Za početak – statistika
Osnovni trening iz izgradnje mira, 44. po redu u organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd, održan je u periodu 14. – 24. oktobra/listopada u Ulcinju, u Crnoj Gori.
Ukupno smo dobili 104 prijave, od čega ih je najviše pristiglo iz Bosne i Hercegovine (46), zatim Srbije (16), a podjednak broj (12) je pristigao iz Makedonije, Hrvatske i Crne Gore, te Kosova (6). Broj prijavljenih žena je bio veći (58) u odnosu na broj prijavljenih muškaraca (46), što je imalo utjecaja pri odabiru učesnika jer nam je, pored regionalne i starosne, važna i jednaka rodna zastupljenost. I ovaj put smo zabilježili nekoliko otkazivanja u posljednji trenutak, zbog čega se prilika za sudjelovanje pružila onima koji su do zadnjeg dana odlučili ostati na listi čekanja. Veoma smo zahvalni ljudima koji su u poslednjem trenutku pozvani i u kratkom roku potvrdili svoje učešće. Na kraju je našu grupu činilo 20 učesnika/ca, 12 žena i 8 muškaraca iz Bosne i Hercegovine (8), Hrvatske (4), Srbije (3), Makedonije (2), Crne Gore (2) i Kosova (1). Starosna zastupljenost učesnika/ca je bila u rasponu od 23 do 60 godina (u prosjeku oko 34).
Članovi/ce trenerskog tima bili su Ivana Franović, Tamara Zrnović i Amer Delić iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd i naš dugogodišnji prijatelj i saradnik Luan Imeri, iz Centra za ljudska prava i rješavanje konflikata iz Skoplja.
Brzo smo se povezali
Bili smo u grupi širokog raspona godina, šarolike profesionalne strukture i različitih nivoa životnih iskustava. To, međutim, nije bila prepreka da se brzo povežemo i izgradimo međusobno povjerenje. Potreba da se čuju drugi stvorila je osjećaj sigurnosti i već od prvog dana i prve radionice iskazana je velika otvorenost i jaka želja za upoznavanjem konteksta, prevazilaženjem prepreka, razmjenom i saradnjom. Uvažavajući potrebe grupe i njihov fidbek da smo jednom vježbom preduboko otišli u evociranje traumatičnih iskustva, u nastavku smo trening nastojali prilagoditi. Sve to skupa je doprinijelo dobroj atmosferi i otvaranju perspektiva za rad na najzahtjevnijim temama i tokom čitavog treninga se osjetio značajan napredak. Ključne radionice bile su na teme: nasilje, predrasude i diskriminacija, identitet, uloga polova u društvu, suočavanje s prošlošću i izgradnja mira.
Svrstani
Etničke predrasude koje čujemo jedni o drugima nemaju jedinstvenu referencu, različite su od sredine do sredine. Osvještavanjem postojećih nacionalističkih obrazaca koji održavaju matricu netrpeljivosti i straha želimo da potaknemo dijalog koji bi iz nas istisnuo i zamjerke koje imamo jedni prema drugima kao i osjećaje povrijeđenosti koji nosi osjećaj kolektivne krivce kojem smo često izloženi bez obzira što nikakvu vlastitu krivicu ne nosimo. Svjesni smo da sebe često ne vidimo u ulogama koje su nam dodijeljene, ali to su stvari koje su prisutne u našim društvima i prepoznavajući ih dobijamo mogućost da djelujemo i borimo se protiv njih.
Radionica o ulogama polova u društvu je bila dinamična i izazvala je najburnije emocije i reakcije. To je još jedna potvrda da i dalje na ovim prostorima postoji velika potreba za senzibilizacijom ljudi za različite vrste ljudskih prava i ravnopravnosti u društvu, ali i u porodici. Bio je primjetan trud svih da bar pokušaju da iskomuniciraju sasvim različite doživljaje nepravde i diskriminacije. Za rad na izgradnji mira ključan je odnos prema drugom i drugačijem, a on se u velikoj mjeri ogleda u položaju žena u društvu, ali i u ulozi muškaraca koju im patrijarhat dodjeljuje, a posljednjih nekoliko godina bilježimo povratak u tradicionalne, patrijahalne obrasce u našim društvima. Rezultat radionice, iako je bilo i rasprave i teških momenata, ipak je polučio veće razumijevanje i povezivanje unutar grupe.
Balkansko breme prošlosti
Rad na suočavanju s prošlošću, a potom i izgradnji mira, bio je veoma konstruktivan i sadržajan. Ratni sukobi iz naše nedavne prošlosti su nam zajedničko teško naslijeđe, a očekivano je da i na taj period imamo drugačije poglede. Treningom i želimo da potaknemo razgovor o odnosima među državama regije zapadnog Balkana, jer je naše vrijeme i dalje više postratno, nego mironodopsko. A evidentno je da malo znamo jedni o drugima iako dijelimo zajedničku prošlost, uključujući i nesreću ratnog iskustva nakon raspada Jugoslavije. Ako i dobijamo informacije iz susjedstva, one su na nivou dnevnih vijesti ili drugih informacija koje dobijamo putem medija koji su najčešće jednostrani i ispolitizirani. Na taj način je teško osjetiti potrebe i probleme onih drugih, a samim tim i odrediti tačke povezivanja koje bi nam bile odskočne daske za saradnju. Zato je posebno važno i dragocjeno upoznati stvarne ljude iz drugih zemalja, imati ih kao nekoga kod koga možeš provjeriti neku informaciju, raspitati se šta vidi i prepoznaje kao problematično u svojoj zemlji i šta ga to žulja kad su u pitanju odnosi naših zemalja ili društava, jednih prema drugima.
Ovom razmjenom dobili smo priliku i za predstavanje rada CNA na izgradnji mira i izazove sa kojima se susrećemo što je otvorilo prostor i učesnicima/ma da predstave ideje za koje smatraju da su važne i koje bi voljeli/e da se ostvare a koje bi doprinijele izgradnji trajnog i stabilnog mira te predstavljale iskorak ka pomirenju.
Završna riječ
Iz ove perspektive, sada kada su se utisci malo slegli, zaključak je da smo za deset, prekratkih dana, puno toga zajedno prošli. Poput brzog voza protutnjali smo kroz barijere koje su nam bar naoko mogle biti prepreka, bilo da su državne granice, etnički ili rodni identiteti – malo teže doduše, starosna raznolikost ili one najtvrđe, one koje smo donijeli u svojim glavama. Radili smo punim kapacitetom, trošili se mentalno na teškim temama, ali smo imali vremena i za odmor i neformalno druženje. Nedostajalo nam je vremena i prostora da malo više aktualiziramo situaciju u Ukrajini, homofobiju, predrasude prema izbjeglicama… Mnogo je tema još koje se mogu uključiti u trening. Humor je bio alat koji nas je ojačao i pomagao da istrajemo, smijehom smo potisnuli uzdahe i suze i uspjeli da se povežemo kao ekipa starih prijatelja, koji su ipak bili na važnom zadatku.
Raditi trening nakon dvogodišnje pauze prouzrokovane pandemijom COVID-19 je bio izazov. Pauzu smo napravili nakon procjene da je transformacija u digitalno ipak ograničena i da ovakve razmjene imaju smisla samo uživo te da je gotovo nemoguće online raditi ovakakav trening. Pandemija je za posljedicu imala to da su mnoge veze pokidane, kako one lične, uslijed izolacije i društvene nebrige za najranjivije, tako i one doslovne, poput javnog prevoza. Poznato nam je da je i ranije bilo komplikovano doći do Ulcinja iz pojedinih krajeva, ali je bilo izvodljivo, ali danas brojne autobusne linije više ne saobraćaju, ili je to tek rijetkost. Međutim, i taj izazov je na kraju uspješno savladan.
Zahvaljujemo svim učesnicama i učesnicima na predanom radu i motivaciji koju smo od njih dobili. A zahvalnost dugujemo i osoblju hotela “Palata Venezia” koje je nevjerovatno ljubazno i od velike pomoći bilo u svakom trenutku. Posljednju veče su nam i organizovali zabavu i počastili nas pićem. A na pitanje koji je razlog, dobili smo odgovor: ”Vidjeli smo da vam je potrebno.”
Nema dalje.
Galeriju fotografija možete pogledati ovdje: