U suradnji s njemačkom Bundesstiftung Aufarbeitung[1] organizirali smo studijski put (29.5. – 5.6. 2016) za grupu teoretičara i praktičara na polju rada na sjećanju iz Njemačke. Osim historičara, našu su grupu činili i bivši parlamentarci/ke, ministri i novinari/ke, te četvero nas iz CNA.
Namjera ovog studijskog puta bio je uvid u različite pristupe suočavanju s prošlošću ili prošlostima u društvima i državama Daytonskog trougla. Naši su gosti izrazili želju upoznati se sa službenim politikama sjećanja i memorijalizacije, vidjeti čega se to sjećamo u javnom diskursu i prostoru, kako se sjećanje oblikuje i upisuje u društvenu stvarnost. Prednost ovog studijskog puta za nas iz CNA je bila u mogućnosti da dobijemo zrcalnu sliku, ogledalo ovih aspekata naših društava, te da ih vidimo iz jednog novog ugla.
S obzirom na isprepletnost prošlosti i sadašnjosti na području bivše Jugoslavije, i njihovo međusobno uvjetovanje, tijekom studijskog puta posjetili smo ne samo lokacije važne za razumijevanje događaja iz nedavne prošlosti, već i one iz Drugog svjetskog rata. Na put smo krenuli iz Beograda i u sljedećih sedam dana posjetili Vukovar, Srebrenicu, Sarajevo i Mostar, te se susreli sa znatnim brojem ljudi čiji je rad, posredno ili neposredno vezan uz prošlost, bilo da se radi o historičarima ili praktičarima na polju suočavanja sa prošlošću.
U našem se radu suočavanje s prošlošću nametnulo kao jedna od osnovnih pretpostavki izgradnje mira. Ono što svojim radom nastojimo postići jest da to suočavanje bude konstruktivno, inkluzivno, i multiperspektivno, budući da samo tako može ispuniti svoju zadaću. Upravo zbog toga je prekogranična suradnja još jedna od pretpostavki ovoga procesa.
Naša postratna svakodnevica, međutim, funkcionira po drugim principima, pa smo tako tijekom cijelog trajanja studijskog puta, ma gdje se nalazili, mogli svjedočiti snažnoj prisutnosti samo jedne – nacionalne i većinom isključive perspektive kako novije povijesti tako i polazišta koje uzurpira iz socijalističke povijesti, odnosno historije Drugog svjetskog rata.
Posjećujući spomen-mjesta značajna za nacionalne narative naših zemalja, imali smo prilike uvjeriti se kako se kroz ratno neprijateljstvo formirano sjećanje sve više okamenjuje, zadobija konkretnu, „službeniju“, verziju prošlosti u kojoj više nema mjesta za nijanse koje smo, čini se još donedavno, mogli prepoznati. Kondenziranu verziju narativa možda i ne bismo imali prilike čuti da nismo bili u grupi stranaca, Nijemaca, kojima se, pretpostavljam zbog „lakšeg razumijevanja“, sva kompleksnost ratova 1991-1999. poslužuje u pojednostavljenoj verziji epsko-junačkih mitova kakve smo nekad slušali o narodno-oslobodilačkoj borbi. To nam svakako nije novost. Međutim, s obzirom da smo na put pratili ljude čiju je osobnu i društvenu povijest obilježila komunistička diktatura DDR-a, upravo nam je mnoštvo pitanja koje je naša grupa postavljala nama i ljudima s kojima smo se sretali, omogućilo da se podsjetimo na tu paralelu, kao i na ono što predstavlja korijen naših problema – autoritarnost režima, militarizacija i patrijarhat. Ta se osnovna postavka, naime, nije promijenila do danas.
U okviru studijskog puta smo posjetili:
Beograd – uži gradski centar, obilježen ostacima NATO bombardiranja iz 1999., mjesta na kojima su se odvijale demonstracije koje su dovele do pada režima Miloševića, Bajrakli džamije napadnute i zapaljene 2004. godine, u znak odmazde za slična divljaštva na Kosovu, ali i Staro sajmište na kojem je tokom Drugog svjetskog rata postojao koncentracioni logor.
Vukovar – „Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.“, Memorijalni centar Domovinskog rata, Spomen dom i spomen obilježje na Ovčari
Srebrenica – Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine
Sarajevo – Muzej Mlada Bosna – Principov most, Vase Miskina-Ferhadija (mjesto stradanja u redu za hljeb), Vječna vatra, Spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, Spomenik međunarodnoj zajednici, Spomenik žrtvama hladnog i drugih ratova, sarajevski ratni tunel.
Tijekom boravka u Sarajevu održali smo i radionicu o suočavanju s prošlošću na kojoj su sudjelovali ratni veterani sa tri zaraćene strane. Posjetili smo i Istraživačko-dokumentacioni centar i Institut za istoriju, gdje su nam domaćini bili bh historičari čije je polje rada suvremena bosansko-hercegovačka i jugoslavenska socijalistička povijest. Primili su nas i u misiji OSCE[2]-a za BiH, koja u BiH djeluje od 1995., te nam predstavili neke od rezultata svog rada.
Na putu za Mostar posjetili smo Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi” u Jablanici, te smo i obilazak Mostara, uz nediskretnu pratnju tri policajca, započeli na Partizanskom groblju – spomen nekropoli, autora Bogdana Bogdanovića. Nastavili smo u zapadnom dijelu grada, obilaskom spomenika koji je podignut Bruceu Leeju (u liku imaginarnog borca za pravdu utjelovljuje zahtjev za univerzalnom pravdom), potom nekadašnje prve linije fronta i današnje linije razgraničenja – Bulevara, te srušeni spomenik ARBiH. Ušli smo u Stari grad, na Stari most i obilazak završili na Šehitlucima. Tijekom boravka u Mostaru imali smo prilike posjetiti Centar za mir i međuetničku saradnju (iako smo imali dogovoren sastanak, njegov predsjednik Safet Oručević je sa sastanka izostao), te Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH. Pri ovom centru djeluje Odjel za Drugi svjetski rat i poraće i Domovinski rat, sa zadaćom izgradnje politike sjećanja za vremenski period od 1941-1995. Tako su nam predstavili svoj projekt izgradnje „Groblja mira“, na kojemu će biti sahranjeni posmrtni ostaci formacija koje u Hrvatskom dokumentacijskom centru nazivaju „hrvatskom vojskom“ (radi se većinom o pripadnicima ustaškog pokreta poginulima i/ili ubijenima tijekom Drugog svjetskog rata na području Hercegovine), kao i drugih žrtava „jugokomunista“.
S brojem dana provedenim na putu u ovom ipak jedinstvenom memorijalnom kontekstu, rasla je i bojazan sudionika puta da postoji potencijal za nove nasilne sukobe na našim područjima. Tom uvjerenju svakako pridonosi i „ukopavanje“ narativa kojemu smo svjedočili cijelim trajanjem puta i koje je podjednako značajka svih memorijalnih mjesta, bez obzira gdje se nalaze. Ovakva vrsta sjećanja i ekskluzivna samoviktimizacija koju ona propisuje tako postaju prepreke trajnom miru.
Ništa od viđenog nije nam novo, niti su razlike u odnosu na neke ranije posjete ovim mjestima drastične. Međutim, zabrinjava sve veći nedostatak refleksije i propitivanja istina koje se na ovim mjestima „serviraju“, pomognut činjenicom da oni „drugi“ na ova mjesta ne dolaze. Poražavajuće je da o toj mogućnosti nitko i ne razmišlja, kao ni o potrebi da otvorimo svoje rane jedni drugima, eksluzivnost vlastite boli čini nas slijepim za patnju drugih.
Zato mi dopustite da završim pričom koju nam je, na kraju prezentacije projekta „Groblja mira“ u Hrvatskom dokumentacijskom centru, ispričao g. Rainer Eppelmann prepričavši citat Bertolta Brechta, i time pozvavši domaćine na dijalog i nužnost suradnje s drugima:
Veliki Karthago vodio je tri rata. Nakon prvog je još uvek bio moćan. Nakon drugog je još uvek bio naseljiv. Nakon trećeg ga se više nije moglo pronaći.
Bertolt Brecht, Otvoreno pismo nemačkim umetnicima i piscima, 1951.
galeriju fotografija možete pogledati ovdje
[1] Savezna zaklada za proučavanje komunističke diktature
[2] Organization for Security and Co-operation – Organizacija za sigurnost i suradnju