Već nekoliko mjeseci unazad aktuelan je bio Asimov poziv, ispred Odbora ratnih vojnih invalida opštine Zavidovići, da mješovita veteranska grupa, zajedno sa nama iz CNA, posjeti ovaj grad 29-og juna. To je dan obilježavanja godišnjice bitke za kotu 715 na brdu Podsijelovo, jednim od obronaka planine Ozren, koja se proteže na potezu Doboj- Maglaj-Zavidovići-Vozuća-Banovići-Gračanica.
Procjenjujući da su ljetne vrućine uzele maha i da je mjesto dosta udaljeno za učesnike iz Srbije i Hrvatske, jer se dolazi na samo jedan dan, te da je teren pristupa Koti fizički zahtjevan, odlučili smo da formiramo manju grupu sa ratnim veteranima iz BiH, predstavnike VRS-a, HVO-a i AR BiH.
Dogovorili smo se da se tog dana ujutro nađemo u hotelu u Zavidovićima. Asim i ja smo već u hotelu zatekli Anđelka, a uskoro pristigoše i Pajo, Mirko, Đoko, Ljuban, Narcis i Ado.
Susret kreće u razgovore kao da smo se juče rastali negdje, pa sada samo nastavljamo neispričano.
Osvrnuli smo se na program i protokol manifestacije, znajući da je ovo tvrđa forma obilježavanja datuma iz novije istorije, sa jasno izraženim nacionalističkim i vojničkim koloritom. Ali o tome smo već dosta pričali i na treninzima i sastancima, tako da smo ostatak vremena do polaska proveli u ugodnom ćaskanju uz kafu. Nije džaba jednom prilikom jedan od naših ratnih veterana, komentarišući šta smo sve zajedno spremni da uradimo, prokomentarisao da nema toga što bi nas moglo spriječiti jer smo već veterani – veteranskih akcija.
Kota 715 je udaljena nekih dvadesetak kilometara od grada, podijelili smo se u tri vozila i krenuli.
Put vodi dolinom rijeke Krivaje nekih dvanaest kilometara da bi se zatim počeo vijugavo penjati uz Laz, kako ga lokalci nazivaju po istoimenom selu koje ga prati cijelom dužinom. Vozeći tom uzbrdicom pomislio sam koliko puta sam taj krajolik promatrao sa karoserije kamiona kroz prozor načinjen od zadignute cerade na njegovom kraju, drndajući se na klupama sa saborcima za vrijeme rata. Rekoh baš čudna koincidencija, tada sam gledao unazad i kretao se ka naprijed, a sada gledam u prošlost kako bi znao bolje voziti u budućnost.
Stigli smo u selo Hajderovići, mjesto gdje će se po završenom programu na Koti nastaviti manifestacija nazvana Junski dani otpora, u sklopu koje se i obilježava godišnjica bitke za kotu 715. Inače, sva ta sela i zaseoci čine jednu od najvećih mjesnih zajednica u BiH – Pašin Konak, koja je po posljednjem popisu iz devedeset prve brojala preko šest hiljada žitelja. Sve je bilo spremno – i roštilji i ražnjevi, i štandovi sa sladoledom i šećernom vatom. Bio je i ringišpil. Čudno je kako se u ovom narodu svetkovine žalovanja za stradalim isprepliću sa slavljenjem ovosvjetovnog kroz dekor teferiča.
Prilazeći platou Kote, vidjeli smo kolonu automobila, autobusa i pješaka.
Izlazimo iz auta i Ljuban, k’o najmudrija sijeda glava, reče: Kum me je nazv’o i kaže da nigdje ne silazimo s puta, sijali smo i mi i oni, aludirajući na mine. Zaista, gdje god nije pokošeno i uređeno ili gdje počinje šuma, sve je obilježeno sa trakama upozorenja čija prisutnost tjera žmarce niz kičmu.
Popeli smo se na plato, prostrana livada, zaravan. Na sredini spomen ploča i do nje, na par koraka, improvizovana govornica sa razglasom i zastavama na jarbolima. Taj centralni prostor bijaše ograđen trakama sa uskom stazom za prilaz. U pozadini šator kuhinje na otvorenom sa stolovima i klupama predviđenim za zajednički ručak domaćina i zvanica.
Par stotina ljudi je već bilo okupljeno na platou. Asim prilazi sa čovjekom koga predstavlja kao Amira Mujkića, predstavnika iz organizacionog odbora. Amir nam poželi dobrodošlicu i upoznaje se sa svima uz napomenu da zna ko smo i šta radimo, pričao mu je Asim. Kaže da će se prilikom obraćanja skupu koristiti terminom agresor, jer osjeća da to oni, neprijatelji, i jesu bili. Kasnije smo konstatovali da je bio pošten, pa je barem rekao ono što misli. Pozvao je momka zaduženog za protokol polaganja cvijeća koji nas je upitao kako će nas prozvati na polaganje. Dogovorili smo se da to bude Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd. Takođe, rečeno nam je da nije predviđeno da se neko od nas obrati skupu, ali da ćemo u daljnjem dijelu programa biti pomenuti kao mješovita veteranska grupa iz BiH, i da je to već ranije dogovoreno s Asimom. Bilo je važno da nas prisutni tako dožive, kao zajedničku grupu sastavljenu od bivših neprijatelja. Iako na koncu nismo spomenuti, kroz razgovor s pojedinim ljudima poslije programa moglo se zaključiti da su znali o kome se radi.
Zvanični spiker najavio je dolazak kolone učesnika kako bi otpočeo Svečani program. Ubrzo se ukaza čelo kolone sa šarenilom zastava što ratnih, što državnih bivših i sadašnjih, što vjerskih. Promoli se aplauz, a stjegonoše se postrojiše ispred govornice, unutar ograđenog prostora. Ostali prisutni se natiskaše po njegovom obodu.
Nakon toga uslijedio je poziv da se oda počast poginulima učenjem Fatihe ili minutom šutnje.
Intonirana je himna, a potom su po redoslijedu prozivani najavljeni učesnici da polože cvijeće. Dogovorili smo se da ispred CNA to učine Ljuban, Mirko i Ado. Ja sam se pokušao probiti kroz masu kako bih napravio par fotki. Nakon svake najave – aplauz, što me je zateklo, jer mi je nelogično da se aplaudira u ovakvim situacijama. Čuo sam spikera kako proziva Centar za nenasilnu akciju iz Sarajeva i Beograda. Aplauz, jak. Vidim našu trojku kako se približava spomen ploči i polaže cvijeće. Poput pripadnika nekadašnje rumunske Sekuritatea-e naćulio sam uši i gledao ljude nakon što se Ljuban i Mirko prekrstiše, očekujući reakciju. Niko ništa ne komentariše, sve normalno, bez i jednog trenutka nelagode.
Sa završetkom tog dijela programa, drugi dio je započeo predavanjem raporta ratnih komadanata, što je bio uvod u Historijski čas.
Okupljenima je ratnu priču o značaju ove kote za zavidovićki kraj i detalje bitke ispričao Amir, koji nas je dočekao. U jednom trenutku je spomenuo da je plato na kojem stojimo bio preplavljen mrtvim tijelima. Počeše mi dolaziti flešbekovi. Sjetih se svojih saboraca kada je dio moje jedinice prebačen u ispomoć na 715. Sreo sam ih nakon dva-tri dana, poprilično tupih pogleda i uvelih lica. Kažu nije više kota 715, već 714. Jedan metar su garant granate skinule. Samo još atomsku nisu na njih bacili.
Slušajući Amira uživljenog u priču čiji je bio protagonista, imao sam osjećaj kao da slušam radio prenos fudbalske utakmice sa distorzijom glasa komentatora u trenucima kada je bilo napeto. Kao što je i rekao, spominjao je agresore u nekoliko navrata, jednom mu se otelo i takozvana Republika Srpska, hajd’ kontam politička relativizacija. Ali četnike je spomenuo jedno šezdeset osam puta. Pitao sam Ljubana i Đoku kako im je ovo slušati. Ljuban kaže: Nek’ čovjek priča, to je njegovo viđenje stvari. Meni to ne smeta. Đoko na to doda: Ni meni ne smeta. Ja se tako nisam osjeć’o u ratu, k’o četnik. Kasnije je Mirko komentarisao da se osjećao zapostavljenim jer govornik nijednom nije spomenuo ustaše.
Svoje pozdravne govore zatim su izredali brojni zvaničnici i političari. Mogao se osjetiti fon o karakteru rata na području BiH sa osvrtom na Deklaraciju o uzrocima, karakteru i posljedicama tragičnog oružanog sukoba u BiH od 1992. do 1995. godine , koju je donijela Narodna skupština RS-a na dva dana prije ovog događaja. Jasno je poručeno da takvo tumačenje nikada neće biti prihvaćeno.
Nešto razmišljam o nepomirljivosti etno-nacionalizama u ovoj postdejtonskoj BiH, odabranim sjećanjima na rat koji su zamrznuli žrtve u jedan jednoobrazno prihvatljiv obrazac. Obrazac u kome se ne percipira potreba za oprostom i pomirenjem sa drugom stranom i koji se prenosi na generacije koje dolaze. Šta je onda model suživota? Jaka država koja zakonodavnim i policijskim aparatom garantuje građanima da ih niko neće ubiti, spaliti im kuću, oteti imovinu, protjerati!? Je li prihvatljivo oni sebi- mi sebi i tu završiti priču? Pa pobogu nisu ovi narodi hemijski rastvori koji se moraju držati u odvojenim retortama kako ne bi spajanjem izazvali burnu reakciju. Ima li ko model za saradnju, prosperitet…
Po završetku prišao nam je Amir i pozvao na zajednički ručak. Procijenili smo da je velika gužva i da smo već umorni od dvosatnog stajanja i uputili se prema Zavidovićima.
Sjeli smo u jedan restoran da bi sumirali današnji dan. Zaključili smo da naše aktivnosti ovog tipa trebamo nastaviti i da imaju odjeka u sredinama koje posjećujemo. Ljudi su nam prilazili, raspitivali se, podržavali. Je li to slučajno da nam ni u jednom trenutku niko ne kaže da radimo nešto loše ili pogrešno? Do sada nismo doživjeli niti jednu incidentnu situaciju, psovku ili pogrdnu riječ. Nema boljeg znaka da smo na dobrom putu.
Iako je odnos prema ratnoj prošlosti u našem društvu podijeljen i zaglavljen u jednostrano donošene aktove koji imaju za cilj da odgovornost svoje strane operu, a one druge da kompromituje, ovakve pozitivne reakcije bude nadu.
Mi smo spremni ići i promovisati ideju pomirenja kroz potrebu da se nekadašnji neprijatelji uvažavaju i na tim temeljima uspostave povjerenje i grade odnose koji će zajedničku prošlost artikulisati bez aktiviranja mržnje. Asim je spomenuo da bi u budućnosti bilo dobro da se izradi spomen obilježlje i srpskim vojnicima na koti 715 , koji su u tim borbama takođe imali strahovite gubitke.
Jedan je od načina da se uloga vojnika i njihova žrtva obostrano prepozna i uvaži jeste i mogućnost da se zajednički obilježe dani stradavanja u žestokim borbama. Smatrati bivšeg nepriljatelja čovjekom sa sličnom sudbinom koji ima sjećanja na smrt saborca, danonoćno kišnjenje i smrzavanje u rovu, strah i beznađe ratnog vihora, lakše je za premoštavanje ratnih trauma od stereotipnih predodžbi o nepomirljivim zakletim dušmanima. Prema zločinima i zločincima častan čovjek se odnosi kao prema nečemu sramotnom, kobnom po civilizacijske tekovine. Šta je to onda kod nas problem? Noseći prljave gaće možemo prikriti svoju sramotu, ali problem je što se i dalje uvlače u našu guzicu i žuljaju..
Kao što pisac, i sam veteran i naš saradnik, Faruk Šehić reče: O, vi, koji ste preživjeli rat, ostavite svaku nadu da ćete iz njega ikada izići.
Amer Delić