Naslovna fotografija: Mirsad Behram, starmo.ba
Izbijanje pandemije Covid-19 umnogome je obilježilo naš rad u prvoj polovini 2020. godine te je utjecalo da otkažemo neke već planirane i dogovorene aktivnosti i pokušamo iznaći nove načine rada i djelovanja. No, nakon što su sredinom maja u većini zemalja bivše Jugoslavije mjere za sprečavanje širenja pandemije ublažene, poštujući aktuelne preporuke, nastavili smo sa našim radom.
Krajem maja, na inicijativu prijatelja iz Prijedora okupljenih oko Inicijative “Jer me se tiče”, u Sarajevu smo se pridružili aktivistima koji su 31. maja/svibnja organizirali obilježavanje Dana bijelih traka u Sarajevu. Porodice žrtava iz Prijedora i aktivisti već godinama 31. maj obilježavaju kao dan sjećanja na početak progona nesrpskog stanovništva u ovom gradu, a u samom Prijedoru se organizira komemoracija u znak sjećanja na 102 ubijene djece u Prijedoru.
Jedna od glavnih poruka i ovogodišnjeg Dana bijelih traka bio je zahtjev lokalnim vlastima u Prijedoru da dozvole izgradnju spomenika za ubijenu djecu u užoj gradskoj jezgri. Istovremeno, aktivisti su, solidarišući se sa svim žrtvama, pozvali i druge lokalne vlasti da dozvole izgradnje spomenika i pravo na sjećanje svim žrtvama.
Zajedno sa građanima Sarajeva 31. maja ove godine sa Ajfelovog mosta u Sarajevu poslali smo poruku solidarnosti sa aktivistima i žrtvama u Prijedoru, ali i svim drugim žrtvama koje se suočavaju sa različitim opstrukcijama pri obilježavanju stradanja najmilijih. Zajedno sa aktivistima iz Prijedora, na ovakvu vrstu akcije odlučili smo se kako bismo, između ostalog, ukazali na nedopustivost različitih zloupotreba Dana bijelih traka kojima smo u Sarajevu svjedočili prethodnih godina.. Dan bijelih traka, odnosno način na koji se obilježava u samom Prijedoru, ostaje jedna od rijetkih komemoracija koje pozivaju sve ljude dobre volje da se pridruže u borbi za prava svih žrtava pri čemu se žrtve apsolutni fokus, a različiti pokušaji politizacije do sad su uspješno izbjegavani.
Komemoracija stradaloj djeci u Vitezu
Jedno od stradanja djece u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini koje je, nažalost, manje poznato jeste i ono u Vitezu. Na godišnjicu stradanja, 10. juna/lipnja pridružili smo se komemoraciji na lokalitetu “Osmica” u Vitezu na kojem 1993. godine od granate ispaljene sa položaja Armije BiH ubijeno osmero djece. Bila je to dirljiva i vrlo intimna komemoracija, kojoj su prisustvovali brojni mještani Viteza, posebno oni mlađi. Spomenik se nalazi u dvorištu kuća u kojima i danas žive roditelji i rodbina ubijene djece, samu komemoraciju organiziraju porodice ubijene djece i, osim mise, na njoj nema govora političara i drugih aktivnosti koje su uobičajene u aktuelnoj komemorativnoj praksi u BiH, pa i u regionu.
Iz razgovora sa žrtvama koje su preživjele napad, kao i sa članovima porodica ubijene djece, saznali smo o njihovoj dugogodišnjoj borbi za dostojanstveno sjećanje na najmilije, borbi protiv bilo kakve politizacije, činjenici da odgovorni za napad do danas nisu procesuirani… Bili smo toplo dočekani od svih, a razgovori koje smo vodili sa različitim ljudima tokom tih dana u Vitezu još jednom su nam pokazali koliko su važni susreti, uvažavanje svih žrtava i odavanje počasti svim žrtvama kao i nastojanje za međusobnim razumijevanjem.
Osjećamo se obaveznim i javno zahvaliti porodicama Garić i Grebenar, porodicama koje su u tom tužnom danu izgubile četvero djece, za topli prijem, znake pažnje i riječi ohrabrenja. Sigurno da je bol porodica nemoguće ublažiti, ali smo zahvalni na njihovoj širokogrudnosti i prilici da saučestvujemo u njihovom bolu. U tih nekoliko sati osjetili smo ono što u suštini i jesmo: da smo svi zajedno samo jedna velika porodica i da nas svaki gubitak ljudskog života beskrajno boli i 27 godina poslije. Poznavanje konteksta kao i aktualnih dešavanja izuzetno je važno za ponovnu izgradnju povjerenja među ljudima i zajednicama. Sretni smo što smo imali priliku sresti se i upoznati i mlade i hrabre političare, vjerske zvaničnike, novinare… Nadamo se da ćemo imati priliku u Vitez doći i pokloniti se žrtvama na “Osmici” i sljedećih godina, sa brojnijom grupom.
Nekažnjeni zločin u Uborku i Sutini
Zločin na Uborku i Sutini kod Mostara još je jedan od nekažnjenih zločina u Bosni i Hercegovini. U razgovoru sa Adninom Hasićem, tokom našeg junskog boravka u Mostaru, saznali smo o mukotrpnoj borbi za procesuiranje odgovornih i pravo na sjećanje na najmilije koji su ubijeni na ovim lokalitetima. Hasić vodi Udruženje porodica ubijenih na Uborku i Sutini, a kao jedanaestogodišnjem dječaku te 1992. zajedno sa još 114 bošnjačkih i hrvatskih civila ubijeni su mu i otac i majka.
Sutina i Uborak su specifične i kao prve lokacije masovnih grobnica koje su ekshumirane. Iako su tijela ekshumirana u junu i augustu 1992. godine, ni nakon toliko godina za ove zločine niko nije odgovarao. Sve to s pravom ljuti, ponajviše porodice žrtava, ali i sve druge koji čuju priču o ovom zločinu. Bilo je značajno vidjeti da udruženje porodica žrtava koje organizira komemoraciju vodi računa o svim ljudima koji žele doći i odati počast žrtvama, kao i da su svi dobrodošli. Doista su svi bili dobrodošli, uključujući i predstavnike sve tri vjerske zajednice, predstavnike političkog života Mostara i Hercegovine, udruženja proistekla iz Armije BiH i HVO-a…
Želja nam je bila da ove godine na ovu komemoraciju dođemo sa većom grupom ratnih veterana i mirovnih aktivista-kinja, jer osjećamo da je važno da se oda počast žrtvama jednog od najtežih zločina u Hercegovini. Budu li okolnosti prouzročene pandemijom dopuštale, planiramo da već najesen organiziramo posjetu ove grupe mjestima stradanja u Mostaru, za to se pripremamo već duže vrijeme.
Željno iščekujemo da nastavimo i druge planirane aktivnosti do kraja godine, što uključuje prisustvo mješovite grupe veterana komemoracijama u Briševu i Zecovima kod Prijedora, kao i na Korićanskim stijenama, veteransku posjetu Mostaru, Osnovni trening iz izgradnje mira…