“Društvo se ne mijenja samo od sebe. Promjenu stvaraju ljudi koji se usude zamisliti drugačiji svijet” rekla je Bell Hooks, feministička teoretičarka i aktivistkinja. Njena rečenica u potpunosti opisuje osjećaj koji nosim u sebi nakon treće faze Treninga za trenerice i trenere iz izgradnje mira koja je održana u Tetovu, od 10. do 20. jula/srpnja 2025.
No, da se mi ipak vratimo par koraka unazad….
Početak Treninga za trenere i trenerice je bio početkom aprila u Ulcinju, u gradu u kojem su se srele 22 osobe, upoznale i povezale, stvorile siguran prostor i međusobno povjerenje. U Ulcinju smo izabrali teme koje učesnici namjeravaju obraditi na svojim radionicama, ali ovog puta iz uloge trenera/ica, a ne učesnika/ica, kao i timove u kojima žele raditi. Teme za koje su se učesnici/e zainteresovali su bile: nenasilna komunikacija, rodno zasnovano nasilje, trauma, nenasilna akcija i aktivizam, memorijalizacija, predrasude i diskriminacija, sukobi…
Pripreme
U drugoj fazi Treninga za trenere i trenerice, tokom maja, sastajali smo se u Сарајеву i Beogradu. Okupljali su se članovi timova uz podršku trenerskog tima, i predano radili na kreiranju svojih radionica. Onih u kojima će obuti trenerske cipele i voditi grupu kroz jednu temu, od početka do kraja. Na sastancima timova se radilo predano, bilo je mnogo dilema, strahova, radosti, iščekivanja ali i briga: koliko je važna priprema radionice, kako da dobijemo onaj sadržaj koji očekujemo, kako da komuniciramo u timu tokom vođenja radionice, kako da se sve vremenski posloži, šta ako pogriješim(o); kako da pristupim ako se u grupi čuje “tišina”, itd…? To su pitanja koja traže podršku grupe i trenerskog tima, čiji odgovori pružaju odličan temelj za kreiranje i kasnije izvođenje radionice.
“Три, чет’ри, сад!”
Nakon majskih susreta u Sarajevu i Београду, u julu smo putovali iz različitih krajeva bivše Jugoslavije ka Makedoniji i planini Popova Šapka, koja se izdiže iznad grada Tetova. Hotel “Scardus” na Popovoj Šapki pruža jedinstveno iskustvo mira i izlovanosti, sa predivnom prirodom i odličnim prostorom za rad i smještaj grupe.
Ovu, treću fazu treninga za trenere i trenerice, zamislili smo da radimo u dva dijela. Prvi dio je bio rezervisan za vođenje radionica od strane samih učesnika i učesnica. Drugi dio treninga smo zamislili da radimo kroz evaluaciju trenerske uloge i poteškoća sa kojima se susrećemo u mirovnom radu, ali i kroz propitivanje tema, kao što su: etika mirovnog rada, nenasilje, značaj feedbacka, uloga polova u društvu. Na samom početku smo imali par poteškoća u radu: jedna učesnica je otkazala dolazak na treću fazu treninga, a dvoje učesnika je kasnilo na prvih nekoliko dana treninga. To je svakako uticalo na dinamiku rada u grupi, ali smo zajednički uspjeli da savladamo prepreke.
11. juli je bio prvi radni dan treninga, počeli smo ga minutom šutnje za sve žrtve genocida u Srebrenici i čitanjem inspirativnog teksta koji je napisala Nejra Lilić, učesnica našeg Studentskog treninga iz 2019. godine. Težina datuma se osjetila u grupi ali nismo bježali od nje, pustili smo da nas podsjeti zašto smo tu i zašto smo posvećeni izgradnji mira, u sadašnjosti i u budućnosti, zašto se uvezujemo u jednu regionalnu grupu ljudi koja će doprinositi promjeni naših društava.
Radionice koje su učesnici izvodili su bile bazirane na metodologiji koju CNA praktikuje, ali i na drugim inovativnim metodama i kreativnim rješenjima. Moj kolega Nedžad Novalić je ranije napisao: „Trening za trenere donosi jednu drugu dinamiku i drukčiju vrstu iskustva nudeći mogućnost da se čas prepustimo i budemo vođeni kroz trening, čas se izmaknemo i posmatramo sam proces vođenja ili i sami vodimo druge“.
Radionice koje su vođene su osmišljene, narodski rečeno: da imaju glavu, trup i rep. Nakon svake radionice, mogli smo da sjednemo svi zajedno i čujemo šta smo to lično doživjeli i kao učesnici i kao treneri. To je bio prostor da pružimo podršku jedni drugima, ali da čujemo šta je bilo dobro, a gdje su se možda greške pravile. Prvi korak učenja je uvid u sopstvene greške, ali je to prostor da izađemo iz ustaljenih obrazaca u kojima se takmičimo sa drugima, da bi bili bolji od njih. To je prostor da se odmaknemo od sopstvenih interesa i da otvorimo sebi perspektivu aktivnog učešća na izgradnji pravednijeg društva, tako što ćemo biti bolji prema drugima, a i prema sebi. Kako su dani prolazili, moglo se vidjeti da učesnice i učesnici predano rade, da promišljaju, da artikulišu svoje strahove, nesigurnosti, da razgovaraju o svojim očekivanjima, a da istovremeno traže podršku grupe. Solidarnost i zajedništvo su bili posebno vidljivi.
Prožimale su se razne emocije, adrenalin, ali i stres. Onako u šapatima se moglo čuti: biće sve dobro, mi smo tu; imaš našu podršku; stalo nam je… i mnogo osmijeha i zagrljaja.
Saveznici
Nakon iscrpljujuća četri dana, u kojima smo SVI bili SVE, i trenerice i treneri, i učesnici i učesnice, rasterećenje se osjetilo nakon slobodnog dana, tačno na polovini treninga. Taj osjećaj rasterećenja nam je donio jednu novu dimenziju spremnosti da se upustimo u razgovor o sukobima na jedan konstruktivan način i kroz praksu feedbacka. Lične, ali i društvene promjene često započinju kada neko kaže: “ovo nije u redu”. U toj jednoj rečenici nastaje mogućnost da zastanemo, da čujemo drugu stranu, da uvidimo svoje ponašanje, ali i ponašanje one druge strane, da čujemo povređenost, da primimo konstruktivnu kritiku, ali i da je pružimo. Da u ovakvim rečenicama ne budemo neprijatelji jedni drugima, nego saveznici koji neće biti neutralni u situacijama nepravde.
Ovako ohrabreni pristupili smo propitivanju onoga što mi zovemo etika mirovnog rada. Na koji način nam ona može biti polažište i vrednosni okvir za mirovni rad, aktivizam i međusobnu saradnju. Vraćali smo se pitanju koje je lično svakom od nas upućeno: šta je ono za šta se zalažem u svom radu? Na koji način se nosim sa vrijednosnim razilaženjima, kako reagovati u vrijednosnim sukobima, i gdje u svemu što radimo vidimo granice nenasilja.
Na kraju smo mnogo razgovarali o poteškoćama u trenerskom radu, otvarali smo mnoga pitanja koja se tiču i samih tehničkih stvari oko vođenja treninga do onih sadržajnih dilema koje imamo ne samo kada je mirovni rad u pitanju, nego one dileme sa kojima se lično borimo u našim svakodnevnicama. Mnoga pitanja su ostala nedoriječena, za neke od njih ne znamo odgovor, a za neke nam treba vrijeme da se poslože.
Trenerskom timu (Ivana Franović, Nenad Vukosavljević, Nedžad Novalić i Tamara Zrnović) se u trećoj fazi pridružila dugogodišnja saradnica i prijateljica Ana Bitoljanu, sa adresama u Skopju i Gnjilanu/Kosovo. Ana nam je bila ogromna podrška, lako se uklopila u grupu, sa posebnim osjećajem za ljude pronašla put do svake učesnice i učesnika. Takođe, u ovoj fazi se trenerski tim nosio sa poteškoćom da je jedan član trenerskog tima morao da napusti trening, nakon slobodnog dana. Ovakva poteškoća za trenerski tim i za vođenje treninga je uvijek izazovna, ali istovremeno i mogućost da se iz nje uči. Kako pronaći način i snagu iznijeti trening do kraja, ostati posvećen grupi i ostvariti zadate ciljeve.
Posebnu zahvalnost dugujemo i našim domaćinima u Hotelu Scardus (Popova Šapka), svim divnim ljudima koji su naš rad i boravak učinili da se osjećamo kao kod kuće.
Na kraju samog treninga radili smo jedne zidne novine, sa pitanjem koje su nam potrebe za dalje? I to je ono što planiramo da radimo u nastavku… da propitujemo lično sebe, lokalne zajednice iz kojih dolazimo ali i ovo naše društvo u kojem se nalazimo, kakvu promjenu želimo da vidimo i budemo dio nje…