U našem sjećanju sigurno postoji prostor za pomirenje – Urban Magazin 10/2016

Piše: Kristina Ljevak, URBAN MAGAZIN 10/16.
Foto: Nedžad Horozović i Nenad Vukosavljević (CNA)

Politika memorijalizacije u BiH

Centar za nenasilnu akciju (Sarajevo – Beograd) je s ciljem istraživanja, dokumentovanja i analiziranja politike memorijalizacije i kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini sa sve tri zaraćene strane, u želji za izgradnjom trajnog mira, objavio publikaciju „Rat sjećanja“, koja je nastala kao dio projekta „Ratni spomenici u Bosni i Hercegovini (od 1991.)“.

Brčko LukaPutovanje kroz blisku prošlost i specifičnosti njene interpretacije počelo je u Sarajevu u prostoru Vijećnice, gdje se izložba mogla pogledati do 15. oktobra.
Nakon toga postavka odlazi u Mostar, gdje će u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača biti otvorena 2. novembra, u banjalučkom Muzičkom paviljonu i bifeu Staklenac otvaranje je 22. novembra, a prije beogradske izložbe moći će se pogledati i u Bihaću 12. decembra u Gradskoj galeriji.

20140331_cna_9421

KAKO SE SJEĆAMO

Motiv za istraživanje politike memorijalizacije i kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini posljedica je osjećaja obaveze da se reaguje i ukaže na probleme i opasnosti koji proizlaze iz aktuelne kulture sjećanja, uz namjeru da se predlože načini kreiranja klime za konstruktivan javni dijalog. Trogodišnji proces rada na dokumentovanju spomenika nastalih posljednjih 25 godina dio je trajnog doprinosa na putu ka podizanju svijesti o trenutno prisutnim modelima kolektivnog sjećanja.Prijedor Kozarac
„Sudeći po spomenicima, kulture sjećanja u BiH su suprotstavljene, jednostrane, etnocentrične, ukazuju na podijeljenost društva u BiH, oslikavaju kolektivnu viktimizaciju, a ako ne poriču, onda barem ignorišu stradanje drugih“, napisala je u monografiji „Rat sjećanja“ Ivana Franović, članica istraživačkog tima Centra za nenasilnu akciju.

„Vidimo etničko grupisanje i vidimo ko je neprijatelj, to je jedna od prvih stvari.
Žrtve nisu toliko važne i imaju funkciju da se mi koji smo preživeli grupišemo i da znamo ko nam je neprijatelj. I to je poražavajuće.
Drugi postoji samo u obliku neprijatelja. Ne postoji empatija prema žrtvi.
Imati empatiju prema žrtvama drugih automatski se posmatra kao da si izdajnik i ne poštuješ svoje žrtve“, rekla je Ivana Franović pred otvaranje prve od ukupno pet izložbi „Rat sjećanja“, napominjući da se svaki režim i putem spomenika legitimiše.

Autori fotografija obilježenih i neobilježenih mjesta stradanja koje u cijelosti možete pronaći na stranici www.kulturasjecanja.org jesu Nenad Vukosavljević i Nedžad Horozović.Hrastova Glavica
Svaka posjeta spomenicima i njihovo fotografisanje uključivali su i razgovor na terenu s osobama koje su na neki način uključene u podizanje spomenika ili spomenik bitno obilježava njihovu životnu sredinu.
„Bilo koja vrsta preispitivanja prošlosti, odnosno narativa o prošlosti, dovodi do toga da ćete kao povratnu informaciju dobiti nešto što je etiketa koju nije baš lako nositi.
Ne postoji konstruktivan dijalog o tome šta je prošlost.
Ne možemo da se složimo oko toga šta se desilo, da iz prošlosti naučimo lekcije koje će nam koristiti za budućnost.
Sličan je pristup spomenicima.
Ta potreba za uniformisanjem i žrtve i počinioca, taj neki etnički okvir je jako prisutan. Malo me i plaši“, kaže Nedžad Horozović, mirovni aktivista, član istraživačkog tima Centra za nenasilnu akciju i autor fotografija.
Svaki spomenik prati njegova identifikacijska kartica, u kojoj je označeno kome je, kad i gdje podignut, odnosno nije podignut, što je slučaj s neobilježenim mjestima stradanja.
Proces prikupljanja službenih podataka bio je zahtjevan jer je komunikacija s relevantnim institucijama i lokalnim vlastima pokazala da je nadležnost nad ovim procesom najčešće nejasna te da o podignutim spomenicima ne postoje sistematično prikupljeni podaci.Velika Kladuša

NEPRIJATELJSTVO UREZANO U KAMENU

„Iz načina sećanja na poslednji rat iščitavam pokušaj da se ostvare potreba i nadanje da podnete žrtve nisu bile uzaludne, da gubitak nije samo gubitak, već da postoji dimenzija iznad toga koja u konačnici nudi značenje koje gubitak transformiše u nekakvu vrednost.
Nažalost, način na koji se taj smisao pokušava dosegnuti je u najvećem broju slučajeva naslonjen na ideje koje su isključivo nacionalne, etničke i koje nameću kolektivizaciju krivice, odgovornosti, žrtve. Ipak, netačno i nepravedno bi bilo tvrditi da su sva mesta sećanja obeležena u istom maniru. Postoji određena evolucija u pogledu pominjanja i označavanja ratnih neprijatelja, a današnjih i predratnih suseda kao neljude. Vidi se da je toga u prvim poratnim godinama bilo puno više, a da se kod novijih spomenika sve ređe može naći taj osvrt na susedne kolektive kao neprijatelje i neljude. Smatram ljudskim taj pokušaj da se ogroman gubitak nadomesti kreiranjem smisla, čak i kada je taj pokušaj nespretan i veštački, to nije nešto što zameram ljudima. To tumačim više kao nemogućnost prevazilaženja i življenja sa boli nego kao smišljen neprijateljski čin. A ratni gubici su nenadoknadivi i nepopravljivi. Ali, zato se možemo obavezati da se takvo što nikada ne ponovi i da iz prošlosti razumemo okolnosti i naučimo kako da se suprotstavimo kada vidimo da naše društvo ima spremnost da nepravdu i nasilje spram drugih prihvati kao nužno ili neizbežno“, kaže Nenad Vukosavljević, takođe autor fotografija i član istraživačkog tima CNA.Sarajevo spomenici
Dokumentovanje spomenika posvećenih žrtvama minulog rata indirektno je proisteklo iz posjeta komemoracijama i susreta ratnih veterana koje Centar za nenasilnu akciju organizuje.
Na takvim mjestima, objašnjava Ivana Franović, stiče se dojam da eventualna empatija prema žrtvama drugih stvara atmosferu izdajništva i nepoštivanje vlastitih žrtava.
„Način na koji se sećamo stvara utisak kompletno pripremljenog softvera za novi rat. Treba nam samo malo hardvera, malo para i vojske, ali ceo narativ i ceo mit imamo pripremljene“, objašnjava Franović, napominjući da imamo ozbiljan problem jer neprijateljstvo u kamen urezujemo te prije ili kasnije nešto s tim moramo učiniti.
Osjećaj manjka slobode koji je prisutan dok o prošlosti uopšte govorimo dio je onoga što se može zaključiti nakon istraživanja i posjeta obilježenim i neobilježenim mjestima stradanja. „Ne postoji generalno konstruktivan dijalog o tome šta je prošlost. Ne nužno da se mi složimo oko toga šta se desilo već prosto da iz te prošlosti naučimo lekcije koje će nam koristiti za budućnost.
Slično je i sa spomenicima. Nekako je ta potreba za uniformisanjem žrtve i počinioca jako prisutna.
Kao što je potrebna individualizacija krivice, jednako je potrebna individualizacija žrtve“, smatra Horozović.

Zajednički stav naših sagovornika/ca podrazumijeva da je dijalog o prošlosti nužan, kao i dobra volja da se odmaknemo od dosadašnjeg načina sjećanja ili, kako kaže Nenad Vukosavljević: „U našem sećanju sigurno postoji prostor za pomirenje, jer naše sećanje nije samo dominantna politika sećanja koju naši kolektivi propisuju i suzbijaju svako odstupanje od nje, već je naše sećanje skup sećanja slobodnih građana i građanki, a prošlost nije samo period rata, ma koliko da nas je baš taj period oštetio i obeležio.“20121116_cna_3444

 

You may also like...