Krajina, naziv za područje ili mjesto sa širom okolinom, uobičajen je kod slavenskih naroda. Na teritoriju bivše Jugoslavije možete pronaći desetke Krajina, takođe i u Poljskoj, Ukrajini…
Ukoliko ste sa ovih, balkanskih prostora, i pojmu Krajine ne pridodate geografsku odrednicu u vidu imena područja na koje se odnosi, u većini slučajeva ljudi će pomisliti na onu smještenu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, podijeljenu prirodnom granicom – rijekom Unom, koja je ujedno i administrativna, državna. Ta Krajina, utisnuta je u podsvijest ljudi i kao “Vojna” Krajina. Naseljena je planski prije par stotina godina kako bi osiguravala zaleđa Habsburškom od Osmanskog Carstva i obrnuto. Tadašnjim imperijama bilo je bitno na granici imati ljude spremne da se dignu na oružje u što je moguće kraćem roku. Dijeleći im zemljišne posjede i pružajući poreske olakšice dobili su stražare sa uvijek budnim okom koje motri neprijatelja. Baš taj militaristički koncept odredio je to područje, te se zadržao i za vrijeme SFRJ. Iako je granica između tadašnjih socijalističkih republika bila samo formalna, tradicionalno se gajio ratnički duh “ljutih Krajišnika” u uvjerenju da će jednog dana biti koristan naspram “vanjskog” neprijatelja koji vreba i nikada ne miruje. Devedesete godine prošlog vijeka, na ovom području ostaće zapamćene kao godine stradanja, zločina i etničkog čišćenja. Pokazala se ljutina, ali neprijatelji su se našli iznutra.
Nastavljajući svoje akcije posjeta stratištima, nas dvadeset dvojica ratnih veterana iz regiona i aktivista Centra za nenasilnu akciju Beograd/Sarajevo, posjetili smo Bihać, administrativno i privredno sjedište Unsko-sanskog kantona (USK), u Federaciji BiH. Inače, područje USK-a se proteže na tri Krajine – Bihaćku, Cazinsku i dijelom Bosansku. Posmatrajući u širem kontekstu, sve tri se nalaze unutar gore spomenute “Vojne”, tačnije njenog dijela unutar BiH. Kao što se i sam geografski pojam čini komplikovanim, tako je bilo i sa ratnim zbivanjima. U borbama su u periodu 1992-1995. učestvovale jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), Vojske Republike Srpske (VRS), Hrvatske vojske (HV), Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Jugoslovenske narodne armije (JNA) – kasnije Vojske Jugoslavije (VJ), i još dvije formacije koje devedeset pete nisu dočekale primirje i Dejtonski sporazum, jer su prethodno već bile doživjele slom, a teritoriju koju su pokrivali zaposjele su druge snage. Naime, radi se o Vojsci Republike Srpske Krajine (VRSK) i Narodnoj odbrani Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (NOAPZB). Takođe, valja napomenuti i čitav niz policijskih, specijalnih i paravojnih jedinica koje su po potrebi bile upućivane u ovaj rejon. Ovdje se moram osvrnuti na to da je bilo planirano da, uz Bihać, posjetimo i Veliku Kladušu. Grad koji još uvijek pritišće ratno naslijeđe sukoba unutar jedne etničke i vjerske zajednice, bošnjačko-muslimanske.
Posljedice ovog tragičnog sukoba su evidentne i borba za prevlast u ovom gradu je nastavljena kroz političko djelovanje. Stvaraju se koalicije stranaka sa političkim opcijama koje su tokom ratnih zbivanja bile suprostavljene, što rezultira pojavom frakcija unutar njih samih, koje se otcjepljuju i formiraju nove stranke koje etiketiraju ove prvonavedene kao izdajničke, koje su iznevjerile svoj narod i zaboravile žrtve pale u sukobu. Osim na opštinskom, sukob se reflektira i na kantonalni nivo – smjenjuju se načelnici, skupštine se proglašavaju nelegitimnim, politički protivnici se međusobno optužuju za protivustavno djelovanje. Konfuzna politička situacija se uveliko odražava i na ostale sfere društvenih zbivanja. Privredni razvoj je zanemariv, a sve je više nezaposlenih, pogotovo mladih. Veliki broj je onih koji odlučuju svoju sreću potražiti u inostranstvu, te je prisutan trend iseljavanja u zemlje Zapadne Evrope i Amerike. Planirajući posjetu Velikoj Kladuši održali smo zajednički sastanak sa nekadašnjim pripadnicima ARBiH i NOAPZB, koji danas djeluju u boračkim udruženjima proisteklim iz navedenih ratnih formacija. Na sastanku je bio prisutan i član Opštinskog vijeća Velike Kladuše inače i Sekretar udruženja žrtava rata. Postigli smo dogovor o zajedničkoj posjeti i odavanju pošte na mezarju Dubrave, gdje su ukopani pripadnici NO, i Spomen obilježlju pripadnicima ARBiH. Ovaj sastanak nije bio samo službeni. Ljudi koji su bili prisutni imali su šta jedni drugima da kažu i o životu prije sukoba, zajedničkim druženjima i lijepim sjećanjima, i prvim kontaktima poslije, susretima koje su obilježili okretanje glava od pogleda i čak pokoja psovka i uvreda. Vrijeme između, ratno, nisu spominjali. Bilo je dirljivo slušati ih. “Zar je potrebno da nam dođu ljudi sa strane da bi se mi ovako sastali i ispričali, i da si na groblja odemo,” bio je komentar jednog od njih. Međutim, netom prije finalnog dogovora o posjeti ovom gradu, politička zbivanja su se zakomplikovala, i posjeta je odgođena. Ono što je dobro jeste da postoji spremnost da se posjeta desi u dogledno vrijeme i što je inicirana mogućnost da nekadašnji borci sami organizuju nešto što bi pomoglo poboljšanju odnosa i izgradnji povjerenja u lokalnoj zajednici.
U Bihaću smo prvo posjetili mezarje Humci, gdje je smješteno i spomen obilježlje ARBiH – “Memorijal braniocima grada”. Dok smo prilazili, sa spoljne strane na masivnim mermernim pločama, poredanim u krug, vidio sam uklesana imena stradalih. Ulazeći unutar tog kruga uočio sam da su i sa unutrašnje strane ploče ispisane. Hiljade imena. O Bihaću za vrijeme rata govorio je jedan od domaćina posjete – Almir Tutić, predsjednik
Saveza demobilisanih boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-1995. USK-a. Spomenuo je strateški položaj Bihaća, brojne kasarne, vojne poligone, te aerodrom ratnog vazduhoplovstva kao razloge zbog kojih se htjelo ovladati ovim prostorom. Borbe su bile brutalne, sa ogromnim gubicima. O sukobima između ARBiH i NOAPZB, koji su odnijeli tri hiljade života na obje strane, govorio je Agan Elkasović, predsjednik Udruženja nosilaca najvećih ratnih priznanja i odlikovanja USK-a. I sam je još uvijek začuđen eskalacijom nasilja u tom sukobu, bukvalno bratoubilačkom, jer bilo je porodica čiji su članovi ratovali na različitim stranama. Riječima je to teško i nemoguće za objasniti, završio je svoje izlaganje.
Na Centralni spomenik braniteljima HVO-a, na rimokatoličkom groblju Žegar, poveo nas je Franjo Grgić, predsjednik Koordinacije braniteljskih udruga HVO USK-a. Došli smo do križa sa raspelom koji dominira grobljem. Franjo je ispričao ratni put jedinica HVO-a na ovom području i posebno istakao da, za razliku od nekih drugih dijelova BiH, ovdje nije bilo bošnjačko-hrvatskog sukoba, na šta su ponosni.
Sljedeće mjesto koje smo obišli bila je Spomen soba pripadnicima Petog korpusa ARBiH i civilima iz mjesne zajednice Ribić-Orljani. Na zidovima prostorije su okačene fotografije sa biografskim podacima i kur’anskim stihovima. Ukratko nas je Almir upoznao sa najosnovnijim informacijama vezanim za period rata u tom dijelu bihaćke opštine. U jednom trenutku je, nakon što smo mu postavili nekoliko pitanja vezanih za broj stanovnika, etničku strukturu i slično, izašao iz prostorije na par minuta i vratio se sa podebelom knjigom. „E sad pitajte, ovdje imaju svi podaci od popisa devedeset prve“, reče i otvori knjigu. I dobismo odgovore. Nastavio je svoju priču pominjući sudbine ljudi sa fotografija, koje je lično poznavao. I rekao je nešto za zapamtiti: “U ratu bogati daju volove, a sirotinja sinove.” To i jeste tako, pomislih. Zna se čije je “topovsko meso” jeftinije.
Odatle smo posjedali u auta i krenuli prema jami Bezdana, udaljenoj trinaest kilometara od Bihaća. Vrlo brzo smo sišli sa asfaltnog puta i počeli da se penjemo makadamskim, koji služi za transport trupaca iz šume. Stigli smo do platoa i pješice se uputili ka jami. Natkriva je spomen obilježlje, a oko samog okna postavljena je sigurnosna ograda koja omogućava da se nadvijete nad njom i pogledate u jezovitu dubinu uklesanu u stijeni. Ambis od nekih osamdeset pet metara. Priča o zločinima koji su na tom mjestu počinjeni 1992. godine sve nas je šokirala. Jasmin Osmankić, predsjednik Kantonalnog saveza udruženja/udruga pripadnika ARBiH i HVO liječenih od PTSP-a, takođe jedan od domaćina posjete Bihaću, govorio je kako je u jamu silazio poslije rata 1997. godine, kako bi pronašao posmrtne ostatke nestalog brata. Među osamdeset i jednim ekshumiranim nije ga bilo, Jasmin i danas traga. Okamenjenih lica napustili smo plato i krenuli nazad u hotel.
Održali smo zajednički sastanak na kojem su nam se priključili i predstavnici boračkih organizacija, i NOAPZB i ARBiH iz Velike Kladuše, što nas je obradovalo i dodatno ohrabrilo za nastavak saradnje sa tim udruženjima. Sastanku se priključio i Emdžad Galijašević, načelnik općine Bihać, koji je izrazio svoje slaganje sa našom idejom i ciljevima i uputio nam riječi bezrezervne podrške. Poručio je da u budućnosti možemo računati na pomoć ovog grada i njegovih institucija pri sprovođenju naših aktivnosti na ovim prostorima.
Posjetu Bihaću smo završili sa neformalnim obilaskom muzeja Prvog zasjedanja AVNOJ-a[1] koje je ovom gradu održano 1942. godine. Ljudi u ovom kraju baštine vrijednosti antifašističke borbe, naglasio je Almir.
Svi smo ovu posjetu ocijenili izuzetno korisnom i uspješnom. Uz ratne veterane sa kojima smo sprovodili mirovne aktivnosti proteklih godina, pridružili su nam se i novi članovi, ljudi koji su bili na našem posljednjem Treningu za učesnike ratova, održanom u Doboju početkom juna 2013. Odlično su se uklopili u grupu, tako da se osjećalo kao da su oduvijek sa nama. Posebno bih naglasio izuzetnu transparentnost i neposrednost domaćina posjete Bihaću, koji su pridobili naklonost cijele grupe. Stekli smo i nove simpatizere, ljude sa kojima možemo još puno stvari da napravimo na ovim širim prostorima. A potrebe za tim ima. Breme prošlosti ispunjeno ratnim nasiljem opterećuje svakodnevnicu ovih ljudi i danas, skoro dvije decenije poslije. Kako istovremeno osjećati ponos na istorijsko ratničko nasljeđe, prihvaćeno kao neotuđivi dio vlastitog identiteta, a trasirati put prema izgradnji mira, povjerenja i saradnje, odgovor je koji će Krajišnici morati da daju sami sebi i svojim potomcima. Nadamo se da ih ovakve akcije i upućuju na propitivanje.