Gledao sam sva ta mrtva lica, većinu njih sam lično poznavao. Neki su mi bili baš prijatelji, drugi samo poznanici, ali smo svi negdje dijelili ratne trenutke skupa. Vežu me zajedničke uspomene sa njima, bez obzira gdje se oni sada nalaze. Da li su zaista šehidi, i uživaju u raju, ili su samo pod zemljom, vodoravni i nijemi.
Da nije puke slučajnosti čovjek nikad ne bi opet vidio mjesta koja je zaboravio, potisnuo u sebi, ili ona na kojima nikad nije bio. Tako je meni slučaj da sam radio sa CNA (Centar za nenasilnu akciju) po Unsko-sanskom kantonu omogućio da iznova posjetim spomen-sobu u Pištalinama i vojničko groblje Ometaljku. I nešto što nikad prije nisam vidio: fantazmagorično groblje autonomaških vojnika smješteno ispred i u krugu fabrike peradi nedaleko od Velike Kladuše.
Bio je prokleto hladan dan u Krajini kada smo se popeli putem preko Ljusine do Pištalina, onim putem kojeg znam preći i zavezanih očiju u bilo koje doba dana i noći. Prolazimo kraj kafane Šoferska noć odakle smo se Alija Kurtović i ja takmičili ko će prije na štakama, pijani obojica, stići do brigadne bolnice udaljene stotinjak metara od kafane. I gdje mi je konobarica, noseći paket pivskih limenki, rekla: “Dabogda te mati ovako mrtvog nosila.” Samo jednom sam doživio goru kletvu od ove, a ona se desila u mjestu Skokovi, koje smo osvojili od autonomaša, tada mi je jedna djevojka rekla: “Dabogda ti kosa gorila kao ova kuća.” Dešavalo se to dok smo prolazili kraj njene kuće, dok je susjedna kuća gorila kao benzinom polivena.
Prolazili smo dalje kroz Pištaline, i sjetio sam se improvizovane brigadne bolnice, te kako sam koristio specijalna kolica za vršenje nužde, koja imaju rupu na sjedištu, jer mi je rana bila svježa i nisam mogao lijevim stopalom dodirnuti zemlju. Mogao sam, ali bi to iziskivalo neviđene bolove, krvarenje i suze u očima. Zato su izmislili invalidska kolica da u njima možemo vršiti veliku nuždu u drvenom, poljskom zahodu, aprila 1994. na nekoj krajiškoj visoravni kojom je puhao vjetar kroz naše mlade kosti. Onda smo stigli do komande brigade i ušli u spomen-sobu. Unutra je bilo hladno kao u grobu. Na centralnom zidu su fotografije poginulih boraca, njih blizu pet stotina, sa datumima rođenja i pogibije. Jedna ovdašnja književna kritičarka i pjesnikinja bi sigurno upotrijebila sintagmu: “nasilna smrt” umjesto pogibije. Nisam nikad čuo gluplje sintagme od ove. Kao da u ratu postoji ijedna smrt koja nije nasilna. Kao da smrt, bez obzira koliko je proglašavali prirodnom, nije apsolutno nasilje nad životom.
Gledao sam sva ta mrtva lica, većinu njih sam lično poznavao. Neki su mi bili baš prijatelji, drugi samo poznanici, ali smo svi negdje dijelili ratne trenutke skupa. Vežu me zajedničke uspomene sa njima, bez obzira gdje se oni sada nalaze. Da li su zaista šehidi, i uživaju u raju, ili su samo pod zemljom, vodoravni i nijemi. Na šehidskom mezarju / vojničkom groblju Ometaljka bilo je još hladnije, plus vjetar koji je brijao po snježnim brežuljcima, oduzimao dah iz grla. Stajao sam kraj svojih prijatelja i gledao u nišane od bijelog mramora. Na kraju reda nišana nalazi se staza zarasla u mahovinu. Nekoliko drveća čija je kora isto obrasla mahovinom. Mogao sam zelenilo mahovine zamisliti kao tepih kojim se, naveče, kada nema nikoga u blizini, kreću sjenke mojih mrtvih drugova. Sjećam se jedne dženaze kada je ukopano dvanaest boraca poginulih u akciji oslobađanja Ćojluka. Sjećam se Ćipe i Šoka rahmetli. Djelovali su tako živo tog jula (ako me sjećanje ne vara) kada su ukopani. Ćipo je na čelu imao svježe rane, kao da je prolazio kroz gusto šiblje koje ga je izranjavalo po licu ranama nalik na duge crvene fuge. Šok je ležao na tabutu ozbiljan kakav je bio i za života.
Na Ometaljki, osim vjetra, ptice su pjevale tako razdragano znajući da će snijeg brzo nestati, i da je proljeće nezaustavljiva milina koja će u svim živim bićima obnoviti snagu i volju za životom. Poslije smo nastavili naše putovanje u potrazi za spomenicima vojski iz minulog rata. Prolazili smo Skokove, Pećigrad, gdje sam svojim saputnicima objašnjavao gdje se nalazi tzv. razrušena kuća, koja i dan-danas opravdava svoje ime, jer je još niko nije ni pokušao obnoviti. Rupe od granata su njeni futuristički prozori. Da ne bude zabune za one koji ne znaju, radi se o ratištima prema Fikretovim autonomašima, to su rubna sela cazinske opštine prema Velikoj Kladuši. U ovom ratu je, prema grubim procjenama, poginulo 3500 ljudi na obje strane. Pripadnika 5. korpusa je ovdje poginulo puno više nego protiv boraca VRS-e, u raji “popularnih” četnika. I onda mi je najslađe kada me neki sarajevski imbecil pita: “A što ste se, ba, ’arane, vi ono gore poklali međusobno?” Pitaj rahmetli Aliju Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića, neka ti oni odgovore ako im podzemne vrane nisu pojele jezike.
Najzanimljiviji mjesto na kojem smo bili definitivno jeste autonomaško groblje, vrlo blizu centra grada i granici sa Hrvatskom. Čitav taj prizor kao da je ukraden iz Stalkera Andreja Tarkovskog. Mezarluci i, tu i tamo, poneki grob sa krstom, na samom su prilazu hangarima gdje se nekad uzgajala perad. Hangari su očerupani, opljačkani, vide se samo rebra na kojima je stajao krov, i pramenovi staklene vune koja se nije mogla opljačkati. Mjesto je nadrealno mirno i pusto. Ostaci industrijske romantike i vojničko groblje unutar bivše fabrike Agrokomerca. Crnogorično drveće što raste između mezarluka. Pjev ptica i muzika vjetra. Naš sagovornik Nijaz Miljković, ratni komandant 506. kladuške brigade, na moju konstataciju da ovdje ima stotine ukopanih kaže: “Nažalost je tako. Tu leže i očevi i sinovi, braća, sirotinja.” Put mrtvih se ovdje završava. Na spomeniku poginulim borcima Armije BiH, koji je prognan u dvorište gradske džamije, nalaze se stihovi Skendera Kulenovića: “Mrtve oči, ali vide bolje nego žive uz brijeg niz polje. Sva krvava od davnih davnina, sad Krajina zelena haljina…”
Faruk Šehić
tekst je objavljen u bh. magazinu “Dani” 12.4.2013.