Godišnji izvještaj 2010 – XIII

DOWNLOAD PDF

 

uvodna reč

Prijateljicama i prijateljima CNA,
Na uvid, čitanje i kao podstrek za povratnu informaciju, predstavljamo godišnji izveštaj CNA za
period septembar 2009 – septembar 2010. Ovo je naš trinaesti po redu godišnji izveštaj. Otprilike
toliko godina smo prisutni na prostorima bivše Jugoslavije (ponekad i šire), gde se, kako reče naš kolega Adnan, „bavimo teškim stvarima“.
U te (ne baš samo teške) stvari u protekloj godini ubrojili smo: osnovne treninge; rad sa ratnim veteranima (čiji se obim i intenzitet znatno povećao); konferenciju o pomirenju; učešće na međunarodnim i domaćim seminarima i konferencijama; promovisanje našeg poslednjeg dokumentarnog filma „Isprekinata crta“; rad na izdavanju knjige „Slike tih vremena“ sa životnim pričama veterana/ki i članova/ica njihovih porodica…
Radili/e smo mnogo i žestoko. Nadamo se ne i premnogo i prežestoko, jer treba sačuvati energiju za godine koje dolaze i izazove koji nas čekaju u našim društvima, ali i unutar CNA. Jako veliki deo naše energije je i u ovoj protekloj godini bio usmeren ka konsolidaciji organizacije i nastojanjima da se bolje i pravednije strukturišemo i organizujemo. Kao rezultat toga formirana su nova tela unutar CNA – resursna i programska grupa, čiji je zadatak da način funkcionisanja i procese donošenja ključnih odluka poboljšaju i svima nam olakšaju život. Osim toga, dobar deo naših kapaciteta utrošen je na razne stvari o kojima nećete čitati u ovom izveštaju, jer se nekako smatra da se o tome ne piše, nego se to samo odrađuje. Elem – pisali smo i pravili izveštaje; nastojali da namaknemo novac za aktivnosti; selili se i uređivali oba ureda; pokušavali da dobijemo automobil koji smo platili; našlo se vremena i za maštanje o novim stvarima koje bismo voleli da radimo; planirali smo nove aktivnosti; sastajali se neprekidno sa veteranskim udruženjima; održavali i ojačavali partnerstva; sastančili interno i tako dalje, i tako dalje. Burna godina, burna vremena…
I pored truda i želje, nismo se održali u istom sastavu. Kolega Nenad Porobić je napustio organizaciju i prešao na novo radno mesto. Ovom prilikom mu se iskreno zahvaljujemo na doprinosu koji je dao u organizovanju gore pobrojanih aktivnosti. Timu u Sarajevu se pridružila koleginica Jessica Žic, angažovana kao civil peace worker u okviru projekta koji podržava Nemačko ministarstvo za razvoj (BMZ). Njeni utisci o prvim mesecima života i rada u Sarajevu deo su ovog izveštaja.
Nadamo se da ćemo i u budućnosti uspeti da držimo korak sa društvima u kojima delujemo, te da ćemo o prestanku rada razmišljati prvenstveno onda kada ne bude više bilo potrebe za izgradnjom mira na našim prostorima. Radimo na tome.
Do sledeće godine.

Tim CNA Sarajevo/Beograd

programi mirovnog obrazovanja

osnovni treninzi iz izgradnje mira

U prethodnih godinu dana CNA je organizovao dva dese­todnevna, osnovna treninga iz izgradnje mira. Time smo uspeli da održimo ritam od dva osnovna treninga godišnje, što se poklapa sa našom strateškom odlukom od pre nekoliko godina da postupno smanjujemo broj treninga, a više kapa­citeta ulažemo u osmišljavanje i sprovodenje drugih (i novih) aktivnosti. I pored toga možemo reci da osnovni treninzi ostaju kamen temeljac našeg rada i jedna od naših najprepoznatljivijih aktivnosti (uz rad sa veteranima i dokumentarne filmove).

Relevantnost CNA osnovnog treninga za region bivše Jugoslavije

Jako veliki broj prijava koje dobijemo za svaki osnovni trening (poslednji put je stiglo skoro 180 prijava) govori nam daje potreba za ovom vrstom mirovnog obrazovanja u našem regionu još uvek jako velika. U prilog tome dakako govori i situacija u svim zemljama regiona u kojima delujemo, a o kojima više možete čitati u poslednjem poglavlju ovog izveštaja. Ni u jednoj od zemalja regiona mirovno obrazovanje nije institucionalizovano, i nije deo školskog programa. Istini za volju, usvojeni su neki elementi i inkorporirani u predmete kakvo je na primer „Građansko obrazovanje“, no sistematsko i konceptualno jasno osmišljeno mirovno obrazovanje koje adresira neke od najozbiljnijih društveno-političkih problema naših društava još uvek je odgovornost mirovnih grupa i organizacija.Ono što CNA osnovni treninzi iz izgradnje mira pružaju i po čemu su verovatno jedinstveni na našim prostorima jeste – konstantnost (organizuju se već skoro 12 godina) i jasna usmerenost i naglasak na prekograničnu saradnju i regionalno povezivanje.Iskustvo nam pokazuje da veliki deo motivacije za prijavljivanje ljudi na ovaj trening leži upravo u prilici koja im se ukazuje da se sretnu i rade 10 dana sa ljudima iz različitih krajeva bivše Jugoslavije. I na taj način naši osnovni treninzi daju doprinos jednoj, ovih dana dosta aktuelnoj temi i na političkoj i na društvenojsceni, a to je pitanje – Šta je nama regija danas? Naše vrednosno usmerenje i (politički) stav po tom pitanju su jasni i o tome govori i naše insistiranje da radimo u čitavoj regiji (osim Slovenije). Za nas je ova regija skup jako povezanih i međuzavisnih konteksta, koji, uprkos svim razlikama od države do države, čine zajedničko geografsko, kulturno, ekonomsko i političko područje. Zanimljivo je pak analizirati šta regija znači ljudima koji u poslednje vreme pohađaju naše treninge. Za one nešto starije (grubo rečeno 35 godina i više) ta regija je i mesto sećanja, i mesto susreta, i podloga za građenje nekih (starih) identiteta. Za mlađe generacije primetno je da je to pre skup manje ili više egzotičnih mesta o kojima se malo zna osim onoga što nađe put do dnevno-političkih ili estradno-sportskih vesti. Veliki je izazov stoga tematizirati na neophodnost povezivanja, dijaloga i izgradnje dobrosusedskih odnosa, ali i suočavanja sa nasilnom prošlošću u ovom regionu, na način koji će biti primeren i shvatljiv generacijski, profesionalno i vrednosno vrlo različitim ljudima.Kada ramišljamo o društveno-političkim problemima naših društava možemo reći da smo i na poslednjim osnovnim treninzima nastojali da u najvećoj mogućoj meri „ispratimo“ potrebe i prilagodimo koncept treninga aktuelnoj situaciji. Možemo sa ponosom reći i da smo u tome dosta uspešni, i da neki politički impulsi koje poslednjih meseci primamo od vrhova vlasti Srbije, BiH, Hrvatske1 govore da naše fokusiranje na teme suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira nije nikako bilo promašeno. Insistiranjem na ovim temama i njihovom jasnom teorijsko-metodološkom uokvirivanju mi šaljemo poruku gde vidimo prioritet u mirovnom radu na našim prostorima, a istovremeno se značajno distanciramo od mora drugih programa u regiji koji su fokusirani gotovo isključivo na sticanje različitih veština i samounapređivanje.

Ko se prijavljuje, ko učestvuje na osnovnim treninzima?

Srž našeg pristupa mirovnom obrazovanju jeste da izgradnja mira počinje od sebe, sa ličnog nivoa, ali da se njena svrhovitost ostvaruje tek kada lične promene i spoznaje svojim aktivizmom prenesemo i na društveni nivo. Nije nevažno ni naglasiti, s obzirom na primećenu rastuću važnost „bildanja“ CV-jeva, da naš osnovni trening prednost daje aktivističkom nad akademskim iskustvom, a spremnost na (samo)preispitivanje i refleksiju vrednuje daleko više od naučenih floskula o demokratiji, toleranciji, civilnom društvu, euro-atlantskim integracijama i tako dalje. Zbog toga je on mnogo više kreiran za one koji su spremni da prodrmaju svoje stavove i vrednosti i nešto konkretno rade u svojim sredinama, nego za one kojima je potreban sertifikat o učešću da ukrasi životopis i pomogne pri traženju posla u nekoj međunarodnoj agenciji.

 

Sve više ratnih veterana se prijavljuje na osnovne treninge, a primetno je i jako veliko interesovanje ljudi zaposlenih u obrazovnim institucijama, kao i medijima. To nas jako raduje, posebno s obzirom na naš utisak da već neko duže vreme nevladine organizacije nisu prva adresa sa koje stiže entuzijazam, kreativnost i volja za društvenom promenom. Stoga se valja fokusirati na druge potencijale, ma kako neočekivani oni mogli izgledati (kao što je slučaj sa grupom veterana).

 

Geografski gledano, zanimljivo je nekoliko tendencija. Sve više kvalitetnih, originalnih prijava dobijamo iz Hrvatske, iako je pre 3-4 godine izgledalo da je interesovanje tamo za naš trening potpuno zamrlo. Interes se povećava i kod ljudi iz BiH, mada još uvek jako malo Hrvata/ica iz BiH aplicira. Iz Makedonije takođe stiže dosta prijava i raduje nas što je to izašlo iz standardnih NVO-malo rad – malo turizam okvira. Kada je Srbija u pitanju interes je veliki, ali prijave liče jedna na drugu kao jaje jajetu i skoro u potpunosti odražavaju dominantan dnevno-političko-NVO jezik. I dalje imamo problem s malim brojem prijava ljudi sa Kosova i Crne Gore, mada se trudimo da treninge organizujemo u  regijama/državama u koje ljudi s kosovskim pasošima mogu nesmetano putovati, pa je jedan od razloga zašto su i ova dva treninga organizirana u Crnoj Gori upravo taj. Zanimljivo je napomenuti da nam je broj prijava iz Crne Gore drastično opao od proglašenja samostalnosti te države. Svakako su sve ove tendencije povezane sa pomeranjima na političkoj sceni i bilo bi jako zanimljivo u nekom drugom tekstu pobliže analizirati tu povezanost.

I za kraj ovog uvodnog teksta o osnovnim treninzima naglasili bismo da su po dosadašnjim iskustvima i saznanjima koja imamo, osnovni treninzi odigrali važnu ulogu za mnoge ljude što se tiče osnaživanja, poticaja i podrške za prepoznavanje vlastitih kapaciteta i moći da se uključe u mnoge lokalne inicijative rada na izgradnji mira i suočavanja s prošlosti u celom regionu.

To nam daje osjećaj važnosti onoga što radimo i motivaciju da nastavimo dalje.

 

T.Š.

 

Osnovni trening iz izgradnje mira u Ulcinju

Ulcinj, 23. 10 – 02. 11. 2009.

Bio je ovo trideset prvi Osnovni trening iz izgradnje mira (nekada nenasilne razrade konflikta) koji je organizovan od strane CNA. U trenerskom timu su bili/e: Helena Rill, Nedžad Horozović, Sanja Deanković i Nenad Porobić.

Osnovni treninzi su se do sada menjali tematski, sadržajno, kombinovali smo različite teme, isto tako smo menjali i metodološki pristup temama, ali su nam suština i glavni cilj ostali isti: multiplikacija znanja, iskustava i veština za rad na izgradnji mira, afirmacija vrednosti nenasilja, povećanje svesnosti, senzibilizacije i odgovornosti za sebe i sopstveno društvo, te osnaživanje pojedinaca/pojedinki da preduzmu aktivnu ulogu u okviru njega. Jedna od pouka jeste izmena fokusa sa kim treba raditi u okviru ovog programa. Važno je imati ljude koji imaju mogućnost multiplikacije iskustva i znanja sa treninga, što se najviše odnosi na ljude iz medija, prosvete, politike, te učesnice/ke ratova i slično, dok ljude iz nevladinih organizacija bi trebalo svesti na manji broj. Naime, mnogi/e od njih imaju znanje i iskustvo koji vrlo često nisu utemeljeni na jasnijem ličnom promišljanju, a svojim učešćem zatvaraju prostor drugim ljudima koji nemaju iskustva za duboka pre ispitivanja što je u kontekstu učenja na treningu jedan od osnovnih preduslova. Imamo doživljaj, a i takav smo dobili fidbek od učesnika/ca, da je trening bio jak – otvarale su se važne teme i bez naše direktne inicijative, išlo se duboko i radilo puno, ljudi su se preisptivali i “pomerali”. Skoro ni za koga na treningu ne možemo reći da ne vidimo promenu ako uporedimo prvi i poslednji dan treninga, što definitivno daje nadu da se društvo može menjati ako se nađe način. Učesnici/e su pokazali motivaciju da preduzmu nešto u svojim sredinama, posebno u svojim radnim sredinama, što se najviše odnosi na ljude iz grupa koji su gore pomenuti (a posebno na ljude iz prosvete). I za kraj jedna od izjava iz pismene evaluacije treninga:

Dobila sam veliku količinu energije da se na kvalitetniji način bavim vlastitim promišljanjem – postupaka sebe i drugih (zajednice) te da nastavim raditi na transformaciji svoje mikro sredine. Biti ću uporna i glasna, a u isto vrijeme promišljenija – prije nekog djelovanja ću se dublje preispitati i provjeriti sa sobom da li to što ću napraviti jeste zaista „to“.

H.R.

 

osnovni trening iz izgradnje mira u tivtu

Tivat, 19 – 29.03. 2010.

 

Trideset i drugi Osnovni trening iz izgradnje mira u organizaciji Centra za nenasilnu akciju održan je u Tivtu, u Crnoj Gori od 19 do 29. marta/ožujka.

Trening su vodili Helena i Nenad P. iz beogradskog i Tamara i Sanja iz sarajevskog ureda CNA.

Što se tiče koncepta ovog treninga glavni utisak nam je da smo dobro pratili potrebe u grupi i da su se teme od početka dobro nadovezivale jedne na drugu i da su tematske cjeline bile dobro zaokružene. Tome su pridonijele i neke novine koje uvodimo i nadopunjavamo u posljednjih nekoliko treninga.

U postavljanju koncepta vodili smo računa da ljudima pružimo neki jasniji konceptualni i teorijski okvir za rad na izgradnji mira i suočavanju s prošlošću (kroz više teorijskih inputa i jasnije podcrtavanje povezanosti ličnog i društvenog nivoa djelovanja u radu na izgradnji mira, te teorijski okvir za razumijevanje različitih nivoa rada na suočavanju s prošlošću radi jasnijeg sagledavanja važnosti uloge i odgovornosti pojedinca/ke u tim procesima). Isto tako nastojali smo da ostavimo dovoljno prostora za rad na temama izgradnja mira, nenasilje i nenasilna akcija kako bi ljudi imali priliku da sami promišljaju mogućnosti djelovanja i da se kroz to osnaže i potaknu na konkretan angažman u zajednici.

U grupi je bilo puno otvorenosti i spremnosti da se radi na sebi i preispitivanju vlastitih stavova kao i spremnosti nekih ljudi da jako emotivno i duboko uđu u propitivanje sebe i vlastitih pozicija u zabetoniranim društvenim nepravdama koje postaju „normalne“ i sve manje propitivane u društvima u kojima živimo. Ono što smo detektirali je da nam je nedostajalo više rada na temi strukturnog i kulturnog nasilja u našim društvima. Kao zadatak za naredne treninge nam ostaje iznaći način kako šire i dublje obraditi tu temu.

Iako je u grupi bilo dosta ljudi aktivnih u političkim partijama, pogotovo iz Srbije, nedostajalo nam je njihovo izraženije prisustvo u procesu iz pozicije njihovog političkog opredjeljenja. Ostaje nam da osmislimo način kako da potaknemo ljude da preuzmu odgovornost za priču na tom nivou i za preispitivanje i kritiku vlastite političke opcije za stanje u društvu/društvima.

Značajan fokus treninga, osim izgradnje mira i suočavanja s prošlošću, bilo je i nenasilje i vrijednosti nenasilja, kao i oprobavanje u osmišljavanju nenasilnih akcija što je mnogim ljudima bio poticaj i ohrabrenje za promišljanje o mogućnostima djelovanja kada se vrate u svoje sredine. Bez obzira što su ove teme obrađene u posljednja dva bloka bilo je dovoljno energije i želje za ozbiljni rad.

Bio je ovo inspirativan trening s dosta ljudi sa potencijalom za konkretan angažman u svojim društvima. Nadamo se da ćemo s mnogima od njih ostati u kontaktu i da ćemo imati priliku raditi zajedno na našim programima naprednog mirovnog obrazovanja.

S.D.

 

 

aktivnosti na polju suočavanja sa prošlošću

konferencija „susjedi, a ne neprijatelji“

 

Sarajevo, 22 – 26.04.2010.

Po prvi put u trinaest godina postojanja organizacije, CNA tim je organizovao regionalnu konferenciju na temu pomirenja. Ono što smo godinama propitivali, definisali, promišljali kroz brojne naše druge programe, sada je uokvireno u vidu ovog četvorodnevnog dešavanja održanog u aprilu, u sarajevskom hotelu „Saraj“. Aktivnost je organizovana kao deo projekta „Izgradnja mira na Zapadnom Balkanu – od normalizacije, do pomirenja“, koji CNA realizuje u partnerstvu sa Miramida Centrom iz Grožnjana. Na neki način, ova konferencija je bila, ponešto formalniji, nastavak prošlogodišnjih „Miramidana – dana izgradnje mira“ sa sličnom tematikom.

Program konferencije ponudio je sadržinsku i metodološku raznovrsnost, ne gubeći iz vida neophodnost za jasnim fokusom i okvirom u kome razgovaramo. Tako su u okviru programa plenarnih sesija ponuđena uvodna izlaganja na teme: Viktimizacija kao prepreka pomirenju; Uloga ratnih veterana u procesu pomirenja; Mediji i pomirenje. Radioničarski deo bio je zamišljen kao otvoren prostor za postavljanje onih pitanja koja često preskačemo, ili ih smatramo samorazumljivima -Što je nama regija danas; Koliko košta to što radimo; Kog su roda rat i pomirenje; Kako inicijativu za REKOM vide veterani? Poseban segment programa konferencije bio je okrugli sto sa temom Treba li nam pomirenje u regiji?.

Konferencija je okupila preko šezdeset učesnika/ca iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Tako su se, verovatno po prvi put na jednom javnom događaju na ovu temu, jedni pored drugih našli bivši borci, aktivisti/ce, teoretičari/ke i istraživači/ce, novinari/ke, političari/ke. Ljudi različitih profesionalnih i životnih, pa i vrednosnih usmerenja imali su tako priliku da tokom četiri dana diskutuju i razmene svoja viđenja procesa pomirenja i suočavanja sa prošlošću na prostorima bivše Jugoslavije. Bez pritisaka donošenja isforsiranih zaključaka i usaglašavanja, i bez nametnutog očekivanja za proizvođenjem takozvanih „zajedničkih konkretnih aktivnosti“, respektabilna grupa iskusnih ljudi je jednostavno razgovarala i učila tokom plenarnih sesija, radionica i pauza.

Glavni tematski fokus konferencije bio je proces pomirenja u bivšoj Jugoslaviji koga smo hteli da propitamo, (re)definišemo, sagledamo sa različitih aspekata. Sam pojam pomirenja kao po pravilu izaziva kontroverze, on je apstraktan, a često i previše „elastičan“. Osećajući potrebu za konkretizacijom i sistematizacijom, hteli smo potaknuti kritičko propitivanje postojećih koncepata i modela, kao i pristupa njihovih nosilaca/nositeljki. Ideja je bila da se, bez dodatne banalizacije i posezanja za receptima tipa „za nekoga sve, za svakoga ponešto“, pokušaju kritički propitati dosadašnje prakse, pa čak (posebno onda!) kada to podrazumeva i kritiku sopstvenog pristupa.

Još jedan fokus se na neki način „nametnuo“ tokom konferencije. Radi se o ulozi i mogućem doprinosu ratnih veterana procesima pomirenja, suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira. Iako je samo jedna sesija bila direktno posvećena ovoj temi, samo prisustvo brojnih ratnih veterana iz različitih vojski i udruženja uticalo je na to da uloga ove grupe bude stalno „na dnevnom redu“ konferencije. Time smo, ponešto neočekivano, dobili priliku za odvijanje jednog paralelnog procesa koji nije bio u glavnoj agendi konferencije. Radi se naime o procesu senzibilizacije (i ratnih veterana i aktivista/ca) – jednih na druge. Ne gajimo iluziju da se evidentno postojeći jaz time radikalno smanjio, ali ne možemo da se zadovoljno ne nasmešimo na činjenicu da smo značajno doprineli tome da predstavnici boračke populacije postanu uobičajeni akteri ne samo ovakvih dešavanja, već i šireg procesa pomirenja.

Nakon svega, ono čime smo posebno zadovoljni jeste veliki odaziv kolega/ica iz različitih branši na naš poziv za učestvovanje na konferenciji, kao i veoma dobar odaziv predstavnika/ca medija koji su pratili i izveštavali sa konferencije. Iako je za CNA ovo bio iskorak iz uobičajenog načina rada i, na neki način, put u nepoznato, shvatili smo da smo dorasli ovakvom zadatku jer potreba za ovom vrstom povezivanja i razmene definitivno postoji. Samo što je većina nas ili previše umorna od „beskrajne priče“ ili zabavljena sopstvenim aktivnostima i projektima. Povratna informacija koju smo dobili nakon konferencije nas ohrabruje da nastavimo u ovom pravcu, a na svima nama je da prostor između ove i neke sledeće slične konferencije ispunimo predanim i odgovornim radom na ovom polju.

Za više informacija o programu, sadržaju diskusija i izlaganja, te osvrtu učesnika/ca na neka od ključnih pitanja, možete pogledati brošuru sa konferencije koja je dostupna na linku:

http://nenasilje.org/publikacije/pdf/CNA_Susjedi.a.ne.neprijatelji.pdf .

T.Š.

 

trening za učesnike ratova

Brčko, 11 – 15.06.2010. & Jahorina, 09 – 13.07.2010.

Trening za učesnike ratova je jedna od aktivnosti CNA u radu s veteranima. Poseban je po tome što na jednom mjestu sjede i razgovaraju ljudi koji su u bliskoj prošlosti pucali jedni na druge, gdje onaj ,,drugi i zli“ možda prvi put dobija ljudski karakter i oblik. Otvoreno se govori o emotivno zahtjevnim i teškim temama potičući na preispitivanje vlastite uloge i uloge svoje strane u prethodnim ratnim dešavanjima, te na preispitivanje i prepoznavanje vlastite odgovornosti koju nosimo za danas i za sutra. Smatrajući da su učesnici ratova neko ko ima i može imati veliki uticaj na naša društva, kroz trening nastojimo da potičemo učesnike na uzimanje više učešća u izgradnji pravednijeg i boljeg društva.

Osmi po redu, trening za učesnike ratova iz regije održan je u Bosni i Hercegovini. Sastojao se iz dvije faze. Prva faza održana je od 11 – 15.06.2010. godine u Brčkom, gradu koji se nalazi na sjeveru BiH i koji graniči sa Republikom Hrvatskom. Jedan od razloga da mjesto održavanja bude Brčko jeste geografska pristupačnost za dolazak ljudi iz regije. Mjesto je interesantno i po tome što su sva tri konstitutivna naroda zajedno na vlasti, pod patronatom Međunarodne zajednice. Za Brčko nas vežu i nedavne aktivnosti -posjete mjestima stradanja, gdje su nam tri veteranska udruženja (BORS, HVO i ARBiH) zajedno bili domaćini, što je zapravo realizacija ideje učesnika s prošlogodišnjeg treninga za učesnike ratova s prostora bivše Jugoslavije.

Grupu je sačinjavalo 13 učesnika. Na ovaj trening su nam se odazvali i veterani Nuštra (RH), Odžaka, Zapadnog Mostara i Gornjeg Vakufa-Uskoplja sa kojima ranije nismo ostvarili saradnju.  Na ovaj trening su nam se odazvali i veterani Nuštra (RH), Odžaka, Zapadnog Mostara i Gornjeg Vakufa-Uskoplja sa kojima ranije nismo ostvarili saradnju.

Trenerski tim, koji su činili Adnan Hasanbegović, Nedžad Horozović, Nenad Vukosavljević i Nermin Karačić, od osnovnih ciljeva treninga postavili su:

• Uspostavljanje dijaloga između bivših učesnika ratova sa različitih strana.
• Senzibilizaciju za drugačija viđenja i mišljenja o dešavanjima iz ratne prošlosti.
• Razvoj empatije
• Izgradnju povjerenja
• Izgradnju ,,platforme“ za buduće zajedničke aktivnosti.

Koncept prve faze treninga se velikim dijelom naslanjao na prošle treninge, jer smo uvidjeli da kao takav gradi povjerenje i siguran prostor među učesnicima, kao i da zadovoljava postavljene ciljeve, što je trenerski tim i konstatovao na kraju.

Neki utisak trenerskog tima nakon prve faze treninga bio je da postoji povjerenje naspram, prije svega CNA, kao i povjerenje među učesnicima, te da je izgrađen dobar prostor za drugu fazu.

Druga faza održana je na planini Jahorini pored Sarajeva od 09 – 13.07.2010. godine u hotelu Bistrica, mjestu gdje već niz godina održavamo treninge za ratne veterane i druge aktivnosti CNA.

Dva učesnika iz Srbije i jedan iz Republike Srpske koji su učestvovali na prvoj fazi treninga, ovaj put su bili spriječeni da dođu. U grupu smo pozvali pet novih veterana, od kojih su neki već učestvovali na pojedinim mirovnim aktivnostima CNA, i koji su svojim motiviranim učešćem u diskusijama doprinjeli kvalitetnijem

Koncept ove druge faze, većim dijelom je baziran na promišljanju o idejama za zajedničke akcije. Prolazili smo kroz razrade tih ideja, simulirajući situacije u kojima bi se ljudi mogli naći u toku same realizacije takvih ideja, otvarajući prije svega pitanja smisla, poruke i značaja koju bi imale zajedničke aktivnosti veterana s različitih strana za naša društva i zajednice. Govoreći o mogućim poteškoćama, strahovima, našim ulogama i učešću, kao i uloga i učešća naših udruženja, dobijamo jasniju sliku o realnoj mogućnosti da se nešto takvo i uradi.

Ciljevi koje smo postavili za ovaj trening su nam ispunjeni. Utisak nam je da je sve nekako prošlo lakše i brže nego prethodnih godina i da je ovo jedan od najboljih treninga do sada. Možda postoji osjećaj da su ljudi otišli s nekim bremenom na sebi, svjesni da je težak i mučan put suočiti se sa sobom i svojom prošlosti, ali sigurno, možda po prvi put i nekom nadom u bolju budućnost. Citat jednog od učesnika:

Lakše mi je bilo uzeti pušku i ratovat, nego raditi na pomirenju i izgradnji mira, al’ nema nam druge.

Lako je prepoznati, čak i gledajući sa strane, da je između ljudi, koji su prolazili CNA mirovne programe, u većini slučajeva došlo do istinskog pomirenja i da su se uspostavile neke nove veze, povjerenje i neka nova prijateljstva. Zajednički nam je izazov da te impulse sa ličnog nivoa proširimo i na nivoe naših društava.      N.K.

 

Veteranske posjete stratištima

Zavidovići, Brčko, Modriča, Šamac – April/Maj 2010

Ove godine napravili smo treći ciklus zajedničkih posjeta ratnih veterana iz BiH, Srbije i Hrvatske stratištima i spomen obilježjima koja se odnose na rat 1992 – 1995. Grupa je bila sastavljena od učesnika treninga za veterane rata koji smo organizovali 2009. godine, uz još gostiju sa prijašnjh aktivnosti i ljudi iz lokalnih boračkih udruženja.

 

Posjetili smo četiri grada:

Zavidoviće, 10 – 11.04.2010.

Brčko, 12 – 14.04.2010.

Modriču, 28 – 29.05.2010.

Šamac, 30 – 31.05.2010.

• U Zavidovićima smo obišli: Spomenik poginulim civilima i vojnicima Opštine Zavidovići u centru grada, Riđali – spomenik poginulim borcima Armije BiH, Dolina Gostovića – spomenik poginulim borcima Armije BiH, 13 kilometar – neobilježen bivši vojni kamp jedinice „El Mudžahid“ gdje su 1995. ubijeni i mučeni sprski zarobljenici.
• U Brčkom smo obišli: Luka- za vrijeme rata logor za nesrpsko stanovništvo, Laništa – spomenik hrvatskim civilima ubijenim 1992, Selo Bukvik – neobilježeno mjesto stradanja srpskih civila (spomenik u izgradnji).
• U Modriči smo obišli: spomen soba Vojske Republike Srpske – Modriča, Spomenik poginulim vojnicima RS u centru Modriče, Silos – neobilježeni logor za srpske civile.
• U Šamcu smo obišli: skladište u Crkvini – neobilježeni logor za nesrpske civile, spomenik vojnicima VRS Crkvine, Spomen soba VRS Opštine Šamac, spomenici u centru grada civilima i vojnicima Opštine Šamac, Most na Bosni – linija fronta tokom rata.

U svakom od gradova su nam domaćini bili lokalne boračke organizacije, sa kojima smo u prethodnom periodu pripremali i osmišljavali ove posjete. U Zavidovićima su nam domaćini bili Organizacija RVI (Ratnih Vojnih Invalida) Opštine Zavidovići, u Modriči Boračka organizacija Republike Srpske (BORS) i Udruženje logoraša RS-a opštine Modriča, dok su nas u Šamcu ugostili BORS i Odbor RVI opštine Šamac.

Posjeta Brčkom je bila specifična pošto su nam tamo zajedno domaćini bile tri boračke organizacije zbog toga što je Distrikt Brčko jedini grad u BiH u kojem ravnopravno djeluju boračke organizacije sve tri bivše zaraćene strane. (Organizacija RVI Armije BiH – Distrikt Brčko, Hrvatski Vojni Invalidi Domovinskog Rata (HVIDRA) Ravne – Brčko i BORS – Brčko). U grupi nas je bilo oko 20 na svakoj posjeti, a uz domaćine su bili prisutni i ljudi iz veteranskih organizacija iz Tuzle, Sarajeva, Prnjavora, Zagreba, Županje, Šibenika, Vranja, Vlasotinca i Novog Sada.

Inicijativu sa organizovanje ove aktivnosti preuzeo je CNA tim, ali nam je umnogome pomogla spremnosti motivacija ljudi iz lokalnih veteranskih organizacija da preuzmu organizaciju i zajedno sa nama vode brigu o nizu stvari koje je potrebno napraviti u toku i priprema i sprovođenja ovakvih vrsta dešavanja.

Glavni utisak sa ovih posjeta je to da je i pored napornog programa obilazaka i emotivno zahtjevnog procesa, grupa dosta dobro „iznijela“ ovu aktivnost. Provodili smo dosta vremena u razgovoru vezanom za posljedice rata u sredinama i mjestima koje smo obilazili. Evidentna je bila hrabrost lokalnih ljudi da nas odvedu i na neobilježena mjesta koja su tabu u njihovim sredinama i o kojima se još uvijek nedovoljno govori. Sastanci i razgovori nakon posjeta su bili jako emotivni i osnažujući, jer se osjetila snažna empatija za žrtve rata bez obzira sa koje strane. Na ljude je ostavljalo jak utisak samo razgledanje slika poginulih boraca i ratnih trofeja prisutnih u spomen sobama koje smo posjetili. U razgovorima nakon obilazaka mogle su se čuti jake antiratne poruke i zgroženost nad stradanjem ljudi. „Kakvi smo mi ljudi kada smo sebi dozvolili ovolike zločine?“, upitao se jedan od učesnika i tako artikulisao opšte raspoloženje koje je vladalo u grupi. Zajedničko razgledanje spomenika sa spiskovima poginulih civila i vojnika na različitim mjestima i odavanje pošte ostavilo je jak dojam na sve prisutne i čini se poslalo snažnu poruku mira i ljudskog nošenja sa bremenom prošlog rata.

Raduje nas i što smo deklarativno dobili direktnu podršku lokalnih vlasti u svim mjestima. U svakom gradu su nam se pridružili predstavnici lokalne opštinske vlasti i proveli su sa nama u razgovoru po nekoliko sati. Primjećena je i čak i doza čuđenja i zatečenosti hrabrošću da zajedno na pomirenju rade bivši ratnici – pripadnici nekada suprostavljenih vojski. Načelnici općine su inspirisani ovim susretima govorili o potrebi za pomirenjem između naroda u njihovim sredinama. Iz grupe je i pokrenuta inicijativa da se adekvatno obilježe neobilježena mjesta stradanja što su ljudi iz lokalnih vlasti prihvatili sa razumijevanjem. Ostala je dilema da li će se to i realizovati, ali je za nas važno da smo to pomenuli kao potrebu i da je izvršen značajan pritisak na vlasti da se te vrste inicijativa pokrenu.

Nekoliko upečatljivih detalja se može izdvojiti iz cjelokupne aktivnosti:

Posjeta 13-om kilometru u dolini Gostivića kod Zavidovića gdje su pripadnici Armije BiH -odred “El Mudžahid” držali zatvorene srpske zarobljenike i mučili ih i ubijali. Obilazeći to mjesto koje nije obilježeno, iako su neki ljudi iz struktura Armije BiH procesuirani u Haškom Tribunalu po tom pitanju, osjetio se veliki iskorak u priznavanju i suočavanju sa zločinima koje je počinila “moja” strana, bez kalkulacija. To šalje jaku poruku ljudima sa druge strane da postoji istinska želja za pomirenjem i iskreno žaljenje. Slično je i sa obilaskom skladišta u Crkvini kod Šamca gdje su za vrijeme rata bili zatvoreni ljudi nesrpske nacionalnosti i od kojih su mnogi ubijeni. Poruke žaljenja i osjećaja odgovornosti uz iskreno prepričavanje tih događaja koja smo čuli od domaćina iz Šamca daje nadu da će i na ovim prostorima kad-tad doći do katarze i prihvatanja i osude zločina koji su činjeni u „naše“ ime i u našim sredinama na očigled mnogih „običnih“ ljudi, kako samih veterana tako i onih drugih koji su o tome do sada uglavnom ćutali. Važno je napomenuti da smo u Šamcu u okviru priprema posjeta imali sastanak sa zamjenikom načelnika Opštine, koji je odležao zatvorsku kaznu za ratne zločine u trajanju od 7 godina. Sa njim smo imali dosta konstruktivan razgovor tokom kojeg je izrazio spremnost da nam da podršku da posjetimo Šamac kao i da obiđemo skladište u Crkvini. Za posredno učešće u tom zločinu on je i osuđen na kaznu zatvora pred Haškim Tribunalom.

Interesatna stvar na ovogodišnjim posjetama je što smo u Brčkom imali priliku da nas ugoste zajednički tri organizacije boraca koji su se u ratu borili jedni protiv drugih. Zanimljiv je i sam kontekst Distrikta Brčko, kao jedne od rijetkih sredina u BiH u kojoj postoje naznake suživota bez jasne većine jednog naroda i gdje svi dijele prostor i društvenu stvarnost sa jednakih pozicija moći. Tako da sa simboličke strane posjeta Brčkom ima poseban značaj jer smo uspjeli zajedno da obiđemo mjesta stradanja sva tri naroda i da o tome otvoreno razgovaramo i odamo poštu žrtvama. To nam je olakšala i činjenica da već neko vrijeme postoji dosta dobra saradnja među lokalnim organizacijama boraca i oni često zajedno nastupaju spram vlasti u borbi za svoje potrebe i prava. Mislimo da ih je ova inicijativa dodatno osnažila da ubuduće zajedno mogu i da se bave suočavanjem sa ratnom prološću na konstruktivan način. Humanizacija slike „neprijatelja“ kroz spoznaju o gubitku i patnji, zatim pijetet prema žrtvama onih „sa druge strane“, otvaraju prostor u kome su strah i neprijateljstvo značajno smanjeni. Ovakve vrste aktivnosti prilika su za neophodni društveni dijalog. Putem ovakvih susreta šaljemo jasnu poruku svim nivoima društva o potrebi za drugačijom političkom artikulacijom odnosa prema prošlosti. Ovo jesu simbolički snažne akcije koje potiču smanjivanje neprijateljstva i etničke distance. One potiču i promišljanje o političkim alternativama i olakšavaju političkim liderima da i oni sami naprave iskorake u ovom pravcu (npr. polaganje cvijeća predsjednika Josipovića i Tadića u Vukovaru, posjeta BiH od strane predsjednika Hrvatske Josipovića, itd.)

Podrškom medija smo samo djelimično zadovoljni. Iako smo poslali pozive raznim medijima u BiH odazvalo se samo nekoliko lokalnih i regionalnih TV i radio stanica i novinara/ki. Od javnih emitera odazvali su se RTRS i BHT. Želja nam je bila da prisustvo medija bude mnogo izraženije, ali očigledno je potrebno direktnije lobiranje među novinarima kada su ovakve aktivnosti u pitanju. Na žalost, izgleda da je mnogim medijima još uvijek interesantnije da prikazuju loše vijesti i nasilne incidente nego duboke i važne poruke pomirenja i istinsko odavanje pošte žrtvama.

Tokom ovih posjeta snimili smo dosta video i audio materijala i nadamo se da ćemo u narednom periodu napraviti neki vjerodostojan dokument koji imamo namjeru prikazivati u regiji na različitim medijima, ukoliko uspijemo da dopremo do njih, naravno.

Na završnom sastanku koji smo održali u Šamcu moglo se čuti veliko zadovoljstvo svih učesnika što su bili dio ove, za izgradnju mira u regiji, važne priče i jasnu želju da se nastavi sa ovakvim inicijativama.

Za kraj, evo izjave jednog od učesnika koja možda najbolje opisuje atmosferu ovih susreta i teme o kojima smo tokom njih razgovarali:

Zahvaljujem svima u CNA što su nas okupili, kao i domaćinima na gostoprimstvu. Zahvalan sam M. što potencira obilježje na 13. kilometru pošto su tamo stradali moji zemljaci. Meni je danas bilo teško. U spomen sobi sam vidio amblem brigade koja je iz mog mjesta, amblem koji je tu stigao silom, koji je skinut s mrtvog čovjeka. Zahvaljujem se A. što je o tome progovorio. Niko nije zaslužio da bude zvjerski mučen, pa ni zarobljeni borci. O 13. kilometru sam čuo od jednog časnog doktora iz Prnjavora. To nisu mučili Muslimani, to su mučili neljudi. Nisu radili ono što je u vjeri i tradiciji muslimanskog naroda. Moj brat je bio na drugom brdu. Vidio sam da tamo ima ljudi iz raznih mjesta koji su poginuli. Ovaj rat nikom nije donio dobrog. Još jednom se zahvaljujem svima, kao i ljudima koje vidim prvi put.

A.H.

 

okrugli sto „uloga i doprinos veterana u procesu pomirenja“

Gornji Vakuf /Uskoplje, 18.09.2010.

Na inicijativu Udruženja veterana Armije BiH ,,Goranovi“ iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja, uz podršku CNA, povodom 21. septembra Međunarodnog dana mira, organizovana je posjeta ovom mjestu u sklopu koje je održan okrugli sto na temu ,,Uloga i doprinos veterana u procesu pomirenja“. Pored toga organizovan je i razgovor s mladim aktivistima/cama i voditeljima/cama Centra za mlade Gornji Vakuf/Uskoplje. Dio grupe su činili veterani rata iz BiH (FBiH i RS), Srbije i Hrvatske koji su sudjelovali na CNA treningu za učesnike ratova i članovi udruženja boraca (HVO i Armije BiH) iz Gornjeg Vakufa /Uskoplja.

Gornji Vakuf/Uskoplje je gradić u srednjoj Bosni u kojem je tokom rata (1992 – 1995.) vođen rat između Armije BiH i HVO. Grad je bio podijeljen na dva dijela i pretrpio je velika razaranja. Nakon završetka rata „zatrpane“ su linije razdvajanja i obnovljeni su objekti i infrastruktura, ali podjeljenost na bošnjački i hrvatski dio je ostala i jako je vidljiva i dan danas. Upravo zbog toga ovaj susret bivših boraca je imao za cilj da potakne dijalog među bivšim suprostavljenim stranama, kao podsticaj ostalim građanima/kama i novim generacijama na uspostavljanje dijaloga, povjerenja, tolerancije i obnovi ljudskih odnosa u tom mjestu.

Ova neformalna mješovita grupa veterana ima volju i motivaciju da učestvuje i potiče različite mirovne akcije ukazujući na to da su, kao direktni učesnici rata koji su bili na različitim stranama, s različitim nacionalnim, vjerskim i bilo kojim drugim identitetom, spremni biti od onih ljudi koji potiču na mir, pomirenje i uspostavljanje dijaloga. Na okruglom stolu koji je održan u prostorijama Skupštine opštine grada, najviše se razgovaralo o potrebi uključivanja veterana iz lokalne zajednice u saradnju sa veteranima iz regije u procese pomirenja i dijaloga. Kod lokalnih članova HVO udruga koji su prisustvovali sastanku, postojala je određena rezerva i oprez spram ovakvih ideja, ali se kroz razgovor i prijateljsku atmosferu uspjelo doći do prijedloga da je potrebno nastaviti ovakve susrete i dogovora o zajedničkoj poruci učesnika skupa povodom međunarodnog dana mira u kojem se naglašava želja za gradnjom trajnog mira na ovim prostorima. Bitno je i napomenuti da je nekoliko članova HVO udruga otkazalo svoje učesće u ovoj aktivnosti zbog, kako je nam je rečeno, „parlamentarnih izbora i nezgodnog političkog trenutka“. To nam ukazuje prije svega da je potrebno uložiti još truda u pridobijanje povjerenja kod lokalnih veteranskih udruženja i pojedinaca za konkretnije uključivanje u ovakve aktivnosti. Ovaj susret se može gledati kao veliki korak u tome pravcu.

Poslije zajedničkog ručka i šetnje po gradu, upriličen je razgovor s mladima u Omladinskom Centru GVU. Ovaj razgovor s mladima i viđenje njihovog svakodnevnog životnog iskustva je bio veoma potresan i emotivan. Veterani iz grupe su imali neposrednu priliku da čuju iskustva mladih ljudi koji, nakon što su proživjeli rat kao djeca, imaju iskustvo odrastanja u podijeljenoj zajednici. Kao takvi, danas se nose za raznim vidovima diskriminacije, pritisaka i strahova. Kroz ovaj razgovor, mogla se osjetiti tragedija rata i njegov transgeneracijski uticaj i posljedice na živote mladih ljudi.

Nadamo se da ćemo opet posjetiti Gornji Vakuf/ Uskoplje uskoro u sličnoj postavi i nastaviti sa ovakvim inicijativama. Lokalni ljudi su nam ukazali da im je izuzetno značajno i važno organizovanje ovakvih susreta i da na ovakav način dobijaju podršku za napore u organizovanju života u njihovoj sredini.

Sam događaj je popraćen od strane HRT- a i prikazan je prilog u sklopu njihovog programa što smatramo izuzetno važnim. Na našu žalost oni su, izuzev lokalnih web portala, jedini medij koji se odazvao našem pozivu i popratio ovaj događaj.

A.H.

 

dokumentarni filmovi i publikacije

projekcije filma “isprekidana crta” u makedoniji

Skoplje, Prilep, Kumanovo, Novembar 2009 – Januar 2010.

Tokom novembra 2009. i januara 2010. godine smo u Makedoniji organizirali tri projekcije dokumentarnog filma “Isprekidana crta” (snimanog 2008. godine) autora Nenada Vukosavljevića, u produkciji Centra za nenasilnu akciju.

“Isprekidana crta” (“Испрекината црта” / “Linja e ndërprerë”) je četvrti film serijala simuliranih dijaloga i bavi se odnosima između Albanaca/ki i Makedonaca/ki u Makedoniji. Ovaj film sadrži intervjue sa osobama čiji glasovi ne pronalaze put do javnog prostora, uspostavljajući komunikaciju među njima i podstičući otvorenije međuetničko sagledavanje bolnog iskustva konflikta iz 2001. godine, njegove uzroke i posljedice.

Planirali/e smo organizirati tri projekcije (skopsku, prilepsku i kumanovsku), ali smo tokom prvog, novembarskog, ciklusa realizirali/e skopsku (12.11.) i prilepsku (14.11.). Kumanovsku projekciju smo prvobitno otkazali/e usljed organizacionih problema. Pošto nam je važno da se projekcije organizuju zajedno s osobama koje su aktivne u lokalnim sredinama, kumanovska je na inicijativu novog lokalnog partnera, inače aktera filma i bivšeg borca Predraga Petruševskog– Binga, bila održana u januaru 2010.

Organizaciju sve tri projekcije nadgledali su i koordinisali Luan Imeri i Gordana Pirkovska Zmijanac.

Skopskoj projekciji, koja je organizirana zajedno s Međašima – prvom dječjom ambasadom na svijetu (www. childrensembassy.org.mk) i Luanom Imerijem (akterom u filmu) je prisustvovalo pedesetak osoba, od kojih su osam bili novinari/ke. U jednosatnom razgovoru s publikom (na albanskom, makedonskom i srpskom jeziku s obezbjeđenim simultanim prijevodom) koji je slijedio su sudjelovali Kadri Haxhihamza i Ana Bitoljanu (akter i akterka filma), Nenad Vukosavljević i Gordana Pirkovska-Zmijanac koja ju je moderirala. Nakon što su izneseni motivi za učestvovanje u ovom filmu, slijedila je diskusija u kojoj su se pominjala iskustva tokom konflikta, važnost prihvatanja “drugih” i stavljanja u njihovu ulogu, tolerancija i različitost. Nekoliko osoba je izrazilo potrebu da se slični filmovi češće snimaju, kao i da se put ovoga nastavi u medijima i obrazovnim institucijama. Pošto se u publici našao i znatan broj osoba koje su aktivne u nevladinom sektoru, razmatrala se i uloga građanskog sektora u procesu pomirenja za koji se procijenilo da je još uvijek daleko i da zahtijeva mnogo više truda, kao i rada s ljudima koji su izvan tih krugova. Diskutovalo se i stvaranje uslova za povratak izbjeglih i prognanih lica kojih je još uvijek veliki broj diljem Makedonije. Na opasku višeg policijskog savjetnika (koji je najavio da će film koristiti tokom akademske obuke pripravnika/ca multietničkih jedinica makedonske policije) da se trebaju u prvi plan staviti “pozitivni” primjeri komunikacije a “negativnim” uskratiti prostor, autor filma je zaključio da se pomirenje i praštanje ne smiju forsirati, kao i da se realnost ne bi smjela lažirati i da se moramo suočiti s onim što nas najviše boli i stvoriti prostor za iskrenu komunikaciju na konstruktivan način. Prilepska projekcija je organizirana zajedno s lokalnim partnerima iz “Mirovne akcije” (www.mirovnaakcija.org). U jednosatnom razgovoru s publikom su sudjelovali/e Aleksandar Markov (još jedan akter filma), Ana Bitoljanu, Luan Imeri i Nenad Vukosavljević, a moderirao ju je Goran Taleski. Posjećenost je bila na razini skopske, ali primjetno je bilo da su ovaj put prisustvovale osobe van nevladinog sektora, spremne da porazgovaraju o temama koje smatraju lično bolnim i problematičnim. Direktnosti diskusije je doprinijelo i nekoliko veterana makedonskih bezbjednosnih snaga koji su učestvovali u konfliktu. Iskazala se želja da se priča o događajima iz 2001. godine na drugačiji način od političara/ki, potreba za objelodanjivanjem zločina, kao i osjećaj zategnutosti i nesigurnosti koji hrane različite i protivrječne interpretacije konflikta. Adresirani su međuetnički odnosi i podjele, trenutni politički problemi, sukobi oko jezika, etničkih i državnih znamenja i njihovih upotreba, kao i različita viđenja Ohridskog sporazuma kojim su zaustavljene oružane borbe. Veterani su iznijeli svoja viđenja rata kao i motivacije za učešće u njemu, nezadovoljstvo državnim odnosom spram njih i ocijenili su da je film pozitivan primjer bavljenja temama koje su od suštinskog značaja za poboljšanje međuetničkih odnosa u Makedoniji i sprečavanje nasilja. Također je vidljiva bila motivacija prisutnih da traže Luanovo mišljenje o raznim temama što ukazuje na manjak svakodnevne međuetničke komunikacije u Prilepu.

Predrag Petruševski -Bingo, makedonski veteran koji je film primio vrlo emotivno i entuzijastično, je izrazio želju da se kumanovska promocija održi u njegovoj organizaciji 15. januara 2010. u Kulturnom domu.

Publika je pokazala veliko interesovanje za ovu projekciju (prisustvovalo je oko 150 osoba, primjetan je bio znatan broj mladih, kao i veterana makedonskih bezbjednosnih snaga i nekoliko veterana albanske Oslobodilačke nacionalne armije) nakon koje je slijedio pedesetominutni razgovor na albanskom, makedonskom i srpskom jeziku s publikom, u kojem su učestvovali Goran Petruševski – Bingo, Luan Imeri, Nenad Vukosavljević uz moderaciju i konsekutivni prijevod Safeta Ballazhija.

U razgovoru su sudjelovali/e: direktna žrtva konflikta, iskazujući svakodnevni bol i tugu koju osjeća za svojim mužem koji je stradao i tražeći odgovore koji bi dali smisao tom gubitku; veteran koji je zatražio oprost od svih žrtava konflikta; mirovni aktivista koji je naglasio važnost lične i kolektivne odgovornosti za zajedničko odavanje pošte svim žrtvama rata; političar (“nažalost, nije bio u mogućnosti da doprinese razrješavanju krize iz 2001. godine”), koji je tražio odgovore na pitanja koja se otvaraju u filmu i postavljao svoja (nudeći svoje interpretacije izjava u filmu njegovog kolege političara iz druge etničke grupe); kao i osobe iz zajednice koje su izrazile frustraciju etničkim političkim podjelama i sukobima i međusobnom isključivošću različitih političkih opcija koje uvjetuju svakodnevne podjele u gradu i društvu.

Da u medijskom prostoru u Makedoniji nedostaje podsticaja za izgradnju mira putem otvaranja komunikacije o međuetničkom nasilju iz prošlosti (da li je prepoznavanje tog nedostatka znak urgentnosti?) nam je pokazala i prikazivanost filma na televizijskim stanicama. Prikazan je na dvojezičnom ALSAT-M kanalu, kao i na državnim kanalima MTV1 (makedonski jezik) i MTV2 (albanski jezik). Film je na ALSAT-M prikazan u okviru emisije u kojoj su učestvovali borci sa makedonske i albanske strane u prvom javnom dijalogu te vrste od završetka konflikta. Luan Imeri je također gostovao u gledanoj političkoj emisiji na kanalu TV5 koja se bavila tolerancijom i tokom koje su puštani inserti iz filma.

Film je imao odjeka i u veteranskim krugovima. Dan nakon prilepske projekcije se održao sastanak makedonske veteranske udruge “Dostoinstvo” čija je jedna od dvije tačke dnevnog reda bila diskusija o filmu.

Fond za otvoreno društvo u Makedoniji je za potrebe svojih tribina koje se bave budućnošću Makedonije izrazio želju da film umnoži u sto primjeraka i šalje kao resurs.

Naši partneri u Makedoniji i mi smo vrlo osnaženi produkcijom i projekcijama “Isprekidane crte”. Podstaknuti smo za dalji rad, kao i za neki vid daljnje saradnje.

Citati s projekcija:

“Ja sigurno ne bih željela nikome da se ponovi, vjerujte mi. Nikome da se ne dogodi ovo. Nikome. Ja najviše želim da ova država bude stabilna. To najviše želim zato što imam dva djeteta koji trebaju da žive ovdje. To najviše želim. I nikome, nikome, da se ne desi ponovo ovo što se desilo. I, također moram da kažem, ja sam sigurna da moj muž nije ubio nikoga, moj muž je bio vozač, mehaničar. Nije s puškom pucao na frontu.”

“Očigledno je čitav ovaj rad postigao jedan od ciljeva samim tim što smo se ovdje skupili da razgovaramo o ovim stvarima. Da otvoreno razgovaramo o ovoj temi. Drugi cilj koji je postignut je taj što ja, kao direktni učesnik u vojnim dejstvima, sada govorim za mir. Za suživot, za poštovanje, za poštovanje razlika. Ta ideja je jedna od ideja ovog filma. Da mi, svi ljudi, počnemo da razgovaramo međusobno, da znamo razlike…”

 

N.P.

 

 

o knjizi usmenih istorija “slike tih vremena”

 

Zbirka usmenih istorija učesnika/ca ratova i članova/ ica njihovih porodica ”Slike tih vremena” izlazi iz štampe krajem jeseni 2010. Dalje u tekstu možete da pročitate nešto više o samoj ideji i sadržini knjige.

Iz predgovora

… Ono što smo želeli ovom knjigom usmenih istorija jeste da na jednom mestu sakupimo i objavimo priče učesnika/ca ratova, ratnih veterana/ki, ali i civila, članova, a posebno članica njihovih porodica. Na ovakav koncept odlučili smo se vođeni jakim utiskom da se rat u našim društvima najčešće doživljava kao “muška” stvar, o kojoj samo muškarci – ratnici, branitelji – imaju šta da kažu. Perspektiva žena koje su ratove preživele i kroz njih prošle na najrazličitije načine, po pravilu je ostajala u zapećku i po strani. Rad na ovoj knjizi potvrdio je naše staro uverenje da prikazivanje niti muške niti ženske perspektive nikada nije homogeno i jednoznačno. Kao što objavljeni intervjui pokazuju, iskustva i životne priče su različite i višeslojne. Zbog toga je nemoguće povući jasnu granicu između tih perspektiva a da se ne posegne za esencijalizmima, tako dragim patrijarhalnom načinu mišljenja gde se tačno “zna” šta ko treba da radi i šta je čija uloga. Suprotno tome, u ovoj knjizi ćete moći da pročitate i priču jedne veteranke, kao i priču muškarca koji nije nosio oružje, ali čiji je otac u ratu smrtno stradao. Fokus ove knjige su ratovi, vođeni tokom devedestih godina na ovim bivšejugoslovenskim prostorima, s posebnim osvrtom na ratove od 1991. do 1995. godine. Međutim, kako su lične priče isprepletene sa kolektivnim narativima, tako su prožete i sećanjima na ratove iz ranijih, ali i kasnijih perioda… Poseban osvrt je posvećen trouglu Srbija – Bosna i Hercegovina – Hrvatska, mada se čuje odjek i drugih prostora, posebno Kosova. Drugi svetski rat se na više mesta pominje u ličnim pričama i prepliće s ratovima devedestih. Iako su ratovi fokus ove knjige, u pričama se može pročitati i kako se živelo i pre i posle rata, kako je izgledala svakodnevica ovih ljudi i socijalni aspekt njihovih života…

Naš rad na prikupljanju usmenih istorija je na određeni način nastavak onoga što su na ovom polju pre nas radile neke druge organizacije, od kojih bismo posebno izdvojili jako vredan rad Dokumentacionog centra Ratovi 1991-1999. Međutim, posebnost ove knjige i našeg pristupa jeste da su intervjue sakupljali i vodili bivši ratni veterani/ke i mirovni aktivisti/kinje, predstavnici/e dve društvene grupe koje su najčešće u sukobu, uz međusobna etiketiranja, pa i otvoren prezir.

Svi razgovori su vođeni u leto/jesen 2009. nakon održane trodnevne obuke na kojoj je učestvovalo trinaest osoba – veterana/ki i aktivista/kinja. Priprema za samo intervjuisanje je bila pažljivo osmišljena i izvedena, u skladu sa standardima koji postoje na polju prikupljanja usmenih istorija. Na kraju smo dobili dvadeset intervjua od jedanaest intervjuera/ki. Svi intervjui su verno transkribovani i pohranjeni su u arhivu, a u knjizi su se našli oni, po našem mišljenju,najupečatljiviji.

Bilo je izazovno raditi na ovoj knjizi, sakupljati priče, ponekad teško odlučiti da li neku ličnu priču uvrstiti ili ne, čitati na jednom mestu kako su se ljudi nosili s ratom i njegovim posledicama. I posredno osetiti mnoge lične gubitke, bilo da se radi o gubitku nečije kuće, zdravlja, bliskih ljudi… Kako kaže jedan od govornika, Žuna: Rat razara od vrha vlasi na glavi do malog prsta dole, duše, svega živog… Sa druge strane iz ovih životnih priča moguće je iščitati i autentičnost, jednostavnost, brigu za druge, ljubav, kao i mnoge druge emocije koje ne mogu a da vas ne taknu. Lične priče i lična razumevanja su važan deo izgradnje mira. Ova zbirka ličnih priča je naš doprinos širenju prostora za razmenu ličnih iskustava bez koga nam se, verujemo, šanse za međusobno istinsko i ljudsko razumevanje jako smanjuju.

Iako su ovo lične priče običnih ljudi kako kaže Aga-Pop, jedan od govornika, u svojoj priči, iz njih je moguće prepoznati i kolektivne narative prožete traumama davnije i skorije prošlosti. Iako namera ove knjige nije da pruži materijal za analizu etničkih/kolektivnih narativa ipak je od njih nemoguće pobeći i oni prožimaju i oblikuju lične priče i iskustva na sličan način na koji oblikuju i utiču na naša društva. U određenim se slučajevima ipak ta moć kolektivnog narativa potpuno izgubi pred snagom lične priče.

Nadamo se da će ova knjiga biti čitana otvorenog srca i da će priče ljudi biti tretirane sa pokušajem razumevanja umesto tako česte osude i odbacivanja.

H.R.

 

 

U saradnji sa drugim organizacijama

treća mirovna akademija

Sarajevo, 18 – 27.07.2010.

Ovog leta je Franjevački studentski dom u Sarajevu, već treći put uzastopno, postao mesto okupljanja za otprilike 60 učesnika/ca iz cele bivše Jugoslavije, kao i Nemačke, Irske, Turske, SAD, Velike Britanije. Među učesnicima/ama je ove godine bilo aktivista/ica, teoretičara/ki, novinara/ki, zaposlenih na fakultetima i školama, a jedan od tri ponuđena kursa pohađao je i poneki ratni veteran.

Kada je tim od sedmoro ljudi iz četiri organizacije (pored CNA, tu su još bie i kolege/ice iz Nansen Dijalog Centra Sarajevo, MCC ureda za jugoistočnu Evropu, Terce iz Sarajeva) pre skoro pet godina započeo planiranje ove aktivnosti, opisali smo ono što smo želeli da napravimo kao „mesto susreta“. Pomalo smo bili svesni izvesne potrošenosti tih reči, ali nas je ka njima ipak vukla potreba i osećaj da nam nekako manjka mesta susreta i mesta za refleksiju. Ako ništa drugo, nakon tri organizovane Mirovne Akademije postigli smo upravo to – da ljudi žele da dođu i susretnu se, misle i kritički propituju svet u kome živimo.

Ove godine je organizacioni tim MA ponudio tri kursa (dva na SHB i jedan na engleskom jeziku):

• Religija i nacionalizam, voditelja Vjekoslava Perice
• Razumijevanje elemenata kolektivnog nasilja i masovnih zločina i njihovih posljedica, koji su vodili Vlasta Jalušič i Tonči Kuzmanić
• • Memory ant its role in Conflict and Conflict Transformation voditeljice Orli Fridman

Primljeno je do sada najviše aplikacija (blizu 180), a razlog tome je (osim činjenice da su prethodne dve bile odlična reklama) i veći trud koji je organizacioni tim uložio u promociju Treće MA. Tako su ljudi pozivani, osim uobičajenog slanja poziva na mail, i preko banera postavljenih na neke od najčitanijih alternativnih web portala u regiji, a na Kosovu, u Prištini, je upriličena i promocija ovog programa kojoj je prisustvovalo nekih pedesetak zainteresovanih.

Kursevi su, prema oceni učesnika/ca bili dosta poticajni i kvalitetni. Zamerke su se uglavnom odnosile na metodološku jednoobraznost, pa i neadekvatnost u pojedinim momentima (malo diskusija, ili previše diskusija; malo teorije ili previše teorije – u zavisnosti od ukusa i afiniteta). Dobici su, čini se, brojni. Ljudi se javljaju, misle i pišu. Ove godine je nakon Akademije pristigao najveći broj eseja (ukupno 41), a i njihov kvalitet je, u odnosu na prethodne godine, dosta porastao. Od ove godine su i voditelji/ce kurseva bili uključeni u čitanje i odabir najboljih eseja i izgleda da je to motivisalo ljude da se potrude i svoje misli prebace „na papir“. Kao jedan od glavnih programskih izazova za ubuduće ostaje pitanje kako doći do novih potencijalnih voditelja/ica, koji su kadri da kreiraju prostor za interakciju, diskusiju i razmenu, koji se neće pretvoriti u puko ex-catedra predavanje sa 15 minuta za diskusiju, niti u radioničarenje u kojem su sedenje u krugu i proizvoljno deljenje ličnih iskustava samo sebi svrha. Mirovna Akademija ne nudi treninge, kao ni fakultetske seminare. Ona teži da bude tačka preseka između teorije i prakse, mišljenja i delovanja. Prostor u kome se različite emancipatorske prakse susreću, kritikuju i udružuju.

Zahvaljujući dobroj organizaciji rada u timu, te kooperativnosti voditelja/ica i učesnika/ca organizacija je prošla bez puno stresova i panike. Izgleda da je najveći izazov u organizaciono-tehničkom smislu bio kako pronaći odgovarajući restoran gde 60-ak ljudi može jesti pristojnu hranu, za pristojan novac, u pristojnom okruženju… i u pristojnom vremenskom roku (bez čekanja od sat i po vremena). A onda i kako obezbediti da to čudo tehnike zvano internet konekcija funkcioniše tokom čitavog trajanja Akademije.

Šta dalje?

Kako bi Mirovna Akademija bila, da se izrazimo mrskim projektnim jezikom, održiva i efikasna, moralo je da dođe do velikih promena u načinu funkcionisanja i njenom statusu. Zbog toga je u avgustu ove godine registrovana Fondacija Mirovna Akademija, koja će već od sledeće godine pokušati da živi svojim samostalnim životom. Nismo se na to odlučili kako bi popravili brojno stanje raznoraznih NVO u zemlji Bosni i Hercegovini, već kako bismo građenjem jedne jasnije strukture udahnuli novi život ovoj inicijativi. Vrednosno i programsko usmerenje koje je zacrtano u prethodnih skoro pet godina neće se menjati. Ono što se organizacioni tim MA nada da će se promeniti jeste izgradnja kapaciteta i bolja podela poslova koja će ostaviti više prostora za bavljenje programsko-kreativnim delom. Za sada je jedna osoba zaposlena u Fondaciji, zadužena za administrativno-birokratski deo posla. Kako će izgledati budućnost ove stare inicijative i nove organizacije ostaje da se vidi. Ono što je sigurno da motivacije i entuzijazma ne manjka. Dovoljno za nastavak. Pardon, početak.

P.S. Za sve informacije o budućnosti Mirovne Akademije posetite www.mirovna-akademija.org

T.Š.

 

veterani u izgradnji mira: potencijali i ograničenja

Sarajevo, 27 – 28.09.2009.

U Sarajevu je od 27 -28.09.2009. u partnerstvu MCC (Mennonite Central Committee) ureda u Sarajevu i CNA organizovan seminar na temu: Uloga veterana u izgradnji mira: Potencijali i ograničenja. Pored organizatora u realizaciji ovog seminara su nam pomogli CzRT (Centar za Ratnu Traumu) iz Novog Sada (Srbija) i, kao specijalni gost, trener Carl Stauffer iz Južne Afrike, iz ureda MCC.

Učesnici/e su bili članovi/ice mirovnih organizacija iz regije i sedam veterana iz BiH, Srbije i Hrvatske. Veterani koji su učestvovali na ovom skupu su dugodišnji saradnici CNA na mirovnim aktivnostima koje organizujemo u regiji.

Osnovna ideja ovog skupa je bila razmjena različitih pristupa u radu sa veteranima na polju izgradnje mira u bivšoj Jugoslaviji i Južnoj Africi i promocija dosadašnjih aktivnosti i iskustava organizacija i pojedinaca aktivnih na ovom polju. Također nam je bila namjera otvaranje dijaloga između veterana i mirovnih aktivista na regionalnom i međunarodnom nivou. Seminar je osmišljen kao kombinacija prezentacija, vježbi, rada u malim grupama i razgovora, kroz koje su nas vodili gost iz Južnoafričke Republike te predstavnici CNA i CzRT.

Voditelji su prezentovali svoj rad sa veteranima, te načine na koji veterani mogu biti uključeni u proces izgradnje mira.

Interesantne radionice su bile prezentacije metoda i pristupa Carla Stauffera koji već nekoliko godina radi sa veteranima iz Južne Afrike, čemu je posvećeno najviše vremena u programu. To nam je omogućilo bolji uvid u kontekst izgradnje mira u JAR i poređenje sa kontekstom naše regije o čemu su se najviše i vodile diskusije na radionicama. Također smo imali priliku razgovarati o uticaju lokalnih kultura i njihovih specifičnosti na proces izgradnje mira i pomirenja, što se pokazalo kao inspirativna tema, posebno za veterane.

Metode koje su korištene sadržavale su dosta kreativnih i iskustvenih vježbi vezanih za aktivizam i pomirenje što su prisutni veterani i ostali učesnici/e dosta dobro prihvatili/e

CNA tim je napravio prezentaciju svojih aktivnosti i pristupa, te uz podršku prisutnih veterana, inicirao razgovor sa učesnicima/ama o prednostima i poteškoćama uključivanja veterana u proces izgradnje mira u našoj regiji.

Važan utisak sa seminara je što je ukazao na spremnost veterana na uključivanje u specifičnije i naprednije forme mirovnog obrazovanja kao što je ova.

Također ova vrsta aktivnosti ukazuje na potrebu, mogućnost i interes za konkretnijom međunarodnom saradnjom u kontekstu veteranskog doprinosa izgradnji mira na lokalnom i globalnom nivou.

Kao nastavak ove ideje, MCC uz podršku CNA, planira da u narednoj godini pokuša organizovati susret veterana iz bivše Jugoslavije i veterana iz nekog drugog post ratnog područja u svijetu.

 

N.H.

 

Suočavanje sa prošlošću u kontekstu izgradnje mira

Wustrow, Nemačka, 23 – 27.11.2009.

Dugogodišnja bliska saradnja i partnerstvo sa našom sestrinskom organizacijom Kurve Wustrow prošlog novembra je zadobila još jednu formu. Radi se o učešću dvoje naših kolega/ica Nenada Vukosavljevića i Tamare Šmidling u sprovođenju programa Naprednih treninga koje Kurve organizuje svake jeseni već nekoliko godina unazad. Trenerski par iz CNA je tako osmislio i vodio petodnevni trening „Suočavanje sa prošlošću u kontekstu izgradnje mira“.

Osnovna karakteristika čitave serije naprednih treninga je u tome što su oni otvoreni za internacionalnu grupu učesnica/ka sa određenim predznanjem i iskustvom iz oblasti koje pokrivaju treninzi. Mi smo tako imali priliku da radimo sa jednom zaista malom grupom sastavljenom od sedmoro učesnika/ca, ali sa izrazitom heterogenošću ličnih i profesionalnih pozadina i usmerenja. U grupi je tako bilo ljudi iz Nepala, Burundija i Nemačke. Većina učesnika/ca iz Nemačke se pripremala za svoje volontiranje (kao civil peace workers) u BiH, Makedoniji i Palestini, što znači da je često tematizovana tačka tokom treninga bila i uloga tzv. outsidera u ovim društvima. Kada se tome doda naše dugogodišnje iskustvo u radu na prostorima bivše Jugoslavije, možemo reći da uprkos malobrojnosti, naša grupa nikako nije oskudevala u različitostima perspektiva, iskustava, a ponekad i vrednosti.

Za nas u trenerskom timu najveći izazov je bio kako naći zajednički jezik i bazu iz koje ćemo krenuti u analizu situacija u našim, tako različitim društvima.

Rad u internacionalnim grupama stalno vas podseća da nikakve proizvoljne analogije nisu dozvoljene, te da situaciju u svakom društvu morate staviti u konkretan istorijski i politički kontekst ako želite da razumete tamošnji proces suočavanja sa prošlošću. Tokom pet radnih dana potrudili smo se da stavimo akcenat na međusobnu razmenu unutar grupe i da iniciramo pitanja i diskusije koji bi što bolje osvetlili kompleksnost procesa SsP i pomirenja, i pomogle nam da uvidimo sličnosti i razlike među našim kontekstima.

Kako to obično biva, osim rada na glavnoj temi, radili smo još jako puno i na mnogim drugim nivo ima – prvenstveno na praktikovanju autentičnog i iskustvenog interkulturnog učenja (kroz, ne uvek lagano, dešifrovanje različitih komunikacijskih kodova; kao i kroz borbu protiv samorazumljivosti nekih opšteprihvaćenih pojmova – istina, pravda, tranzicijska pravda). Naša namera je bila da učesnicima/ama ponudimo jedan konceptualni okvir za rad na SsP u kontekstu izgradnje mira, te da im na taj način približimo jednu specifičnu perspektivu rada na ovom polju koja je šira od standardnog „uhapsimo ratne zločince“ pristupa.

Samo mesto održavanja treninga je zanimljivo i zaslužuje da bude pomenuto. Trening je održan u kući koja pripada organizaciji Kurve Wustrow što zaista znači jednu specifičnu dinamiku, posebno za nas navikle da radimo po hotelima diljem bivše Jugoslavije. Ništa od atmosfere hotela ovde nećete sresti. Umesto toga dobijate priliku da radite u jednom „domaćem“ prostoru o kome se brinete svi zajedno – sa svim njegovim dobrim i lošim stranama. Radi se o jednom posebnom aktivističkom konceptu (pa i načinu života) koji Kurve neguje i koji bi, po našem mišljenju, bilo dobro obogatiti nekim bližim upoznavanjem lokalnog konteksta u regiji Wendland. Kada već imate učesnike/ ce iz raznih krajeva sveta, od kojih su mnogi po prvi put van svoje zemlje, vredi razmisliti kako im dodat no približiti mesto u kome provode (nemački jesenje) dane treninga. Tim pre što se ne radi o tipičnom „EUkonzumerističkom raju“ (što je slika koju mnogi ljudi imaju o Nemačkoj), već o regionu sa višedecenijskom istorijom društvenog i aktivističkog angažmana.

U svakom slučaju, prilika da se ova vrsta saradnje nastavi, kao i da se propusti od prošle godine isprave, čeka nas već u oktobru ove godine, kada će ljudi iz CNA voditi još jedan napredni trening na istu temu. Nadamo se da će ovoga puta grupa biti brojnija, a sigurni smo da onda izazova i inspiracije neće nedostajati.

T.Š.

 

međunarodna konferencija – novi horizonti – povezivanje razvoja saradnje i tranzicione pravde za održivi mir

Berlin, 27 – 28. 01. 2010.

www.frient.de/en/conference2010/programme

FriEnt (radna grupa za razvoj i mir) organizovala je konferenciju u Berlinu koja je privukla mnoge donosioce odluka, naučnike/ce i praktičare/ke iz celog sveta. Zbog kreativne energije organizatora, postavljeni koncept je dopuštao mnogo više razmene i opširnije diskusije nego što se inače može doživeti na konferencijama. Budući da ja iskreno ne volim duge, dosadne „ja-radim-sjajan posao“ i „imam-sve-odgovore“ govorancije, bilo je izvanredno da su organizatori/ke bili veoma uspešni u kreiranju takvog prostora za učenje i razmenu gde važna pitanja mogu biti potaknuta i gde se verovatno mogu pronaći i neki veoma važni odgovori.

Bilo bi nemoguće izvestiti na odgovarajući način o svim važnim tačkama o kojima se govorilo, tako da evo nekih impulsa i razmišljanja koje sam pokupio i voleo bih da ih spomenem:

• Izgradnja mira ne može biti stisnuta da stane u „logički okvir“ (predstavnik DFID-s, britanske razvojne agencije)
• Mi (različiti akteri u ovoj oblasti) povremeno razumemo jedni druge.
• Biti fleksibilan i prilagodljiv umesto strogo isplaniran, često je mnogo prikladnije u izgradnji mira.
• Posledice nasilnog konflikta ne mogu se rešiti ili rešavati isključivo kroz pravosuđe.

Ojačao sam u svom otporu prema korištenju termina „tranziciona pravda“ koji se pojavljivao prilično neprimereno i preširoko kako bi pokrio sve što se činilo da treba pokriti (i kako bi dobio proširenu svakodnevnu upotrebu, umesto pojmova „izgradnja mira“ i „suočavanje s prošlošću“).

Moje učešće je bilo u sklopu konferencijske radne grupe: Obrazovanje i sećanje: postavljanje osnova za nove generacije.

U okviru ove radne grupe, vodio sam radionicu pod nazivom „Složenost suočavanja s prošlošću (SSP) – na temelju iskustava na Zapadnom Balkanu“ koja se može preuzeti na:

http://www.frient.de/downloads/Nenad_Vukosavljevic_ Paper.pdf

Čestitke FriEnt timu na njihovim postignućima i hvala za uloženu energiju.

N.V.

 

U čemu smo još učestvovali

međunarodna konferencija “nonviolent livelihood struggle and global militarism: links & strategies”

Ahmedabad, Indija, 22 – 25. 01. 2010.

Konferenciju koja je održana u zapadnoj državi Indije – Gujarat organizovao je War Resisters’ International (WRI) u saradnji sa Gujarat Vidyapith (Univerzitet), Gujarat Sarvodaya Mandal i Smpoorna Kranti Vidyalaya (Institut za totalnu revoluciju).

Cela konferencija je imala jedan poseban ton zbog mesta, države, regije u kojoj se održavala i verujem da bi nekako bila drugačija da su se organizatori odlučili za neku drugu regiju.

Najpre, stići do Indije znači ne samo preći nekoliko hiljada kilometara, nego i preći neke svoje granice, sagledati svet iz drugog ugla (a svoj ostaviti sa strane koliko je to moguće), pogledati drugačije vrednosti, ne porediti i pokušati razumeti. Sama Konferencija je bila ambiciozno postavljena s mnogo različitih (i par stotina) učesnika/ca, govornika, voditelja radionica itd. Otvorila ju je književnica i aktivistkinja Arundhati Roy, na našim prostorima uglavnom poznata po svom romanu “Bog malih stvari”. Ona je aktivistkinja kojoj je čak i život ugrožen zbog podizanja svog glasa protiv onog što država zagovara i/ili sprovodi, a, zajedno sa Ashishom Nandyijem, predstavlja jednog od ključnih kritičara globalizacije kapitalizma i militarizma.

Pored ove teme, na Konferenciji se u plenarnim sesijama predstavljao kontekst i problem iz kojeg govornik/ca dolazi i to na teme kao što su: Izmeštanje stanovništva, ‘razvoj’ i militarizam, Rudarstvo – pretnja zajednici, gorivo za rat, Nenasilni otpor lokalnih zajednica, Nenasilna borba za zemlju, Osnivanje transnacionalnih alijansi (Displacement, ‘Development’ and Militarism, Mining – threat to community, fuel for war, Nonviolent resistance from local communities, Nonviolent struggles for land, Forming transnational alliances).

Radionice su bile raznovrsne i po pitanju tema ali i po pitanju ugla iz kojeg se govori, a radioničara/ki i govornika/ca je bilo iz npr. Ekvadora, Nemačke, Južne Koreje, Čilea, Indije, Kolumbije, Kašmira, Papua Nove Gvineje… Palo mi je napamet – toliko problema a toliko motivisanih ljudi, da i sam dobiješ injekciju motivacije. Postoji nada da je drugačiji svet (ipak) moguć, ili da bar, postoje ljudi koji u to zaista veruju. Neke od radionica su se odnosile na izmeštanje i autohtone zajednice, vojne baze i izmeštanja; zatim Nasilje nad regionalnim identitetima, Značenje ‘rata protiv terora’ za društvene pokrete, Konstruktivni rad i samoodrživost kao nenasilni otpor, Nenasilne akcije protiv NATO-a, Pitanja mira u Zapadnoj i Centralnoj Africi, Ka nenasilju kao životnoj filozofiji: klasa, mir i ‘preobražaj’, Indija – borba za prava na zemlju, Žene i izmeštanje stanovništva uzrokovano razvojem, Nacionalizam i antifašistički pokreti itd.

Radionicu koju smo vodili Boro iz Makedonije, inače saradnik CNA, Olga iz Rusije i ja je Nacionalizam i antifašistički pokreti. Učesnici/e su bili/e ljudi iz različitih delova sveta s (naravno) i različitim pogledima, što je za mene lično, naviknutu na problematiku bivšejugoslovenskih prostora, jedno novo iskustvo. Međutim, interesantno je kako nacionalizam, nažalost, ima zajednički jezik svima nama koji smo bili na radionici. Poteškoća je bila najviše u tome što je bilo ljudi koji su već promišljali o ovoj problematici i bavili se njome, a takođe je bilo onih koji tek pokušavaju da saznaju o čemu se tačno radi i kako nacionalizam izgleda na drugim mestima. Ponekad, što se i ovde pokazalo, lakše je pogledati u tuđe dvorište nego svoje.

Jedna od takođe važnih tačaka ove Konferencije je organizovani odlazak u jedan od centara (Rural Service Centre – nalazi se 65 km od Ahmedabada) koji je Gandi osnovao zajedno sa svojim sledbenicima. Centar predstavlja edukativni i poljoprivredni samoodrživi sistem u ugroženom području s niskom stopom pismenosti. Nakon odlaska u taj centar ostao mi je utisak da sam zaista, iako se nalazim na Balkanu okružena mnogim problemima i zaostavštinama rata, privilegovana da živim upravo tu.

Konferenciju je zatvorio Narayan Desai, poznati indijski ‘gandista’, a s obzirom da je sledeći dan obeležavana godišnjica Gandijeve smrti, domaćini su organizovali marš do Gandijevog ašrama Kochrab gde je bilo upriličeno sećanje na taj dan.

Posebno me se dojmio odnos ljudi u Indiji prema Gandiju, s nekom vrstom obožavanja, a boraveći u Indiji i sagledavajući bolje indijski kontekst, nekako mi je postao jasan njegov značaj i važnost u prošlosti i sadašnjosti. Distanca koju imam živeći na Balkanu i potpuno drugi kontekst življenja i problema je uticala da moj odnos prema Gandiju bude potpuno drugačiji. Ne mogu da kažem da se sada znatno promenio, ali ga gledam iz skroz drugog ugla i s drugim razumevanjem.

Posle konferencije, od 27. do 29. januara, održan je savet WRI-a u okviru kojeg sam i ja izabrana, što mi je velika čast jer je prepoznat moj rad i rad CNA. Kao i sve organizacije, i WRI ima svoju dinamiku, svoje uspone i padove, ali ja se posebno divim ljudima koji su joj posvećeni (dugi niz godina) kao što su Howard, Joanne, Andreas, Javier, Jorgen i drugi. Poznanstvo sa tim i drugim ljudima mi je pomoglo da bar malo proširim i svoju perspektivu gledanja na mirovni rad, a nadam se da ću moći da pridonesem njihovom radu.

H. R.

 

radionica: „suočavanje s teškom prošlošću na zapadnom balkanu i u zapadnoj evropi – mogućnosti i perspektive za trans-evropsku suradnju“

Sarajevo, 02 – 04. 06. 2010.

Međunarodna radionica organizirana je od strane Francusko-njemačkog ureda za mlade Andre Malraux Centra iz Sarajeva i Inicijative mladih za ljudska prava Bosne i Hercegovine.

Radionica je održana u Sarajevu od 02 – 04. 06. 2010. Dvadeset troje učesnika/ca zaposlenih u nevladinim organizacijama, memorijalnim centrima, muzejima i istraživačkim centrima bili su iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Francuske, Njemačke i Srbije. Jessica je sudjelovala kao članica CNA tima.

Krovni cilj radionice bio je da sakupi ljude sa Zapadnog Balkana i iz Zapadne Evrope koji su svojim radom uključeni u polje suočavanja s teškom prošlošću, s ciljem razmjene iskustava i iznalaženja mogućnosti za suradnju.

Konfuzija kako zvati taj susret iz ugla učesnika/ica tijekom radionice („…ova konferencija…hm…radionica…“) bila je „glavna fora“ zbog mješavine metoda koje su se koristile. Sljedeće metode su bile zastupljene: pregled konteksta povodom situacije suočavanja s teškim prošlostima na Zapadnom Balkanu i u Zapadnoj Evropi u formi predavanja, prezentacija aktivnosti na polju suočavanja s prošlošću i primjeri regionalne i međunarodne suradnje, istraživačke ture po mjestima u Sarajevu i radionički moduli za razvijanje konkretnih akcija i suradnje.

Tijekom radionice, kompleksnost situacije i izazovi koji postoje na polju suočavanja s prošlošću posebno u slučaju Bosne i Hercegovine bili su razrađeni vrlo dobro. Da li suočavanje s prošlošću u BiH zaista znači suočavanje s prošlošću, pošto se u BiH skoro svi još uvijek moraju nositi sa posljedicama rata i postojanjem sukobljenih sjećanja? Suočavanje s prošlošću na Zapadnom Balkanu također je političko pitanje: spomenici se koriste da označe teritorij jedne strane za sjećanje na heroje i žrtve te strane, dok se trude da spriječe postavljanje spomenika žrtvama „druge“ strane. Suprotno, u Njemačkoj i Francuskoj, suočavanje s prošlošću (Prvi i Drugi svjetski rat) leži uglavnom u rukama historičara i osoblja memorijanih centara i muzeja. Ta mjesta ne predstavljaju žrtve našeg vremena, te postoji određena vremenska distanca u odnosu na tešku prošlost. Štaviše, prijašnja „ratna neprijateljstva“ jedva da su prisutna unutar Njemačkog iFrancuskog društva. Jedna radionica bila je fokusirana na pitanje koja vrsta trans-evropskih zajedničkih aktivnosti bi mogla biti korisna na polju suočavanja s prošlošću. Kao inicijativa za daljnju suradnju predloženo je organiziranje radionice/foruma u 2011-oj za nastavak suradnje koja je počela na ovoj radionici, uključujući druge inicijative suočavanja s prošlošću iz zemalja Evropske unije i Jugoistočne Evrope koje bi proširile grupu.

U sklopu radionice/foruma 2011, predložene su teme: očuvanja mjesta sjećanja, edukativna pitanja povezana sa spomen mjestima i senzibilizacija šire javnosti, kao teme koje bi mogle biti produbljene. Uz to, trodnevno studijsko putovanje različitim mjestima sjećanja na Zapadnom Balkanu moglo bi biti dio programa.

Radionica je održana u atmosferi uvažavanja, u duhu „učenja jednih od drugih“.

J.Ž.

 

reč nove članice

dolazak u cna sarajevo

Jessica Žic

Prošlo je nekoliko mjeseci od mog dolaska u Sarajevo: U međuvremenu – više se ne gubim na Baščaršiji, više se ne trzam kad netko pita „Gdje si?“ misleći da on/ona zove mene (Jessi!). Štaviše, mogu prepoznati refrene nekih sevdalinki. I čak sam se navikla na nove izvještaje o ratnim zločinima, genocidu i masovnim grobnicama…

Dolazak u CNA, gdje sam došla preko njihove partnerske organizacije KURVE Wustrow, za mene znači integraciju u tim s visokim stupnjem profesionalizma i puno iskustva. Misleći na malu mirovnu organizaciju bez hijerarhijskog uređenja, kao što je CNA, mnogi ljudi mogu zamisliti nešto kao luckaste, neorganizirane hipije. Iako se mnogo stvari događa na simpatičan i neformalan način koji se zasniva na povjerenju, shvatila sam da nepostojanje hijerarhije ne znači neimanje jasnih odgovornosti i standarda implementiranja aktivnosti.

Također, iako je strukturu CNA prilično lako razumjeti, temu njihovog rada nije: kompleksna je, opterećena emocijama, s visokim stupnjem mogućih nesuglasica u društvu.

Budući da je mojim kolegama/icama potrebno da čuju samo jednu riječ da procijene u kojem smijeru ide nečiji argument, prvi izazov za mene je bio, i još uvijek jeste, čitati kodove pri pomenu raznih mjesta i imena i izgraditi jasniju sliku u kojoj ću sortirati stvari koje ljudi govore i razmišljati o njihovim značenjima između redova.

Čini mi se da je slika međunarodnih mirovnih radnika/ca u BiH vrlo loša. Prema iskustvu lokalnih ljudi, stranci se često ponašaju kao oni koji dolaze sa „civiliziranog zapada“ na Balkan, bez znanja o regionalnom kontekstu, sa spremljenim rješenjima, pseudo-analizirajući situaciju i savjetujući nešto o pomirenju.

Kad me netko pita kako doživljavam situaciju u Bosni, moj odgovor može zvučati banalno za ovdašnje ljude koji su preživjeli rat: skoro da nema kontakta i mnogo je nepovjerenja između religijskih/etničkih grupa i situacija je dodatno potpirena medijima i politikama. Sve izgleda da ima etničku etiketu i nije dano mnogo prostora za prevazilaženje ovih “kutija“. Ljudi se još bore sa ratnim iskustvima bez obzira što su neki od njih kognitivno odlučili da se ne suočavaju s prošlošću.

Ipak mislim da sam ja percipirana kao „strankinja“ . Moj osobni interes je da podržim rad CNA na polju izgradnje trajnog mira u bivšoj Jugoslaviji pošto je moj otac iz Hrvatske i pola moje obitelji živi tamo te me to čini dijelom „te priče“. Tijekom mog volonterskog staža u Srbiji, radila sam s izbjeglicama iz Hrvatske i Bosne i ti osobni kontakti bili su mi vrlo impresivni. Kao socijalna radnica za izbjeglice u Njemačkoj bila sam suočena s njihovim pričama i često sam se pitala kakva je situacija za one koji su morali ostati bez mogućnosti da negdje odu ili s kakvom bi se situacijom morali suočiti ako se vrate u svoje zemlje poslije konflikata.

Tako da dolazak u CNA Sarajevo meni znači veliku šansu za učenje i vrlo sam sretna zbog te mogućnosti i nadam se da ću moći korisno doprinjeti misiji organizacije.

 

konteksti u kojima cna deluje

 

Hrvatska

U posljednjih godinu dana, Hrvatska se i dalje batrga s ispunjavanjem uvjeta za nastavak pregovora za ulazak u Europsku Uniju. Još jedna godina je na izmaku (nekoć davno, upravo 2010-a je trebala biti godina ulaska među „europske veličanstvene“), a poglavljima koje treba zatvoriti nikad kraja.

Bez pretenzija da ću obuhvatiti sve važne događaje koji su obilježili ovaj period, izdvojila sam one koji su mi ostali najupečatljiviji u proteklih godinu dana, a tiču se manje ili više uspješnog rada na zatvaranju „pristupnih poglavlja“.

Slovenci su prestali biti nacionalni neprijatelji broj jedan, koji koče pregovore za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju.

Nakon što su prije nešto više od godinu dana u Trakošćanu postignuti dogovori oko teritorijalnih granica, po svemu sudeći nazire se i rješenje problema štediša Ljubljanske banke (Raspadom bivše Jugoslavije ostalo je nerješeno pitanje oko 130 000 hrvatskih štediša koji dva desetljeća pokušavaju doći do ušteđevina koje su pohranili u hrvatskim filijalama Ljubljanske banke. Ukupan dug se procjenjuje na oko 150 milijuna eura s kamatama. Do sada je bilo nepoznato tko bi trebao isplatiti taj dug – slovenska država, Nova ljubljanska banka ili netko treći.). I nakon što smo gordo obranili svoj komadić hrvatske domovine u Piranskom zaljevu, ostala su druga velika iskušenja i izazovi za koje nam Slovenci nisu krivi, nego upravo oni koje zdušno biramo i ukazujemo im svoje povjerenje u izbornim godinama.

Za ponovo pokretanje pregovora o ulasku u Europsku uniju potrebno je, popularno rečeno, „završiti s poglavljima“: reforme pravosuđa, borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala, procesuiranje ratnih zločina te izbjeglička i manjinska pitanja i puna suradnja s Haškim tribunalom. Puno posla, nema šta. Ukoliko nam ovi iz Europe u koju gledamo kao u međugorsku gospu (jer Hrvatska je iznad svega katolička država) ne progledaju kroz prste, teško da ćemo ikada preći u njihove redove. A to želimo i tome težimo, tako barem kažu svi – od državnog vrha, lokalnih političara, crkve u Hrvata, medija, pa do većine puka.

A sad krenimo s pravosuđem i novim zakonima…

U svibnju je Vlada prihvatila novi Zakon o radu (ZOR) koji je predstavljen kao usklađivanje s europskim standardima, a čije promjene se tiču produljenja prava iz kolektivnih ugovora. Umjesto da se uvedu kazne za poslodavce koji ne isplaćuju plaće (što je bila inicijativa oporbe) ili potakne donošenje općeg kolektivnog ugovora za sve radnike u Hrvatskoj, Vlada faktično upućuje poziv na jednostrano raskidanje kolektivnog ugovora i time radnike izručuje na milost i nemilost poslodavcima i pravilnicima o radu koje oni uspostavljaju. Sindikalne udruge su

zajedno s oporbenim strankama i nevladinim organizacijama organizirale prikupljanje potpisa za referendum o ZOR-u i prikupljenoje mnogo više od Ustavnim zakonom propisanih 10% (točnije prikupljeno je 15.95%), ali Ustavni sud odbio je raspisivanje referenduma jer je Vlada povukla prijedlog zakona. Je li se to Vlada bojala suda svojih građana jer bi to značilo da se godinu dana ne bi mogao donijeti zakon suprotan odluci donesenoj na referendumu ili je ovo samo način da se nakon nekog vremena ponovo krene u proceduru s donošenjem novog-starog Zakona o radu s kozmetičkim izmjenama?!

Možda se rezultati reforme pravosuđa očituju u tome što je ovu odluku Ustavni sud donio jako brzo, u roku od mjesec dana dok se za neka druga delikatna društvena pitanja o kojima se trebao očitovati bezgranično odugovlači i izbjegava. Primjerice, još se uvijek čeka ocjena ustavnosti i zakonitosti Zakona o pobačaju koji je podnesen ovoj vrhovnoj instanci 1991, Zakona o umjetnoj i medicinski potpomognutoj oplodnji (2009) te Zakona o suradnji s Haagom (2001). Tu se očitovanje još uvijek čeka, jer je politika „bolje šutjeti nego dizati graju“, čini se, ipak ispred ustavnosti i zakonitosti.

Borba protiv korupcije i organiziranog kriminala…

Bivši premijer Ivo Sanader, ponovo se vratio u saborske klupe, u velikom stilu, reklo bi se.

Kaže „nevjerovatan razvoj događaja nakon mog odlaska natjerao me je da se vratim“ i nakon šušura među novinarima i ostalim zastupnicima nađena mu je i saborska klupa a on se ponovo, kao medvjed, zaštitio imunitetom saborskog zastupnika.

Ponovo je zasjeo u Sabor nakon što je Hrvatska za njegove vladavine dovedena do ruba gospodarske propasti i nakon teških optužbi za korupciju i kriminal (s najpoznatijom aferom oko Hypo banke) većine direktora državnih poduzeća koji su u pritvoru, a koji su svojevremeno s njim surađivali. Ovog puta zakazali su USKOK (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala) i DORH (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske) što je još jedan dokaz da pred zakonom u ovoj državi nisu svi jednaki.

Bivši potpredsjednik Sanaderove Vlade, Damir Polančec našao se na optuženičkoj klupi zbog plaćanja nepotrebne studije koja je državu koštala pola milijuna kuna. Jaka je to poruka, vidjeti bivšeg potpredsjednika Vlade na optuženičkoj klupi, samo je li to tek početak razračunavanja i borbe protiv korupcije i kriminala u vrhovima vlasti ili je Polančec žrtveni jaganjac i alibi za čitavu koruptivnu strukturu na vrhu države, ostaje da vidimo.

Dok se Vlada i državni vrh pravdaju „da nisu ništa znali“ tvornice i dalje propadaju, ljudi ostaju na ulicama, a po nekim procjenama, milijun građana i građanki Hrvatske gladuje.

Ponižene i iscrpljene radnice tekstilne tvornice Kamensko nedavno su štrajkale glađu i prosvjedovale ispred zagrebačke katedrale jer pet mjeseci nisu primile plaću za svoj rad i nemaju od čega prehraniti sebe i svoje obitelji.

Ministri ih žale, ali kako se radi o privatnoj firmi, ne mogu ništa učiniti, kažu. Ne mogu jer je Vlada odbila prihvatiti oporbeni prijedlog da se zakonski sankcionira neisplaćivanje plaća radnicima, a i zato jer se godinama tolerira neplaćanje poreza i doprinosa od strane određenih privatnika i zato što je sustav postavljen u obrani krupnog kapitala. U našoj državi jako je teško ostvariti osnovno ljudsko pravo na dostojanstveni život, a i ljudske solidarnosti nam fali s obzirom da su podršku radnicama Kamenskog pružili/e samo članovi/ice obitelji i studenti okupljeni oko Slobodnog filozofskog.

Ali radnice Kamenskog nisu nikakva iznimka. To je samo još jedna tužna vijest u hrvatskoj svakodnevici o posrnulim i privatizacijom unišenim tvornicama i njihovim radnicima i radnicama. Borba građana za očuvanje pješačke zone u Varšavskoj ulici u Zagrebu, čini se da ipak nakon mnogih akcija ipak nije urodila plodom. Opet je interes privatnog investitora Hoto grupe bio ispred volje građana. Sve dozvole za gradnju na javnoj površini grada su valjane i dobivene od Gradskog poglavarstva s gradonačelnikom Milanom Bandićem na čelu. Nije pomoglo ni 50 000 potpisa građana koji su prikupljeni i koji su protiv gradnje u Varšavskoj kao ni konstantni prosvjedi građana i živi zidovi oko gradilišta potaknuti od dvije udruge Pravo na grad i Zelena akcija.

Sredinom srpnja policija provodi masovna hapšenja prosvjednika, stabala u Varšavskoj nema, a cijela ulica raskopana je uz snažnu asistenciju interventne policije, koja hapsi 151 osobu.

Gradnja se nastavlja, ali i akcije građana se nastavljaju, i dalje se preispituju načini na koje su pojedine dozvole pribavljene i odobrene, a Varšavska ulica postaje simbol otpora divljem kapitalizmu i prisvajanju javnih dobara i nadajmo je jaka poruka za ubuduće da građani nisu besvjesna biračka masa i da mogu i hoće iskoristiti svoja legalna prava za kontrolu odluka vlasti.

Procesuiranje ratnih zločina, izbjeglička i manjinska prava, suradnja s Haškim tribunalom…

Donesena je i umanjena presuda Branimiru Glavašu za ratne zločine ubijanja Srba u Osijeku.

Prvo mu je Vrhovni sud smanjio presudu sa deset na osam godina zatvora pravdajući to „ratnim okolnostima i padom Vukovara“. Skandalozno je o čemu se u Hrvatskoj naveliko šuti, da su Glavaševa stranka, neki pojedinci iz Osijeka i neki „poduzetnici“ iz Osijeka, skupljali pare i htjeli podmiti suce Vrhovnog suda da Glavašu ukinu presudu za „selotejp“7. Skandalozno je tim više što je njemu presuda zaista smanjena, a on sam izjavio je „da ako je stvarno kriv za ubojstva tih ljudi da je trebao biti osuđen na najmanje 20 godina“.

Iako je konačno prestalo negiranje zločina i objelodanjena je namjera i okrutnost, nakon svega ostaje gorak okus u ustima jer se zločini počinjeni tijekom Domovinskog rata i dalje u većini tretiraju kao nešto prepušteno samovolji pojedinaca i slučajno, a bez obzira što je trenutno na odsluženju kazne u Bosni i Hercegovini, kamo je svojevremeno pobjegao kad su krenuli procesi suđenja, Glavaš će i dalje primati saborsku mirovinu.

Presuda hrvatskim generalima Čermaku, Markaču i Gotovini očekuje se u prosincu, pri tom tužilaštvo traži kazne od 17 do 27 godina za zločine nad Srbima tijekom i nakon Oluje.

Slučaj „selotejp“ je ratni zločin kojeg su počinili pripadnici Hrvatske vojske 1991. godine u Osijeku, pod zapovjedništvom Branimira Glavaša, tadašnjeg zapovjednika obrane grada. Likvidirano je desetak osječkih Srba koji su bačeni u rijeku Dravu. Svi leševi pronađeni su zavezanih ruku i sa selotejpom zaljepljenim preko usta.

Pri tom, prosječan hrvatski građanin je zbunjen i u čudu jer „Oluja je vojno-redarstvena akcija koja nam je donijela slobodu, akcija kojom smo potisnuli „arhetipskog neprijatelja“ i uspostavili kontrolu nad svojim teritorijem“.

Čak je i predsjednik republike Ivo Josipović na prigodnom govoru u Kninu na Dan Domovinske zahvalnosti istakao: „Zbog malena dijela događaja koji nisu bili dobrodošli, često se neopravdano dovodi u pitanje cijela operacija, što je netočno i nije dobro s političkog, povijesnog i moralnog stajališta.“

Malenog dijela događaja koji nisu dobrodošli?! Taj maleni dio događaja koji nije dobrodošao imao je za posljedicu iseljenje cjelokupnog srpskog naro da iz Hrvatske! I dalje stradanja drugih ostaju nepriznata, a zločin ako i bude kažnjen, ostaje društveno neprihvaćen kao zločin.

Retorika državnog vrha dakle nije se promijenila mada se od Josipovića očekivalo više pogotovo na kon posjete Ahmićima *U mjestu Ahmići, u središnjoj Bosni dogodio se ratni zločin koji su počinili pripadnici Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO) nad bošnjačkim civilima, 16. travnja 1993. godine kada je ubijeno 116 osoba.* koja je izazvala jak tektonski poremećaj na hrvatskoj društvenoj sceni i dala naslutiti prodrmavanje svetih nacionalnih istina. Velik je korak bio posjeta Ahmićima i ovim ga ne želim umanjiti, ali opet, na početku puta ka društvenoj katarzi nakon jednog koraka naprijed, spotaknuli smo se na prvom kamenu koji nas je opet vratio tri koraka nazad. Ovakva društvena klima u konačnici koči trajno rješavanje imo vinskih, statusnih i drugih prava izbjeglih Srba.

Stoga što reći za kraj?!

Europo, evo nas iako smo u gospodarskom rasulu, ekonomski rast nam je minimalan, vanjski dug nećemo vratiti za još pet generacija, birokratski aparat nam je spor, sudstvo korumpirano, milion ljudi je na ivici gladi, nezaposlenost raste iz mjeseca u mjesec, ali bolji smo u odnosu na Srbiju, Bosnu, Crnu Goru, Makedoniju i ine… primi nas jer mi smo tvoje čedo…

Sanja Deanković

 

crna gora bez alternative

Na već antologijsko pitanje: „Jesi li za Mila ili Momira?“ najrjeđi, ali svakako jedan od najoriginalnijih odgovora bio je: „Jesam!“ . Osim najčešćeg i najbanalnijeg objašnjenja kojim se time samo želi izbjeći dalja rasprava, postoji i ono po kojem se iza ovakvog odgovora krije odbijanje ponuđenog izbora, nepristajanje na izbor, negiranje ponuđene alternative kao jedine moguće i presudne. O kakvom se izboru, alternativi, u Crnoj Gori radi? Najprije, izbor koji se nudi gotovo uvijek je lažan; niz alternativa između kojih se građani/ke demokratskim putem mogu slobodno opredijeliti – ne postoji. Jedino što mogu jeste – a to je ujedno i argument od strane onih od kojih lažne alternative i dolaze – da između dva zla izaberu manje. Divan izbor, dva zla, prinuđenost da se izabere zlo u svakom slučaju. Upravo se i ovaj izvještaj može bazirati na činjenici da je u protekloj godini Crnu Goru krasio samo niz najnevjerovatnijih lažnih alternativa, na koje se, nažalost, navedeni odgovor koji bi ih a priori odbacivao, odgovor kojim se ne bi pristajalo na takve alternative, jako rijetko čuo. Radikalnije postavljeno, gotovo sve što se u Crnoj Gori radi od tolike je važnosti da jednostavno NEMA ALTERNATIVU.

 EU bez alternative

Sve raspoložive javne i tajne snage u Crnoj Gori su aktivirane kako bi se proces integrisanja u EU uspješnoi što prije završio, a taj proces naravno da nema alternativu. Pošto su sa manje ili više uspjeha, kao i iz više pokušaja, sa nešto više tajnosti nego što je to u demokratskim društvima dozvoljeno, odgovorili na

Upitnik, crnogorski zvaničnici sa fanatičnom radošću iz dana u dan najavljuju mogućnost dobijanja statusa kandidata za učlanjenje u EU. Nevjerovatan uspjeh mlade crnogorske demokratije! A jedno tako veliko pitanje sa sobom mora nositi i činjenicu prema kojoj se neophodna stabilnost i sigurnost države najprije može ostvariti kroz učlanjenje u NATO, tako da kampanja o priključivanju NATO alijansi sve više uzima maha. Skupština je još prošle godine odobrila odlazak crnogorskih vojnika u Avganistan, tako da se ovih dana već sprema drugi kontigent koji će da zamijeni prvi, što znači da se već skoro godinu dana i crnogorskim životima brani revitalizacija demokratije u prijateljskom Avganistanu, a da pritom od članstva u NATO ili, ne daj Bože, u EU (što se, naravno, servira u paketu) nema još ni govora. Ono što najviše brine je da, osim rijetkih usamljenih negodovanja, motivisanih najčešće niskim i sitnim političkim poenima, organizovanije anti-NATO ili bilo kakve anti-militarističke kampanje, u Crnoj Gori nema.

Crnogorska nacija bez alternative

Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore (odnosno, novoizabrani i, prema svemu sudeći, za-samo-tunamjeru-postavljeni ministar Stijepović) donijelo je i predložilo na usvajanje novi Zakon o obrazovanju kojim se u svim obrazovnim institucijama crnogorski jezik kao službeni jezik mora izučavati. Čini se da se kompletiranje Crne Gore, odnosno crnogorskog nacionalizma nastavlja velikim koracima: posle obnovljene nezavi-snosti – teritorija, slijedi Zakon o obrazovanju– jezik, i najvjerovatnije zakon o vjeroispovjesti – crkva, tako da se poslednji komunistički bastion na Balkanu, uspješno, po susjedskim receptima, transformiše u najmlađi nacionalizam u regionu. Kao i svaki drugi, i ovaj naš mali razmaženi nacionalizam se mora hraniti mržnjom prema onom drugom, a to je u ovom trenutku prije svega srpski, „okupacioni i zavojevački“ narod u Crnoj Gori. Ljudska prava se ne mogu do kraja ispoštovati, jer zaboga – crnogorski jezik nema alternativu, tako da preko 60% građana/ki Crne Gore koji govore srpskim, preko 10% onih koji govore albanskim, kao i oni koji govore bosanskim i hrvatskim – od 1. septembra moraju učiti, suprotno Ustavu građanske CG, crnogorski jezik, kao jezik u službenoj upotrebi. Pokrenuto je niz kampanja i reagovanja od strane gotovo cjelokupne lokalne i međunarodne zajednice, i izvršeni pritisci na predsjednika države da ne potpiše predlog Zakona, ali bez uspjeha. Kao posledica svega ovoga, već se krenulo sa inicijativama od strane srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, u kojima se zahtijeva organizovanje nastave na maternjem jeziku i to u onim opštinama gdje ovi narodi ili imaju većinu ili ih ima u znatnom broju, ali paralelno i sa inicijativama crnogorskog naroda u Srbiji za uvođenjem nastave na crnogorskom jeziku u nekim mjestima u Srbiji. Ništa neobično, rekao bi neko ko čita ovaj izvještaj, a ko ne zna da se radi o istom jeziku. Eh, taj nacionalizam uspijeva da množenjem 1 sa 0 dobije 2 i da dijeljenjem 1 sa 1 dobije 3! Možete samo naslutiti do kakvih će sve množenja, dijeljenja i rezultata, primjenom ovog Zakona, u već duboko podijeljenom crnogorskom društvu doći, a što je najgore – sa njima se kreće od malena, od prvog razreda osnovne škole.

Nasilje bez alternative

U 2010.-u godinu mnogi crnogorski radnici ušli su siromašno, bez sredstava za najelementarnije životne potrebe, u beskrajnim dugovima i bez volje za bilo čime, ali su najupečatljivi od svih bili rudari koji su štrajkovali na svom radnom mjestu – u jami. Njihova agonija – bez hrane, vode i sunca – trajala je danima, dok im se premijer lično nije obratio pismom i obećao im isplatu zaostalih zarada. Koliko mu se i tada, kao i uvijek, moglo vjerovati, pokazala je radikalizacija protesta, kada su rudari blokirali ulaz u rudnik, a zauzvrat dobili pendrecima po leđima i glavi – od strane vazda spremne njegove policije. Ta ista policija je nedavno u jednoj budvanskoj diskoteci izvršila „običnu“ raciju na taj način što je demolirala veći dio inventara i nasilno se ponašala prema gostima, gurajući ih, udarajući i obarajući na pod. Cio „performans“ je bio toliko autentičan, uključujući maske i puno naoružanje, da su neki Englezi i Francuzi pomislili da se u diskoteci nalazi grupa terorista, obavijena eksplozivom, pa da ih se, je li, valja riješiti. Opet, ta ista policija, gurala je, iznosila (držeći za ruke i noge) i uhapsila tridesetak stanovnika Golije (mjesta blizu granice sa BiH), koji su htjeli da mirnim protestom spriječe vojsku da u njihovom rodnom kraju uništi višak naoružanja (zanimljiv odabir lokacije: naseljeno mjesto, pritom puno flore i faune) i time zagadi predio, poznat po svojoj ekoljepoti. I tako je to… A kakvu alternativu očekivati dok god napadi građanina na političara i gradonačelnika na građanina ne znače ništa i dok god Vrhovna državna tužiteljka misli i govori da „kriminalci imaju moral i da je poštuju jer znaju da neće nikoga nepravedno optužiti“ !? Oj, bezbjedna naša domovino !!

Suočavanje sa prošlošću ni kao alternativa

Slučajevi Kaluđerski Laz, logor Morinj, kao i bombardovanje Dubrovnika nastavljaju da se odvijaju po starom dobrom receptu: direktni počinioci su na optuženičkim klupama, dok se ljudi iz tadašnjeg političkog i vojnog vrha, a koji su najodgovorniji za ono što se dešavalo ni ne pominju. Od najavljivanog osnivanja dokumentacionog centra, institucije koja bi se bavila prikupljanjem dokumenata i materijala iz ratnog perioda i intenzivirala rad na suočavanju sa prošlošću – nema ništa, tako da kada se i pomene taj proces, kao da se pomene japansko-ruski rat (1904-1905), u kojem je Crna Gora, istina, učestvovala (na strani Rusije, naravno), ali to je bilo toliko davno i tako daleko, kao i pravedno i časno ratovanje, ali i na jednom više simboličkom nego na realnom nivou, da se svaka priča o tome smatra apsurdnom i bajkovitom.

Životni standard bez alternative

Posmatrajući spisak novih državljana Crne Gore: Šinavatra, Šarić, možda Mišković, Pamela Anderson, možda Abramovič, pomisli se da se konačno plan kojim se preko visokoelitnog turizma u CG privlači ogroman strani kapital, polako ostvaruje. Međutim, ako se zna da je za dobijanje ovog državljanstva potrebno izdvojiti pola miliona eura, kao i malo bolje pročitati biografije novih Crnogoraca i Crnogorki, jasno je o kakvom se dijelu planete zemlje radi. Naime, nekada naljepši zatvor na svijetu, sada je najbogatija tvrđava i skrovište, i to za prekookeanske bosove i narko-dilere. Slučaj Šarić, koji je srećom ipak državljanin Srbije, iako je rođen u Pljevljima i iako ima pola Crne Gore u svom vlasništvu, ostaje i dalje enigma evropskoj crnogorskoj policiji, ali i policijama regiona, dok će sprega ovog kartela svjetskih razmjera sa državnim strukturama ostati misterija, kako izgleda, za sva vremena. Kada se svemu doda par „sitnijih“ mafijaških obračuna koji su usred bijela dana na trgovima primorskih gradova rezultirali brutalnim ubistvima, dugo i vrijedno pripremani i izgrađivani međunarodni imidž Crne Gore, kao jedne stabilne, prosperitetne i nadasve sigurne turističke destinacije vrtoglavo raste, o čemu svjedoči „nikad bolja sezona“, pa stoga dobro nam došli – BLIZU SMO!

Radomir Radević i Kristina Bojanović

 

srbija: suverenitet! ali integralan, molim.

Dvije imenice, integritet i suverenitet (uz lepezu pratećih epiteta), su neprikosnoveno vladale javnim prostorom Srbije tokom ove godine. Te dvije riječi se nalaze u temeljima skupštinskih odluka, u medijskim naslovima, u izjavama zvaničnika i zvaničnica, objašnjavajući sve naše prilike i neprilike. Dovoljno je posegnuti za njima da bi se neusaglašenim zapušila usta i time utihnula diskusija. Usaglašenosti se teži, ona je sama sebi svrha i cilj, usaglašenost će nas, građane i građanke ove države, poštedjeti bezrazložnih muka preispitivanja ne samo koraka predvodnika današnjice, već i olakšati nošenje s bolnim tačkama iz prošlosti.

A koja dešavanja u političkoj areni bismo usaglašenošću uspjeli i uspjele amortizovati, progutati i smireno krenuti u još jedan običan dan, simulirajući normalnost?

Međunarodni sud pravde, dajući savjetodavno mišljenje o pitanju koje mu je postavljeno od strane srpskih vlasti o tome da li je Deklaracija o nezavi-snosti Kosova u saglasnosti sa međunarodnim pravom, je dao potvrdan odgovor. Reakcija u Srbiji je bila vrlo burna. Tumačena je na razne načine, ali ju je dominantan diskurs svodio na, u osnovi, političku odluku. I predsjednik Tadić i ministar spoljnih poslova Jeremić su poručili da se zvanična politika neće promijeniti, kao i da Srbija nikada neće priznati nezavisnost Kosova, potvrđujući time sklonost ovdašnjih političara i političarki da apsolutistički ne određuju samo sadašnjost građana i građanki, već i njihovu budućnost. Odgovor na sporno mišljenje je bio brz, efikasan i (donekle) usaglašen. Prvobitnu Rezoluciju o Kosovu9, koja bi bila predata Generalnoj skupštini UN, je podržala znatna većina u Skupštini Srbije a rješavanje višedecenijskog problema je prebačeno opet na drugo polje (iz domena Međunarodnog suda pravde u domen Savjeta bezbjednosti). U međuvremenu je izglasana Rezolucija izmijenjena u direktnim pregovorima sa zvaničnicima/ ama Evropske unije i u Generalnoj Skupštini UN-a prihvaćena jednoglasno, odnosno aklamacijom. Saradnja najviših zvaničnika/ca je pozdravljena od strane međunarodnih faktora, optimistički se najavljuju nove runde pregovora između srpskih i kosovskih zvaničnika/ca uz međunarodno posredovanje. Ostaje upitno da li će se ovim pregovorima pristupiti drugačije od dosadašnjih (najavljuje se rješavanje praktičnih pitanja koja su manje bolna od pitanja statusa, za početak) i koliko će pregovaračka strategija razmatrati realne probleme tamošnjeg društva (kao što su ograničeno kretanje, siromaštvo i nezaposlenost, između ostalog) a koliko će biti odraz srednjovjekovnih nacionalnih mitova i narativa.

Najznačajniji ovogodišnji događaj u vezi s ratnim dešavanjima iz devedesetih je bilo skupštinsko usvajanje Deklaracije o Srebrenici10, petnaest godina nakon počinjenog genocida nad tamošnjim bošnjačkim stanovništvom od strane Vojske Republike Srpske pod komandom Ratka Mladića. Politički teren je pripreman dugo, uz mnogo konsultacija, da bi se obezbjedila skupštinska većina za usvajanje Deklaracije (127 od 250) nakon trinaestočasovne rasprave. Tokom pripreme Deklaracije je riječ genocid zamijenjena sa riječju zločin, a primjetno je bilo nastojanje da se naglasi da će i zločini nad srpskim stanovništvom biti tematizirani deklaracijom koja će uslijediti. Deklaracija je u regionu uglavnom ocijenjena kao pozitivan korak službene politike, a sam njen tekst11 se poziva na presudu Međunarodnog suda pravde u sporu po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore kojom je Srbija proglašena odgovornom za propust da spriječi genocid u Srebrenici kao i da kazni ili izruči Haškom tribunalu počinioce zločina, a u prvom redu Ratka Mladića. Pored jačanja neophodne političke volje koja bi konačno rezultirala u hapšenju Ratka Mladića i Gorana Hadžića, pred nama je i proces spoznavanja uloge Srbije u ratovima devedesetih godina prošlog vijeka koji bi odrazio pošten odnos prema prošlosti a koji ne bi bio isključivo rezultat pritisaka i uslovljavanja međunarodne zajednice.

Posljednja mobilizacija masa nam je upriličena od strane države poslije smrti 44og patrijarha Srpske pravoslavne crkve Pavla, “skromnog” čovjeka koji je “odbijao sve svetovne počasti”. Proglašena je trodnevna žalost, a mediji su veoma pomno ispratili smrt Patrijarha koji je na taj položaj došao 1990. godine, vješto izbjegavajući osvrt na ratove devedesetih i ulogu Srpske pravoslavne crkve i njenog vođe u njima.

Uz sabijanje redova ide i obilježavanje, tj. definisanje teritorija. Predsjednik Tadić tako govori o sudaru kultura i civilizacija, sve zabrinut za „očuvanje našeg hriščanskog identiteta“. Pošta Srbije naplaćuje obavezne markice za doprinos izgradnji Hrama Sv. Save u Beogradu. Donose se deklaracije o crkvenonarodnom jedinstvu i grade grandiozni krstovi (u Nišu i Kragujevcu). Kad god se zajednica (samo)definiše na osnovu etničkih, vjerskih i heteronormativnih matrica pritom ostavljajući malo prostora za priznavanje i uvažavanje drugih identiteta, nasilje prema drugima je teško spriječiti ili čak adekvatno na njega odgovoriti. Ovogodišnji primjer za ovu tezu je nasilje koje se odvijalo u Jabuci, malom mjestu kraj Pančeva. Nakon ubistva maloljetnika srpske nacionalnosti od strane maloljetnog Roma došlo je do izljeva nasilja i govora mržnje protiv romske populacije koji su trajali nekoliko dana prije nego što je policija reagovala. Velika doza straha kod Roma/kinja je još uvijek prisutna, uz poneke pozitive pomake u rješavanju ovog problema. Dodatni primjeri su i fizički napadi na drugačije (primjer njemačkog turiste u Beogradu, zato što je “izgledao gay” kao i Teofila Pančića, kolumnistu i pisca koji se redovno javno obračunava s raznim formama fašizma u našem društvu). Napadači su u oba slučaja ubrzo uhapšeni, što ohrabruje. Preostalo je da sudstvo uradi svoj posao efikasno i, bez političkih kompromisa, pošalje jasnu poruku da država ne stoji iza ovakvih napada, direktno ili indirektno, već da ih oštro sankcioniše. U Pančićevom slučaju se nada u transformaciju sudstva izjalovila. Napadačima je krivično djelo prekvalifikovano a presudom su osuđeni ispod zakonskog minimuma.

U toku ove godine je bila primjetna povećana aktivnost i brojni sastanci političkog vrha zemalja u regionu, sa kojih su poslate pozitivne i ohrabrujuće poruke našim društvima o otvaranju dijaloga i zajedničkom rješavanju kontroverznih tema (međusobne tužbe za genocid Hrvatske i Srbije, na primjer).

Primjetno je više političke volje koja se ulaže u povećanje vidljivosti problema s kojima se suočavaju seksualne manjine u Srbiji. Za razliku od prošle godine, kada je Parada ponosa bila otkazana zbog manjka političke volje da se učesnicima/ama garantuje bezbjednost, Tadić je ove godine primio delegaciju LGBT organizacija i podržao održavanje Parade ponosa, ocjenjujući je kao “civilizacijski iskorak”. Nadajmo se da ova podrška nije samo na deklarativnom nivou i da će se Parada ponosa održati bezbjedno ove godine.

Vizna liberalizacija za Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru je stupila na snagu 19. decembra prošle go-dine. Konačno dobijena sloboda kretanja nam je uljepšala praznike i olakšala disanje. Ali, ko sve može da iskoristi tu slobodu kretanja? Svjetska ekonomska kriza (koja se često koristi kao eufemizam za ratno i poratno ekonomsko urušavanje, pljačkašku tranziciju, tajkunsko enormno bogaćenje, sve veće klasne nejednakosti i uništavanje socijalnih politika) nam se našla već nekoliko puta iza leđa, uvjeravaju nas premijer i ministar ekonomije. U međuvremenu se, po diktatu Međunarodnog monetarnog fonda, smanjuju socijalna i javna izdavanja, mijenjaju i dopunjuju, tj. pooštravaju, Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, a to sve dok su plate najniže u regionu19 a liste za narodne kuhinje su sve duže.

Vlada Srbije je donijela odluku o konačnoj obustavi služenja vojnog roka koja stupa na snagu 1. januara 2011. godine. Sretna Nova godina!

Nenad Porobić

 

kosovo

Ako se visoka politika posmatra iz ugla običnog građanina Kosova, može se reći da na Kosovu u po-slednjih godinu dana nema nekih velikih promena: za zvanični Beograd, Kosovo je i dalje deo Srbije na osnovu UN Rezolucije 1244 usvojene juna 1999. godine po kojoj se priznaje suverenitet Srbije nad Kosovom. Za Prištinu, Kosovo je nezavisna država od februara 2008.

Pored ovakve visoke politike i činjenice da je Kosovo kao nezavisnu državu do sada priznala 71 zemlja, (ali je ostalo nepriznato od ostatka sveta izjavio bi Beograd po istom pitanju), na terenu i u praksi, životi običnih ljudi ostaju isti. Stopa nezaposlenosti od 41 procenat je ogromna. Nju će povećati i povratak romskih izbeglica iz zemalja Evrope. Izgleda da će ovaj prisilni povratak biti prvi do sada uspešni povratak na Kosovo, imajući u vidu da se od 200.000 raseljenih ne-Albanaca, do sada na svoje ognjište vratilo par hiljada. Poslednji primer je povratničko selo Žač u kome do sada dvanaest povratnika doživljava gotovo svakodnevno kamenovanje, a ne biva povređeno samo iz razloga što se kamenice svakoga puta odbiju od šatora u kojima povratnici čekaju obnovu svojih kuća. Pored svega pomenutoga da dodam da se nivo korupcije ne smanjuje, a tu je i trgovina ljudima. Problemi su brojni i o njima se diskutovalo u nekoliko navrata, ali očigledno je da su pokušaji ostali bez većih uspeha.

Ako izađemo iz ljušture običnog čoveka i zagrebemo malo dublje u situaciju, naići ćemo na ono što je aktuelno poslednjih meseci, a biće sigurno i naredne godine imajući u vidu sporost kad se dođe do ovakvih pitanja: nakon nedavnog usvajanja Rezolucije u UN-u koja je ujedinila sve članice Evropske Unije po pitanju Kosova doći će opet do pregovora i ponovnog dijaloga između Prištine i Beograda. O čemu će se voditi pregovori, gde, kako i kada još uvek je nepoznanica. Ono što je sigurno je da dve strane imaju različite poglede gotovo na svako pitanje, tako da sedeti za istim stolom neće biti lako. Novi pregovori bi pružili mogućnost za obe strane da reše neke od problema, prevaziđu neke od prepreka i postanu jače na putu ka integracijama u Evropu. Dijalog između dve strane bi trebalo da započne već pre Nove godine. Brisel se ponudio da bude domaćin pregovora a UN da bude posmatrač. Priština želi EU i SAD kao posmatrače a Beograd bi želeo da u pregovore budu uključene i Kina i Rusija. Kako će se sastaviti kockice ostaje da se reši, ali je gotovo sigurno da će dve strane same odlučiti o tome gde, kako, kad i ko. Oprečni stavovi postoje i u tome koji politički lideri sa obe strane treba da budu lideri pregovora, a ovoga puta međunarodna strana bi trebalo da po prvi put bude samo posmatrač i da uopšte ne učestvuje u donošenju odluka. Da li su dve strane uopšte spremne da odluke donose same?

O čemu će se pregovarati? Priština ne želi da pregovara o statusu ili o teritorijalnom integritetu. Neki od međunarodnih aktera smatraju da se ovo pitanje ne može izbeći i da je ono ključ i za rešenje ostalih tema, a neki drugi smatraju da treba započeti sa manje važnim temama a onda preći na krupnije. Pitanje koje svakako zahteva najviše pažnje posle statusa jesu severne opštine u kojima nije uspostavljena albanska vlast i u kojima posle rata nije došlo do veće promene u tom smeru, niti do bilo kakvog vida integracije Srba. Čak se šuška i o podeli na osnovu koje bi sever pripao Srbiji. Takođe se pominje i druga mogućnost, na osnovu koje bi došlo do zamene teritorije sa preševskom dolinom u kojoj većinom živi albansko stanovništvo.

Pitanje od podjednake važnosti za srpsku stranu je pitanje bezbednosti manastira i crkava Srpske pravoslavne crkve na Kosovu. Imajući u vidu rušenje objekata SPC tokom rata 1999. godine pa opet marta 2004. srpska strana će najverovatnije zahtevati ekstrateritorijalnost kao i nastavak prisustva NATO snaga oko najvažnijih objekata, iako je NATO najavio da će povući snage KFOR-a već sledeće godine.

Za Prištinu su ova dva pitanja veliki izazov i Priština bi radije pregovarala o carini, trgovini, transportu, saobraćaju i ostalim više tehničkim i lakšima pitanjima. Kao što je već jasno iz gore izloženoga, međunarodna zajednica će najverovatnije podržati za početak predlog da se razgovara o ovim pitanjima da bi se uspostavilo poverenje između dveju strana a da bi se nakon toga prešlo na važnija gore navedena pitanja. Do sada je na Kosovu i o Kosovu bilo raznih pregovora: o standardima pre statusa, zatim se pod pokroviteljstvom UN-a došlo do pregovora o 6 tačaka, zatim tu je i Ahtisarijev plan sproveden samo 50% za tri godine. Da bi se postigao kakav takav uspeh mora se pregovarati o svim problemima ponovo ispočetka. Ukoliko se ne rešavaju svi problem, na Kosovu ćemo i dalje imati takozvani zamrznuti konflikt.

Do sada se malo pominje da li će se razgovarati o pitanjima koja mogu da dovedu do pomirenja, kao što su pronalazak nestalih lica ili 200.000 nerešenih sudskih slučajeva. Za običnog građanina ovo je od suštinske važnosti, jer da bismo živeli jedni pored drugih bez mržnje (prestali smo da verujemo da je zajednički život moguć pa sada sve više pominjemo komšijske odnose), moramo da rešimo ono što našu bol još uvek postavlja izvan i iznad svega.

Za običnog čoveka važnije je prehranjivati porodicu, a nekom drugom običnom čoveku drugačije etničke pripadnosti važno je imati slobodu kretanja, doći do potrebne dokumentacije na materinjem jeziku, kako očuvati identitet itd. Svima je podjednako dosadilo da se situacija ne menja i da društvo tapka u mestu. Kosovu je važno da dobije stolicu u UN-u. Srbiji je važno da što manje zemalja prizna Kosovo. Kosovu je važno da ga što više zemalja prizna, između ostaloga i zbog mogućnosti učestvovanja u sportskim svetskim i evropskim događanjima. Koliko se ovo tiče običnog građanina na Kosovu, osim što moramo priznati da sve liči na jednu beskrajnu fudbalsku utakmicu pa ne možemo reći da je bilo kada dosadno. Udarci su redovni sa obe strane a loptu predstavlja jedan prosečan običan građanin Kosova.

 

Gorica Šćepanović

 

makedonija: čekamo…

pravo bi tako glasio najtačniji opis dešavanja u Makedoniji za proteklu godinu. Mi čekamo… nešto. Svako od nas ponaosob je u iščekivanju nečeg. U maniru najboljih vremena Jugoslovenskog „budućeg“ komunizma. Onog komunizma koji smo takođe čekali. Kao što Neo u Matrix-u uporno čeka onaj voz na stanici. A ne zna ni kada će doći, ni da li će uopšte doći.

No, da vidimo, šta tačno mi to sada u Makedoniji čekamo?

Čekamo da se EU i NATO urazume

I prošlu je godinu spor sa Grčkom oko imena naše države dominirao u javnom životu. Iako se ništa bitno u pregovorima koji se vode pod pokroviteljstvom UN-a nije pomerilo. Grčka strana insistira na novom imenu za opštu upotrebu (erga-omnes). Makedonska strana pokušava da se izbori za tzv. dvojnu formulu – jedno ime u odnosima sa Grčkom, ustavno ime za međunarodnu upotrebu (potporu za svoj stav nalazi u faktu da nas je 128 država sveta već priznalo pod ustavnim imenom – Republika Makedonija). Oficijalni stavovi EU i NATO predstavnika su poprilično „rezignirani“ i jedni i drugi upućuju na bilateralne pregovore ili na proces koji se vodi pod pokroviteljstvom UN-a, što je, čini se, jedno te isto. Jer se i unutar tog procesa sve svodi na bilateralni dogovor dveju zemalja uz posredstvo medijatora. Bez obzira na međunarodno pravo. Da, i pisac ovih redova smatra kako se radi o iracionalnom konfliktu, van međunarodnih pravnih normi, ovo je konflikt između izrazito neravnopravnih strana u kome slabija strana trpi samo štete kako god da se okrene. Sadašnja Makedonska Vlada još uvek stoji na stavu da će bilo kakav mogući sporazum sa Grčkom oko promene imena države dati na javni referendum. Sudeći po javnom raspoloženju, takav referendum ima minorne šanse za „uspeh“. Što znači, ostajemo tu gde jesmo. Čekamo. „Mi jednostavno trebamo saopštiti našim međunarodnim partnerima da mi ostajemo posvećeni vrednostima EU, ali prosto ne možemo prihvatiti ovakav diktat i na ovakav način promeniti ime države. Mi im jednostavno trebamo reći, tu smo i čekamo.“ Znači, čekamo.

Čekamo ljepše i starije barokno Skopje

Još je prošle godine Vlada bombastično najavila svoj megalomanski projekat o izgradnji novog baroknog centra Skopja, popularno nazvan „Skopje 2014“ (http://www.youtube.com/watch?v=iybmt-iLysU). Nakon prvotnih žustrih reakcija kao i fizičkih sukoba u centru grada (kada su na primer bili napadnuti studenti arhitekture -Prva Arhi Brigada zbog toga što su protestvovali protiv vladine ideje da izgradi pravoslavni hram državnim novcem, između ostalog), stvari su nastavljene kako su i bile planirane. Centar Skopja dramatično menja lik i to traje evo već godinu dana. „Albanski skopski“ odgovor je skoro bio predstavljen u vidu projekta o trgu Skenderbeg. Neki bi rekli da umesto jednog velikog trga u centru jedinstvenog grada koji se prostire na obe obale reke Vardar, a zove se Skopje, već dobijamo dva zasebna trga obilato ukrašena sa nekoliko desetina skulptura „svojih“ nacionalnih heroja. Jedan na levom, drugi na desnom bregu Vardara. Ostatak države, je čini mi se već izabrao svoje favorite, pa se post-postmoderni slučaj barokno Skopje 2014 posmatra maltene kao fudbalska utakmica. Svako navija za svoje. Sa strane.

Čekamo da „izdajice“ ili „patrioti“ shvate da su pogriješili i da se pokaju

U prošlogodišnjem izveštaju sam pisao kako je javnost u Makedoniji polarizovana do uzavrelosti. Sada već vri. Dramatična je (koliko i stupidna) lakoća kojom su se u javnosti ugurale podele na takozvane „patriote“ i „izdajice“ (prošle su godine aktuelni bili „sorosoidi“ i „makedonoidi“). Ovo je ujedno i tema za čiji se račun isporučuje i najveći nivo nasilja u javnosti. Jedan je TV voditelj u emisiji hladno izjavio kako izdajice i zaslužuju govor mržnje, jer se i ne može drugačije sa njima. I u laganoj šali dodao da je njihova likvidacija možda i sledeći korak. Pošto je od strane nekih aktivista optužen da javno širi govor mržnje, odmah je uputio privatnu tužbu za klevetu jer mu je povređen ugled. Postalo je normalno da za doslovce svaku temu postoje dva stava. Sve se može svesti na odnos prema očuvanju (ili izdaji) imena države i odmah se zauzima radikalno tvrd stav na tu temu. Po jedan za svaku od ove dve grupe. A, drugih grupa i nema. Bar ne u javnosti. O pojedincima/kama i da ne govorimo. Kao što nema ni srednjeg puta ili bar osnovne komunikacije između ove dve suprotstavljene strane. Interesantno je to kako kompletno identične izjave date u sličnim kontekstima mogu imati dramatično suprotna tumačenja u javnosti. Kada recimo predsednik države priča da se zalaže za razumni kompromis sa Grčkom, on je nacionalni heroj. Kada to isto kaže, recimo, predsednik opozicije on je automatski izdajica. U najmanju ruku. Naša vidljiva javnost je mnogo mudra.

Mi ustvari čekamo da se javnost konačno pojavi javno

Šta to znači? Našu su javnost kidnapovale političke elite i instalirale ad-hoc organizacije koje su spremne simulirati sve što treba, gde god treba. Grupe građana često demonstriraju ispred kancelarija opozicije. (Šta li traže od opozicije? Da nestane?). Druge grupe građana svaki javni autentični izraz nezadovoljstva uguravaju u dnevnopolitički diskurs kao da je to pitanje života ili smrti. (Čak i kada su zahtevi dugoročni. Zašto?). Malo se autentičnih organizacija uspelo održati. Sada vredi spomenuti nezavisnu studentsku (konačno!) udrugu Slobodni Indeks kao jednu od tih. I sve bi ovo bilo u nekakvom redu da je društvena angažiranost otvoreno i iskreno promovirana i prihvaćena kao normalna politička aktivnost. Ali mi živimo u društvu koje je sa svim lagano kompletni prostor politike, u cijeloj širini shvaćanja te reči, ostavilo isključivo političkim partijama. To je njihov ekskluzivni prostor. „Fuj, politika, to je prljavo, nečasno.“ „Mi smo nepolitički aktivisti“ su samo neke od izjava koje se često čuju. I onda se svi izbezume kada se nečije javno zalaganje podudara ili suprotstavlja sa ustoličenim i jedinim nosiocima politike – političkim partijama.

A, da, u najnovijem izveštaju „Reportera bez granica“, u pogledu slobode medija Makedonija je rangirana na 68 mesto od 178 rangiranih. Pad je dramatičan imajući u vidu da smo tek prošle godine bili rangirani na 34 mjestu (a pretprošle na 42). To su isti oni mediji koji odlučuju koji će od predstavnika gorespomenute „javnosti“ dobiti prostor u eteru da promovira svoje ideje i da utiče na diskurs. Nema se šta reći više.

I na kraju, mi još uvek čekamo da se završi svetska ekonomska kriza

Ustvari, budimo iskreni, to možda baš i ne čekamo. Jer, čime bismo onda pravdali da 31,5% stanovništva živi u siromaštvu i da je skoro 30% građana oficijalno nezaposleno? A mi se u međuvremenu tako silno sukobljavamo, i mrzimo jedni druge, i pretimo jedni drugima, i… za sva druga pitanja.

P.S. Ova silna čekanja su očito uticala i na mene. I ja sam dugo čekao da se ovaj tekst nekako magično sam napiše. Imao sam najbolje izgovore. Izvinjavam se zbog toga dragim prijateljima/cama iz CNA koji su me strpljivo čekali. Na kraju sam ipak morao, razumljivo je li, sam sjesti za kompjuter.

Boro Kitanoski

 

bosna i hercegovina: dostojanstveno u mestu

Za početak ovogodišnjeg teksta o kontekstu rada i života u BiH jedna dobra vest: Bosna i Hercegovina još uvek postoji. Bosna je još uvek živa. Kljakava – ali živa. Uprkos, kako onima mnogima koji joj žele brzu i sigurnu propast, tako i onima koji joj se kunu u večnu ljubav. Među prvima je, u žestokoj konkurenciji, svakako najistaknutiji i u protekloj godini bio Milorad Dodik, bivši premijer i novoizabrani predsednik „Srpske“ (u prevodu: predsednik BiH entiteta poznatog pod imenom Republika Srpska). Među drugima, takođe brojnima i u svojoj ljubavi neobuzdanima, poseban utisak ostavio je Željko Komšić, novi-stari član predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, inače izabran većinskom voljom Bošnjaka/inja, (i „ostalih“). Tako se na primeru BiH možemo ponovo uveriti da ljubav ubija skoro podjednako efikasno kao i mržnja. A kada to imamo u vidu moguće je razumeti zašto u rečenici kojom počinje ovaj tekst nema nimalo ironije. No kako bi se bolje razumeo kontekst ovih reči potrebno je napraviti mali pregled šta je to sve država BiH, kao i njeno društvo, preživela u prethodnih 12-ak meseci.

Početkom oktobra 2010. godine, država BiH, i njeni građani i građanke preko leđa su preturili još jedne opšte izbore. I ovi su, kao i većina prethodnih, komentarisani kao „sudbonosni, ključni, presudni“. Reč „promene“ čula se čak češće nego „konstitutivnost i integritet“, ali ipak nešto ređe nego čuveno „dostojanstvo“. U političkoj areni nedeljama pred izbore nadmetali su se grlati predstavnici mnogobrojnih političkih partija sve zastupajući i do zadnje kapi (tuđe) krvi braneći – dostojanstvo (čoveka, radnika, Srbina, Hrvata, Bošnjaka). Isključivi muški rod u prethodnoj rečenici je više nego nameran. Žena je u toj kampanji (na bilbordima i listama) bilo taman toliko da se zaradi uzdržana pohvala od strane činovnika/ca neke međunarodne agencije koja se bavi nadgledanjem (po naški: monitoringom) rodne ravnopravnosti. Onima koji nisu toliko zabavljeni brojkama, procentima i formom bilo je jasno da je ovo još jedna u nizu „ozbiljnih igara za mudre muške glave“. Osim dakle lidera političkih stranaka, u javnom prostoru su bili zastupljeni i akteri/ke civilne scene, kao i mnogobrojne javne ličnosti koji su odreda pozivali/e na izlazak na izbore, zauzimanje stava i – promene. Autorka ovog teksta, još uvek bez BiH državljanstva, a time i bez prava glasa, bila je svesna da na cinizam nema prava. No autorka ovog teksta nije mogla ni tada, a ni sada da se „opasulji“ niti da shvati o kakvom to dostojanstvu, a niti promenama trube ovi mnogouvaženi članovi/ce našeg društva.

Osnovnog ljudskog dostojanstva ovde naime nema ni na mapi, a promene su tako daleko jednostavno zato što ne postoje politički relevantni niti građanski osvešteni nosioci promena. Zbog toga se i „promene“ postignute ovim izborima čine nekako, u najmanju ruku nedovoljnima i neadekvatnima. Šta zapravo imamo kao rezultate ovih izbora?

Ubedljivu pobedu Dodikovog SNSD-a u svim izbornim jedinicama u RS, uključujući i pobedu njihovog kandidata na izborima za srpskog člana Predsjedništva BiH, kao i ubedljivu pobedu Milorada Dodika na izborima za predsednika RS. Shodno tome iz ovog BH entiteta možemo očekivati nastavak politike maksimalno usklađene sa nadahnutom opaskom njihovog lidera: „Republika Srpska zauvek, a BiH dokle mora! Istorija nas uči da ništa nije nepromenljivo, pa tako ni postojanje BiH“. Takođe jako ubedljivu pobedu ostvario je HDZ BiH, u svim izbornim jedinicama sa većinskim hrvatskim stanovništvom. Uspeh je pomućen ogromnom frustracijom Hrvata u BiH zbog nemoći da izaberu „svoje“ kandidate za hrvatskog člana Predsjedništva. Praktično jedina promena u rasporedu političkih snaga desila se tamo gde je u većini bošnjačko stanovništvo. Poraz je doživela Stranka za BiH Harisa Silajdžića (i njegova tvrdoglava i dijalogu nesklona politika), a veliki (mada relativan) uspeh ostvarile su SDP i SDA, čiji su kandidati pobedili i u trci za hrvatskog (Komšić), odnosno bošnjačkog (Izetbegović) člana Predsjedništva.

Već isto izborno veče pažljivijim posmatračima postalo je jasno da nas posle ovih izbora čekaju velike komplikacije sa formiranjem vlada i post-izbornih koalicija, ali i žešći sudari i konfrontacije po pitanju budućeg uređenja i teritorijalnog ustrojstva BiH kao države. Dragan Čović, lider HDZ-a najavljuje konačnu borbu za treći entitet u BiH, a Milorad Dodik bahato poručuje da uživa u tome kad je drčan i kad podriva BiH kao državu. Iz „uzdanice promena“ SDP-a poručuju da ne bude li njihov predsednik Zlatko Lagumdžija izabran za čelnika Vijeća ministara BiH oni će Federaciju BiH ekonomski i politički urediti po uzoru na nekadašnju Zapadnu Nemačku, koja će Republiku Srpsku progutati politički, ekonomski i moralno, baš kao što je nekada Istočna Nemačka bila progutana!

Promene? Kako da ne. Etniciziranost bosanskohercegovačkog društva vidljiva je nego ikada ranije, kao što je i vidljiv nedostatak pozitivnih političkih projekata i vizija koje bi mogle da se etnicizaciji suprotstave. Prvo socijalni, pa tek onda politički fenomen poznat pod imenom „Željko Komšić“ samo govori u prilog tvrdnji da prava i pozitivna politička alternativa još uvek ne stanuje ovde. Iako je nemali broj onih koji će njegov (neverovatan) uspeh na izborima tumačiti upravo kao izigravanje etničkog principa, potpisnica ovih redova smatra da se radi o nezreloj i dugoročno gledano, pogubnoj strategiji koja iza paravana „građanskosti“ zapravo demonstrira zakon jačeg tj. brojnijeg.

Zbog tih, i mnogih drugih fenomena bosanskohercegovačkog sociopolitičkog života, najzanimljivije stvari za analizu zapravo su izmeštene izvan pukih rezultata izbora. Pitanje je kada će se ovo društvo moći suočiti sa činjenicom da još uvek boravi u predpolitičkom stanju, gde su maglovite i namerno nedefinisane kategorije etnonacionalnog vokabulara dominantne nad političkim programima i jasnim ideološkim opredeljenjima. A takvo stanje prouzrokuje bednu (ekonomski, moralno i politički) situaciju iz koje je teško nazreti izlaz. Imajući to u vidu nije teško razumeti kako je moguće da prve dve političke partije koje jasno kažu da jedna sa drugom NEĆE NIKAKO sarađivati budu upravo dve najmoćnije partije sa predznakom „socijal-demokratski“. To nam takođe pomaže i da razumemo zašto oni koji se diče svojom socijal-demokratičnošću sve više liče na socijaliste jednog drugog kova. One nacional(ne)-socijaliste. No, kao što vidimo, na ovim prostorima iz istorije učimo vrlo selektivno.

I dok se ovaj tekst privodi kraju, još jednom da se vratim na reč „dostojanstvo“. Radi se sigurno o jednoj od najizlizanijih reči, čija je zloupotreba zajednička i totalitarnim i tranzicijskim i tzv. demokratskim sistemima. Svima su puna usta građanskog, nacionalnog, rasnog, verskog itd. dostojanstva. Kako to izgleda na primeru BiH?

Radničko dostojanstvo – brane ga svim silama, mnogobrojni ministri/ice, kriminalizovani tajkuni, poslodavci i ini. Poslednji izraziti primer branjenja radničkog dostojanstva dogodio se pre koji dan u Jablanici. Na grupu radnika koji su štrajkovali u krugu fabrike pušteno je 300-ak specijalaca koji su intervenisali sa sve suzavcem i policijskim psima. Epilog – trideset povređenih radnika i priznanje Ministarstva unutrašnjih poslova da je nasilni upad u krug fabrike bio protivzakonit. Novinarsko dostojanstvo – varira u zavisnosti od vrste i kvaliteta novinara/ki. Oni skloniji istraživanju i postavljanju neugodnih pitanja imaju manje prava na dostojanstvo. Njima se nekažnjeno mogu upućivati poruke – da zaslužuju metak u čelo, da bi trebalo da dožive infarkt i slično. Inače, BiH je na 47. mestu po slobodi medija, sa tendencijom pogoršavanja tog stanja.

Dostojanstvo onih kojima je potrebna lekarska pomoć – puno se polaže na to, ali znate kako je – svetska ekonomska kriza, nema se. Samo bi zlobnici mogli da pomisle da sa tim neke veze imaju nepotizam i korupcija (tu smo, uzgred, na 93. mestu). I dok čekamo da prođe svetska ekonomska kriza (i da prestanu da nas maltretiraju svi redom) pa da malo sredimo bolnice i zdravstvo – tu je jaran iz dalekog Maroka. Mekki Torabi leči i isceljuje dodirom i vodom. A hiljade i hiljade ljudi se već danim tiskaju ispred olimpijske dvorane Zetra kako bi sebi priuštili neku nadu i kakav-takav zdravstveni tretman.

Sve u svemu, problema je u ovoj zemlji mnogo. Za mnoge od njih kao da se očekuje da će se sami od sebe rešiti čim uđemo u EU. Kažu desiće se i to, već 2020 i neke (samo da ne bude hidžretske). No, ne veruju svi više u tu sliku zamamne i svetle budućnosti koja BiH čeka unutar EU. Sve je jasnije da se ovde opasno tapka u mestu i da unutrašnja nesposobnost BiH kao države da se nosi sa sistemskim i strukturalnim ograničenjima i problemima sve više iritira, umesto da zadobije podršku na međunarodnoj sceni. Ukoliko sami građani/ke ove zemlje uskoro ne počnu da deluju u skladu sa tom odrednicom, ova će zemlja još dugo vremena tavoriti u mraku unutrašnjih trvenja i antagonizama koji prete da eskaliraju na vrlo ružan način. I krajnje nedostojanstveno.

Tamara Šmidling

 

iz ličnog ugla

“buđenje”

Ono što mi se počelo događati prilikom susreta sa veteranima i obilascima stratišta po ovoj našoj “nesretnoj” zemlji, imalo je za mene neki osjećaj “buđenja” u odnosu na stanje koje sam proživljavao u prvih par godina poslije rata, kada sam imao priliku da se sretnem s ljudima “s one strane”, nebitno da li smo se poznavali od prije ili ne.

Značilo je to govoriti o stvarima i temama koje su do skora, po mom viđenju, bile smatrane “tabuiziranim”. Ljudi se uglavnom više trude više da se pridržavaju nepisanog pravila, tačnije kodeksa ponašanja, koji nam ne dozvoljava da druge pitamo za stvari za koje sami ne bismo voljeli da budemo pitani, pa se više vremena provede razgovarajući o političkim i privrednim prilikama, i o tome kako su mnogi iskoristili to zlo vrijeme i okoristili se njime, nego što se pita i razgovara o grobnicama, silovanjima, smaknućima, klanjima, logorima i tako dalje u nedogled, pa ako hoćete i o nekim svijetlim primjerima humanosti i plemenitosti iz proteklog ratnog perioda.

Osjetio sam to “buđenje” na način da mogu da govorim otvoreno o svim ratnim zbivanjima i ulogama ljudi u njima, normalno sa svojom percepcijom i subjektivno, i osjetio sam da se ”gard” spušta lagano i kod drugih i sve više smo ljudi, a sve manje se krijemo iza “naši i vaši”, i tražimo svoje pozicije u proteklim zbivanjima, pa i vlastitu odgovornost.

Ne treba ni da spominjem da je CNA popalila dobar dio tih prekidača u našim glavama i isprovocirala naše podobro oštećene vijuge da krenu u novom smjeru, ne da devastiraju i ruše, već da grade neke nove, neću reći mostove, već obale na koje treba postaviti temelje tih mostova koji treba da se podignu.

Sav taj proces koji se odvijao kod mene vjerovatno je bio u dobroj mjeri prepoznatljiv kod drugih, čim sam došao u priliku da se od mene traži, da tako kažem – usluga.

U toku posjete veterana Zavidovićima, po izlasku iz Spomen sobe, obratio mi se Lj., vidno uzbuđen. Očekiv’o sam tu navalu emocija kod njega, jer brigada iz njegovog kraja imala je ogromne gubitke na zavidovićkom ratištu i soba je bila ispunjena zarobljenim “trofejima” na kojima su bile oznake te jedinice. On mi je i počeo govoriti o tome, i kako ga je to pogodilo, jer dosta poznanika i prijatelja mu je ovdje izginulo, a dosta ih se još uvijek vode kao nestali. Uglavnom, zamolio je, ako nije problem, da uskoro on i par nekih njegovih prijatelja dođu u Zavidoviće i da im se omogući obilazak Spomen sobe.

S obzirom da je Spomen soba u prostorijama RVI Zavidovića i kod njih se nalazi ključ od te prostorije, konsultovao sam se sa A. i dobio sam odgovor da nema nikakvih problema, samo da se par dana unaprijed najave, upravo zbog uzimanja ključa.

Tako sam i prenjeo informaciju Lj. i sa takvim dogovorom smo se i razišli.

Nakon možda nepunih mjesec dana, Lj. me je kontaktirao i najavio dolazak. Ja sam izvršio sve predradnje i očekivao ih. Međutim, to jutro kada je trebalo da krenu, nešto se desilo, mislim da je u pitanju bio smrtni slučaj, tako da me je obavijestio da neće doći. Prošlo je od tada više od mjesec dana kada me je ponovo nazvao i najavio se.

Opet sam sve pripremio, obavijestio A. i M. i čekali smo sigurno dva sata, ali opet nazva i reče da sa autom nešto nije u redu i da ne mogu doći taj dan.

Kada je sutradan nazv’o i rek’o da su krenuli, uzeo sam to sa rezervom i mislio da će opet za sat nešto iskrsnut’. M. je bio na poslu, a A. je imao neke svoje obaveze i rekao je da može kratko biti s nama. Ja sam iz firme otišao u prostorije RVI i tamo u društvu predsjednika i sekretara organizacije proveo sat vremena čekajući. Znali su da neko od Srba dolazi u posjet, ali nisu otvarali tu temu. I A. je bio tu i trudio se da malo dovede u red prostoriju Spomen sobe.

Ubrzo sam dobio poziv od Lj. i on mi reče kako su parkirani ispred zgrade. Izašao sam ispred i ugledao ga, i s njim dvojicu nepoznatih, tako da me je to donekle iznenadilo, jer očekiv’o sam da će doći sa nekim kolegama iz svoje boračke organizacije, a koje sam ja imao priliku da upoznam prilikom posjete Prnjavoru. Upoznali smo se i ako se dobro sjećam, mislim da je jednom ime P., a drugom B. Vidio sam da nose “oficirske” torbice i foto aparate. Pomislio sam: “Jebo te Lj., koga si ovo doveo!”. Nisam baš u njima vidio ljude koji su eto, došli nešto da vide i evociraju uspomene. Bio sam u tom trenutku ljut na Lj. što me nije obavijestio unaprijed o tome ko će doći, al’ možda se bojao da ću ga u tom slučaju odbiti.

P. je upitao hoće li moći oni da uđu i pogledaju Spomen sobu. Rek’o sam im da i jesmo iz tog razloga tu i pozvao ih unutra.

A. se pozdravio s njima i izvinio se što mora da ide. Uveo sam ih kod predsjednika RVI u kancelariju i čovjek ih je ljubazno primio, izrazio dobrodošlicu i rekao ljudski, da ako šta može da učini neka se slobodno obrate i neka se osjećaju komotno.

Za to vrijeme kod mene u glavi je vladala konfuzija. Hiljade pitanja se roje, traži se odgovor ko su, jesu li kakvi “bezbjednjaci”, šta ih stvarno zanima. Jedino što me je ohrabrivalo je to što sam i ja kod njih prepozn’o znakove nekakve nelagode.

“Zvono tišine” stajalo je nad nama dok nismo ušli u Spomen sobu i na nekin način se izolovali nas četvorica. Tad i poče neka priča i jedan reče da je iz nekog mjesta kod Banja Luke, a drugi čini mi se iz Srbca, ali nisam siguran. Upitaše smiju li da fotografišu, ja onako nevoljko rekoh da smiju, a u sebi mislim koji će im to klinac, za čiju arhivu.

Tek onda se Lj. uključi i reče, ako sam dobro skont’o, da jedan od njih traga za ocem, a drugi za bratom, koji su nestali na ovim prostorima. Možda ružno zvuči, ali meni je tada laknulo. Bilo mi je potrebno da znam svrhu njihovog dolaska, a znao sam da su dolazile jedinice i iz tih mjesta.

Nisam htio da im ubijam nadu, ali rekao sam da od dokumentacije koja se nalazi ovdje sve je sto posto već obrađeno, da su ti podaci već proslijeđeni nadležnim službama, a da oni slobodno izvole i pregledaju sve što ih interesuje.

Tako je i bilo, pregledali su sve zaplijenjene vojne knjižice, lične karte, vozačke dozvole, ratne dnevnike i slikali su dokumente od pojedinaca koje su prepoznali, ili za koje su znali da su iz njihovih krajeva. Ja sam se u početku malo trz’o, jer puno se “rovarilo”, a nisam ni ja tu baš kao kod svoje kuće, međutim potrudio sam se da ljudima omogućim da provjere baš sve. Nažalost, nisu našli nikakve podatke o svojima, ali drago im je bilo što su imali priliku da pogledaju i potraže.

Oni su svoj dio posla završili i ostatak vremena proveli smo u razgledanju ostalih eksponata iz Spomen sobe. Pitali su, ja što sam znao odgovarao sam i tumačio.Vidio sam sjetu na njihovim licima, kao što se vidi kod svakog normalnog čovjeka kad vidi sva ta imena i slike poginulih. Pogotovo je to izraženo kod ljudi koji su izgubili bližnje.

Izašli smo, pozdravili se sa ljudima iz RVI, zahvalili se na gostoprimstvu i stali na parking da popušimo po jednu. Bili su izuzetno zadovoljni, kažu da nisu očekivali ovakav prijem, ali Lj. im je rekao da poznavajući mene nije ni sumnj’o u to. Pozdravili smo se, oni se uputiše kućama, a ja na pos’o i “dumanje”.

I opet da se vratim na ono “buđenje” sa početka priče. Da mi se ovako nešto desilo prije toga, da sam pod nekim okolnostima došao u sličnu situaciju da na ovaj način treba nešto da uradim, ne bih izdržao. Potrošio bih se i rastrglo bi me na komade, jer bih razmišlj’o o tome da li ikakav izraz dobre volje da činim prema ljudima koji su dio nečega što je htjelo da i mene i moje uništi, da li su ti “njihovi” poginuli bili krvoloci ili tek nesretni vojnici, da li su bili tobdžije koji s osmjehom gađaju škole i vrtiće ili prisilno mobilisani ljudi sa zdravstvenim problemima, koji nemaju pare da kupe komisiju.

Šta će reći moja sredina i “dokazane patriote”? Hoće li me proglasiti za izdajnika i optužiti da zbog para izdajem tekovine? Hoću li postati gori i omraženiji od onih koji su klali u moje ime? Hoće li mi dopustiti da skrnavim Spomen sobu branitelja, dovodeći neke “četnike”? I mogu još da nabrajam šizofrena pitanja, koja bi mi se, siguran sam, vrtila po glavi i izjedala me.

Ali, hvala Bogu, nije tako. Ja sam dočekao svoje svjetlo na kraju tunela i mogu bistre glave i bez prigovora savjesti da učinim svaki gest ili da pomognem, ako sam u prilici, svakom ljudskom biću koga je ranio ovaj rat i čiju žrtvu ne prepoznajem po imenu, nego po boli koja je ostala poslije nje.

 

Amer Delić – veteran Armije BiH Novembar 2010.