Dolazak u Sarajevo

Davorka Turk

Puno toga dugujem CNA, teško mi je to pobrojati a da ne zvuči kao (samo)hvala. Do trenutka do kad sam se prijavila za osnovni trening iz izgradnje mira već sam preko 15 godina radila na Hrvatskoj radioteleviziji, bila sam
krajnje opterećena odnosima snaga u društvu, odnosima snaga u takvoj ideološki i tehnički složenoj organizaciji rada kao što je proizvodnja programa javne televizije i nisam bila u mogućnosti artikulirati svoj otpor. Vjerojatno se tako može opisati onaj osjećaj „apatije“ što ga građanima pripisuju razljućeni društveni i novinski komentatori.

Napisala sam ovo zato što ima još ljudi koji se ovako osjećaju. Žulja te sve, a ne znaš šta te žulja prije. Dalje od općenitih kritika poteza vladajućih partija, mehanizama i diskursa kojima se služe da bi ostali na vlasti ili kapitalizirali ono što su ratom stekli, jer to je tek posljedica. Dugo sam, imajući priliku i sreću da upoznam način na koji CNA radi, mislila da sam dobro rastočila te sve razne slojeve vlastite muke – poziv na zaborav simboličkog prostora bivše Jugoslavije na koji sam se, kao hrvatska građanka, valjda imala obavezati; razne instance i manifestacije opresije po rasi, rodu ili etnicitetu i navodnu neizbježnost oružanih sukoba koji iz toga proizlaze; nedostatak ili nedostižnost društvene moći koji bi takav poredak stvari mogao promijeniti. Doista mislim da postoje načini da se jedan tako uopćeni osjećaj apatije i nemoći razloži na dijelove na koje je moguće utjecati. Da postoji svijest i mogućnost jedinke da se okrene prema društvu, okolišu u kojem živi, da spozna svoje (ne)djelovanje i njegove posljedice.

Dolazak u Sarajevo u mnogočemu mi je začepio usta jer ne postoji recept za preživljavanje u postjugoslavenskom tranzicijskom društvu. Dogodilo mi se da se, po ne znam koji put u životu, prije svega imam suočiti s vlastitim predrasudama. Nije nam svima isto, u Hrvatskoj se živi bolje (u Hrvatskoj se sve ovo vrijeme živi bolje) i Hrvatska sljedeće godine ulazi u EU (što ne obećava, ali trenutno čini presudnu razliku). Rat mi je, kao i mnogim drugim ljudima, mnogošta oduzeo. Ali sam mislila da ga mogu smjestiti u prošlo vrijeme. Ovdje je svakodnevica njime definirana, ne možeš od njega pobjeći, pa ga imaš intenzivnu potrebu jednostavno zaboraviti, jer je dojam da se mišljenjem o onome što je bilo ništa bitno neće promijeniti sada. Nije to samo u Bosni, ista se stvar radi i u Hrvatskoj, ali si ona taj luksuz navodno može priuštiti. Tim me više frustrira što se u Hrvatskoj ponašamo kao da s ratom u Bosni i Hercegovini ništa nismo imali, pa za ovu državu i njezinu budućnost ne snosimo nikakvu odgovornost. Dođi, poruši, ostavi tako. Zaboravi.

Ne mislim da tako može. Nikad nisam bila jugonostalgična, mislim da štošta s navedenom federacijom nije bilo kako treba, i da se zato sada moramo baviti stvarima koje smo zakopali ispod „bratstva i jedinstva“ kojeg smo se prvom danom prilikom odrekli. Važno mi je vidjeti kako funkcioniraju ti obrambeni nacionalni mehanizmi, zašto se najbolje ispoljavaju u vremenu krize, kojim se to diskursima konstantno obnavljaju i čemu služe. Važno mi je što CNA, osim sa zainteresiranim građanima, aktivistima, članovima političkih partija, novinarima, znanstvenicima, radi i sa ratnim veteranima svih triju zaraćenih strana. Važno mi je što se bavimo načinima na koje se naša društva (ne) sjećaju prošlosti, kako je iznova konstruiraju i na kojim se stupovima tako nacionalno konstruirano sjećanje temelji. Ne mislim da u bilo kojoj vrsti opresije ima bilo čega „prirodnog“. Postoje mehanizmi kojima se takve stvari prenose i uče. Naravno da i ja, kao i Amer, želim vidjeti što nas je to snašlo. I šta da s tim radimo.

 

You may also like...