Na poziv naših prijatelja iz Prve detske ambasade Megjashi iz Skoplja, pridružili smo se trenerskom timu za Trening produbljenja u sklopu programa Mirovnog obrazovanja namjenjenog prosvjetnim radnicima iz Makedonije. Kako imamo dugodišnje iskustvo saradnje i zajedničkih treninga sa ljudima iz “Međaša”, bilo nam je drago odazvati se ovoj inicijativi, s ciljem podržavanja regionalnih mirovnih aktivnosti i razmjene trenera, kao i sudjelovanja u razvoju njihovih treninga iz izgradnje mira.
Trenerski tim su činili Albulena Karaga i Ana Bitoljanu iz “Međaša”, Blerim Jashari iz “Loje”, Tetovo i Adnan Hasanbegović iz CNA.
“Međaši” već nekoliko godina organizuju treninge za prosvjetne radnike iz raznih krajeva Makedonije na koje se pozivaju učesnici/ce makedonske i albanske nacionalnosti.
Naime, u Makedoniji je obrazovni sistem organizovan na etno-nacionalnom principu, tako da se programi mirovnog obrazovanja i treninga iz izgradnje mira nameću kao imperativ ukoliko se žele smanjiti štetne posljedice ovakvog sistema na mlade ljude te posredno ublažiti posljedice generalnog nesnalaženja makedonskog društva u nošenju sa čestim sukobima i tenzijama tih vrsta.
Grupa, sastavljena od predanih prosvjetara zabrinutih za stanje u društvu, prilično je dobro reagovala na ponuđene teme i vježbe, sa vidljivom motivacijom.
Na treningu je prisustvovalo 16 srednjoškolskih profesora/ki iz Velesa, Skoplja, Gostivara i Debra, uključenih u program Mirovnog obrazovanja kojeg Međaši u saradnji sa školskim institucijama organizuju već par godina. Svi učesnici/ce su prošli osnovni trening iz mirovnog obrazovanja, a neki od njih i dvodnevni trening za facilitaciju radionica.
U konceptu treninga smo se fokusirali na tri segmenta: osnaživanje u ophođenju sa sukobima, izgradnja mira i suočavanje s prošlošću.
Po običaju, teme i vježbe vezane za timski rad i razumijevanje sukoba dobro su primljene i nadovezale su se na iskustva sa osnovnih treninga. Uz manje poteškoće, bilo je prostora za propitivanje vlastitih mehanizama kao i međusobne konfrontacije.
Kod uvoda i vođenja radionica na temu suočavanja s prošlošću i pomirenja bilo je potrebno više učešća i opservacija trenerskog tima u samim diskusijama, kao i dodatnih pojašnjenja i smjernica. Zanimljivo je da pojmove poput „suočavanje s prošlošću“ i „tranzicijska pravda“ dobar dio grupe nije nikad ranije čuo, što je pokazatelj da se o tome u Makedoniji vrlo malo govori.
Za nekoga ko dolazi iz BiH, to je bilo vrlo neobično s obzirom na dojam da se kod nas malo o čemu drugome i govori, osim o ratu i prošlosti. Na žalost, to ne znači da se to radi i na konstruktivan način.
U Makedoniji je izražena politička korektnost, u tom smislu se o ratu i nacionalnim sukobima gotovo i ne govori. Na primjer, kod vježbi o nacionalnim narativima i tabuima, mogle su se čuti izjave poput: “Nama to ne treba, to truje djecu“. Međutim, djeca će predrasudama obojene priče o drugima narodima i ratovima svakako čuti, da li u porodici ili na ulici, ako ne čak i u školi.
Zato je bilo važno skrenuti pažnju na to da se upravo konstruktivnim pristupom prošlosti može konfrontirati njenoj (zlo)upotrebi za mobilizaciju i nacionalne podjele.
U tom kontekstu, dobrom mi se čini odluka da u sklopu radionice zajedno pogledamo „Pticu ti ne čuješ“, dokumentarni film u produkciji CNA, koji kroz simulirani dijalog prikazuje razmišljanja, emocije i dileme pripadnika bošanjačkog i hrvatskog naroda nakon rata u BiH. Fokusiranje na bosanski kontekst rasteretilo je grupu i potaklo na razumijevanje samog smisla procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću i u Makedoniji.
Važan detalj ovog treninga je i prisustvo (jednog) pripadnika muslimansko-makedonske etničke grupe, koja je prilično izložena diskriminaciji od strane jedne i pokušaju asimilacije od strane druge većinske zajednice. Važno je bilo što je u ovoj grupi bilo prostora da se govori o tome kako se se toj manjinskoj zajednici osporava pravo na identitet, jezik i vjeru te dodatno ukaže na prisutne nacionalističke tendencije u makedonskom društvu koje često vode ka prihvatanju “kohabitacije” albanskog i makedonskog nacionalizma.
Pred kraj treninga radile su se radionice planiranja aktivnosti iz izgradnje mira koje bi se realizovale kroz saradnju učesnika/ca treninga i tima “Međaša”. Pokazalo se da ovakva saradnja sa učesnicima prethodnih treninga dobro funkcioniše. Sami učesnici/ce su motivisani za takve akivnosti, uz dileme i zadrške koje uvijek postoje.
Čini mi se da je učesnike/ce ovaj trening osnažio za rad na zahtjevnijim poljima, poput osvještavanja međunacionalnih sukoba iz prošlosti te prisutnog nacionalizma, između ostalog i u obrazovnom sistemu.
Važno bi bilo nastaviti sa praksom regionalne razmijene trenera jer, osim što su poređenja konteksta država regiona često korisna za bolje sagledavanje problema u konkretnom društvu, ovakav koncept razvija prekograničnu saradnju i omogućava bolji uvid u mirovno djelovanje u regionu, što je jako bitno za proces izgradnje mira na Balkanu.
Raduje činjenica da u Makedoniji imamo saveznike/ce koji su duboko i iskreno predani mirovnom djelovanju i sa kojima je bilo zadovoljstvo i inspiracija biti u timu.