Želja da, sa mješovitom grupom ratnih veterana, posjetimo mjesta stradanja i sjećanja civila i vojnika u Mostaru postoji već dugo, naši pokušaji da je ostvarimo sežu u 2010. Nije nam nedostajalo kontakata, ni ljudi koji su nam u tome bili spremni pomoći, ali nije bilo pravo vrijeme. To je, naime, stanje stvari koje se odražava u medijima, Mostar je sve ove godine bez demokratski izabrane vlasti, pojam „podijeljenog grada“, „grada slučaja“, kolateralna šteta Čovićevih i Dodikovih trgovina, od SDA tretiran samo usputnim patroniziranjem.
Heroji vremena
Sve to on jeste, ali nije samo to. Posjetu smo realizirali zahvaljujući suradnji i upornosti veterana ARBiH i HVO-a sa područja Bijelog Polja, predgrađa Mostara. „To je tako bilo u tom vremenu i svi smo mi bili vojnici i bili smo heroji u tom vremenu. Danas smo još veći heroji jer pružamo ruku pomirenja i oprosta i nadam se da je ovo jedan veliki korak za Mostar“, rekao je naš domaćin Stanislav Krezić, ratni veteran HVO-a i bivši logoraš. Uz Stanu, najzaslužniji za posjetu mješovite grupe ratnih veterana Bijelom Polju su, naš dugogodišnji prijatelj Zoran Zovko, predsjednik županijske organizacije HVIDR-e; Enver Karabeg, predsjednik Jedinstvene organizacije boraca Bijelo Polje i Haris Kljako, predsjednik RVI Stari grad Mostar.
Iako danas u Mostaru većinom žive Hrvati i Bošnjaci, u gotovo podjednakom broju, postoje najmanje tri narativa o ratnim događanjima i najmanje tri sjećanja, od kojih svako gradi svoje spomenike. Te se etničke linije ne prelaze ni kad je iskazivanje poštovanja prema žrtvama u pitanju. Preći ovako postavljene granice doista je herojsko nastojanje: uz posjetu lokalitetu Sutine, koji obilježava masovnu grobnicu civila, Bošnjaka i Hrvata, mješovita grupa ratnih veterana posjetila je mjesta sjećanja na poginule vojnike ARBiH, HVO-a i VRS-a.
(Nova) normalnost?
U društvu u kojemu živimo, kao da nije dovoljno neobično već to što ratni veterani ARBiH i HVO-a jedni drugima posjećuju spomenike i odaju počast, nego su to učinili i za one koje unutar Federacije BiH smatramo epitomskim neprijateljima, vojnicima VRS-a. Da stvar bude još neobičnija, veteranima se u odavanju počasti pridružio i resorni ministar Hercegovačko-neretvanskog kantona/županije Oliver Soldo i njegov pomoćnik Halil Ćućurević. Iako unutar Ministarstva za branitelje/borce dobro surađuju, po prvi put su ove spomenike posjetili zajedno. Ministar je javno podržao inicijativu, a u izjavama za medije naznačio da nam nedostaje ovako „normalnih pojava“, „gdje ljudi normalno razgovaraju u svoj svojoj sličnosti i različitosti, međusobno se poštuju i uvažavaju“. Svi mi možemo zajedno nastaviti graditi ovaj grad, dodao je i pozvao na poklon svim žrtvama, „jer sve su to ljudi koji su dali svoje živote“.
Već dugo posjećujemo mjesta stradanja i sjećanja, obilježena i neobilježena. Već dugo u odavanju počasti ne radimo razliku između odavanja počasti civilima i vojnicima, što nam ponekad zamjeraju optužujući nas za relativizaciju, inzistirajući na tome da nisu sve žrtve iste. Bivši su vojnici razapeti unutar okvira kontrole sjećanja koju danas živimo, jednog društva koje ih doživljava/koristi kao heroje, i drugog koje ih doživljava/koristi kao zlikovce. Heroji su „naši“ vojnici, zlikovci su naši naprijatelji. „Mi“ smo se borili za ispravnu stvar, „oni“ su agresori i prema tome moralno upitni. Stoga je očekivano da ćemo posjećivati spomenike „našim“ herojima, a s prezirom se odnositi prema spomenicima „njihovih“, i to i jest obrazac po kojemu se odvija trenutna kultura sjećanja, ograđena u prostoru i ograničena u odnosu na to tko je dobrodošao izraziti počast.
Smatramo da sve žrtve rata zaslužuju poštovanje što podrazumijeva kako civilne, tako i vojne žrtve. Odavanje počasti svim stradalima ne podrazumijeva odobravanje ciljeva za koje su se oni možda zalagali, već predstavlja prije svega iskazivanje ljudskog poštovanja i žaljenja za gubitkom ljudskih života. I to je bila naša namjera i tokom posjete Bijelom Polju.
Blago mirotvorcima! Blagosloveni!
Grupu je činilo 30-tak ratnih veterana, bivših pripadnika ARBiH, Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane, Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske, iz Brčkog, Bihaća, Šamca, Novog Grada, Zavidovića, Jajca, Zagreba, Kruševca, Goražda, Sarajeva i Mostara. Na samom početku naši su nas domaćini upoznali sa ratnim dešavanjima na području Bijelog Polja.
Prvi od spomenika koji smo posjetili centralni je spomenik poginulim pripadnicima HVO-a kod Crkve Presvetog Srca Isusova u Potocima. Položili smo cvijeće i odali počast, a potom nam se obratio don Josip Galić. Nekoliko puta nas je upitao, radimo li iz srca? Zaintrigirala ga je naša družina, pa je dijelom za sebe, dijelom da svi čujemo ponavljao životno važna pitanja, poput odnosa brata i brata, susjeda i susjeda. Ispričao nam je koliko su Bjelopoljci propatili, govorio je o praštanju i pomirenju. Pomolili smo se za sve poginule i njihove obitelji, a potom nam je don Josip pročitao Evanđelje po Mateju … Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi! Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem, oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati! grmio je don Josipov glas kroz mali zvučnik podno spomenika u obliku križa. Ispričao nam je da je vertikalna baza uznesenje čovjekovo prema Bogu, a horizontalna linija križa ljubavi prema bližnjem. „Ako ovo što radite, radite iz srca, blagoslovljeni bili“, ispratio nas je. “A blagosloveni bili oni koji grade mir“ rekao je okupljenima par sati kasnije pravoslavni sveštenik u Zijemlji, ne znajući da smo istu poruku čuli od katoličkog svećenika.
Posjećujući mjesta stradanja, s olakšanjem prihvaćam ovakav blagoslov jer mi je potreban. Ti daš najbolje od sebe što možeš, ostalo nije u tvojoj moći, ni to kako će te zajednica prihvatiti, hoće li ljudi razumijeti što činiš i zašto, ni to kako će sam događaj percipirati oni koji o njemu čuju u vijestima, koju vrstu pritisaka mogu pretrpjeti oni koji su uključeni…
Uputili smo se prema lokalitetu Sutina. Spomenik se nalazi na mjestu na kojem je 1992. otkrivena masovna grobnice sa tijelima Bošnjaka i Hrvata koji su ubijeni u noći između 13. i 14. juna 1992., kao i njihovi sugrađani pronađeni na Uborku. Bilo je planirano da na ovogodišnju komemoraciju 13. juna dođemo upravo sa mješovitom grupom ratnih veterana, međutim, zbog pandemije smo odlučili da na komemoraciju idemo samo kao mala delegacija. Zahvaljujemo udruženju porodica žrtava koji su nam izrazili posebnu dobrodošlicu prilikom polaganja cvijeća, nadamo se da ćemo sljedeći put biti u prilici doći u većem broju i posjetiti sva tri lokaliteta ovog ratnog zločina. Radi se o nekažnjenom zločinu koji je bio pod nadležnošću generala JNA Momčila Perišića, ali on zbog granatiranja Mostara, kao ni za zločin na Uborku, Sutini i Zaliku nikada nije odgovarao.
Odlazimo na centralni spomenik šehidima i poginulim borcima Armije RBiH kod Karađoz-begove džamije u Potocima. Stojim sa jednim od drugova, veteranom ARBiH, gunđa jer je okolina zarasla u travu, slabo se pazi na ovakva mjesta, kaže, ni ona fontana dolje kod crkve ne radi. Razgledamo ploču sa imenima i fotografijama poginulih, na tim pločama je vidljivo gdje je nestalo pola moje generacije. Svi mladi, konstatiramo. I žalimo. Ispred spomenika na koji su uklesana imena poginulih počinje molitva. I na ovom, kao i na prethodnim spomenicima pozvani smo da odamo počast mrtvima „na način koji smatramo prikladnim“. Kad sam to prvi put čula, nije mi bilo pravo, pomislila sam da se to podrazumijeva i da nas nitko ne treba podsjećati na to da smo različiti. Tek sad mi je naumpalo da taj poziv uključuje i „nevjernike“ i nas koji nismo sigurni kome se točno u našim molitvama upućujemo.
Most preko planine
Uslijedio je odlazak u Zijemlje, selo u opštini Istočni Mostar, 25 km udaljeno od Mostara, 40 minuta vožnje od Potoka makadamskom cestom preko Veleža. Planinski nam zrak i vjetar godi, u nizini temperatura već prelazi 30 stupnjeva. Susrećemo bagere i kamione, prave cestu, vidi se da nas uskoro očekuju izbori, od 20 kilometara puta, vrijedni neimari već su završili 30ak metara. Izbijamo na visoravan, kućice su raštrkane po sitnim obroncima, neke od njih još uvijek stoje porušene. Velika većina nas ovdje nikad nije bila, uzdišemo i divimo se prirodi, ovce kraj nas mirno pasu. Na putu prema groblju i crkvi u čijem se dvorištu nalazi spomenik palim borcima VRS, susrećemo mještane kako pobiru krumpir. Pitaju koji smo, i što tu tražimo. Neki od naših drugova ostaju s njima u razgovoru.
Oca Nebojšu Radića upoznali smo prošle godine, kada se odazvao pozivu da prisustvuje sastanku naše grupe. Našem pozivu se rado odazvao i ovaj put, predvodeći molitvu ispred spomenika. Stojim s kolegom, komentira kako mu je draža pravoslavna nego ta moja katolička služba, nekako je mekanija i nježnija? Klimam glavom, vjetar raznosi pojanje i molitve, slušamo imena poginulih upisana na spomeničku ploču. Pridružio nam se i mještanin što nas je dočekao u polju s krumpirima. Čuo je u međuvremenu tko smo, blagoslilja nas, kaže, ovakvih nam stvari više treba. Planina nas ispraća hukom.
Po povratku u Bijelo Polje pričamo o utiscima, mjestima i ljudima koje smo sreli. Mi žene uvijek imamo određene predrasude kad je u pitanju način na koji se muškarci, uz to još i ratnici, nose sa emotivnim teretom ovakvih razmjera – biti u stanju pokloniti se neprijatelju, ukazati mu poštovanje i moći izraziti žal za gubitkom svakog ljudskog života zahtijeva duboki, unutarnji psihološki rad. Način na koji to ovi ljudi čine je za primjer i učenje, budući dopušta prostor za perspektivu drugoga, za drugo viđenje rata od onog na koji smo naučeni, za tuđu patnju i stradanje, i suosjećanje. Privilegija je biti okružen njima.
Ostatak dana smo proveli u Mostaru. Obišli smo Hram Svete Trojice u rekonstrukciji, inače pod zaštitom UNESCO-a. Izgrađen 1873.,1992. je prvo zapaljen, a potom miniran. Otac Nebojša nam je ispričao kratki historijat života srpskog naroda na području Mostara. Koliko se Mostar promijenio od tih vremena do danas, govori i činjenica da je 1991. imao oko 23 tisuće Srba, uz 12 tisuća Jugoslavena, a da ih danas u Mostaru i okolici živi nešto manje od 5 tisuća. Posjetili smo spomenik Aleksi Šantiću, i njegovoj Emini, a da naša posjeta Mostaru bude potpuna pobrinuli su se naši domaćini iz armijskih udruženja, koji su je i simbolički željeli obilježiti zajedničkom fotografijom na Starom mostu, te skokom nekog spretnog mladića u Neretvu. Oni koji su Mostar obilazili turistički znaju koliko je rijetka prilika doista i doživjeti nečiji skok – iako redom sredovječni, u tom smo trenutku svi bili uzbuđeni kao djeca. Odjednom me preplavio osjećaj normalnosti, isti onaj koji sam osjećala dok sam se kao dijete penjala skalama Starog grada, da Mostar zapravo nikada i nije prestao biti onakav kakvim ga pamtim – grad u kojemu ima mjesta za sve, i u kojemu izmiješanost vjera i naroda nije bila teškoća već komparativna prednost. Jesmo li mi zaboravili biti takvi ljudi?
Nade ima, čak i za nas koji se stalno suočavamo s posljedicama rata, povjerenje se gradi polako, ali nije nam nedostižno. Suočavam se s ovim izazovom u najvećoj mjeri na mjestima koja komemoriraju žrtve iz mog naroda, možda je upravo komemoracija u Grabovici za mene najbolji lakmus papir za to što želimo postići veteranskim mirovnim akcijama. Na nju smo se uputili ujutro 9.9.
Grabovica 1993.
U mjestu Grabovica, koje se nalazi između Jablanice i Mostara, 8. i 9.9.1993. ubijen je veći broj civila. Prema navodima Udruge hrvatskih stradalnika „Grabovica 93“ tih je dana ubijeno 33 civila, a veći dio posmrtnih ostataka ubijenih ni do danas nije pronađen. Za ovaj je ratni zločin pred sudovima u BiH osuđeno pet pripadnika Armije RBiH.
Treći put zaredom prisusutvujem ovoj komemoraciji, prvi put smo došli kao manja delegacija, potom sa veteranskom grupom, i ove godine ponovno sa veteranskom grupom, iako nešto manjeg obima zbog ograničenja vezanih uz uvjete pandemije. Pred nekoliko godina na ovoj komemoraciji nismo bili poželjni. Nitko vam to neće otvoreno reći, ali vam je jasno već prema tome kako se odvijaju dogovori. Odustajali nismo, išli smo na sastanke, nastojali organizatoru komemoracije približiti što je to što radimo i želimo postići. Kada smo konačno pozvani da dođemo s grupom, prvi dojam koji smo dobili o komemoraciji bile su Thompsonove koračnice koje su odjekivale sa zvučnika. Tada sam imala osjećaj da je svećenik koji je držao misu pročitao našu molbu da se pridružimo komemoraciji samo kako bi našu misiju javno doveo u pitanje. Ali, dolazak na komemoracije najmanje ima veze s time kako se mi sami osjećamo, jer nismo tu zbog sebe, već smo došli izraziti poštovanje prema žrtvama. I s tom namjerom smo se u Grabovicu uputili i ove godine. Ovaj put su Thompsonove pjesme izostale. U govoru koji je održao predsjednik Udruge i organizator komemoracije Josip Drežnjak pomenute su sve žrtve i potreba da se sve žrtve priznaju i ukaže im se poštovanje. Još je jednom uputio poziv institucijama da se prestane za zataškavanjem ovog zločina i procesuiraju odgovorni. Ratni zločin u Grabovici bio je dio optužnice protiv Sefera Halilovića, ali je oslobođen krivnje zbog nedostatka dokaza. To, međutim, ne znači da sa traženjem odgovornih treba prestati, i nadamo se da smo svojim dolaskom pružili podršku obiteljima žrtava u njihovim nastojanjima.
Za nekoga bi ti pomaci bili jedva zamjetni, ali u mirovnom radu mali koraci su sve. Kad te savlada veličina zadatka, vraćanje na prethodne korake, pritisci i nerazumijevanje, valja se sjetiti da se stvari mijenjaju polako, da svaki uloženi trud urodi nekim pomakom u razumijevanju i da djelovanje iz srca uvijek naiđe na odjek. „Tu smo da pokažemo da možemo zajedno i da trebamo krenuti dalje, da možemo da učinimo taj jedan korak prema boljoj budućnosti za sve nas, posebno za naša pokoljenja koja dolaze. Da damo poruku da rat ne treba da se dešava više nikada i nikome. Da svojim dolaskom ovdje pokažemo da još uvijek smo svi ljudi i da možemo da živimo zajedno“, rekao je jedan od naših veterana obraćajući se medijima. Ovome se nema što dodati, osim da saveznike u ovom nastojanju sad već imamo i na najnevjerojatnijim mjestima, poput lijepoga grada Mostara.
Galerije fotografija:
Medijski izvještaji:
Glas Krajine
Starmo.ba
Biscani.net
In4s.net iz Mostara i Bijelog Polja