti novog pokolja, kao drugog pola. Usljed trauma iz prethodnog rata, straha za sebe i najbliže, realne nemoći običnog čovjeka koji je rastrzan između svakodnevnih obaveza (preživljavanja) i mogućeg ponora koji se otvara ispred njega, teško je ostati hladne glave.
Hoće li opet biti rata? Nama u BiH se čini da je trenutna kriza pitanje svih pitanja u svijetu i da svi znaju genezu, aktuelnosti i moguće ishode. U stvarnosti, ni za naše susjede u Hrvatskoj i Srbiji to nije prvorazredna tema iako su politike dvije zemlje involvirane u mnoga dešavanja u BiH. Sredinom oktobra kada sam intenzivnije pratio medije u Srbiji, opozicione ili provladine, teme iz BiH bile su u drugoj polovini večernjih vijesti, a do naslovnica se doprijelo tek kada je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, nakon višednevne šutnje, u posjetu primio člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika.
Kriza koja traje
Sad bi trebalo za neupućene, a to će reći za cijeli svijet, ukratko pojasniti uzroke i povode krize, njen tok i moguće rasplete. Ali u trenutku kad je svaki događaj kriza, teško je znati odakle početi i gdje završiti. Kriza je permanentna barem posljednjih 10-ak godina, a u ovom kratkom pregledu fokusirat ćemo se samo na period od ljeta ove godine, svjesni da svaka tema traži zaseban tekst.
Hoće li opet biti rata postalo je aktuelno pitanje od jula 2021. godine. Prvo je Valentin Inzko, visoki predstavnik u BiH, predzadnji dan svog mandata nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH prema kojima je negiranje genocida i svih ratnih zločina koji su sudski utvrđeni, a takvih zločina je više stotina sa počiniocima iz svih nekada zaraćenih strana, postalo kažnjivo. Kao odgovor na nametanje ovakvog zakona politički predstavnici iz Republike Srpske, i vlast i opozicija, najavili su povlačenje iz daljnjeg rada u institucijama BiH. Novi visoki predstavnik Christian Schmidt, imenovan na prijedlog Njemačke od strane Vijeća za implementaciju mira koje čine ambasadori 15 zemalja u BiH, morao se nositi sa vrućim krompirom u vidu tako nametnutog zakona kao i osporavanja iz Republike Srpske za koju je Schmidt neprihvatljiv jer njegovo imenovanje nije potvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a. Kriza je bila srednjeg intenziteta sve do kraja septembra kada se dešavaju dva krupna politička događaja koji će stvari zaoštriti do samog kraja.
Prvo je Ustavni sud BiH presudio da su šume koje nisu privatno već su državno vlasništvo na području Republike Srpske ustvari vlasništvo države Bosne i Hercegovine. Ustavni sud BiH je tačka prijepora jer, kao najviša sudska instanca, svojim odlukama značajno utječe na mnoge procese. Za Republiku Srpsku njegove odluke su neprihvatljive jer, shodno Dejtonskom sporazumu, Ustavni sud čine troje stranih sudija, te po dvoje sudija iz reda konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Za odlučivanje je potrebna prosta većina, pa iz RS-a tvrde da bošnjački suci zajedno sa stranim sucima preglasavaju srpske i hrvatske sudije. Iako je bilo odluka koje su donesene glasovima međunarodnih i bošnjačkih sudija, Ustavni sud BiH, koji ne objavljuje kako je koji sudija glasao u konkretnom predmetu, uvijek je potencirao da se najveći broj odluka donosi jednoglasno, a i kad ima preglasavanja ona ne slijede uvijek pomenuti model. Također, krajem septembra opozicija u Republici Srpskoj, koja je u oštrom sukobu sa vladajućim SNSD-om Milorada Dodika na svim poljima osim na temama koje se vide kao vitalni nacionalni interes, otkriva aferu kisik. Radi se o tome da je vlast u Republici Srpskoj tokom pandemije tehnički kisik kupovala kao medicinski i takav koristila za najteže pacijente oboljele od COVID-a što je, prema opoziciji, doprinijelo tome da RS ima najveću stopu smrtnosti u cijeloj Evropi. Dodik, koji je uspijevao relativno lako preživjeti ranije afere, bio je u potpunom političkom nokdaunu, bezizlaznoj poziciji, rijetkoj prilici gdje on ne zadaje tempo i poteze već je prisiljen konstantno odgovarati i slijediti tempo i teme koje je nametala opozicija. Kada je opozicija objavila morbidne fotografije prijedorskog gradonačelnika iz SNSD-a, Dodik je bio prinuđen zatražiti njegovu ostavku time, nakon Banja Luke i Bijeljine, izgubivši i treći najveći grad u RS-u.
Drugi rukavac krize, dužeg toka ali stabilniji, vezan je za izmjene Ustava BiH i Izbornog zakona BiH kako bi se omogućilo da svi građani imaju mogućnost da biraju i budu birani što sada nije slučaj usljed komplikovanog etnoteritorijalnog izbornog sistema. Osim pukog otklanjanja diskriminacije, ovim je otvoreno jedno kompleksno pitanje odnosa između etničkog i građanskog. Kako u RS-u Srbi čine apsolutnu većinu, ovo pitanje odnosa etničkog i građanskog prevashodno je vezano za odnos Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH gdje Hrvati, kojih je u FBiH oko 25 posto, traže da kroz etničke mehanizme budu zaštićeni od preglasavanja što se desilo, naprimjer, prilikom izbora za člana Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda, dok Bošnjaci traže da kroz minimiziranje etničkih mehanizama otklone moguće blokade kakva je trenutna trogodišnja blokada formiranja Vlade FBiH od strane HDZ-a BiH. Duboko nepovjerenje i strahovi nisu samo sile koje usmjeravaju političke procese već su prisutni i kod običnih ljudi. Dominantni strah kod Srba i Hrvata jeste da će, u trenutku kada Bošnjaci u BiH čine više od 50 posto stanovništva, biti preglasani i svedeni na manjinski narod kroz bilo koji model izuzev etno-teritorijalnog, dok je dominantni strah Bošnjaka raspad države usljed saveza Srba i Hrvata i podršku Srbije i Hrvatske. Paradoksalno, iz tih strahova, uz opravdanje da se tako štite, kreće se u neku vrstu preventivnog političkog nasilja: Bošnjaci masovno glasaju za člana Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda, dok uporedo HDZ i SNSD jačanju vlastito savezništvo insistirajući isključivo na etno-teritorijalnom principu. Time se upada u neku vrstu začaranog kruga iz kojeg se samo rađaju novi strahovi i veće nepovjerenje.
Zaoštravanje
Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH, krizu je sredinom oktobra u potpunosti zaoštrio najavljujući da će se Republika Srpska povući iz svih državnih institucija izuzev onih koje su predviđene Dejtonskim sporazumom. Dio tih institucija sa entiteta je prenesen na državu BiH odlukama visokih predstavnika, dok je jedan dio prenesen odlukama zvaničnih institucija BiH u čijem radu su učestvovali i predstavnici iz Republike Srpske glasajući za takve odluke. Dodik je najavio da je takav prijenos nadležnosti sa entiteta na državu ništavan jer je učinjen ili od strane visokog predstavnika ili od strane samih političara iz RS-a među kojima je i Dodik, pod pritiskom međunarodne zajednice. Osim izlaska iz sistema carinske i porezne politike, Dodik je najavio rasformiranje Oružanih snaga BiH i formiranje Vojske Republike Srpske, kao i zabranu državnim sudskim i policijskim institucijama da djeluju na teritoriju RS-a. U slučaju da se državne institucije, uključujući i vojsku i policiju, odbiju povući sa teritorija RS-a, Dodik je zaprijetio slovenskim scenarijem odnosno blokadom kasarni.
Kao prvi potez, Dodik je, tijesnom većinom u Narodnoj skupštini RS-a, donio zakon kojim se formira Agencija za lijekove RS-a i oduzimaju se nadležnosti agenciji na državom nivou koju vodi direktor iz RS-a blizak opoziciji i koja je imala direktnu ulogu u prokazivanju afere kisik jasno pokazavši vlastite prioritete.
Opozicija u RS-u ovaj put odbila je da slijedi Dodika uz obrazloženje da je njegova politika avanturistička i da ugrožava samu RS, kao i da svojim potezima želi skrenuti pažnju sa aktuelnih afera. Na tom odbijanju opozicija je ustrajala i uspjela da izgradi politički identitet, a uz Crkvu koja se drži po strani i predsjednika Srbije Vučića koji je, sukladno svojoj ranoj politici tzv. dva i (i BiH i RS) odbio dati Dodiku bjanko podršku, Dodik je na momente bio potpuno izoliran.
Uspoređujući krizu sa konopcem, može se reći da jedan kraj nesumnjivo drži Dodik, dok su na istom konopcu, na različitim pozicijama, raspoređeni politička elita iz FBiH, opozicija iz RS-a, političko rukovodstvo Srbije i Hrvatske, i na kraju, jedan neodređeni skup velikih sila definisan kao međunarodna zajednica. Na momente kada jedna strana konopac zategne do pucanja, druga popusti: tako je Dodik u jednom momentu potpune izolacije tražio novi zakon o državnoj imovini kao jedini uvjet deeskalacije krize, ali je već nekoliko dana poslije, nakon što su se izaslanici EU i SAD-a sastali sa njim, ponovo zaoštrio zahtjeve. Predsjednik SDA Bakir Izetbegović također je dao barem pet različitih izjava hoće li i sa kim pregovarati o trenutnoj krizi, a međunarodna zajednica, barem zemlje EU i Sjedinjene Države, čas prijete sankcijama čas sa Dodikom pregovaraju kao sa ravnopravnim partnerom praveći se da se oko njih ništa posebno ne dešava.
Posljedice
Obične ljude strah je pucanja tog konopca i na taj strah različito reagiraju: od šale i ironije, do konstantne brige za sutra i pokušaja da na neki način zaštite sebe i svoje najmilije. Ljudi izbjegavaju da putuju u neke dijelove zemlje gdje su manjina, neko je svoje porodice privremeno poslao kod rodbine u inostranstvo, povratnici koji su svugdje manjina posebno su u strahu… U okolnostima kada se mogućnost rata stalno spominje, nebitno bila mogućnost rata stvarna ili nestvarna, teško je baviti se običnim, a opet u normalnim okolnostima, u miru, životnim temama. Sve druge teme, od zagađenja, opskrbe energentima, komunalne politike, neadekvatnog obrazovanja, stotina ljudi koji svakodnevno umiru od COVID-a, nebrojeno njih koji svakodnevno napuštaju BiH u potrazi za stabilnijim životom, sve, ama baš sve, pada u drugi plan.
Poseban je izazov i raditi na izgradnji povjerenja među ljudima i zajednicama. U trenucima straha, ljudi, prirodnim refleskom, traže sigurnost, i spremnost da prelaze granice prosto je manja. Paradoksalno, sjećanje na prethodni rat iz kojeg su, barem u BiH, svi izašli poraženi, jedna je od ključnih kočnica za novi rat.
Možda najvidnija posljedica jeste da su ljudi umorni od stalne krize, neizvjesnosti i nesigurnosti. Kao posljedica takvog umora vidljive su tri stvari. Prva je manjak motivacije da se radi na bilo kakvoj promjeni, a druga je da, nažalost, roditelji svoju djecu podižu na pričama o odlasku iz BiH kao jedinom rješenju. Na kraju, posebno je opasno osjećanje kod sve većeg broja ljudi koji, umorni od krize koja nema kraj a čijeg se početka i ne sjećaju, prizivaju bilo kakvo (raz)rješenje, po sistemu da je i loše rješenje bolje od nikakvog rješenje. A loša (raz)rješenja samo su loša (raz)rješenja, barem smo tome svjedočili u našoj povijesti toliko puta.