Teško je govoriti o bosanskohercegovačkoj zbilji, a da se pri tome ne baci pogled na naš komšiluk, Srbiju i Hrvatsku konkretno. U posljednje dvije godine od tamo su dolazile inicijative za unapređenje dobrosusjedskih odnosa, u vidu posjeta stratištima u BiH od strane hrvatskog predsjednika Josipovića, donošenja Deklaracije o Srebrenici (1) u Srbiji i ponovno prisustvo sada već bivšeg predsjednika Tadića komemoraciji srebreničkim žrtvama u potočarima. Dobili smo osjećaj da se nešto pokrenulo.
Želja je postojala da se u protekloj godini nastavi sa sličnim inicijativama unutar same BiH, što je urodilo plodom pa su i predstavnici zajedničkog izaslanstva Federacije BiH odali počast žrtvama u Trusini i Ahmićima, u aprilu ove godine. Moram ovdje napomenuti da CNA u saradnji sa lokalnim veteranskim organizacijama/udrugama, već niz godina organizuje slične akcije i planira ih nastaviti u budućnosti sa naročitim osvrtom na prostore gdje to do sada nije praktikovano i gdje bi potencijalno moglo biti otpora ovakvim inicijativama.
Naravno, s obzirom da je ovo godina održavanja lokalnih (opštinskih) izbora, neke od već dogovorenih akcija su prolongirane do daljnjeg ili otkazane, što samo po sebi govori koliki je utjecaj aktuelne politike u svim sferama društva, pogotovo na veteranske udruge/organizacije koje su koncipirano „pupčano“ vezane za vladajuću oligarhiju.
Na međureligijskim susretima (2) organizovanim u Sarajevu u septembru mjesecu, poruke mira su odaslane od visokih crkvenih i političkih autoriteta iz regiona i šire. Svima su bila puna usta pomirenja i multikulturalnosti (da ne bi sve bilo pod konac, čuli smo i međusobna optuživanja vladike Gligorija koji je prozvao reisa Cerića da želi islamsku BiH, dok mu je ovaj uzvratio da hoće Republiku Srpsku bez Bošnjaka).
Priča koja se nastavila na zajedničko odavanje počasti žrtvama, takođe je rezultirala mnogobrojnim otvorenim pozivima na pomirenje od strane predstavnika međunarodne zajednice i domaćih visokopozicioniranih političara, koji su je ipak, ruku na srce, eksploatisali do nivoa perverznosti. Na terenu se stvarna problematika i netrasparentnost politike opet maskirala sa nacionalnom ugroženošću i manjom ravnopravnošću u odnosu na druge, te su se jako brzo i ove stvari vratile na polaznu tačku i uglavnom se svako bavio sa svojim žrtvama. Niko nikome ne vjeruje i niko tuđe ne priznaje.
Koliki je jaz pokazale su obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu (3) 6. aprila, pri čemu je taj događaj od strane političara iz Republike Srpske ocijenjen neprimjerenim. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je povodom obilježavanja godišnjice pisao šefu BiH diplomatije Zlatku Lagumdžiji i poručio da je organizovanje prijema povodom obilježavanja početka »opsade Sarajeva« apsolutno neprihvatljivo i da nije prethodno usaglašeno sa svim stranama u BiH. Ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović je izjavio da se »ne može govoriti o opsadi Sarajeva« i istakao da bi sva tri naroda u BiH s obzirom na različite poglede na događaje od 1992.-1995. godine trebalo da koriste dejtonsku formulaciju da se radilo o »nesretnom sukobu u regionu«.
S druge strane zabilježen je incident prilikom obilježavanja godišnjice stradavanja vojnika JNA u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Naime, tada je, uz jako policijsko obezbjeđenje, spriječena eskalacija sukoba kada se grupa građana Sarajeva okupila i uz povike „ubice“, upućivala psovke i pogrdne riječi porodicama žrtava. U javnim nastupima ponovo se moglo čuti negiranje genocida u Srebrenici od strane predsjednika i drugih zvaničnika iz Republike Srpske, kao i novoizabranog predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića. Vidjeli smo usamljene šetnje porodica žrtava Prijedorčana (4) i zabranu prilaza nekadašnjem logoru Omarska, nepovjerenje i optužbe prilikom ekshumacija grobnica na Ozrenu (5). Jednostavo lošim primjerima nema kraja.
Šta čovjek da kaže i kako da protumači napad na Ambasadu SAD u Sarajevu od strane dotičnog Mevlida Jašarevića (6), koji se zaputio iz Novog Pazara (Sandžak, Republika Srbija) sa »borbenim kompletom« i odlučio ovdje da se sveti za brutalnost globalnih američkih ratova. Je li to okidač koji je dao legitimitet policijskim strukturama da preduzmu akcije prema organizovanim »radikalnim islamistima« ili jednostavan dokaz da su BiH i Sandžak kolijevke novih terorističkih grupa, kojim se nastoji diskreditovati bošnjačka politička relevantnost.
Mediji po običaju, kao što nisu preuzeli odgovornost za učinjeno zlo u prošlosti, jedva su dočekali da rehabilituju nacionalističku retoriku, šovinizam i mržnju i dolijevaju ulje na vatru. Kao da ne shvataju kolika je krhkost mira na ovim prostorima i kao da nisu svjedoci dešavanja diljem svijeta, gdje zemlje za koje se do juče mislilo da su stabilne i sa uređenom unutrašnjom strukturom, gotovo preko noći upadaju u glib krvavih sukoba kojima se kraj ne nazire.
Ko bi rekao da sukob u Siriji može da dovede do krize vlasti u Bosni i Hercegovini, jer su se naši političari zakoprcali u mreži protektorata i svrstavaju se na strane za koje su nagonski opredjeljeni te daju podršku svako svojim »dokazanim« prijateljima iz Savjeta bezbjednosti UN. Takođe, posljedice operacije »kukavičije jaje« koju je SDP (7) plansirao na unutrašnjo-političku scenu BiH na proteklim parlamentarnim izborima (kada je hrvatski član predsjedništva Željko Komšić izabran uz pomoć bošnjačkog izbornog tijela, čime je HDZ (8) nadglasan i izigran princip jednakopravnosti konstitutivnih naroda), evidentne su jer već dvije godine nije formirana federalna vlada. U međuvremenu je pokušaj partnerstva na relaciji SDP-SDA rezultirao otvorenim sukobom te dvije stranke i nastojanjem SDP-a da počisti SDA (9) kadrove iz svih ministarstava federalnog i kantonalnih nivoa. U junu mjesecu za novog koalicionog partnera izabran je Radončićev (10) SBB (11). Uglavnom, SDP je uoči lokalnih izbora grcao u vlastitoj zamci tražeći načine da povrati kredibilitet kod glasača, a u isto vrijeme braneći stečene pozicije na koje udaraju kako SDA na federalnom, tako i Milorad Dodik (12) na državnom nivou, tražeći smjenu Zlatka Lagumdžije sa mjesta ministra vanjskih poslova. No poznavajući njih dvojicu, možda već sutra osvanu u zagrljaju. Moram ovdje da se osvrnem i na predizbornu inicijativu Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika o demilitarizaciji BiH, konkretno o ukidanju oružanih snaga i privođenje svih pripadnika vojnih u civilne strukture. Kao ključni razlog naveo je da oružane snage puno koštaju, a ne doprinose sigurnosnoj situaciji. Vjerovatno je nestalo silnih miliona zarađenih prodajom telekoma i ostalih entitetskih dobara koje je rasprodao, a razlog za tešku ekonomsku situaciju pravda nepotrebnim ulaganjem u vojsku.
Nažalost, jedna uistinu dobra ideja došla je od čovjeka koji bi na sve načine volio doprinjeti slabljenju BiH. Kamo sreće da se kompletan region okrene demilitarizaciji kao primarnom cilju u stabilizaciji ovog dijela Evrope i uspostavljanju međusobnih odnosa na temeljima prijateljstva i saradnje.
Ono što je zabrinjavajuće pored svega ostalog što karakteriše posljednju predizbornu trku je i to da u ovako maloj zemlji može da bude ovoliki broj ljudi koji žele da se okušaju u institucijama vlasti. O kvalitetu kandidata neću da sudim, niti o njihovim ličnim motivima (ideološki – hm!?, ekonomski – par stotina maraka mjesečno za vjećnike, ne bi trebalo ni da je to, ali mogućnost da kroz politički utjecaj zarade dio kolača trpajući koverte u džep – to mi već ima smisla). U moru istovjetnih floskula koje su se danonoćno vrtile u medijima, mogla su se čuti obećanja da će se u slučaju pobjede njihovih favorita otvarati nova radna mjesta i podići standard građana. Zar to nije stvar makroekonomskog plana!? Ući u ovako haotičnu političku situaciju bez konkretnog plana i spremnosti da se vadi vrelo kestenje iz vatre, obično je licemjerstvo.
Kako god, naš(e) narod(e) očekuju hladna jesen i zima sa enornim poskupljenjima struje i životnih namirnica. Moglo bi se desiti da uz proračune mjesečne »potrošačke korpe« za četveročlanu porodicu, Zavod za statistiku počne izbacivati i brojke koliko penzionera u prosjeku može da opsluži jedan kontejner. Nadam se da će ovaj osvrt na kontekst u kojem djelujemo pomoći da razumijete BiH realnost. U takvoj svakodnevnici gdje se na jedan hrabar pozitivan iskorak odgovara sa dva koraka unazad koja nas vraćaju u glib prošlosti, vrlo je teško sprovoditi programe izgradnje mira i tražiti partnere koji su u stanju da preuzmu dio odgovornosti i djeluju u lokalnim zajednicama. No, borba se nastavlja, slijedi nova runda.
Amer Delić
(1) Deklaracija o Srebrenici kojom se osuđuje zločin nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine i u kojoj Skupština Srbije poziva sve nekadašnje sukobljene strane u Bosni i Hercegovini i drugim državama bivše Jugoslavije da nastave proces pomirenja i jačanja uslova za zajednički život zasnovan na ravnopravnosti nacija i punom poštovanju ljudskih i manjiskih prava i sloboda, da učinjeni zločini više nikada ne budu ponovljeni.
(2) Međunarodna konferencija za mir „Naša je budućnost živjeti zajedno – Religije i kulture u dijalogu“, koju je organizovala organizacija Sant’Egidio iz Rima.
(3) Povodom obilježavanja 20-godišnjice početka opsade Sarajeva, priređen je performans „Sarajevska crvena linija“, gdje su u pomen obilježavanja pogibije 11.541 građana Sarajeva Titovom ulicom u dužini od 800m bile poredane crvene stolice, po jedna za svakog građanina poginulog u ratu.
(4) Istraživačko dokumentacijski centar (IDC) navodi da je u razdoblju od 1991. do 1995. u izravnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5209 građana Prijedora, od toga 4093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata. Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih područja u maju 1992. godine , srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju.
(5) Republička organizacija porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske i Operativni tim Srpske za traženje nestalih traži povrat nadležnosti od Tužilaštva i Insituta za nestale BiH zbog sumnji o izmještanju grobnica i krađi skeletnih ostataka poginulih srpskih boraca na Ozrenu. Zatraženo je da se, uz učešće visokog predstavnika i svih relevantnih domaćih i inostranih institucija u BiH, održi konferencija o ovom pitanju.
(6) Prema vlastitim izjavama, Mevlid Jašarević boravio je u februaru 2010. godine u selu Gornja Maoča, poznatom vehabijskom uporištu u BiH, u trenutku kad je policija uhapsila veliki broj pripadnika tog pokreta. Nakon toga se vratio u Novi Pazar kako bi „širio islam“.
(7) Socijal-demokratska partija
(8) Hrvatska demokratska zajednica
(9) Stranka demokratske akcije
(10) Fahrudin Radončić, bosanskohercegovački privredni tajkun i osnivač stranke SBB, često dovođen u vezu sa kriminalnim radnjama uz pomoć kojih je postao jedan od najbogatijih ljudi u BiH i regionu
(11) Stranka za bolju budućnost
(12) Predsjednik Republike Srpske