Šamac/BiH, 20-22.05.2011.
Za razliku od prethodnih godina, kada smo svake godine radili dvodjelni trening za nove grupe veterana iz Hrvatske, BiH i Srbije, ovaj put smo realizovali ideju da okupivši učesnike prethodih treninga, zajedno porazgovaramo o dilemama vezanim za prošlost, prije svega u kontekstu načina sjećanja i obilježavanja ratne prošlosti iz ‘90-tih na našim prostorima.
Dosadašnji treninzi imali su za cilj, prije svega, građenje povjerenja i stvaranje sigurnog prostora za otvorene diskusije i konfrontacije. To nam je omogućilo da u proteklim godinama realizujemo zajedničke posjete stratištima svih strana u ratu. U toku posjeta odavana je pošta žrtvama rata i poticano je razumijevanja „neprijateljske strane“, također kao žrtve rata. Novi koncept koji smo primijenili na ovom treningu, odnosio se na propitivanje onoga sa čim smo se susretali, a to je prije svega jako prisustvo nacionalne ideologije u memoralizaciji i opštoj društvenoj kulturi sjećanja.
Ovaj susret je bio i prilika da se sagledaju mogućnosti realizacije nekih od prijašnjih ideja za mirovne akcije kao što su, prije svih, zajedničko obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja. U grupi je bilo 18 bivših boraca koji se znaju sa prethodnih aktivnosti CNA i među kojima je već postojao nivo uzajamnog poverenja koji je omogućio lakše ulaženje u tematiku treninga. Još jedna važna tema koju je uključivao novi koncept bila je cilj i svrha memorijalizacije uopšte. Cilj je bio potaknuti grupu da razmišlja o novim memorijalima neobilježenih mjesta zločina i kritičkog sagledavanja postojećih. Činjenica je da se od samog početka vrlo otvoreno krenulo razgovarati o mogućim akcijama zajedničkog obilježavanja stratišta. Veliki je iskorak i ljudska i intelektualna hrabrost krenuti prema ideji razumijevanja žrtve i dužnosti da joj se oda pošta, izvan dominantnog nacionalističko-ideološkog konteksta.
Veoma je bitno za širi kontekst izradnje mira u regiji suočavati se sa modelima i načinima sjećanja, jer oni mogu poticati transgeneracijsko produbljavanje konflikta i međuetničkih tenzija. Ovaj trening je korak na tom putu, te je ukazao na teškoće s kojima se susrećemo, na ličnoj i kolektivnoj raznini, ali i na neke od načina za njihovo prevazilaženje. Snaga u ovom pokušaju iznalaženja alternativnih kultura sjećanja, nalazi se upravo u kredibilitetu veterana kao društvene grupe. Kao što su bili akteri rata i nosioci postratnih ideoloških tumačenja prošlosti, danas mogu postati akteri iznalaženja novog odnosa prema sjećanju na rat u cilju pomirenja i izgradnje mira.
Trenerski tim je s tim u vezi postavio koncept koji je zahtjevao da se prethodno temeljito propitaju razlike i dileme koje nedvojbeno postoje u grupi, naročito kada su u pitanju nacionalna i ideološka tumačenja ratnih zbivanja. Primjer je jedan od hrvatskih veterana koji je na pomen ideje izgradnje spomenika u Hrvatskoj za srpske žrtve Oluje iznio skepsu da je to moguće, sa jedne strane, ali i da li je to uopšte legitimno sa druge („…jer nisu samo Srbi stradali“). To je jedan od načina relativizacije počinjenih zločina čime se negira ravnopravnost žrtve. Inače pristup „naša su stradanja važnija od vaših“ je često tematiziran u toku treninga. Primjetne su bile poteškoće i bojazni koje su veterani iznosili o spremnosti da se u svojoj sredini pokrene nešto značajno kao što je obilježavanje tabuiziranih mjesta, jer u njima još uvijek postoje kontraverze i poricanja. Veterani su iznosili dileme koje imaju između ideala za koje su ratovali i drugačijeg pogleda na prošlost koji nosi proces izgradnje mira. Zapravo je i samim veteranima najteže konfronitirati se sa vlastitom grupom, sredinom i u širem smislu društveno prihvećenom tumačenju prošlosti.
Ipak, sami učesnici su govorili o promjenama koje su doživjeli u toku saradnje sa Centrom za nenasilnu akciju, u smislu drugačijih shvatanja koja su imali tokom i nakon rata o onome zbog čega su ratovali i kako će njihova budućnost izgledati. Jedan od učesnika je bio direktni akter izgradnje spomenika sa izrazito nacionalističkim obilježjima u periodu neposredno nakon rata. Nakon iskustava kao što je ovaj trening, kaže da u to vrijeme nije ni razmišljao kakve poruke ovaj spomenik može poslati pripadnicima drugih naroda. Moglo bi se reći da je došlo do određenog pomaka u smislu svjesti o tome kakvu poruku šalju spomenici našem narodu, a kakvu drugima i kome su zapravo namjenjeni. Bitno je pomenuti da je bilo riječi i o tome da spomenici kroz vrijeme koje prolazi i promjene društvenog konteksta mogu da poprime i drugačija značenja i da na simboličkoj razini mogu da budu svjedoci sramote, ponosa ili jednostavni simbol perioda u kojem je pravljen.
Ovi procesi su važni, jer upravo ova društvena grupa (veterani) često aktivno učestvuje u odabiru idejnih rješenja i izgradnji spomenika. Mnogi učesnici su naglašavali da su spremni krenuti u obilježavanja stratišta koja su počinjena u ime njihovo i njihovih vojski. Zbog toga nam je namjera bila da što detaljnije i otvorenije sagledamo moguće prepreke u realizacijama samih akcija. Potrebno je jasnije ukazati na svijest da postoje različita viđenja i tumačenja događaja iz prošlosti, a iskustvo konstruktivnog nošenje sa njima može dodatno izgraditi povjerenje i sa tim u vezi osnažiti i spremnost na saradnju. To je, u širem smislu, presudno za ne samo uspješne realizacije aktivnosti mješovite grupe bivših neprijatelja, već i jedno od temeljnih pitanja kako da se u regiji nosimo sa ogromnim bremenom nastalim kao posljedica ratova. Učesnici govore o svojoj ličnoj odgovornosti i upravo je to ono što ih najčvršće drži u ovoj priči: potreba da budu pošteni, iskreni i dobri ljudi.
Ono na čemu se još radilo i od strane tima insistiralo je da se budućim zajedničkim djelovanjim i saradnjama ne pristupa površno i sa pozicije da se nešto napravi bez obzira na posljedice. Ukazivano je i od strane nekih učesnika da je vrlo važno preispitati moguće dileme i štete koje se mogu napraviti nepromišljenim djelovanjem kada je u pitanju zajednička memorijalizacija ili radikalna kritika postojećih spomenika. Ili kako to jedan od učesnika reče: „tome pristupati kroz evoluciju, a ne revoluciju“.
Raduje nas činjenica da su učesnici vrlo dobro i relativno lako razgovarali o vrlo zahtjevnim i na momente apstraktnim temama kao što su kultura sjećanja i memoralizacija. Ključna metodološka promjena u odnosu na protekle treninge za veterane bili su teoretski inputi, ali i analitički pristup fenomenima kao što su kolektivna sjećanja, narativi, različiti nivoi istina i sl.
Čini nam se da smo vrlo sadržajno i precizno uspjeli da kroz radionice napravimo poređenja društvenih mehanizama u ophođenju sa prošlošću u predhodnom jugoslovenskom društvu kao vrlo znakovitom i očitom ideološkom tumačenju i memorijalizaciji dešavanja iz Drugog svjetskog rata. Ta dimenzija je bila značajna jer je vrlo direktno ukazivala na sličnost današnjih obrazaca kulture sjećanja u post ratnim društvima unutar BiH, Srbije i Hrvatske.
Veterani su i sami prepoznali da su bili i da su danas akteri jednoobraznog tumačenja prošlosti, koji na druge nacionalne grupe i susjedne države gleda kao neprijatelje i uzroke „naših“ ratnih patnji i žrtava. Najjasnije se to čulo prilikom radionice gdje su se analizirali postojeći spomenici u regiji iz posljednjeg rata, kada se na vrlo očigledan način moglo vidjeti da postoje mnogi spomenici kojima ključna namjera nije odavanje pošte žrtvama rata, već nacionalističko obilježavanje teritorija i građenje jednobraznih narativa vezanih uz vjeru i nacionalni identitet. Važnost tih uvida je u tome da se pomalo počnu razotkrivati mitološka tumačenja „našeg naroda“ kao vijekovne žrtve agresivnih komšija. A to bi posredno moglo voditi prema ključnim faktorima pomirenja koje je na ovakvim susretima skoro pa „opipljivo“. Tu se prije svega misli da na sjećanje na rat kao veliku opomenu upućenu svima, a ne samo jačanje identiteta i priprema društva za nove ratove i strah od dušmana kojima smo okruženi.
Na kraju se mogla osjetiti spremnost da se ozbiljno nastavi sa planiranjem i eventualnim realizacijama planiranih akcija. Ali uz određeni oprez i uvid u ozbiljnost poduhvata kakav bi bio zajedničko postavljenje ploča žrtvama rata od strane onih koji su bili dio vojski koje su ih u svojim međusobnim „oslobađanjima“ poubijali. To bi svakako po nama imalo ogroman simbolički značaj i nadamo se dalo primjer našim društvima, zajednicama i narodima da se zgrozimo nad ljudskom destrukcijom, a ne da nastavljamo prihvatanje kulture ratovanja kao jedne od osnova naše duhovne i svjetovne prakse.
Ovaj novi koncept u radu sa veteranima, bio je izazov i za trenerski tim koji je imao zahtjevne pripreme u smislu prilagođavanja tematskih sadržaja specifičnostima i potrebama grupe. Bio je veliki izazov pronaći mjeru između osnaživanja za aktivnosti koje nadilaze postojeće društvene domete razumijevanja prošlosti i ukazivanja na ozbiljnosti i poteškoće koje takav pristup nosi.
Reakcije učesnika na ovaj trening bile su izuzetno pozitivne. Očigledno je da je ovim treningom potaknut izazovan proces koji će omogućiti kako učesnicima, tako i trenerskom timu da konkretno promišljamo i planiramo buduće aktivnosti.
A.H.