Berlinske puzle: I tako smo pričali o ratnim dešavanjima, pripadnici suprotstavljenih vojski u zanavijek oslobođenom Berlinu. Pjesnikinja sa krvavim usnama je visila na zidu. Tuholjski je bio tužan i sam na novinskom papiru. Krv je tekla u tanjirima, i u pričama bivših ratnika Srba, Hrvata, Bošnjaka, Bosanaca, Posavaca, Krajišnika, Srbijanaca. Tu su se ukrštale specijalne jedinice iz Prnjavora sa zavidovićkim brigadama, postrojbe HVO-a i Armije BiH sa Brčanskog koridora, 1. i 5. korpus i sve njemačke divizije zapele u blatu nebeskih Staljingrada. Raspletala su se klupka akcija, poraza i “pobjeda”, puzle koje nedostaju se se slučajno spajale u cjelovite priče
Kad uporedim prvo i mitsko oduševljenje Berlinom iz 2010. i osjećaj koji sad imam u ovom gradu, znam da sam već postao veteran. Sada mi je lako spojiti ono što je prije izgledalo nespojivo: teške bosanske priče i ugodnost berlinskih ulica. Crveno lišće puzavica koje prekrivaju stare zgrade i fasade restorana u ulici Tuholjski, gdje smo večerali u istoimenom restoranu, tu biljnu krv što okomito raste prema nebu sa krvavim jorganima na nekom ratištu iznad Pećigrada. Sve što znam o Kurtu Tuholjskom pročitao sam u pjesmi Izeta Sarajlića, činjenicu da se ubio i ono što sam znao od prije: da je bio pjesnik. Pa ti sad izaberi biti pjesnik ili pjesnikinja, ne zna se koji je spol turobnije biti u poeziji. Tu sam pojeo odličnu pastrmku sa kaparima koji su imali fini okus gorčice. I zalio točenim Berlinerom, kakvog nema u našoj zemlji, gdje pod pivom prodaju svakojake vodene splačine. Tu sam bio sa veteranima rata iz BiH i Srbije. Sjedili su pripadnici svih vojski, korpusa, divizija, brigada, osim Abdićevih autonomaša i pripadnika Hrvatske vojske. U ovakvom društvu devedesetpostotnih invalida, amputiraca, PTSP-ovaca, i ostalih teže i lakše ranjenih čovjek se može osjećati slobodno. Čitav sloj našeg društva koji je nevidljiv, koji se bori sam za svoja prava, i kojeg svi mi kad ga vidimo na televiziji prebacujemo kanal, ovdje je skroz vidljiv. Tu u ulici pjesnika samoubice Kurta Tuholjskog, u restoranu Tuholjski, gdje me je sa zida gledala prelijepa Ilse čije prezime nisam mogao našicati očima.
Ona sa blago valovitim kosom, tako živim očima, i pravilnim izražajnim nosom koji je nekad bio moćan i erotičan. Tako sam zaboravio na Tuholjskog i skoncentrisao se na ženu za koju sam mislio da je bila pjesnikinja, jer je pored njenog lica bila napisana dugačka pjesma na njemačkom jeziku. Mogao sam se zaljubiti u fotografiju, u usne pune krvi i čarolije, ali nisam, jer sam halapljivo, životinjski nepristojno rezao pastrmku duž kičme, vadio joj kosti i gutao bijelo čisto meso. Nigdje čovjek nije bliži zvijeri nego onda kada jede. U mom proždiranju hrane nema ničeg otmjenog. Nije da ne znam jesti sporo i džentlmenski, već me to ne zanima. Zašto bih odolijevao svojim animalnim instinktima. Zašto bih se pretvarao da sam čovjek, kad znam da sam prosvijećena životinja, valjda zato volim gledati životinjske kanale. Suosjećam sa zvijerima, žao mi je slabijih koje oštrim zubima paraju jači i proždrljiviji, ali tako mora biti. Takav je poredak stvari u svim svjetovima, a ne samo u životinjskom. Ne želim pasti u metež jeftinih parabola, i upoređivanje čovječijeg i životinjskog svijeta, ali nekad pomislim kako mi je žao što na svijet nisam došao u nekom drugom obliku. Taman da me trgaju lavlji zubi i kandže, i taman da sam graciozna i gospodska antilopa. Ili divlji afrički bivo težak hiljadu kilograma, kojeg su njegovi, starog i nemoćnog, ostavili u močvari da ga dokrajče zvijeri kojima, noću, crvenkasto svjetlucaju oči u afričkom žbunju. Treba jesti brzo kao što je Ben Johnson trčao na sto metara, prije nego što su mu oduzeli svjetski rekord zbog dopinga. Brzo, suvereno i seksipilno. Bez ikakvog bontona, prenemaganja, salveta, escajga, stolnjaka, tanjira i limunove vode za čišćenje šapica nakon što pojedeš jastoga sa roštilja. Onako kako su radili vikinzi, s noža i mača. A bronzani štit neka ti bude ovalni tanjir za mezu, voće i vino.
U Berlinu se svašta može pojesti, Currywurst mit Pommes Frites, Mexican Beef Burger ili njemački specijalitet Thüringer Rostbratwurst u kifli za euro i nešto, kod uličnog prodavača koji sve što mu treba za prodaju nosi na sebi.
I tako smo pričali o ratnim dešavanjima, pripadnici suprotstavljenih vojski u zanavijek oslobođenom Berlinu. Pjesnikinja sa krvavim usnama je visila na zidu. Tuholjski je bio tužan i sam na novinskom papiru. Krv je tekla u tanjirima, i u pričama bivših ratnika Srba, Hrvata, Bošnjaka, Bosanaca, Posavaca, Krajišnika, Srbijanaca. Tu su se ukrštale specijalne jedinice iz Prnjavora sa zavidovićkim brigadama, postrojbe HVO-a i Armije BiH sa Brčanskog koridora, 1. i 5. korpus i sve njemačke divizije zapele u blatu nebeskih Staljingrada. Raspletala su se klupka akcija, poraza i “pobjeda”, puzle koje nedostaju se se slučajno spajale u cjelovite priče. Berlin je fijukao prostorom kao fotonsko torpedo kapetana Picarda. Svijetlio je kao ogromno krakato ostrvo, sigurno i nedodirljivo. I mi smo bili na tom ostrvu, pretežno grupa okorjelih Bosanaca i Krajišnika sa rakijom i sevdahom u očima. Ima nešto u tim ratnim pričama koje običan svijet koji se grozi krvi, blata, suza i gnoja, nikad neće moći shvatiti. Nešto nadljudski veliko i neizrecivo. Nešto kao očaravajuća tuga visoka stotinu spratova. Nešto tvrđe od čelika i toplije od pamuka. Ali o tome neki drugi put.
Da zaključim: Berlin je bio tamo gdje sam ga zadnji put ostavio. Zapravo je postajao još sjajniji i ljepši. Toliko o Berlinu.
objavljeno 26.10.2012. u bh. magazinu “Dani”