Završena je još jedna akcija obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja, peta po redu, a u ovoj akciji odlučili smo obilježiti mjesta stradanja u Derventi, Brodu, Zavidovićima, Bratuncu i Palama. Želja nam je bila da posjetimo i obilježimo lokacije stradanja i ljudske patnje koja nisu dostojno obilježena i priznata. Na taj način da ukažemo na njihovo postojanje i pozovemo ljude iz tih sredina i predstavnike tih lokalnih zajednica da krenu pravednije pristupati tim mjestima stradanja.
Prvi dan, stigli smo u Posavinu, gdje nas u Derventi dočekuje domaćin, ratni vojni invalid i veteran Spasoje Kulaga, koji će nas pratiti u obilasku lokacija na području Dervente i Bosanskog Broda. Općina Derventa je od 3. do 10. mjeseca 1992. godine bila pod kontrolom hrvatskih snaga, HVO-a i HV-a. Za to vrijeme vlasti otvaraju zatočeničke objekte za osobe srpske nacionalnosti sa područja Dervente koje su ostale u gradu ili su zarobljene prilikom sukoba. U planu smo imali nekoliko lokacija, prva od njih je bivše vojno skladište JNA (Jugoslavenske narodne armije), a sada OS BiH (Oružane snage BiH) u mjestu Rabić. Pošto je to još uvijek aktivni vojni objekt, stražarka na kapiji nas, nakon naše molbe da fotografiramo hangare, nekadašnja mjesta zatočenja, upućuje na pretpostavljene. U razgovoru sa njima dobijamo informaciju da je zbog specifičnosti svrhe u koju se danas hangari koriste, gotovo nemoguće dobiti dozvolu za pristup tim objektima i za fotografiranje, čak i da smo podnijeli molbu Ministarstvu odbrane. Ljubazno su nas zamolili da napustimo područje pod njihovom kontrolom, što smo i učinili….
Druga lokacija prema planu je bio Silos u selu Polje. Objekt je nakon rata privatiziran i sadašnja uprava objekta nije kooperativna po pitanju memorijalizacije. Nakon upita na kapiji Silosa smijemo li ući u objekt i fotografirati, portir, uz konsultacije sa šefom obezbjeđenja, nas odlučno odbija i traži od nas da napustimo privatni posjed.
Ali pošto se radi o otvorenom prostoru, odlučujemo se malo udaljiti od kapije i pokušati fotoaparatom uloviti široki kadar objekta. Međutim, ubrzo do nas stiže radnik obezbjeđenja, te nam jako autoritarnim i odlučnim tonom prenosi da se mičemo odatle te da nema fotografiranja, ni rasprave oko toga. Ne želeći ulaziti u konflikte, nastavljamo dalje prema Brodu.
U Brodu smo u planu imali obilježiti lokacije Skladišta GIK(građevinsko industrijski kombinat), Kajak kluba i Tvornice čarapa Bosna. Sve lokacije smo obilježili, uz pokoji znatiželjni pogled. Ipak je situacija tu specifična, gdje u gradu sa srpskom većinom mjesta stradanja srpskog naroda još uvijek nisu obilježena. Nakon obilježavanja trebali smo imati prethodno dogovoreni sastanak sa ljudima iz lokalne zajednice, točnije predsjednikom Boračke organizacije VRS iz Broda, sa namjerom da mu prenesemo ono što radimo, međutim zbog njegove zauzetosti sastanak se nije dogodio.
Nakon aktivnosti u Brodu, u Derventi smo održali sastanak sa predsjednikom Udruženja ratnih zarobljenika opštine Derventa Dragom Kneževićem, koji nam je dao podršku za inicijativu, ali nam i prenio svoja traumatična logoraška iskustva. On nam je također, otkrio i još jedno neobilježeno mjesto stradanja, Osnovnu školu Poljari, koja je tijekom 1992. služila kao mjesto zatočenja osoba srpske nacionalnosti.
Nakon sastanka odlučujemo potražiti Osnovnu školu Poljari. Skrećemo sa glavne ceste i vozimo se makadamom kilometrima kroz opustošena i razrušena naselja, za koja smo kasnije saznali da su sela koja su prije rata bila naseljena Hrvatima. Od silnih srušenih kuća nijedna nas nije podsjećala na školu. Na sreću, dolazimo do mjesnog katoličkog groblja i pred obnovljenom crkvom srećemo osobu koja uređuje dvorište, te nas ona upućuje da se vratimo par kilometara nazad, do zarasle uzvisine. Tu nalazimo pravu džunglu iza koje se krije ruševina OŠ Poljari.
Obilježavamo lokaciju i praćeni nadolazećim mrakom napuštamo je prepuni utisaka.
Drugi dan akcije smo započeli u Zavidovićima gdje nam je pratilac bio Asim Parlić, ratni veteran i umirovljeni časnik/oficir ARBiH. Istraživanjem smo prethodno utvrdili postojanje dva mjesta stradanja na području ove općine, koja su još uvijek neobilježena. Prvo od njih se nalazi na takozvanom “13. kilometru” uz rijeku Gostović, gdje je tijekom rata bio kamp stranih boraca okupljenih u postrojbu El-mudžahedin. U tom kampu su vršena zlostavljanja, egzekucije, te čak dekapitacije zarobljenih pripadnika Vojske Republike Srpske. Lokacija je pusta i samo zujanje pčela iz obližnjih košnica remeti tišinu prirode i našu misiju. Vidljivi su ostaci porušenih objekata koji su se nekada tu nalazili. Šut od betona i cigli je odložen u obližnji potok.
Nakon obilježavanja “13. kilometra” nastavljamo prema Lovačkom domu “Franjo Herljević”, za vrijeme SFRJ izgrađenom da bi ugostio najviše funkcionere vladajuće partije koji su se po pričama tu spuštali čak i helikopterom. U ratu je dobio drugačiju svrhu, tijekom 1992. služio je kao zatočenički objekt VRS-a za osobe bošnjačke nacionalnosti. U njemu su vršena zlostavljanja i premlaćivanja.
Nakon obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u Zavidovićima sastali smo se sa predstavnicima lokalne vlasti, pomoćnikom načelnika za boračko-invalidsku zaštitu Asimom Karajbićem i predsjednikom Općinskog vijeća Zavidovića Redžom Seferovićem. Obojica su nam dala podršku, te nam je predsjednik OV rekao da smo mi za njega heroji, jer se sa svojim djelovanjem zalažemo za bolju budućnost.
Iduća lokacija stradanja koju smo željeli da obilježimo se nalazila na drugom kraju države, te smo krenuli prema njoj. Traumatično Podrinje i Bratunac, u kojem smo odlučili obilježiti lokaciju gradskog stadiona, su nažalost sinonim za zločine i patnju. Stadion u Bratuncu je tijekom proljeća 1992. bio mjesto zatočenja više od 5000 Bošnjaka sa područja Bratunca, koji su na tom mjestu zlostavljani i pljačkani, a prema sudskim navodima, neki od zatočenika su na tom mjestu i ubijeni.
Treći dan akcije bio je rezerviran za “repove” koji su ostali za nama. Naime u prošloj akciji smo imali veliki propust, te smo obilježili pogrešnu zgradu na području Pala. Naknadno smo utvrdili tačnu lokaciju “starog” Doma kulture na Palama, u kojoj su počinjeni ratni zločini, utvrđeni sa više sudskih presuda od strane MKSJ (Međunarodnog kaznenog suda za Jugoslaviju) i domaćih sudova. Grešku smo morali ispraviti, tako da smo ovaj put, pod dobrom dozom straha i adrenalinom, obilježili pravo mjesto stradanja.
Sa akcije dolazimo osnaženi podrškom osoba koje srećemo, ali i umorni i pod dojmom brojnosti mjesta patnje u BiH. Svaki kutak naše zemlje je obilježen nečijom suzom, krvlju i patnjom. Previše takvih mjesta je još uvijek sakriveno ili im je zabranjen pristup, a prema premalo njih se odnosimo pošteno i konstruktivno. Iako do sad imamo obilježenih 38 lokacija širom BiH, osjećamo kao da smo na početku i da preuzimamo odgovornost za nešto što bi cijelo društvo trebalo raditi. Sjećati se.
Aktivnost se nastavlja na društvenim mrežama.
Ovu aktivnost je propratilo i više medija. Izdvajamo neke od linkova: