Sa saradnicima, ratnim veteranima, nekadašnjim pripadnicima VRS, JNA,VJ, AR BiH, HVO i HV, posjetili smo gradove Daruvar, Pakrac i Lipik. Iz CNA su bili Nenad Vukosavljević, Adnan Hasanbegović i Amer Delić. Ukupno grupa od nas dvadeset i četiri.
Prvog dana posjete susreli smo se sa domaćinima, članovima Udruge hrvatskog časničkog zbora Pakrac, Željkom Špelićem, Marijanom Čapekom i Stipanom Grgićem, i Udruge HVIDR-a Daruvar, Krešimirom Ivančićem, Sašom Premecom i Markom Čolićem. Uz dobrodošlicu domaćini su izrazili spremnost za saradnju i dijalog , ističući da im je žao što među nama nema i pripadnika Vojske Srpske Krajine (VSK), njihovih neposrednih bivših neprijatelja.
Susretu je prisustvovao i gradonačelnik Grada Daruvara, Dalibor Rohlik, koji nas je pozdravio i podržao našu aktivnost. I sam je ratni veteran i kaže:”Nikada nije dovoljno raditi na promicanju mira, trebali smo se davno zabrinuti o dešavanjima u zadnjih 60 godina. U Hrvatskoj se još borimo oko 1941-1945.”
U obilazak mjesta sjećanja i mjesta ratnog stradanja krenuli smo u jutro 8.9.2016. Najprije smo položili vijenac na Spomenik poginulim braniteljima Daruvara 1991-1995, nakon čega smo se uputili u obližnji barokni dvorac grofa Antuna Jankovića, sagrađen davne 1771, a koji danas ima funkciju muzeja. Unutar dvorca, uz visoke holove i plesne dvorane smješten je Stalni izložbeni postav Domovinski rat u Daruvaru. Kako rekoše domaćini koji se brinu o postavci ove spomen sobe, nisu htjeli da razdvajaju civile i vojnike i ne žele da služi širenju mržnje već istine o ratu i sjećanju na stradale. Brojni dokumenti i fotografije svjedoče o pogibiji i intenzitetu sukoba na širem području Daruvara u periodu od 19.jula 1991. do 1.maja 1995.godine. Pažnju mi je privukla fotografija na kojoj su prikazani ljudi svezanih ruku sa prostrijelnim ranama na glavama. Radi se o civilima koje su 11.maja 1994. godine ubili pripadnici srpskih formacija u selu Batinjska Rijeka. Pitao sam da li je iko za to odgovarao, a jedan od domaćina, Krešimir Ivančić je rekao -”ne, niko”. Rukom je pokazao na jednog od ubijenih i dodao – “to je moj otac, Zdravko.” Prikazan nam je dokumentarni film o ratu u Daruvaru, trajao je 12 minuta, meni se činilo da traje satima. Ponovo teški prizori bombardovanja i ubijanja, vrijeme ništa ne znači, sjećanja iz mog rata mi naviru.
Na putu ka Pakracu Željko Špelić je preuzeo ulogu vodiča, i dogovorili smo se da nas u prolazu upoznaje sa događajima vezanim za pojedina mjesta, a da se zaustavljamo na mjestima koja je izdvojio, kako bismo odali počast stradalim. Prolazili smo ceste na kojima su nekada bile barikade na kojima su ljudi zastrašivani i ubijani, pokazivao nam je mjesta gdje su bile postavljane zasjede i vođene borbe. “Ovdje smo bili mi, a tamo oni”, govorio je. “To je što znam sa naše strane, a sa njihove ne znam gotovo ništa. Sada kada govorim o stradalim, govorim o civilima i vojnicima sa hrvatske strane. Kasnije ćemo doći do mjesta gdje su stradali civili srpske nacionalnosti, nad kojima je počinjen ratni zločin.”
Bučje – U tom mjestu je u periodu od avgusta 1991. do januara 1992. pod upravom vojnih formacija tadašnje Republike Srpske Krajine bio uspostavljen logor, većinom za zarobljene hrvatske vojnike, ali bilo je i civila. Takođe, među zatočenima su bili i civili srpske nacionalnosti koji su odbijali da se priključe VSK. Ukupno je bilo zatočeno između 200 i 250 osoba. Tačan broj ubijenih u tom logoru je nepoznat, do sad su identifikovana 3 tijela, a 21 osoba se vodi kao nestala.Od nekadašnjeg zatočeničkog objekta je ostao samo jedan zid, dok su u dvorištu podignuta dva spomen obilježja i kapelica.
Selo Kusonje – mjesto pogibije 18 pripadnika bjelovarske brigade HV i dvojice pripadnika MUP-a RH, koji su u tom selu, tada naseljenim sa većinski srpskim stanovništvom, upali u zasjedu srpskih vojnih formacija. Kasnije su mjestom ovladale hrvatske snage, a u susjednom Rakovom Potoku pronađena je masovna grobnica sa tijelima dvadesetorice poginulih u zasjedi.
Rakov Potok – obišli smo dva spomenika. Jedan je u znak sjećanja na poginule pripadnike HV i MUP-a RH u zasjedi u Kusonjama, čija su tijela pronađena u masovnoj grobnici na tom lokalitetu. Drugi je u spomen na 12 pripadnika virovitičke brigade HV koji su na tom području nestali 29.12.1991. Kasnije se pronađeni mrtvi.
Pakrac – zgrada policijske stanice za koju se vežu događaji od 1.3.1991. koji nezvanično označavaju početak rata u Hrvatskoj. Stipan Grgić koji je bio akter toga, kao tadašnji policajac, opisao nam je na koji način se situacija odvijala tih dana. Konflikt koji se desio između njih i JNA nije završio sa žrtvama, ali su uskoro nakon toga su uslijedili pravi sukobi. Prva žrtva na području Pakraca pala je 9.6.1991., bio je to hrvatski policajac Vlado Laučan.
Lipik – grad koji je u ratu bio potpuno uništen. U Hrvatskoj ima status prvog oslobođenog grada u Domovinskom ratu.
Ribnjak kod Marinog Sela – U sklopu objekta Ribarska koliba 1991. je napravljen improvizovani zatvor u koji su dovođeni zarobljeni srpski civili iz sela u okolini Pakraca. Za ratni zločin počinjen u Marinom Selu osuđena su dvojica bivših pripadnika vojne policije, Tomica Poletto na 15 i Željko Tutić na 12 godina zatvora. Teretilo ih se za mučenja 24 srpska civila, pri čemu ih je 17 ubijeno. U blizini se nalazi Pakračka poljana, mjesto takođe poznato po ratnom zločinu nad srpskim civilima, koje su počinili pripadnici hrvatske specijalne policije, takozvani merčepovci. Tačan broj stradalih još nije utvrđen (više od 70 ukupno), a za ovaj ratni zločin je proglašen krivim ratni doministar unutarnjih poslova RH Tomislav Merčep, te osuđen na pet i pol godina zatvora
Ova posjeta dogodila se 7 godina nakon prve pripremljene, ali neodržane posjete mješovite grupe ratnih veterana jednom gradu u Hrvatskoj. Tada su domaćini ratnim veteranima iz Srbije i BiH trebali biti predstavnici braniteljske udruge iz tog mjesta. Međutim, dva dana uoči dolaska, sve je otkazano, jer su domaćini dobili prijetnje i zabrinuli se za bezbjednost gostiju, ali i za svoju bezbjednost. Nakon toga smo teško dolazili do pozicije da ostvarimo bilo kakvu vrstu saradnje. Nekada nije bilo volje, a nekada je onima koji su bili zainteresovani falila podrška od ostalih članova udruge. Takođe, bilo je i bojazni od političkog pritiska kojem bi mogli biti izloženi, jer saradnja sa bivšim neprijateljima ne nailazi na podršku od strane vladajućeg političkog establišmenta.
Za stvari poput ovih potrebna je hrabrost, odluka da se stvari pomjere ka budućnosti u kojoj ne moramo strahovati da će nam djeca nositi puške. Takvi postupci nekada ne nailaze na odobravanje u vlastitim sredinama, ali kako reče jedan od domaćina: “Posljedice ovog događaja ćemo mi osjetiti. Može se dogoditi da nas neki popljuju zbog ovoga, ali znamo se mi obranit od takvih. Imali smo srce u ratu, imamo i sad. Uvijek sam spreman razgovarati sa nekim sa druge strane, osim ako je činio zločine.”
Važno nam je da smo prvi put posjetili Hrvatsku i to u vrijeme kada su politički odnosi Srbije i Hrvatske na najnižem nivou još od rata i dok se u BiH zaoštravaju bošnjačko-srpski odnosi oko referenduma, uz prisustvo ratne retorike u medijima. Ratni veterani su opredjeljeni da nastave svoju misiju i ukazuju na pogubnost rata i dragocjenost mira. “Želja mi je da nikada politika ne donosi odluke, već trezveno ljudi. Ovaj rat nije ništa dobro donio, išli smo svi ovim prostorom i vidjeli masu praznih tvornica, nitko se time od političara ne bavi, to je isto u svim zemljama tu kod nas. Prijateljstva sklopljena na ovakvim mjestima traju i to je ono što vrijedi”, izjavio je jedan od učesnika, ratni veteran iz Šamca.
Kako je posjetu na društvenoj mreži, tokom diskusije sa drugima, opisao jedan od domaćina možete vidjeti ovdje:
Reakcija Marka Čolića, člana HVIDR-e Daruvar
Galeriju fotografja možete vidjeti ovdje