Već duže od decenije Centar za nenasilnu akciju, kroz rad sa ratnim veteranima, organizuje Treninge za učesnike ratova. Okupiti ratne veterane, pripadnike suprotstavljenih vojski tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji samo je po sebi izazov. Organizovati trening sa pratećim radionicama u kojem će se govoriti o nasilju i ratu, a u svrhu pomirenja i izgradnje mira, je podizanje ljestvice, rečeno sportskim žargonom, sa vrlo neizvjesnim ishodom. Svojevrsna kockarska igra koja može donijeti potpuni debakl ili džek pot. To kažem iz razloga što uvijek postoji ta doza opreza, u smislu da li se politička svakodnevnica reflektuje u velikoj mjeri i na bivše ratnike. A kod nas je sveprisutno tumačenje ovog poratnog perioda kao vremena kada je sve isto kao u ratu, samo što se ne puca. Nekada suprostavljene vojske sada su ljudi suprostavljenih sjećanja.
Nakon višegodišnjih akcija u koje su bili uključeni ratni veterani iz regiona, koji tvore jezgro mješovite grupe koja je obilazila obilježena i neobilježena mjesta stradavanja u BiH i koja je počela sa praksom odlazaka jednih kod drugih na komemoracije i manifestacije organizovane povodom obilježavanja značajnih datuma iz novije istorije[1], ukazala se potreba za pridruživanjem novih ljudi koji su spremni i motivisani da svojim učešćem i zalaganjem doprinesu izgradnji mira. Takođe, uključivanjem novih aktivnih pojedinaca i organizacija, cilj nam je potaknuti daljnje regionalno širenje mirovnih aktivnosti.
Ovaj put trening smo organizovali u Doboju, gradu u sjevernom dijelu Bosne koji, po predanju, ime dobi po tome što su nekada bile česte bitke na poljani gdje je smješten, tako da je bilo putnika namjernika koji su išli do-boja. Razmišljam koliko li je tih ljudi htjelo da vojevaju bojeve, a koliko li ih je gurnuto ili natjerano u njih!? Kako li bi se zvalo mjesto gdje nikada nije bilo rata i po tome je baš čuveno? Šta bi takvo mjesto odlikovalo i šta bi dominiralo krajolikom, kao što Dobojem dominira tvrđava na brdu, Gradina, kako je ovdje zovu?
Doboj je bio alternativno rješenje, jer je trening zbog geografske pristupačnosti ljudi iz regije, prvobitno bio zakazan u Brčkom. Međutim, zbog neprofesinalnog odnosa menadžmenta iz hotela, morali smo da promjenimo lokaciju i to četiri dana pred sam događaj.
Formirajući novu grupu, oslonili smo se na dio ljudi sa kojima je CNA ostvario prvobitni kontakt kroz posjete stratištima koje smo organizovali, te na preporuke ratnih veterana sa kojimo smo sarađivali proteklih godina. Takođe, grupa je još dodatno pojačana sa dvojicom ratnih veterana iz gore spomenute jezgre.
Nažalost, neki od pozvanih učesnika su otkazali, odnosno izostali zbog iznenadno iskrslih obaveza, kako su naveli.
Grupa je u konačnici brojala jedanaest učesnika, članova boračkih udruženja iz Bosne i Hercegovine, Federacije BiH (Bihać, Vitez, Brčko, Žepče) i Republike Srpske (Šamac, Rogatica), Srbije (Leskovac, Kruševac) i Hrvatske (Zagreb) i nas četvoricu iz trenerskog tima, Nenada Vukosavljevića, Adnana Hasanbegovića, Nedžada Horozovića i Amera Delića.
Na samom početku treninga uočljivo je bilo kako učesnici vrlo brzo uspostavljaju dijalog. Transparentno, bez zadrške i sa puno motivacije ulaze u diskusije i o najtežim pitanjima iz prošlosti, takozvanim vrućim temama. Iskrenost, kao sve veći raritet u komunikaciji u našem savremenom društvu, u slučaju ratnih veterana je spontana reakcija ljudi željnih da budu slušani i da čuju jedni druge. Svjesni da imaju drugačija viđenja i stavove o događajima iz prošlosti, ne bježe od toga da to iskažu i da budu prihvaćeni kao takvi. Govorilo se o idealima za koje se ratovalo, žrtvama i patnjama, kako vlastitog tako i drugih naroda.
Takođe, jako izražen je bio i kritički osvrt na vlastitu ulogu i odgovornost u proteklom ratu, kao i uočavanje lične transformacije u poratnom periodu, kada su u pitanju nacionalna i ideološka tumačenja ratnih zbivanja. U velikoj mjeri i nama je bilo od pomoći to što je trenerski tim uvidio da uživa povjerenje među učesnicima, s obzirom na njihovu upućenost i u dosadašnji rad CNA i očekivanja sa kojim su došli. Ni u jednom trenutku se nije osjetila doza rezerve prema članovima tima.
Ponovno potezati ratna sjećanja kroz sam ciklus vraćanja ljudi u ta apokaliptična iskustva ima na ovakvim skupovima posebnu težinu. Ovakav vid treninga nema terapijsku funkciju, već kroz duboku ličnu priču učesnici razvijaju empatiju jednih prema drugima koja je ključ za izgradnju povjerenja neophodnog za nastavak rada i preduslov je bilo kakve dalje saradnje.
Generalno, kroz trening je bila prisutna osuda rata kao društvene pojave sa osvrtom na bilo koji oblik nasilja uopšte. Pogotovo onog prisutnog u našim društvima s kojim se svakodnevno susrećemo, a često nismo u mogućnosti da ga sami prepoznamo.
Vođeni dosadašnjim iskustvom i uz prezentaciju rada sa ratnim veteranima u proteklom periodu, trenerski tim je otvorio pitanja o mogućnostima, ali i o brojnim dilemama koje nosi proces izgradnje mira. Pomirenje nema alternativu, osim opredjeljenja ka zatvorenom društvu u kojem je stalno prisutno otkucavanje sata za novi sukob. Sadašnja situacija je takva da veterani mirovnjaci strše u svojim lokalnim zajednicama i nerijetko nailaze na osudu i od bivših saboraca i od relevantnih političkih faktora, jer se konfrontiraju društveno prihvaćenom tumačenju događaja iz prošlosti koja lansira tezu o nepomirljivoj suprostavljenosti naroda s ovih prostora i tumači periodičnost međusobnih sukoba kao nešto što nije stvar izbora ovozemaljskog.
Generalno, iz pozicije organizatora, ciljevi i očekivanja koja smo imali za ovaj trening su ispunjeni. Otvorila nam se mogućnost saradnje u, do sada slabo pokrivenim, regionima istočne Bosne i Cazinske Krajine. Učesnici iz tih dijelova BiH ponudili su konkretnu saradnju i koordinaciju u razvijanju daljih akcija. Moram ovdje da napomenem da smo i prije treninga, mi iz CNA, ostvarili dobre kontakte sa predstavnicima BORS-a iz Prijedora i Šipova koji, iz privatnih razloga zauzetosti u tom terminu, nisu mogli prisustvovati treningu, ali su podržali ideju saradnje i zajedničkih posjeta bivših boraca, te izrazili želju da i sami tome doprinesu.
Takođe, svi učesnici su izrazili spremnost da učestvuju u posjetama stratištima sa ljudima iz postojeće grupe, ali i spoznali šta bi, u skladu sa svojim kapacitetima, mogli da učine u svojim sredinama, kao pojedinci ili članovi organizacija. Činiti stvari za opšte dobro u ovakvoj delikatnoj misiji kao što je pomirenje, podrazumijeva i osjećanje za potrebe druge strane, bivših neprijatelja.
Ovakvim pristupom i ozbiljnošću i trenerskom timu je omogućeno da konkretno planira buduće aktivnosti u koordinaciji sa veteranima.
Entuzijazma i želje ne nedostaje, dakle preostaje da se radi – na terenu.
Amer Delić
[1] Nažalost, još uvijek se za takve akcije ratni veterani ne odlučuju da djeluju samostalno odnosno u okvirima svojih boračkih udruženja, već uveliko se oslanjaju na podršku CNA, kako u organizacionom, tako i logističkom smislu. Za nadati se je da će u skoroj budućnosti početi realizacija zajedničkih aktivnosti na koje ćemo biti pozvani kao prijatelji i dragi gosti. U tom pravcu ih ohrabrujemo.