Nikad mi nije bilo važnije ono što ću da kažem, a ne želim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saučešće u vašim očima. Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima nama zajedničko. Ljudi smo, i mislimo isto, naročito kad nam je teško. Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužna čovjeka, i uznemireni zbog zločina. I vas se tiče taj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži.
Ove riječi nakon vijesti o ubistvu svog brata u romanu Meše Selimovića Derviš i smrt, izgovara lik Ahmeda Nurudina.
Najveća je, jer je moja nesreća, izgovora Nail Kajević, uoči 27. godina od stradanja svoga brata Nijazima Kajevića, jednog od dvadeset putnika otetih ubijenih iz voza Lovćen 671 u Štrpcima 27. februara 1993. godine. Po ko zna koji put, neprestano, uporno, punih 27 godina, Nail izgovara ove riječi pred nadležnim institucijama, državnim i lokalnim vlastima, pred odgovornima, izgovara, do danas uzalud.
Zločin se tiče svih nas
Ovog puta to izgovara pred nekim pred kojim je, možda, najmanje očekivao, možda po prvi put. Pred svojom „braćom“, pred mješovitom grupom od tridesetak ratnih veterana pripadnika nekad neprijateljskih vojski, pred ljudima koji ga slušaju, koji su tu da njegovu patnju ali i borbu upoznaju, da saučestvuju u njegovoj boli.
Bivši pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Hrvatske Vojske (HV), Vojske Republike Srpske (VRS), Vojske Jugoslavije (VJ) i Jugoslovenske narodne armije (JNA) skupa sa aktivistima Centra za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd, su na poziv Opštine učestvovali na komemoraciji u Prijepolju. Odali počast ubijenim otetim iz voza u Štrpcima, iskazali solidarnost i podršku porodicama ubijenih te pozvali na procesuiranje odgovornih i pronalaženje posmrtnih ostataka žrtava.
Zašto? Zato što nevinost ne može niti smije da bude nacionalno obojena, da ima politički prizvuk ili vjerski kontekst, zar ona nije samo ljudska, a time i nadnacionalna i nadpolitička i nadvjerska. Zato što, iako bi zločin najviše trebalo da se tiče onih koji ćute, koji ne gledaju u oči, nespremnih za saučestvovanje, onih nadležnih, on se tiče i porodica stradalih, i političara i vjerskih lidera, i ratnih veterana, tiče se svih nas.
Zidovi ćutnje
Ratni veterani su prisustvovali komemorativnoj akademiji „Štrpci bez mezara“, učestvovali u mimohodu ćutnje koji je uslijedio, te položili vijenac na spomen kompleks u Šaranpovu pokraj starog mosta na rijeci Lim‚ u Prijepolju.
Niti na komemorativnoj akademiji, niti među govorima pokraj spomenika stradalima, za Naila i ostale članove porodica stradalih nije bilo mjesta. Svi oni, kao i njihove priče i borba su ostali nevidljivi, skrajnuti, tek onako usput, s dužnim poštovanjem, pomenuti. Nema ih ni među organizatorima komemoracije, niti ih je, kako smo saznali, iko pitao kako bi oni željeli da komemoracija njihovim najbližima izgleda. Prvi zid ćutnje!
Članovi porodica žrtava su pogođeni diskriminatorskim Zakonom Republike Srbije koji im samo zbog toga što su stradali van teritorije Srbije, iako su bili njeni građani, uskraćuje pravo na dobijanje statusa civilnih žrtava rata i samim tim i simbolične nadoknade članovima njihovih porodica u vidu mjesečnih novčanih primanja i socijalne podrške. Drugi zid ćutnje!
Žrtve zločina u Štrpcima i članovi njihovih porodica su nevidljivi i u većem djelu politika i praksi sjećanja u Republici Srbiji. Dok lokalni zvaničnici učestvuju u organizaciji komemoracija i drže govore na obilježavanju godišnjica otmice (Prijepolje je jedan od rijetkih pozitivnih primjera kako se opština odnosi prema žrtvama koje ne dolaze iz srpske etničke zajednice), one i dalje ostaju nevidljive u praksama memorijalizacije na državnom nivou. Ove se dominantno fokusiraju isključivo na srpske žrtve i glorifikuju ulogu srpske vojske, kao i osuđene i neosuđene ratne zločince. Treći zid ćutnje!
Commemoration
Pojam komemoracija potiče je iz latinskog jezika od riječi commemoration i označava spomen, sjećanje. Na komemoracijima se obično govori o životu pokojnika, njegovom radu i zaslugama. Stradali iz voza u Štrpcima su živjeli uobičajen život, ispunjen običnim problemima, putovanjima, brigama i poslovima, jednakim ili različitim htijenjima i nadanjima, te time i jesu jedanki kao i svi mi. Na dan kada ih se sjećamo nije bilo mjesta za njihove obične priče, za „obične“ ljude i njihove živote tako nalik životima onih „drugih“, tako nalik našim životima, tako nalik nama.
Životne priče stradalih nisu manje važne od političkih pretenzija tako jasno artikulisanih na komemorativnoj akademiji. Njihov tragičan kraj nije manje važan od rezultata predstojećih izbora, baš kao što borba njihovih porodica da se istina sazna i osude nalogodavci nije manje važna od rata političkih i vjerskih prvaka i aktivista, jedinih govornika na komemorativnoj akademiji. Saučestvovanje u bolu koje žele vidjeti članovi porodica stradalih u našim očima, vrednije je od pozivanja na zbijanje stranačkih, nacionalnih ili vjerskih redova. To saučestvovanje u bolu predstavlja veće olakšanje od pukog prozivanja na komemoracijama. Borba da se posmrtni ostaci njihovih najmilijih pronađu svetija je od pozivanja na Božiju pravdu, sa mikrofona. Želja za objavljivanjem kompletne istine ovog zločina predstavlja veće pravo i obavezu i bolji je i veći zalog za budućnost, nego osuda i prokletstvo koje će zločince, baš kao i njihove potomke proganjati. Na dan sjećanja na njih glas članova njihovih porodica ili riječ o njima trebala se najjasnije i najglasnije čuti.
Dokument ljudskosti
Pripadnici paravojne formacije „Osvetnici“, predvođeni Milanom Lukićem, iz voza 671 su oteli dvadeset putnika nesrpske nacionalnosti, građana tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, koje su potom ubili kod Višegradske Banje, na teritoriji Bosne i Hercegovine (BiH). Ubijeni su bili građani Prijepolja, Bijelog Polja, Beograda i Podgorice. Najstarija žrtva imala je 59, a najmlađa 16 godina. Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve, dok se za ostalim i dalje traga. Iako je (samo) dvoje direktnih izvršilaca osuđeno, još se ne znaju imena onih koji su naredili i organizovali ovaj zločin.
Među žrtvama je bio i Tomo Buzov, čovjek koji je jedini, prema svjedočenjima, digao glas, usprotivio se nasilju, pokušao spriječiti odvođenje ljudi iz voza i za to platio glavom. Njegova reakcija, njegov ljudski čin u vremenu bezumlja i neljudskosti trebalo bi da predstavlja trajni dokument junaštva, dokument ljudskosti i dokument nade.
Dokument ljudskosti je i Nailova borba koji bez ijedne riječi netrpeljivosti ili nestrpljenja traži da se zločinci kazne, a posmrtni ostaci i njegovog brata i ostalih nedužno stradalih pronađu i dostojno čovjeku sahrane. Ovo zahtijevaju i pripadnici mješovite grupe ratnih veterana. Oni apeluju da se posmrtni ostaci pronađu i dostojno sahrane, da se zločinci procesuiraju, da rane počnu da zarastaju. Svojim zajedničkim učestvovanjem na komemoracijama pokazuju da strah i nevjerica mogu da jenjavaju, da mržnja gasne, a da se međusobno poštovanje i zajednički život polako skida sa aparata za preživljavanje.
Spomenik odgovornosti
U Prijepolju, pored starog mosta na Limu, opštinske vlasti su 2009. otkrile spomen obilježje žrtvama otmice. Na spomeniku je ispisana poruka: „Ko u ovoj zemlji zaboravi 27. februar 1993. i stanicu Štrpci odustao je od budućnosti“.
Hvala Nailu što je iskustvo svoje borbe i svoje porodice podijelio ljudski sa nama i što nam je pokazao kakva komemoracija može da bude. Hvala mu na odgovornosti i na tome što nije odustao od budućnosti. Hvala i Nailu i grupi ratnih veterana na tome što su nam pokazali da teret zločina i patnje, obavezu saučestvovanja u tuđem bolu i odgovornost pred onima koji dolaze za nama, možemo lakše da nosimo zajedno.
Nail mržnju ne zagovara. U njegovim riječima nema poziva na osvetu ili oprez, njegove poruke nisu niti mobilizatorske, niti obeshrabrujuće, ne proziva, niti upozorava „one druge“ i njihove potomke. Samo traži pravdu i tijelo svog ubijenog brata, baš kao i Ahmed Nurudin:
Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav.
Fotogalerija je dostupna OVDJE
Najave u medijima:
glaszapadnesrbije.rs ppmedia.rs gradprijepolje.com danas.rs vesti.rs in4s.net
Izvještaji u medijima:
prijepolje.online
impulsportal.net