Na poziv prijatelja iz Centra za mlade “Kvart” iz Prijedora, Inicijative “Jer me se tiče” i Fondacije za izgradnju kulture sjećanja iz Prijedora, 31. maja pridružili smo se obilježavanju Međunarodnog dana bijelih traka u znak sjećanja na stradale civile i djecu u Prijedoru u periodu 1992-1995.
Dan ranije, 30. maja, članovi CNA tima Davorka Turk i Nedžad Novalić učestvovali su na tribini o memorijalizaciji na kojoj se, između ostalog, razgovaralo i o tome zašto je memorijalizacija važna, kakva nam memorijalizacija treba, ko ima pravo na javni prostor… U razgovoru su učestvovali Edin Ramulić iz Fondacije za izgradnju kulture sjećanja iz Prijedora, bivši logoraš prijedorskog logora “Trnopolje” i višegodišnji aktivista, Zdravka Karlica, predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila i Goran Zorić iz Inicijative “Jer me se tiče” koja je sedmu godinu zaredom organizira Međunarodni dan bijelih traka.
Razgovor se, osim o tome kakva je memorijalizacija u postratnoj Bosni i Hercegovini i regionu, fokusirao i na konkretno iskustvo prijedorske lokalne zajednice. Obilježavanje Dana bijelih traka je, kao i proteklih godina, bilo posvećeno podršci roditeljima ubijene djece u Prijedoru tokom posljednjeg rata za dobijanje spomenika u užem gradskom području pa je tribina, posebno s obzirom da su u razgovoru učestvovali predstavnici udruženja žrtava i sa srpske i sa bošnjačke strane, bila odlična prilika da se porazgovara o konkretnim pitanjima memorijalizacije u Prijedoru.
S obzirom na obim ratnih zločina i stradanja, Prijedor danas lavitira negdje između teške prošlosti obilježene zločinima, nasiljem, ali i diskriminacijom koja se protegnula i nakon završteka rata, i budućnosti nagovještenoj pozitivnim primjerima na polju izgradnje povjerenja među zajednicama, uspostavi dijaloga i izgradnji mira. Jasno, taj put nije linearan i nećete biti u krivu ako vam se učini da na momente Prijedor korača i unazad.
I nakon sedme godine obilježavanja Dana bijelih traka, lokalne vlasti ne dozvoljavaju da se u centru Prijedora obilježi stradanje 102 djece koja su ubijena tokom etničkog čišćenja Prijedora 1992. Također, zloglasni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje i danas su neobilježena mjesta stradanja. Logor Keraterm bivši logoraši su obilježili bez dozvole lokalne vlasti, ali je spomen-ploča opstala sve do danas, dok je, s druge strane, u Trnopolju postavljen spomenik stradalim vojnicima Vojske Republike Srpske dok se istovremeno ne dozvoljava obilježavanje lokacije kao mjesta stradanja logoraša, Bošnjaka i Hrvata.
Prijedor, u kontekstu memorijalizacije, nažalost, nije odmakao daleko od ostatka BiH pa i regiona. Javni prostor, posebno u centru grada, ekskluzivno je pravo danas većinskog naroda koji ima političku moć u Prijedoru, spomenici povratnika skrajnuti su u dvorišta vjerskih objekata ili pak stratišta manjinskog naroda nikako nisu obilježena. Iščitavajući spomenike, možete iščitati mnogo toga o današnjem Prijedoru – koji narod ima političku moć da nametne sjećanje na svoju istinu, koje sjećanje je poželjno, ko su nam neprijatelji, kako ih nazivamo… Primjera gdje je situacije drukčija je vrlo malo i Prijedor, kako rekosmo, u tome nije iznimka.
S druge strane, u Prijedoru postoje primjeri koji pokazuju da je drukčiji put moguć. Osim činjenice da Dan bijelih traka u Prijedoru organizira inicijativa Jer me se tiče čiji dio su, između ostalih, i mladi Srbi/Srpkinje iz Prijedora, važno je i da lokalni mediji izvještavaju o komemoracijama stradalim pripadnicima naroda koji je danas manjinski. Kozarski vijesnik i Radio-televizija Pijedor, koji su bili dio propagandne i ubilačke mašinerije iz 1992. godine, ove godine su besplatno objavili osmrtnice u znak sjećanja na ubijenu prijedorsku djecu. Može se činiti kao mali korak, ali je prije samo nekoliko godina i on bio teško zamisliv. Još važnije – ono što je je nekad bilo nezamislivo danas je zamislivo zahvaljujući naporima mnogih, čisto kao primjer da se stvari ne dešavaju same od sebe već da i iza koraka koji se nekom mogu činiti mali stoji ogroman trud i hrabrost.
Dan bijelih traka, kao svojevrsna komemoracija svim ubijenim nesrbima u Prijedoru, može biti primjer kako organizirati komemoraciju koja bi pozivala na uključivanje a ne na isključivanje zajednice koja nosi odgovornost (govorim o političkoj i moralnoj odgovornosti, a ne o krivičnoj odgovornosti) za počinjene zločine. Mirna i dostojanstvena šetnja centrom grada, bez zapaljivih govora, uz istaknute bijele trake na lijevoj ruci, položene ruže u znak sjećanja na 102 ubijene djece, poziv su i svim drugim Prijedorčanima da se uključe, da podrže izgradnju spomenika, učestvuju u sjećanju i time doprinesu izgradnju budućnosti u kojoj niti jedno dijete, niti bilo ko drugi, neće nikada na ruku staviti traku, vidljivu ili nevidljivu, kako bi ga se lakše prepoznalo kao neprijatelja i eliminisalo.
Na kraju, sama tribina o memorijalizaciji pokazala je da postoji dijalog i osnovno razumijevanje između udruženja porodica sa različitih strana. Sama spremnost čelnih ljudi udruženja žrtava na dijalog s drugim žrtvama je izuzetan korak lične hrabrosti. Razlike u pogledima na ono šta se desilo nisu nestale, ali se desilo nešto mnogo važnije: spremnost da se prizna da su i oni žrtve, da se oda počast žrtvama i da se osude zločini. Takva komunikacija na lokalnom nivou između udruženja žrtava, koje su jedan od kreatora politike sjećanja, može biti primjer i drugim zajednicama.
Drago nam je da CNA može podržati ovakve korake i naše prijatelje u Prijedoru. Iskreno, osjećamo da smo dobili mnogo više nego smo dali, ohrabreni smo uvijek kada vidimo da je promjena moguća i da se dešava, inspirisani smo hrabrošću ljudi koji rade na ovako teškim temama i koji prelaze granice u svojim malim zajednicama.