Kristina Bojanović
Nedavno je Gordana Đurović, nekadašnja ministarka sad već pokojnog resora za evropske integracije, a sadašnja profesorica na Ekonomskom fakultetu i članica Odbora direktora Hipo alpe Adria banke, izjavila da je Crna Gora bila i ostala svetionik regiona. U državi paradoksa, čuda, licemjerja i jednoumlja, kakva je Crna Gora, ovakav stav više nikome ne djeluje kao šala ili pošalica; naprotiv, kad nam zapara uši i oči nešto što ima iole veze sa svjetlošću, samo na tren zastanemo, na sekundu se zamislimo, i više se ne pitamo jesu li ovi ljudi normalni, već jednostavno zdravo za gotovo prihvatimo ispade tog tipa i skoro i da sami počnemo vjerovati u područja imaginarnog, željenog, neistinitog i nesuvislog. A pojam svjetlosti, uzet u svom filozofskom, političkom, društvenom, geografskom značenju često se vezuje za Crnu Goru, što zbog davnošnjeg motiva čojstva i junaštva, što zbog njenih čudesnih prirodnih ljepota, ali posebno zbog i od Njegoševog vremena, kad je on svojom Lučom pokušao ponuditi odgovore na misterije svijeta i čovjeka, ni ne sluteći da će taj motiv savremene političke (i ostale) ovdašnje strukture nedvosmisleno i bez stida vući po prašini ove, ne samo moralno nego i sveobuhvatno uzev, polu-države koju naseljavamo, ali u kojoj ne živimo. Kad sam već kod loze Petrovića, nije zgoreg pomenuti da danas, kad smo fino zagazili u sva ona polja koja tako moćno zvuče – demokratija, ljudska prava, sloboda, ravnopravnost (nažalost, samo nominalno) – mi zapravo nismo mrdnuli iz perioda kralja Nikole. Preciznije rečeno, Gospodara. U to vrijeme su se u njegovom dvoru okupljali predstavnici crnogorskih plemena i zajedno s Gospodarom rješavali bitna pitanja; u to vrijeme je Crna Gora bila dužna stranim silama; u to vrijeme je Srbija slala neke provokacije (dok nam danas već „ozbiljno prijeti“); u to vrijeme se dijelilo ordenje za najbolje ulizivanje Gospodaru i slične „podvige“. Itd., itd.
Naš svetionik, da se ponovo đurovićevski izrazimo, danas bivstvuje kao i onda, samo su se plemena malo „modifikovala“ – sada nisu usko, toponimski, po brdu, selu i prezimenu postavljena – već imamo opštije nazive a ljute neprijatelje, Crnogorce (žargonski: Dukljani, Montenegrini) i Srbe (žargonski: Posrbice, Okupatori), a ordenje je dobilo moderniji izgled. No, Gospodar (naravno, ne Nikola, počivši, neka mu je laka zemlja), uprkos iznenadnom odlasku s gospodarskog trona, a koji je izazvao mnogobrojne infarkte i suze, ostade – i to najsvirepije – da vlada iz sjenke.
Na mjesto Mila Đukanovića došao je mlađahni i živahni Igor Lukšić, koji je, kao i prethodnik mu, sve ostavio bez daha svojom harizmatičnošću, mladošću, posvećenošću, ambicijom, osjećajnošću i svim ostalim epitetima za koje se hvata oduvijek posrnulo crnogorsko društvo. Ono što ga razlikuje od prethodnika je nešto bolji uspjeh tokom školovanja, koje je zaokružio sticanjem titule doktora ekonomskih nauka, te poetski talenat, koji se ovaplotio u zbirci ironičnog naslova, Knjiga smijeha, čije je drugo izdanje objavljeno neposredno nakon što je stupio na tron. Njegovi studentski stihovi, razmišljanja u kojima je vidan uticaj rock muzike (a što mu je donijelo stotine prijatelja na Facebooku), naišli su na oduševljenje ovdašnje javnosti, a glasačko tijelo je pohrlilo da svoje kućne biblioteke obogati primjerkom narečene zbirke, po cijeni od 9,8 eura. I bi Igor. I svi se oduševiše. I zablista Vlada. I odobrovolji se nevladin sektor. I bi kompromis – sa svakim. I bi svjetlost. Pardon, svetionik.
A svetionik nam je nešto u posljednje vrijeme previše zakazao. Ili smo mi zaslijepljeni od radosti i blagostanja, ili otupljeni dugogodišnjim vjerovanjem da neće i ne može biti bolje. Ili, naprosto, naš svetionik, vazda poseban, baca na ljude crne snopove svjetlosti. Hajde onda da i to malo ispitamo, da vidimo što se čini po Montenegru…
Prvi snop: Obasjani dugotrajnom i mukotrpnom propagandom sa svih strana, koja se odnosila na popis stanovništva, sproveden u aprilu, a koja je vrvila od zastrašivanja, ucjena, nestrpljenja, nacionalno-religiozno-jezičkih tirada, potezanja metafizike identiteta, bilborda i reklama od čije bi se kreativnosti i domišljatosti zastidjeli i najveći predstavnici pop-arta itd, nekako smo izvukli žive glave i dočekali dugoželjeni rezultat, koji nas je „iznenadio“ povećanjem broja Crnogoraca i smanjenjem broja Srba u CG. I bi dobro. I bi uspješna misija. I bi olakšanje. Okupatori polako napuštaju ovo sveto mjesto. Tek što to završismo (srećom, bez ljudskih žrtava), „napade“ nas druga „muka“: većinska nacija Crnogorci, a većinski jezik srpski! I bi to idealan prostor i vrijeme da se oglase svi, ponajviše političari. Mučili su se, kukavci, danima kako da naslove već naslovljeni jezik, kako da promijene nepromjenljivo, kako da zabašure sve ono što nas čeka. Siktali su, podgrijavali strasti, urgirali da roditelji ne šalju djecu u školu, opominjali, prijetili, dozivali u pomoć visoke evropske adrese, ujedali se oko adekvatnog interpunkcijskog znaka, no sve uzalud. Mislili smo – otpoče rat, nagrdismo se međusobno. Apokaliptično stanje, jad živi i čemer. Nakon višednevnog ucjenjivanja (o, brzo li se identiteti zaborave), te rigoroznog biranja između kose crte, tirea i tačke-zareza, došlo se do „dubokoumnog“ rješenja: jezik će se zvati crnogorski-srpski, bošnjački, hrvatski. Teško da ćete igdje naići na sličan model. Naravno, bez ikakvog konsultovanja sa stručnjacima iz oblasti lingvistike (koji su tokom tih dana davali izjave medijima, ali kao da nisu) i bez poštovanja volje građana Crne Gore, grupica nadobudnih političara definisa nam jezik. Obasjani, kao i uvijek, imaćemo djecu-poliglote. Građanski orijentisanu, rekoše. Nema udžbenika iz kojeg bi se gorenavedni jezik mogao izučavati, nema tog bukvara koji bi u sebe inkorporirao njegove osnove. Ova neoprostiva obmana, koja je dodatno unijela razdor među prijatelje, komšije, rođake, školarce, (bizarno) se naziva i maternjim – skraćeno, „privatno i korektno“, kako drugi ne bi na prvu loptu saznali „ko smo“. I ne bi logos. Ođe to ne može.
Drugi snop: Obasjani diplomom magistra nauka, koju je prije nekoliko dana stekao direktor Uprave policije, Veselin Veljović, jedna zaista groteskna ličnost, skoro da zaboravismo njegove čuvene izjave povodom nekoliko nedavnih spaljivanja vozila dnevnog lista Vijesti – da su to „izolovani slučajevi“ i da će policija učiniti sve da otkrije počinioce. Naravno, ništa nije učinjeno po tom pitanju, baš kao ni što nije otkriveno ko je prošle godine prijetio urednicima navedenih dnevnih novina. Ni ostali slučajevi ne mrdaju s mrtve tačke. Za ovog čovjeka i njemu nadređene, recimo, organizovani kriminal ne postoji. On samo prođe kroz Crnu Goru, ali se ne zadržava. Sjajno, nema šta. Vazda blagoslovena kraljevina Crna Gora. I bi odbrana magistarskog. I ne bi šanse da publika postavi ijedno pitanje. Ko zna, možda prvi crnogorski policajac, sada već ozbiljan naučnik, napusti policiju, kao prekvalifikovan i u potpunosti se posveti nauci, naravno, uz prethodno dopuštenje Gospodara (ali onog prvog i jedinog kojem se klanja). Pravna sfera bi zasigurno mnogo dobila dolaskom jednog ovakvog stručnjaka, jer poznato je da su predstavnici crnogorske policije, ali bog’me i sudstva, doajeni u toj oblasti, vjerna Justicijina đeca. A propos toga, ne smijemo propustiti da nas obasja i treći snop svjetlosti, koleginica dotičnog pravnika, nekada Vrhovna državna tužiteljka, sada predsjednica Vrhovnog suda, Vesna Medenica. U svom dobro poznatom stilu, bahato i ne trepnuvši, nedavno je novinare nazvala govnarima, nakon što su je propitivali o neefikasnosti sudova i nekim skandaloznim brljotinama koje je napravilo par sudija u Podgorici, a koji još uvijek nisu suspendovani. Prva dama pravosuđa, kako je vole nazvati šaljivdžije, podignutim kažiprstom desne ruke prijetila je nekolicini novinara i izuzetno povišenim tonom ih nazvala nekompetentnim i neznalicama. Suvišno je pominjati da nikakve sankcije nisu preduzete povodom takvog ponašanja i da se sve završilo na par novinskih napisa i TV-priloga. Za neke se čak to nije ni desilo. I bi (to) prst pravde.
Četvrti snop: Prvog oktobra navršilo se dvadeset godina od devetomjesečne opsade grada Dubrovnika koju je započela JNA, u čijem sastavu je najviše bilo vojnika i dobrovoljaca iz Crne Gore i Ministarstva unutrašnjih poslova CG. Ovaj „rat za mir“ je podržala većina tada punoljetnog građanstva, vođena poznatom porukom sa državnog vrha: „Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.” Do danas Crna Gora nije završila proces koji je neophodan za suočavanje sa prošlošću i pokušaj izgradnje trajnog mira na ovim prostorima. Bez zakona o lustraciji, sa fingiranim suđenjima i urušavanjem dostojanstva žrtava i svjedoka, te pokrenutim postupcima koji se završavaju oslobađajućim presudama (kao što je, na primjer, slučaj sa Bukovicom) čini se sve da se zaboravi crnogorska sramota i zamagli suština tadašnjeg/sadašnjeg režima. Ovaj sumorni „jubilej” politička elita, umjesto da obilježi barem sjećanjem na svoja zlodjela, proslavila je koncertom Tereze Kesovije u Crnogorskom narodnom pozorišu; umjetnice iz Dubrovnika, čiju su kuću spalili Crnogorci, a njen veš prodavali na pijaci. Ovaj bizarni koncert, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, samo za odabrane (svega 75 karata je bilo namijenjeno običnim smrtnicima) osvijetlio nam je sjećanja, zaslijepio defileom licemjera, no i ponovo ocrnio obraz. „Prijatelji stari, gdje ste”, pjevušila je Tereza, koja kaza da je oprostila i zaboravila i da moramo krenuti dalje. Ovi „naši” – ništa, ni da se sjete stihova Vita Nikolića, prije dvije decenije napisanih: „A šta tebe čeka, Gospodine Grade, u ovoj noći bratske krvomutnje, dok krvnici mirno svoj posao rade…? Ne daj Bože da se steknu moje slutnje.” I bi poricanje zločinjenja. I bi muzika. Al’ zakaza Gospodar. Njegova prefinjena muzička sklonost je usmjerena i odveć vjerna Slavici Ćukteraš.
Peti snop: Možda svjetlost Crne Gore, možda ljubav prema njoj, njenim sportistima, manekenkama, turističkim atrakcijama, tržnim centrima i ostalim blagodetima učini da zaboravimo na glad. Možda nas lučonosna država, kraljevina, uspije ubijediti da nismo podanici, da su svakodnevni štrajkovi radnika duž cijele CG tek prolazni performansi. Da su njihove noći ispred zgrade Vlade, blokiranja pruge, osvitanja na ulicama, neuzimanje vode i hrane posljedica neiscrpnog smisla za humor. Da nisu slomljeni, zaduženi i rastrgnuti životom koji je izgubio svaki smisao. Da ne mole za ono što su zaradili. Da nisu izmanipulisani i izdani. Da su nevjerovatna povećanja cijena, smanjenja plata i otpuštanja radnika samo posljedica famozne ekonomske krize kroz koju i mi moramo proći. Da prosvjetni radnici nisu najponiženiji sloj društva. Da se zdravstvo raspada jer medicinsko osoblje ne umije da barata modernim uređajima. Da žene ne dobijaju otkaz kad saopšte poslodavcu da su u drugom stanju. Opšti društveni, ekonomski, politički i kulturološki kolaps – a to je već odavno oproban i dobro razvijen način – kontinuirano se zamagljuje nekakvim sporednim stvarima (svojstvenim ljudima koji raspolažu s vrlo malo svijesti, ali su zato uhljebljeni u kič i svakovrsnu površnost i neznanje), kao što su dolasci svjetskih glumačkih i sportskih zvijezda u CG, festivali kojima je cilj da se ljudi dobro najedu i napiju, jedva punoljetna Podgoričanka koja je Berluskonijeva vjerenica, dopada li se predsjedniku Vujanoviću naša himna i autor iste, i slične gnusote. U međuvremenu se zbio jedan skromni studentski protest ispred Skupštine, na kojem je bilo najmanje studenata. Oni su već posebna priča. Da neko ima lošije uslove studiranja, u svakom pogledu, a da više ćuti i manje zna, i da je zadovoljniji sveukupnom stvarnošću – takvo čudo nećete naći na ovome svijetu. Stalno se pitam šta to ovdje treba da se dogodi da se napokon ukine ovaj strah, ova tjeskoba koju ljudi osjećaju, ova muka koju svakodnevno žive, iako često neće da priznaju, ova bijeda koja ih je naučila da je paradajz u frižideru dovoljan za ugodan život, ovo ubjeđenje da im vlast i privatnici daju novac a ne da ga oni sami zarađuju… Kad se područje realnog poistovjećuje sa turskom i indijskom serijom, kad se čini sve da se znanje i duh prognaju iz društva, kad je poremećen svaki odnos sa drugima i samim sobom, kad se raskida suživot, kad se otuđujemo, kad tzv. nezavisni intelektualci i umjetnici, koji sebe nazivaju pacifistima i filantropima, šalju fašističke poruke i pišu tekstove koji vrve od govora mržnje, kad se između građanskog i nacionalističkog stavlja znak jednakosti, kada se povijest razlikuje od jedne do druge TV-stanice, shodno želji urednika, onda je to gotovo bezizlazno stanje, jačine cunamija koji kao od šale može da potopi svetionik.
Istraživanje koje je nedavno sprovedeno pokazalo je da je znatno smanjen procenat građana Crne Gore koji vjeruju u EU i NATO. A baš tih dana Gospodar u zavijenoj formi izreče nekakvu skepsu na račun integracija. Odjednom, ka’ grom iz vedra neba. Zanimljivo, nema šta. Pošto ne treba biti mnogo pametan pa zaključiti da nas tamo ionako ne bi primili, on, biser, požurio da zablista izjavom da možda i ne treba žuriti u tu veliku, srećnu porodicu. Zna Gospodar – ili On ili Evropa. Ovdje – moćan, nedodirljiv, za većinu čak svet; tamo – vjerovatno gdje mu je i mjesto, u neslobodi, na način na koji odredi neki tamošnji Zevs. Za NATO smo pak ozbiljna kandidatkinja – em smo se dokazali u Avganistanu, em smo čak napravili prvi crnogorski pištolj i automatsku pušku. Primjerke je prvi pred kamerama isprobao ministar odbrane, naglasivši da smo se oduvijek dičili oružjem i vješto baratali njime, te da se nada da će pripadnici vojske i policije uspješno koristiti ove savremene modele (!?) Ponijet tim „moćnim“ osjećajem i ponosan što sad i mi imamo čime da pariramo ne samo na tržištu oružja, već i kad se s nekim nađemo licem-u-lice, odnosno oružjem-u-oružje (što je jedna plemenita disciplina), zaboravio je da ispita šta je prije dva mjeseca bilo uzrok stravičnog pada vojnog helikoptera, kojom prilikom su poginula tri pripadnika Vojske CG.
Rado bih vas pozvala u goste, ali se plašim da ne oslijepite. Količina svjetlosti, i u fizičkom i u simboličkom pogledu, koja bi vas ovdje dočekala, izmiče svakoj fizičkoj, astrofizičkoj i filozofskoj teoriji. Ne dâ se opisati. Ona živi i blagodejstvuje. Kao u pjesmi „Oj, svijetla majska zoro.“ Samo odabrani je mogu svakodnevno iskustvovati. A ako se ipak osmjelite da krenete k nama, gledajte samo da niste Srbin, gej, žena, Rom, osoba s invaliditetom, intelektualac. Oni ne prolaze dobro, neki čak ni kao turisti.
Crveno-žutu zastavu u ruke, novi pištolj za pâs, dva slova pride na nepca – pa da čitamo Knjigu smijeha. Jer samo nam smijeh treba pod okriljem svetionika. Ušuškani, uhljebljeni i bezhljebni. I bi svjetlost. Grobna, doduše, ali naša.
Kristina Bojanović