Tri decenije od zločina u Sjeverinu kod Priboja: Porodice i dalje čekaju na pravdu

| CNA |
Na tridesetu godišnjicu od otmice i stradanja 17 civila iz Sjeverina komemoraciji žrtvama prisustvovali su i mirovni aktivisti i ratni veterani iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. ...
22. oktobar/listopad 2022
22. oktobar/listopad 2022

Na tridesetu godišnjicu od otmice i stradanja 17 civila iz Sjeverina kod Priboja u ovom mjestu je klanjana kolektivna dženaza i održana komemoracija u znak sećanja na ubijene. Komemoraciji žrtvama prisustvovali su i mirovni aktivisti/aktivistkinje i ratni veterani iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Zločin u Sjeverinu dogodio se 22. 10. 1992. godine, kada je grupa od 17 Bošnjaka, među kojima je bila i jedna žena, izvedena iz autobusa kojim su se vozili u Priboj na posao, kod mesta Mioče. Kamionom su ih dalje odvezli u Višegrad, gde su svi ubijeni. Ovoj otmici prethodila je, dan ranije, 21. 10. 1992. otmica Sabahudina Ćatovića, koji je otet iz svoje kuće. 

Punih 30 godina poslije zločina pronađeni su posmrtni ostaci samo jedne žrtve. Poslije 30 čekanja odlučeno je da se i ostalima klanja dženaza iako posmrtni ostaci nisu pronađeni. Dženazu je predvodio reisul-ulema Islamske zajednice Husein ef. Kavazović. 

Toga dana 1992. oteti i pogubljeni su Mehmed Šebo, Zafer Hadžić, Medo Hodžić, Medredin Hodžić, Ramiz Begović, Derviš Softić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Alija Mandal, Sead Pecikoza, Mustafa Bajramović, Hajrudin Sajtarević, Esad Džihić, Idriz Gibović, Ramahudin Ćatović i Mevlida Koldžić.

Trideset godina traje, osim tuge, i borba porodica žrtava, za pronalaženje posmrtnih ostataka i priznavanje statusa civilnih žrtava rata. Država Srbija, kao i Evropski sud za ljudska prava, zbog vrlo birokratskih i proceduralnih razloga, odbili su dosadašnje pokušaje zadobijanja bar neke pravde. Država Srbija zbog činjenice da se sama otmica dogodila na teritoriji Bosne i Hercegovine (kuda je autobus morao da prođe na putu za Priboj), a Evropski sud zbog toga što u vreme otmice, Srbija nije bila potpisnica Evropske konvencije o ljudskim pravima. Okružni sud u Beogradu osudio je na po 20 godina zatvora Milana Lukića i Olivera Krsmanovića, a Dragutina Dragićevića i Đorđa Ševića na 15 godina zatvora, između ostalih i za zločin u Sjeverinu. Lukić je pred Haškim tribunalom osuđen na doživotnu kaznu zatvora za zločine počinjene u Višegradu, ali među nebrojena zlodjela koja je počinio nije uvršten i  zločin u Sjeverinu.

“Kada stanem ispred ogledala da razmislim šta danas treba kazati, najprije sebi, pa svima vama ovdije, zastane mi knedla u grlu, jer malo je toga što se može kazati, a da već za ovih 30 godina kazano nije. Nećemo odustati od borbe za istinu i status koji nam, kao žrtvama pripadaju. Mi, kao porodice, očekujemo da se osude zločinci i nalogodavci, otvore arhive, da nam se prizna status, da se ne dijelimo na građane prvog i drugog reda, da zakon o civilnim žrtvama rata bude promijenjen, i da se nikada i nikome me ponovi ono što smo mi doživjeli, rekao je u emotivnom obraćanju Omer efendija Hodžić, čiji su otac i tetka bili u autobusu na putu ka poslu, i nikada ih više nije vidio.

Osim porodica žrtava, verskih poglavara Islamske zajednice, komemoraciji je prisustvovao i veliki broj građana, a organizatori posebno ističu zahvalnost opštini Priboj, koja je pomogla u obeležavanju dosadašnjih godišnjica i podizanju spomenika u Sjeverinu. Odavanju počasti i bacanju cveća sa mosta na Limu u mestu Mioče prisustvovala je i meštovita grupa ratnih veterana i aktivista i aktivistkinja Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd. 

“Ovi ljudi kojih se danas sećamo su bili građani Srbije, oni su zbog svoje nacionalnosti oteti i ubijeni, a ćutanje države Srbije, i njeno ignorisanje ovog i događaja u Štrpcima, koji su po svemu jako slični, govori da to nisu bili incidenti bolesnih umova koji su zločin počinili, već organizovana akcija od strane državnih organa. Građani Srbije su oteti i ubijeni, i država Srbija ima obavezu da njihovu sudbinu rasvetli, da pronađe gde su pokopani, obezbedi dostojanstvenu sahranu i sećanje na te ljude i nadoknadu njihovim porodicama. I to je najmanje što može da učini. Dok mi, građani i građanke Srbije moramo da se solidarišemo sa porodicama, da ih podržimo u njihovoj borbi za pravdu i istinu, i da ne dozvolimo da se u naše ime ikada više ubijaju ljudi” rekla je Katarina Milićević, aktivistkinja Centra za nenasilnu akciju posle komemoracije u Sjeverinu.

Mirovni aktivisti i aktivistkinje, te ratni veterani iz regije u organizaciji Centra za nenasilnu akciju do sada su prisustvovali komemoracijama u BiH u Gornjem Vakufu, na Koti 715 kod Zavidovića, Stogu kod Vozuće, Novom Gradu/Bosanskom Novom, Sanskom Mostu (Hrastova glavica), Sijekovcu kod Broda, Laništima kod Brčkog, Trusini kod Konjica, Ahmićima kod Viteza, Grabovici, Uborku i Sutini kod Mostara, Briševu i Zecovima kod Prijedora, Korićanskim stijenama, Stupnom Dolu kod Vareša, Boderištu kod Brčkog, mostu na Savi u Brčkom, Bradini kod Konjica, Skelanima kod Srebrenice, Silos u Tarčinu kod Hadžića, Vitezu, Srbiji u Grdeličkoj klisuri kod Leskovca, Varvarinu kod Kruševca, Aleksincu, Prijepolju za otete iz voza u Štrpcima, te u Hrvatskoj u Pakracu, Varivodama i Gošiću kod Knina.

| CNA |

poveznice:

kategorije:

cna sajtovi

onms

biber

nenasilje!

kultura sjećanja