Politički i društveni konteksti u kojima delujemo

septembar/rujan 2022. – septembar/rujan 2023.

 

Bosna i Hercegovina: Rata neće biti. Živio rat

Dok se u svijetu nakon novogodišnjih praznika građanstvo, sitih trbuha i ispražnjenih novčanika polako vraća svakodnevnici i normalnom životu uz pokoju postprazničnu depresiju, stanovnici i stanovnice Bosne i Hercegovine, permanentno praznih novčanika tradicionalno čekaju novu inflaciju, masovno poskupljenje osnovnih životnih namirnica i snižavanje životnog standarda, te proslavu devetog januara. Ovaj datum u mnogočemu odredi tok političkih događaja u narednim mjesecima. Jer, jaka Republika Srpska je poziv na buđenje nacionalne svijesti i ostala dva najbrojnija naroda u BiH, što mejnstrim medijima daje povod da kreiraju situaciju kao da će sutra rat. Iako rata neće biti.

Svaki deveti januar

Proslava Dana Republike Srpske kakvog danas imamo počela je 2014. u godini prve ruske invazije na Ukrajinu, te vidovdanskog okupljanja srpske političke, crkvene i intelektualne elite u Višegradu ujedinjene oko ideje Memoranduma. No, ovog devetog januara politički dužnosnici su otišle korak dalje, pa centralna proslava nije bila u Banjaluci kako je to do sada bivalo, nego u Istočnom Sarajevu. Kao prst u oko građanima i građankama Sarajeva koji su pod opsadom proveli 1425 dana upravo zbog ideja koje su se izrodile i tog 9. januara 1992. godine. Na ulicama ovog grada bila je razvijena i srpska trobojka duga 527 metara. Tih dana je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik odlikovao niz ličnosti iz političkog, vjerskog, kulturnog i sportskog života Srpske i Srbije. Među prvoodlikovanim su bili Vladimir Vladimirovič Putin i Patrijarh Porfrije. Iako su i sa jedne i sa druge strane entitetske granice svjesni opasnosti ovih poteza, osuda nije bila dovoljno jaka, niti je ovaj čin polučio bilo kakve sankcije koje bi upućivale na to da je Bosna i Hercegovina jedinstvena, sekularna država koja želi da raskine sa politikama podjele i guranja u ćorsokak.

Izbori k’o izbori

Nakon posljednjih Opštih izbora u Bosni i Hercegovini 2022. godine, početkom ove godine je trebalo formirati vlast. Iako je u entitetu Republika Srpska stanje nepromijenjeno, SNSD je ubjedljivo ostao na svim pozicijama, uz ponovne sumnje da se radilo o izbornim krađama, ali bez sankcija., U Federaciji BiH matematika formiranja vlasti se okrenula protiv SDA. I koalicijom u Kantonu Sarajevo, stranke „Osmorke“ okupljene oko SDP-a na višim nivoima su pristupile sistematičnoj eliminaciji SDA i njenog satelita DF-a iz vlasti. Međutim, „Osmorka“  se na kantonalnom nivou raspala na dva bloka prije preuzimanja teškog bremena koje je bilo pred njima. Ostala je oslabljena „Trojka“, SDP, NS i NiP. I sama „Trojka“ je pod tenzijama podjela, zbog NiP-a, koji je fundamentlano desna stranka i često opstruira mnoge procese, ugnjetava ljudska prava i podržava koruptivne radnje.

Na Federalnom nivou „Osmorka“ sa HDZ-om je ostala, sa lošim kadriranjem koje je prednost dalo partijskim namještenicima, ministrima koji su optuženi za nasilje u porodici i različite kriminalne radnje, unutarkoalicijskim trgovanjem, ustupcima, ogromnom dozom populizma i stalnim prozivkama i prebacivanjem odgovornosti. Preuzimanje velikog broja institucija na Federalnom i državnom nivou je bilo ishitreno, postojeći kriminal još nije u dovoljnoj mjeri sankcionisan, kapitalni projekti su na čekanju i sve to budi gnjev kod glasača, koji kod onih „patriotski nastrojenih“ prelazi u histeriju.

Ugnjetavanje ljudskih prava za pravedniju BiH

Bosna i Hercegovina je krajem prošle godine dobila kandidatski status za Evropsku Uniju. Osim svega drugog na šta se obavezala, a tiče se transparentnijih i efektivnijih politika, socijalne i ekonomske pravde itd., to podrazumijeva i jednu novu razinu poštovanja ljudskih prava i novinarskih sloboda. Međutim, očita je regresija po ovom pitanju. Početkom marta predsjednik Republike Srpske je najavio kriminalizaciju klevete, što se i desilo u avgustu izmjenom Krivičnog zakonika RS, te je kleveta postala krivično djelo nakon što je 22 godine bila dekriminalozovana, uprkos protivljenju međunarodnih organizacija, organizacija civilnog društva i medija. Svemu ovome je prethodilo lijepljenje etiketa novinarima i novinarkama da su strani plaćenici_e i da ruše sistem i Republiku Srpsku, što je rezultovalo napadom na nekoliko novinara_ki u Banjaluci. Napad u Banjaluci se desio i na LGBTIQ+ aktiviste_tkinje nakon što im je policija zabranila događaj, a oni otišli na sigurno mjesto, odakle su posredstvom policijskih snaga isporučeni huliganima. Do ovoga su dovela i medijska spinovanja prorežimskih medija, u čijem centru su bili Milorad Dodik i Draško Stanivuković, koji su se zalagali za patrijarhat i tradicionalnu porodicu, nagovještavajući potencijalne zakone koji će zabraniti pristup LGBTIQ+ osobama obrazovnim institucijama, ali i zakon koji će kontrolisati novac koji nevladine organizacije i nezavisni mediji prime od stranih organizacija, iako je i Vlada korisnik tih sredstava.

Osim toga, građanima i građankama Bosne i Hercegovine se prošle i ove godine suspenduju osnovna ljudska prava na vodu, zrak i zemljište. Sve više je nelegalnih iskopavanja šljunka u koritima rijeka koja vrše privatne firme bliske strukturama moći, a nastavljaju se i geološka istraživanja koja treba da otkriju litijum, srebro, zlato i druge metale koji se mogu eksploatisati i izvoziti, a dostižu visoku tržišnu vrijednost.

Schmidt ne treba nikome

Iako je Christian Schmidt na mjesto Visokog predstavnika u BiH došao 2021. godine i već tada je počela debata u BiH i zemljama regiona o legalnosti i legitimnosti njegovog imenovanja, te tvrdnje da je “nelegitiman” ili “lažni“ i “nelegalno izabran” jer ga nije imenovalo Vijeće sigurnosti UN-a. Ova priča se aktualizirala prije i nakon izbora u oktobru prošle godine, nakon što je Schmidt izmijenio Izborni zakon, što SDA vidi kao glavni uzrok za gubitak vlasti na Federalnom nivou. Od tada je Schmidt nepoželjan i za Srbe i za Bošnjake. U aprilu su nezadovoljni građani, predvođeni strankom SDA i njenim satelitima protestvovali ispred zgrade OHR-a, upozoravajući da su namjere Christiana Schmidta diskriminatorne, antidemokratske i na štetu države Bosne i Hercegovine. Ovome su prethodila i hapšenja niza SDA i koalicionih dužnosnika koji su u prethodnim mandatima obavljali važne političke funkcije. Milorad Dodik ide korak dalje i Visokom predstavniku želi zabraniti ulazak na teritoriju RS-a, što je protiv Ustava, a u julu je podnio krivičnu prijavu protiv Schmidta, jer se, kako je navedeno, neovlašteno bavi poslovima Visokog predstavnika. Tada je prijavio i direktora Službenog lista BiH, Dragana Prusinu, jer je ovaj omogućio objavljivanje njegovih odluka.

Komemoracije za nove majorizacije

Od završetka rata do danas vlast u BiH se prema komemorativnim praksama oduvijek odnosila nedobronamjerno i populistički, s idejom da se produbljuju tenzije i jaz među narodima i nekadašnjim zaraćenim stranama. Gotovo svaki dnevnik na nacionalnoj frekvenciji počinje komemoracijom u nekom mjestu, odakle se šalju poruke da ćemo, ako se to ponovo, sljedeći put biti jači i spremniji i osvetiti ove žrtve.  Samo pojedinci s margine komemoriraju žrtve onako kako priliči, šaljući poruke nezaborava, oprosta i pomirenja. Ove godine su vlasti otišle i korak dalje kada su u pitanju komemoracije, a primjer za to su standardne komemoracije u Donjoj Gradini  gdje se svake godine  manipuliše brojem žrtava i stvara se dojam da su u Jasenovcu stradali samo Srbi, bez Jevreja, Roma, antifašista i ostalih. Bilo je još nekoliko događaja koji bude sram i nelagodu.

Komemoracija ubijenoj djeci Sarajeva 5. maja, povodom Dana sjećanja na ubijenu djecu opkoljenog Sarajeva 1992-1995,  bila je nemušti performans na kojem nije pročitano niti jedno ime  ubijene djece. U Sarajevu je skarednim kartonskim instalacijama u obliku dječijih silueta obilježeno i stradanje ubijene djece u Prijedoru. Instalacija je trajala do prve kiše, a postavio ju je sporni AntiDayton pokret, samo malo ranije odlikovan „Zlatnikom grada Sarajeva“. Uvažena je i inicijativa ovog pokreta za podizanje velikog bijelog platna na Vijećnicu, u znak sjećanja na žrtve Prijedora, no nakon kritika javnosti to nije realizovano. Nažalost, naredne godine ovo neće biti moguće, budući da je Gradsko vijeće Grada Sarajevo, nakon što na Dan povorke ponosa u Sarajevu nije dozvoljena projekcija zastave duginih boja, izglasalo zabranu svih projekcija osim onih koje su, kako je zaključeno od posebne važnosti. Projekcije mogu za datum koji su važni za grad Sarajevo kao i u znak sjećanja na žrtve Prijedora i Srebrenice – time je uspostavljena i pravno kodificirana hijerarhija žrtava čak i unutar jednog naroda.

U kontekstu komemorativnih praksi to znači da su neke žrtve vrjednije jer su iz Sarajeva, život su dale za Sarajevo i njihova imena će moći biti projicirana na Vijećnicu, za razliku od žrtava iz Prijedora, Zvornika, Foče, itd.

Još jedna u nizu zlonamjernih komemoracija koja je imala političko-revizionističku namjeru koja je trebala samo da pobudi najniže emocije, uz amputiranu svaku dobronamjernu ideju o sjećanju na stradanje, bila je za žrtve Oluje, u Prijedoru. Gradu u kojem je ubijeno 3176 nesrba i u kojem je otkrivena najveća masovna grobnica iz posljednjeg rata. I dok su političke elite preko Save u Prijedoru pravile ekspozituru stradanja i boli srpskog naroda u Hrvatskoj, ne dotičući se konteksta i političkih odluka koje su uticale na to, niti sramnog odnosa Srbije prema izbjeglicama koje su tada morale napustiti svoje domove, u Hrvatskoj, u središtu Otočca i obližnjem selu Doljani gradske vlasti Otočca i Srpsko narodno vijeće zajedno su komemorirali stradanje hrvatskih branitelja i srpskih civila za vrijeme i nakon akcije Oluja, šaljući poruku o važnosti međusobnog poštovanja stradanja i žrtava, bez obzira na njihovu nacionalnost.

Žene su naše vlasništvo. Živjele žene

Bosanskohercegovačko društvo je duboko patrijarhalno i tradiconalno, sa otvorenim ratnim ranama i enormnom količinom legalnog i nelegalnog oružja. Sve ovo je idealan preduslov za nasilje, pogotovu kada se tome dodaju siromaštvo i drugi socijalni parametri. Savremeno bh. društvo nasilje u porodici i dalje smatra kao privatnu stvar i okreće glavu od njega. U Bosni i Hercegovini je od početka godine stradalo najmanje deset žena od femicida. Službena statistika ne postoji, niti kvalifikacija, ali medijski natpisi ukazuju na ovaj broj. Slučaj iz Gradačca u kojem je ubica na društvenim mrežama prenosio femicid nad svojom suprugom je dodatno otvorio pitanje koliko je maligno bh. društvo, ko su ljudi koji su to gledali i podržavajuće reagovali na to. Kazne za nasilje i ubistvo su i dalje preblage i ne postoji u društvu konsenzus oko toga da je nasilje nešto što je nedopustivo. Čak i ako bi se femicid uveo u krivični zakonik, zbog needuciranosti i tromosti sistema, postoji mogućnost da se ne bi tretirao tako.

Protesti na granici

Zbog neustavne odluke da se ne objavljuju odluke visokog predstavnika u BiH Christian Schmidta,   protiv predsjednika RS i direktora Službenog glasnika RS Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu, koja je rezultirala protestima širom entiteta Republika Srpska, na entitetskim granicama, jer protest nije dozvoljen ispred Suda BiH. Kao i svake godine, Milorad Dodik različitim performansom prebrojava potencijalno glasačko tijelo i simpatizere. Ako nije referendum za odcjepljenje, onda su to protesti na granici, jer u Sarajevo mogli nisu. Zvanično Sarajevo je ovim napravilo ogroman propust i produbljenje novog međuentitetskog jaza koji očito odgovara i jednima i drugima, jer da su Dodikove pristaše došle ispred Suda BiH, dale bi legitimitet toj instituciji i čitavoj BiH koju ne priznaju. Ovako imamo novu separaciju i jačanje nacionalnog bića, što očito, odgovara svima.

I Kovačević je protiv BiH

Slaven Kovačević, savjetnik člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željka Komšića, za kojeg Hrvati tvrde da je izabran uglavnom glasovima bošnjčkog biračkog tijela, tužio je Bosnu i Hercegovinu Evropskom suda za ljudska prava u Strazburu, a zaključak presude je da se Predsjedništva BiH moraju birati na području cijele države, a ne iz entiteta, da je Predsjedništvo BiH – jedna izborna jedinica, te Dom naroda PSBiH – jedna izborna jedinica, bez entiteta. Šanse za provođenje ove persuade su minimalne, polovina građana BiH, prvenstveno nebošnjaka, ima strah da bi ukidanjem svih etničkih i(li) entitertskih mehanizama bili dovedeni u situaciju da budu manjina, a biti manjina, iz našeg povijesnog iskustva, znači biti diskirminisan. Istovremeno, etnički i(li) entitetski mehanizmi nesumnjivo također diskirminiraju one koji se ne izjašnjavaju etnički ili se izjašnjavaju ali nisu Bošnjaci, Srbi ili Hrvati ili pak jesu Bošnjaci i Hrvati ali žive u RS-u, odnosno Srbi u FBiH. Izostaje bilo kakav smislen dijalog i otvaranje procesa koji bi uvažaio sve strahove.

Depopulacija i stagnacija. Rata biti neće

Deset je godina od prvog i posljednjeg popisa stanovništva u BiH. Za deceniju, iz zemlje se odselilo gotovo pola miliona radno sposobnog stanovništva. Popis je već tada osim niza nevažnih statističkih detalja pokazao koliko koga ima, te da je 97% stanovništva naše zemlje religiozno. Deset godina nakon popisa, kote za upis u škole i fakultete nisu popunjene ni polovično, mladi na dnevnoj bazi autobusima napuštaju državu, ne samo zbog nemogućnosti pronalaska posla, nego iz opšteg stanja beznađa, korupcije i besperspektivnosti. Penzije se isplaćuju iz kredita, jer penzioni fond nema ko da puni. Svako malo se putem humanitarnih brojeva sakuplja novac za liječenje nekoga, a vrlo često nema važnih lijekova, citostatika i sl. Esencijane liste koje bi građanima i građankama obezbijedile besplatne lijekove sve su kraće. Socijalna davanja su rijetka i minimalna, uglavnom pred izbore i predstavljena tako da političke elite, jer su dobronamjerne, to dijele građanstvu.

Aktivisti i aktivistkinje su umorni, često rade posao koji bi trebale institucije i gotovo su jedini korektiv zbilji u kojoj živimo, jer se opozicija stapa sa politikama na vrhu.

Iako je SDA, najveća nacionalistička stranka, skinuta sa federalne vlasti, nacionalizam buja. Neke političke opcije koje se predstavljaju za prograđanske daleko su rigidnije i opasnije. Klerikalizacija politike i javnog života je sve veća. U entitetu Republika Srpska, opozicija, koja je formativno desna trenutno ima manje rigidne politike od onih koje su na vlasti. I jedni i drugi i treći žive u prošlosti, sputavajući nadu za budućnost i po potrebi zveckaju oružjem pod izgovorom da se štite od onih drugih, što drugima daje legitimitet da to isto učine i tako se nacionalizam perpetuira i buja. Poratno stanje, sa svim svojim strahovima, nemogućnostima i opštom apatijom i obespravljenošću permanentno traje. No, rata biti neće.

Vanja Šunjić

Hrvatska: Država, selo, grad

Kada je 1.7.2013. godine Republika Hrvatska ušla u Europsku Uniju malo tko je mogao predvidjeti kako će život i društvo izgledati za deset godina. Velika očekivanja većeg dijela stanovništva kao i najcrnje slutnje euroskeptičnog dijela populacije podsjećaju nas kako se kolo povijesne sreće stalno vrti i kako zapravo nikad ne znamo što nas čeka. Danas, nakon deset godina članstva u Europskoj uniji i nakon što s određene distance možemo sagledati ono što se Hrvatskoj dogodilo, možemo reći da u 2023. Hrvatska definitivno diše i izgleda drugačije.

Bijeg s periferije

 Ulaskom u novu 2023.g. Hrvatska je došla do posljednje faze integracijskog crescenda. Naime, ulaskom u Schengen i uklanjanjem granica prema Sloveniji i Mađarskoj Hrvatska je ušla u društvo europskih država koje ne dijeli granica. Ta ideja, sadržana u samom srcu stvaranja Europske Unije predstavlja vrhunac njenog mirotvornog koncepta te jedan od najvećih benefita članstva u Uniji. U Hrvatskom slučaju ona znači da od Zagreba do Berlina ili Varšave više ne postoje fizičke granice koje ograničavaju putovanje i promet. Za Hrvatsku to također znači da je njena granična linija prema Srbiji, BiH i Crnoj Gori vanjska granica Schengena i EU te da postaje puno teže propusna i tvrđa što velikoj većini ljudi, koji još uvijek nose teret obiteljskih i drugih veza s drugim državama bivše Jugoslavije stvara poteškoće i probleme. Trenutno će u Hrvatsku, preko takve granice lakše ući kilogram kokaina nego livanjski sir jer je, jelte, ovo drugo puno veća ugroza postojanju EU. A i kazne su tu negdje. Štoviše, uskoro je najavljeno uvođenje elektronskog sustava koji će obvezati osobe koje nisu državljani EU, na plaćanje naknade od sedam eura i najavu ulaska u EU prilikom svakog potencijalnog prelaska granice. Bedem Europa, antemurale christianitatis brani se na Savi, Izačiću i Dinari a svaki uljez/nedržavljanin EU mora platiti za ulazak sedam eura i najaviti se ako slučajno želi pokvasiti noge ili pojesti štrukle u Lijepoj našoj. Koliko tek mora žrtvovat ako želi raditi i pronaći bolju budućnosti?!

Hrvatska je početkom godine uputila posljednji pozdrav i jednom od temeljnih simbola državnosti. Hrvatsku kunu je zamijenio euro. Hrvatsko obilježje inkorporirano je simbolom Nikole Tesle u zajednicu europskih država putem zajedničke kovanice od jednog eura. Naravno, ni to nije prošlo nezapaženo, kako s ove strane, tako i preko vanjske granice EU obzirom kako je i Tesla na kovanici bio svojevrsni prst u oko drugima koji također svojataju Nikolu Teslu, tj. istočnim susjedima što je, naravno, u Hrvatskoj dočekano sa velikim odobravanjem. Kako kažu, nek smo mi prvi stavili Teslu, samo da oni ne mogu. Vidjet ćemo kakav nas scenarij čeka u trenutku kad se novčanica od 100 dinara bude pretvarala bude transformirala u 1 euro.

Iako su ulazak u Schengen i uvođenje eura predstavljali finalnu fazu integracije Hrvatske u EU te formalno pomjeranje Hrvatske prema središtu EU i zapadnoj Europi što je predstavljalo svojevrsno ostvarenje zacrtanih nacionalnih ciljeva, ipak je Hrvatska duboko povezana i upućena ka nečemu što su zapadnjaci nazvali Zapadni Balkan te je usprkos svojim željama za bijegom iz tog društva još uvijek jednom nogom u plitkoj zajedničkoj bari malih perifernih država.

Humano preseljenje

Dekada članstva u EU omogućila je Hrvatskoj osim humanog preseljenja 10% stanovništva u Irsku, Njemačku i druge prosperitetnije države i malo manje humano preseljenje i doseljenje ljudi koji su spremni doći u Hrvatsku i za manje love raditi one poslove s kojih i zbog kojih su domaći otišli i koje domaći zapravo ne žele raditi. Scenarij o organiziranom dolasku desetina tisuća Nepalaca  teško da je se mogao zamisliti u trenutku ostvarenja državotvornih snova tijekom devedesetih. Tada su politike humanog preseljenja bile dio službenih i neslužbenih politika te su prazni prostori s kojih su pobjegli hrvatski i krajiški Srbi punjeni Hrvatima koji su pobjegli iz BiH. Iako je pojava dolaska radnika sa područja indijskog potkontinenta više vezana uz urbanija područja, posebice Zagreb i okolicu, nije nimalo neobično u Korenici ili Udbini, sresti grupu građevinskih radnika ili dostavljača koji ne izgledaju baš kao da su sišli s obronaka Plješevice, već se više čini kao da su ispali direktno iz bolivudskog filma.

Bilo kako bilo, “nacionalni romantik snuje, a ekonomska integracija određuje” pa se procjenjuje da trenutno u Hrvatskoj živi i radi oko 200 tisuća stranih radnika koji su mahom koncentrirani u urbanijim sredinama. Državni zavod za statistiku kaže kako je samo u 2022. godini izdano 124.000 radnih dozvola. Ta brojka nam govori da se u proteklih desetak godina odvila ogromna populacijska promjena koja se očitovala u odlasku oko 10% od ukupnog broja domicilnih stanovnika i dolasku 6-8% od ukupnog broja stranih radnika koji su još uvijek prvenstveno radnici iz zemalja sa kojima Hrvatska dijeli zajedničku bivšu državu i plitku zajedničku perifernu baru, ali i sve više radnici iz Nepala, Indije, Bangladeša itd. a koji su zaposleni na najnepopularnijim radnim mjestima (dostave, građevina, a sve više i trgovina).

Na medijskoj površini je još uvijek prisutna velika drama zbog odlaska Hrvata, kako kažu, ”odoše nam mladi”, ali pitanje je dana kad će zbog manjka integracijskih politika, nedostatka razumijevanja i nedovoljno razvijene političke kulture, medijsku površinu preplaviti problematika doseljavanja tamnoputijih radnika i plač zbog istiskivanja i ugroženosti “poštenog domaćeg čovika”.

Znajući mehanizme na kojima počiva “pošteni domaći čovik” ostaje nam samo da sa strepnjom promatramo kako će izgledati integracija i društveni život sve većeg broja stranih radnika koji dolaze i koji će i u budućnosti dolaziti obzirom kako novac ne pita odakle si, nego koliko možeš raditi.

Iako je granica prema BiH i Srbiji sve tvrđa i nasilnija, te iako se na vanjskoj granici Europske unije brani sama “tvrđava Europa” putem nasilnih pushbackova nesretnika zarobljenih u BiH, paradoksalno, ipak je baš iz razloga ulaska Hrvatske u EU i neumoljivog mehanizma zajedničkog tržišta ljudi i kapitala broj ljudi koji dolaze u Hrvatsku iz trećih zemalja s ciljem pronalaska sreće i boljih prilika eksponencijalno porastao.

Uzalud vam trud svirači – rekao bi svježe raspadnuti zagrebački bend koji trenutno egzistira u dva oblika.

Superizborna godina

Politički odnosi u Hrvatskoj u proteklom periodu obilježeni su relativnom stabilnošću i srednjestrujaškim tihim tokom koji gura briselizirani HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem. Osim minornih prepucavanja koja inicira i zakuhava reality show voditelj u ulozi predsjednika Republike, zapravo se nije događalo ništa vrijedno spomena, a što bi označavalo neki potencijalni veliki preokret i promjenu u Hrvatskoj. Valjda je to tako kad se centar odlučivanja pomjeri u birokratizirani Bruxelles, smanji ti se maksimalno prostor za isticanje, galamu, a posebice za dizanje prašine i pravljenje reality showa od države. Naravno, dragi vođa je pronašao zaobilazni put za podizanje tenzija i privlačenje pažnje tako da medijski prostor puni posredno preko susjeda, igrajući se posebice sudbinom BiH i složenim odnosima u njoj. Također, nije mu manjkalo nespretnih i malicioznih izjavama o ženama manjinama i onima koji nisu u poziciji moći u društvu.

Tiha nada liberalne i progresivne Hrvatske, pretvorio se u najgoru noćnu moru s velikim potencijalom reizbora, upravo zbog toga.

Iduća godina je superizborna, Hrvatsku iščekuju europski, predsjednički i opći/parlamentarni izbori. Kampanje su već u pripremi, kandidatske liste se slažu i plaćaju se PR agencije da smisle koje su to teme na koje se može pomjeriti fokus javnosti kako bi se osigurala izborna pobjeda.

Teško se možemo nadati kako će inflacija koja jede naše plaće i onemogućava nam da živimo životom dostojnim “radnika, Hrvata i državljanina EU” biti popularna tema. Možemo se jedino nadati kako se kampanje neće bazirati na starim strastima i temama koje su nam tradicionalno uspaljivačke i na kojima su se ranije dobivali izbori. Pomjeranje odlučivanja s periferije donekle je spriječilo ustaše i partizane kao i novije aktere iz posljednjeg rata da imaju toliku izbornu mobilizacijsku snagu koju su imali ranije te nam daje nadu da će se budući  izbori i kampanje voditi oko onih stvari koje su nam životno bitnije. Kako kažu, da se ostavimo prošlosti napokon.

Idući opći/parlamentarni izbori će se voditi po novim pravilima o izbornim jedinicama nakon što je Ustavni sud, prethodne odredbe proglasio neustavnim zbog različite vrijednosti pojedinačnog glasa. Tako smo s novim izmjenama dobili i neke zanimljive mamutske izborne jedinice koje su, makar formalno ustavne i osiguravaju približnu jednakost jačine glasa, ipak neobične i govore da tu baš i nije sve kako valja posloženo. Oporba kaže da su jedinice formirane tako da osiguraju o(p)stanak HDZ-a, a vlast kaže kako nisu imali puno prostora obzirom na ustavne i zakonske odredbe o izbornim jedinicama.

Bilo kako bilo, glasač snuje, a vlast određuje, ispred nas je zanimljiva godina.

Dalmir Mišković

Srbija: Srbija protiv nasilja

Svi koji živimo u Srbiji znamo tačno gde smo bili i šta smo radili u jutro 3. maja 2023. godine. Bila je sreda, prvi radni dan posle prvomajskih praznika. Hladnjikavo, ali sunčano vreme, tipično za početak maja. Tipični roditelji ustali su tog jutra, spremili doručak, kratko upozorili decu da ne zakasne u školu. Oni su požurili na posao.

Kod prve jutarnje kafe krenule su vesti da se nižu.

Prvo su objavili da je bila pucnjava u školi u centru Beograda. Centar Beograda je velik, u njemu žive stotine hiljada ljudi i ima mnogo škola. Niko nije bio miran, vesti su u početku stizale sporo, ali je potom senzacionalizam krenuo da nas melje.

Obična sreda postala je sreda koje ćemo se svi zauvek sećati.

Devetoro dece i čuvar Osnovne škole “Vladislav Ribnikar” su ubijeni. Ubio ih je pucnjima iz pištolja trinaestogodišnji učenik iste škole. Šestoro još ih je ranio.

Svi smo bili u šoku.

Otišla sam u školu da zagrlim svoje dete. Nastava nije bila prekinuta. Deca su uredno učila o reljefu Srbije ili pisala pisane zadatke na temu:”U budućnosti sebe vidim…” dok su njihove drugare sa treninga, iz vrtića, iz parka, muzičke škole, na nekoliko stotina metara dalje iznosili u crnim vrećama. Grlila sam svoje dete, a želela sam da zagrlim svu decu ovog tužnog grada i ove tužne zemlje. Nisam plakala, samo sam imala potrebu da grlim decu.

Da im se izvinim zbog društva u kom žive.

Da molim za oprost što žive u nasilju, i što sam nemoćna da ih od nasilja zaštitim.

Dok sam grlila svoje dete, odgovorni u ovoj državi su održali konferenciju za novinare. Načelnik Policijske uprave za grad Beograd novinarima je pokazao spisak dece koji je napravio ubica. Imena na tom spisku su čitljiva i skoro svi mediji su fotografiju preneli. Osim ubijene i ranjene dece, na tom su spisku i druga imena, imena dece koja su, srećom, preživela, ali su svedočila ubijanju, što će im obeležiti celi život.

Svako dete u ovoj državi je moglo da bude na tom spisku. Svako normalan u ovoj državi spisak nikada ne bi javno objavio.

A ipak, načelnik policije jeste, iza njega je stajao ministar policije koji ga nije sprečio, ispred njih su stajali novinari, od kojih neki, istina, nisu objavili taj spisak, ali većina jeste.

Ispred ekrana bili smo svi – i deca i roditelji, i cela Srbija u tuzi.

Bol

Nekoliko je dana u ličnoj istoriji svakog čoveka kojih će se sećati zauvek – dan kada se venčao/la, kada su mu se rodila deca, desilo nešto vanredno lepo ili tužno. Društvo nam daje još nekoliko takvih dana – Amerikanci znaju gde su bili i šta su radili kad je ubijen Kenedi, kad je bio 11.9.2001. godine.

Mi koji živimo u Srbiji znamo gde smo bili 5. oktobra 2000. kada je promenjena vlast u Srbiji. Znamo gde smo bili 28.6.2001. kada je sudu u Hagu isporučen Slobodan Milošević. Znamo gde smo bili 12.3.2003. kada je izvršen atentat na premijera Zorana Đinđića.

I znamo gde smo bili 3.5.2023.

Znamo i gde smo bili sutradan, 4.5.2023.

U kasno veče tog dana dvadesetjednogodišnji mladić ubio je osmoro mladih ljudi (15-25 godina) u selima Malo Orašje i Dubona u okolini Mladenovca. Ranio je još 15 osoba. Iako je ubica više puta prijavljivan za nasilje, štitio ga je moćan otac – oficir Vojne kontra-obaveštajne službe, svojim tajnim vezama. Otac i drugi osumnjičeni za saučestvovanje u ovom zločinu privedeni su danima kasnije, a sumnja se da su se bavili trgovinom oružjem, i u kućama su im pronašli arsenale oružja.

Ostali smo nemi.

Strah

Svi ti ljudi žive tu, oko nas, svi ti ljudi koji svoju decu nemaju čemu pametnijem da nauče osim da pucaju i sakupljaju oružje. Svi ti ljudi koji neguju masovne ubice, nesvesni odgovornosti koju imaju, ne samo za svoju, već za svu drugu decu i ljude u okruženju. Svi ti ljudi koji štite i opravdavaju nasilje, svi ti ljudi koji objavljuju imena dece koja su bila na spisku ubice, svi ti ljudi koji umesto svoje dece brane predsednika Srbije i njegovu partiju, svi ti ljudi koji dolaze na miting podrške predsedniku Srbije dok deca polažu belo cveće na grobove svojih drugova i drugarica, svi ti ljudi koji gaze decu na pešačkim prelazima i za to ne odgovaraju, svi ti ljudi koji u korumpiranom sudstvu ne osuđuju ubice, svi ti ljudi koji štite direktora “Namenske” u Lučanima, a ne porodicu Milovanović koja traži odgovornost za smrt svog deteta u toj fabrici, svih tih više od 22 hiljade ljudi koji iz državnih preduzeća za platu iz budžeta botuju za predsednika i Srpsku naprednu stranku, svi ti ljudi koji veličaju ratne zločince, svi ti ljudi koji crtaju lik Ratka Mladića na fasade Beograda… Oni žive oko nas, oni nam se ujutru javljaju na stepeništu, oni pomaze našeg psa u prolazu, oni se zaklinju u porodične vrednosti dok viču:”Ubij pedera!” ili “Nož, žica, Srebrenica!” ili “Dogodine u Prizrenu”, ili “Kad se vojska na Kosovo vrati”.

Oni žive oko nas i ukoliko im se suprotstavimo, krenuće na nas nasiljem.

A već su krenuli.

Buđenje

Krenuli smo i mi, na proteste “Srbija protiv nasilja”. Bilo nas je, od 8. maja do sada, 19^[1] puta u Beogradu, ali i u raznim gradovima Srbije, i po više od sto hiljada na ulici.

Osnovni zahtevi su: 1) ostavke Branka Ružića (ministar prosvete, podneo ostavku kao lični čin 7. maja), Bratislava Gašića (ministra policije) i Aleksandra Vulina (direktora Bezbednosno-informativne agencije) 2) Ostavke članova regulatornog tela za elektronske medije i Radio-televizije Srbije 3) Oduzimanje nacionalnih dozvola za emitovanje programa RTV Pink i Hepi televiziji.

Ti protesti su građanski, iako ih tehnički organizuje deo opozicionih partija.

Zašto smo na ulici – zbog nasilja.

I zato što ne znamo i ne umemo i ne možemo ništa bolje u ovom trenutku.

Nemoć nas je zarobila, iskreno se nadam da negde postoji mogućnost promene, samo da je sada, iz ove pozicije, i vrtloga nasilja u kom se nalazimo, ne prepoznajem.

Sve drugo što bi se o Srbiji i životu u njoj moglo reći – takođe se definiše nasiljem: i odnos prema Kosovu i ljudima koji tamo žive, od kojih su Srbi posebno ugroženi od raznih političko-mafijaških interesa i sa srpske i sa albanske strane, i to da su predsednici Srbije i Republike Srpske obeležavali godišnjicu “Oluje” u Prijedoru, nemi na stradanje tamošnjeg nesrpskog stanovništva, i to da su od nemara posle nevremena u Bačkoj Palanci stradali deda i unuk iz iste porodice, iako su građani 27 puta prijavili pokidane strujne kablove, a čovek koji je govorio na protestu povodom tog događaja je otpušten sa posla, i to što je zbog privatnih političkih stavova iznetih na Twitteru otpuštena naučnica, i to što deca politički drugačije opredeljenih roditelja bivaju izbačena iz vrtića, i to što su životno ugroženi policajci koji rade svoj posao i nisu korumpirani, i to što je uopšte moguće da osuđeni ratni zločinac  iz zatvora preko video linka obraća učenicima jedne osnovne škole, i to što je za samo prvih šest meseci ove godine ubijeno 20 žena… i to što je inflacija dovela većinu građana na rub siromaštva i to da nam se za poslednjih 40 dana Aleksandar Vučić obratio 30 puta sa televizija koje imaju nacionalnu frekvenciju, i to da će “on” da gradi stadione i sajmove, dok se na operacije čeka godinama (za operaciju kuka ili kolena, ako se prijavite danas, operisaće vas 2033. godine), i to što nas koji protiv nasilja protestujemo vlast naziva hijenama i lešinarima…

Sve je to nasilje u kojem živimo svakodnevno.

Srbija protiv nasilja nije izjava – to je vapaj.

Mogu samo da se nadam da je i – političko obećanje za budućnost.

Katarina Milićević

^[1] Tekst je napisan 11.9.2023. Protesti se nastavljaju i dalje.

Makedonija: O Bugarima, opet

Ove godine meteorolozi predviđaju vrelo leto. Ove temperature dodatno podgrevaju rasprave za i protiv najavljenih ustavnih promena. Ulazak Makedonije u Evropsku uniju trenutno je uslovljen ustavnim amandmanima, odnosno da li će Bugari biti uneti u Ustav. Redovno slušamo mnoge argumente, rasprave, analize i logičke zaključke za i protiv unošenja Bugara u Ustav. Situacija je krajnje polarizovana i, nažalost, sugestije stručnjaka ne idu u pravcu koristi ili onoga što bi se izgubilo unošenjem makedonskih Bugara u Ustav i kakve posledice to može da izazove. Svako daje različite argumente u odbranu svog stava, neki su veoma dobri i legitimni, bez obzira iz kog tabora dolaze.

Mnogi profesori su se čak potrudili da logički i naučno dokažu da Bugari ne smeju da uđu u Ustav. Međutim, svesno ili ne, zaboravljamo da je to, ipak, politička odluka. Često, nešto što je logično u nauci pokazalo se nelogičnim u politici.

Iz dosadašnjih diskusija nije dovoljno jasno ko su ti koji žele da makedonski Bugari ne uđu u Ustav – da li je to politički vrh Bugarske ili, prema istraživanjima, većina etničkih Makedonaca. Prvi, možda, jer jedino tako mogu opravdati svoje nerazumne zahteve, kako iz prošlosti, tako i iz sadašnjosti. Za druge nije sasvim jasno da li je odbijanje rezultat straha od mogućih posledica, ili potrebe da pokažu da su umorni od toga da budu žrtve istorije.

Izvesno je da će makedonski Bugari biti upisani u Ustav, kao i svi ostali narodi koji žive u Makedoniji, ali nije izvesno kada će se to dogoditi. Uključivanje Bugara u Ustav garantuje nastavak pregovora naše zemlje sa Evropskom unijom – procesa za koji se procenjuje da će obezbediti evropsku budućnost zemlje. Formalno ćemo biti korak bliže pridruživanju EU, što će pomoći ne samo jačanju prava manjinama, već i, što je mnogo važnije, boljem suočavanju sa unutrašnjim izazovima. Imamo i alternativu, odnosno ustavne promene ne moraju da budu izglasane. Verovatno ćemo tada biti blokirani da nastavimo pregovore sa EU. Razočarenje će biti veliko. Time će nam, nadam se samo privremeno, biti oduzeta evropska budućnost. Neće biti predpristupnih fondova, evropskog obrazovanja, slobodnog prelaska granica, druženja sa drugima iz Evrope. Još više mladih tražiće bugarske pasoše, a Bugarska će verovatno tražiti da se odreknu makedonskog identiteta da bi ih dobili. Suočićemo se sa ozbiljnim političkim i ekonomskim posledicama i blokadama. Indirektne posledice će dugoročno biti još štetnije. Polako, ali sigurno, zemlja će biti izolovana, a mladi neće imati priliku da rade ili prežive. Što je još strašnije, svaka politička elita u budućnosti će imati izgovor za sopstvene neuspehe, kao što se dešavalo decenijama ranije tokom sukoba sa Grčkom.

Македонија vs Maqedonia

Podela na osnovu etničke pripadnosti postoji i produbljuje se svake godine, a etnocentrizam koji se širi, kako kroz udžbenike, tako i kroz nastavne planove i programe, rasprostranjen je. Udžbenici, i oni na makedonskom i oni na albanskom jeziku godinama su promovisali etnički nacionalizam, a rezultate toga vidimo svakodnevno. Ne ulaže se dovoljno truda u inkluziju u obrazovanju i postoji segregacija između učenika različitih etničkih grupa. Nastavljamo da učimo u različitim školama, a u retkim slučajevima kada moramo da učimo u istom objektu onda učimo u različitim smenama. A ako učimo u istoj smeni, na odmoru smo u različitim delovima dvorišta. Učenici različitih etničkih zajednica se sve ređe druže u školi. Deca se ne sastaju, ne komuniciraju. Kada, ipak, razgovaraju, najčešće to rade na engleskom jeziku. Akademske zajednice jedva komuniciraju jedna sa drugom. Istraživanja pokazuju da mladi nemaju poverenja u pripadnike drugih etničkih zajednica, ne vole ih čak ni kao komšije. Težnja je da se spreči direktan kontakt, posebno između albanskih i makedonskih učenika, sa obrazloženjem da se želi izbegavanje sukoba. Živimo jedni pored drugih. Retko izlazimo na ista mesta. Čitamo različite knjige i gledamo različite televizije. Gradimo paralelne, „naše“ svetove. Jednostavno se sve manje poznajemo, uprkos deklarativnom opredeljenju za multikulturalnost i suživot. Ostajemo robovi svoje prošlosti i često verujemo da se osećaj sigurnosti, sreće i nade može postići samo u etnički homogenom okruženju.

Obrazovanje je naša budućnost

Iako se ulaganja u obrazovanje deklarativno smatraju ulaganjem u budućnost zemlje, u stvarnosti se kod nas troškovi obrazovanja smatraju rasipanjem resursa. Podaci istraživanja pokazuju da je izdvajanje za obrazovanje neefikasno i da se smanjuje svake godine u poslednjih desetak godina. Broj nastavnika se povećava uprkos demografskom padu. U proseku, na svakih 14 učenika manje, zaposli se jedan novi nastavnik. Prema PISA testiranju, više od polovine petnaestogodišnjaka je funkcionalno nepismeno iz oblasti prirodnih nauka, matematike i čitanja. Približno 50 hiljada dece (od predškolskog do srednjoškolskog uzrasta) ne pohađa školu. Preko 14 hiljada dece predškolskog uzrasta ne pohađa nastavu. Isto toliko, 14 hiljada dece ne pohađa osnovno obrazovanje, dok preko 22 hiljade dece srednjoškolskog uzrasta ne pohađa školu. Prosečno davanje za stručno usavršavanje po nastavniku iznosi samo 3,5 evra. Profesionalno uasvršavanje nastavnika je nedovoljno finansirano i ne smatra se prioritetom.

I ove godine, po tradiciji, neki đaci započinju godinu bez udžbenika. Oni koji su nam prošle godine obećali da neće dozvoliti da u narednu školsku godinu krenemo bez udžbenika, sada nam obećavaju isto to, ali za sledeću godinu.

Izbori su (verovatno) sledeće godine

Opozicija je uverena da vlast ne može da ispuni ono što je obećala, a to je početak pregovora sa Evropskom unijom i ustavne promene, pa je najlogičnije raspuštanje skupštine i izlazak na vanredne parlamentarne izbore. Za narednu godinu planirani su redovni parlamentarni izbori.

Na izbore ćemo izaći u veoma osetljivom kontekstu. Bugarska ostaje dosledna svojim uslovima da pokreno veto na naše pregovore sa Evropskom unijom. Neprimerena reakcija EU uspela je, ne samo da pojača argumente evroskeptika, već i da izazove antizapadno raspoloženje među najzapadnjačkije orijentisanim građanima, pre svega Makedoncima. Hibridni rat je u punom jeku. Govor mržnje i dezinformacije, kao oruđe propagande, polarizuju javno mnjenje, smanjujući i samim tim nisko poverenje u političke lidere, institucije i demokratske procese. Na izbore idemo u vreme velike korupcije i kada su (ne)vladavina prava i nekažnjivost alarmantni. Sve ovo ide u prilog najradikalnijim političkim opcijama, pre svega onima iz makedonskog etničkog korpusa. Albanska opozicija se u poslednjih godinu dana uveliko kompromitovala. Pokazalo se da oni nisu politička opozicija, već samo politička konkurencija DUI. Videli smo da se gotovo ni po čemu ne razlikuju od vladajuće albanske partije, jedini cilj im je vlast, odnosno žele da ih smene da bi i oni produžili da rade isto.

Nevidljivi za društvo

U našem društvu ljudi često postaju „nevidljivi“ zbog pripadnosti određenoj etničkoj zajednici, polu, seksualne orijentacije, religije, socijalnog statusa… Problemi i izazovi osoba sa invaliditetom, hroničnih bolesnika i osoba obolelih od retkih bolesti, starih, lica bez državljanstva, izbeglica, seksualnih manjina, beskućnika i mnogih drugih ljudi iz marginalizovanih grupa, najčešće ostaju nevidljivi ostalim članovima društva, ali što je još gore, ostaju nevidljivi institucijama sistema.

Nisu samo neregistrovane osobe nevidljive za društvo. Nevidljiv je ostao i migrant kojeg je policajac nedavno smrtno upucao u Đevđeliji, nevidljiv je ostao i oboleli od cistične fibroze koji je preminuo posle skoro dve godine čekanja da dobije lek koji država nije obezbedila. Nevidljiva je i borba i patnja mnogih žena koje pokušavaju da se izvuku iz nametnutih rodnih uloga. Nažalost, mnoge žene koje ne ispunjavaju očekivanja koja im društvo nameće, bile su i jesu žrtve nasilja. Mnoge devojke i žene marširaju i demonstriraju za svoja prava, ne odustaju, ali ih ne vidimo ni mi, ni država.

Zajednička budućnost

Ustav na papiru objedinjuje i nabraja sve narode koji žive u našoj zemlji. Verovatno će biti evidentirano i onih 3504 građana koji su se na poslednjem popisu izjasnili kao Bugari, ali to neće promeniti stvarnost. A stvarnost je da se mi koji živimo u Makedoniji međusobno ne poznajemo, a kamoli da se identifikujemo kao građani, i sve se više vezujemo za svoju etničku pripadnost. Komunikacija, empatija i poverenje su na najnižem nivou. Poverenje građana Makedonije u Evropsku uniju je na rekordno niskom nivou, a napredak ka pridruživanju EU je beznačajan. Korupcija i kriminal cvetaju. Bugarima, kao i ostalim narodima, brzo će postati jasno da ne postoje garancije da će Ustav i politika poboljšanja prava etničkih zajednica proizvesti suživot, ako sami ne pokušamo da izgradimo zajedničku budućnost.

Luan Imeri

Crna Gora: Korak dublje

Stiže Vlada

Na izborima 30. avgusta 2020. godine sa vlasti je, nakon 30 godina, smijenjena Demokratska partija socijalista (DPS) Mila Đukanovića. Prva, istorijska, postdepeesovska Vlada na čelu sa Zdravkom Krivokapićem pala je nakon četrnaest mjeseci. Tu Vladu srušio je Dritan Abazović uz pomoć  DPS-a početkom 2022. godine, a onda formirao novu, manjinsku, uz podršku dijela te iste većine, dok je ključne glasove dobio upravo od DPS-a. Druga, Dritanova Vlada bila je značajno drugačija od prethodne, i po načinu na koji je uspostavljena, po podršci koju (ni)je dobijala, po sastavu, ali i što je najvažnije po prioritetnom cilju, a to je obračun sa korupcijom i kriminalom. Nažalost, ostatak pobjedničke koalicije – izuzev nekih manjih partija – taj cilj nije podržao. Nakon što je Abazović 2022. potpisao Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, DPS je podnio zahtjev za rušenje i te Vlade, a ona je pala poslije stotinak dana, zahvaljujući glasovima Demokrata i nekih manjih partija, koje su se tako na neki način osvetile Abazoviću za rušenje prethodne Vlade. Zanimljivo za ovu Vladu je i to što kao Vlada u tehničkom mandatu traje duže nego što je imala podršku (20. avgusta 2022. godine joj je izglasano nepovjerenje i od tada radi u tehničkom mandatu.) “Godina prođe, a Dritan još Vlada”. I tako će ostati sve dok Skupština ne izabere novu Vladu na predlog novog mandatara Milojka Spajića. A ta Treća, sreća, Vlada nikako da stigne, jer se suočava sa gubljenjem podrške i povjerenja i prije nego što se formirala. Nešto nam se izgleda neće u Vlade, ocjena iz Vlada(nja), nedovoljan 1.

Silom predsjednik

Jakov Milatović, kandidat Pokreta Evropa sad, ubjedljivo je, sa oko 60% glasova, u drugom krugu predsjedničkih izbora, održanih u aprilu 2023. godine pobjedio Mila Đukanovića i tako okončao njegovu trodecenijsku vladavinu. Novi predsjednik Crne Gore nije došao bez turbulencija na tu poziciju. Naime, Predsjedništvo Pokreta Evropa sad (PES) krajem januara izabralo je njihovog lidera Milojka Spajića kao predsjedničkog kandidata. Spajić i Milatović bivši su ministri u prvoj vladi poslije smjene DPS-a, premijera Zdravka Krivokapića, a Evropa sad naziv njihovog ekonomskog programa.

Kasnije su formirali politički pokret sa istim imenom, koji je bio najveći pobjednik lokalnih izbora 2022. u Podgorici, kada je Milatoviću namjenjena funkcija gradonačelnika. Međutim, zbog problema oko prebivališta i dvojnog državljanstva (i crnogorsko i srpsko) Državna izborna komisija odbila je kandidaturu Milojka Spajića, tako da se Milatović silom prilika kandidovao i postao predsjednik države.

Pobjeda Jakova Milatovića na predsjedničkim izborima i trijumf na lokalnim izborima u Podgorici bili su vjetar u jedra Pokretu Evropa sad, koji je iako bez ozbiljnije infrastrukturne organizacije ostvario vrtoglav uspjeh na političkoj sceni i pobrao ogromnu popularnost među građanima/kama Crne Gore. To je rezultiralo time da Pokret Evropa sad, na vanrednim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori održanim 11. juna 2023. ima najviše mandata u parlamentu, 24. Na drugom mjestu je bila koalicija koju predvodi Demokratska partija socijalista, sa  21 mandatom. Nakon izbora predsjednik Jakov  Milatović je svom partijskom kolegi (da ne kažemo šefu) dao mandat za sastav Vlade, a pregovori oko njenog formiranja još uvijek traju. Novi mandatar se suočava sa gubljenjem podrške prije svega jer je sabiranje Vlade počeo sa oduzimanjem svih onih sa kojima ne bi da Vlada. Tako da je početna, izborima projektovana, većina od najmanje 44 poslanika u Skupštini, istopljena na svega 42, što je jedva, ali ipak dovoljna većina u parlamentu koji broji 81 poslaničko mjesto. Rok koji novi mandatar ima da formira Vladu  je 10.11.2023. Za sada se ni njemu nešto neće!

Da istinske promjene ne zavise isključivo od ličnih i svjetonazora postdepeesesovskih premijera i mandatara, već da podrazumijevaju korjenito hvatanje ukoštac sa zaostavštinama pređašnjih sistema vladanja i korumpiranosti institucija, upravo ove strmoglave smjene Vlada demonstriraju. Sistematski i prilično temeljno je uništavano sve ono što je trebalo preuzeti iz perioda prije ratova devedesetih: obrazovanje, kultura te društveno prihvatljivo i odgovorno ponašanje. Društvo koje je sistematski i dugo politički i ekonomski razarano ni mnogo mudriji i demokratskiji mandatari i premijeri ne bi znali saVLADAti, a kamoli ovi naši, mladi, lijepi i nesnađeni. Vladati znači i služiti, građanima, društvenom boljitku, opštem dobru, a ne ličnim inetresima ili interesima članova partije. Imunitet na Partokratiju još treba da izgrađujemo. Iz istinskih promjena, još uvijek, nedovoljan, 1.

 “Crna Gora ne bježi od prošlosti”

Maja 1992. godine crnogorska policija je nezakonito uhapsila najmanje 66, a prema nekim procjenama i preko 80 civila iz Bosne i Hercegovine, uglavnom Bošnjaka, koji su u Crnu Goru došli bježeći od rata, a potom ih isporučila Vojsci Republike Srpske. Većina je odmah ubijena, a ostali su odvedeni u logore. Prema podacima Akcije za ljudska prava (HRA), samo njih 12 je preživjelo mučenje, dok tijela svih žrtava deportovanih još uvijek nisu pronađena, niti se zna tačno mjesto na kome su ubijeni. Zločin deportacije počinjen je u vrijeme vlasti Demokratske partije socijalista (DPS), a Milo Đukanović je u vrijeme deportacije bio premijer. Od tada je prošla 31 godina. Crna Gora je na osnovu poravnanja 2008. godine platila naknadu štete za većinu žrtava za ovaj ratni zločin, ali niko do danas nije krivično odgovarao, niti je osuđen. Prošle godine je tadašnji direktor Uprave policije Zoran Brđanin uputio izvinjenje žrtvama i članovima porodica, dok je ove godine obilježavanju godišnjice deporatacije prisutvovao Dritan Abazović, prvi premijer CG koji je to uradio. “Ovo je Crna Gora koja ne bježi od prošlosti i koja se suočava sa njom. Učimo na istorijskim greškama da bi u budućnosti bili bolji”, izjavio je Abazović. A to suočavanje sa prošlošću od kojeg kako kaže premijer, Crna Gora ne bježi, osim zvaničnih izvinjenja i prisustva obilježavanju, nije uradila ništa. Prošlo je mnogo godina i mnogo toga je moglo i moralo da se uradi. Da se sprovede krivično gonjenje, da se pronađu nalogodavci i inspiratori zločina, te da se žrtve uvaže na dostojanstven način, podizanjem spomen obilježja i(li) proglašenjem zvaničnog dana sjećanja, što NVO godinama unazad zahtjevaju.

Osim toga: od strategije kojom se Specijalno državno tužilaštvo (SDT) obavezalo da će preispitati sve slučajeve ratnih zločina, a od čijeg je usvajanja prošlo osam godina; od ubrzanih reformi tužilaštva i sudstva kojima bi se osigurala nezavisnost sudskih postupaka; od inteziviranja rada na istragama slučajeva ratnih zločina; od izmjene i dopune krivičnog postupka kako bi se omogućilo da se dokazi koji su prethodno izvedeni pred Krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju mogu koristiti u pravosudnom sistemu Crne Gore; od osiguravanja održivosti Centra za informacije i dokumentaciju (koji sada vodi Inicijativa mladih za ljudska prava), koji je formalno predat CG Parlamentu 2021. godine, nema ništa!  Iz suočavanja sa prošlošću, još uvijek, nedovoljan 1+.

Populacijska stagnacija

Prema podacima Monstata iz prošle godine u Crnoj Gori živi blizu 618.000 stanovnika, nešto više od 3.000 u odnosu na 1991. godinu, što predstavlja veliku stagnaciju, naročito u odnosu na kraj prošlog milenijuma.

Jedan od razloga je što je za proteklih 25 godina državu napustilo 140.000 građana, od kojih samo prošle godine 5.000. Razlozi tih migracija su brojni, a među njima svakako i mala mogućnost za zapošljavanje i ostvarivanje pristojne zarade, politička kriza i opšta nestabilnost u društvu, partijsko zapošljavanje. Kada ovome pridodamo porast nacionalizma i desnice, neprestana politička trevenja i manjak volje za konsenzusom po svim važnijim socio-ekonomskim pitanjima, odluku koju građani CG trebaju da donesu, otići ili ostati, čini vrlo nedvosmislenom. S druge strane ta ista država ne samo da nema strategiju kako da zadrži građane, prije svega mlade, već godinama ne preduzima nikakve konkretne mjere niti poteze u pogledu njihovog zapošljavanja, te time mogućnosti za samostalno ostvarivanje mladih ljudi su vrlo skromne i rijetke. Mladi nas ocjenjuju, odlaskom, nedovoljan 1.

Tunel

U trenucima finalizovanja ovog teksta u Podgorici je obijen depo Višeg Suda. Način na koji je to urađeno podjseća na scene iz holivudskog kriminalističkog filma – u samom centru grada prokopan je tunel iz podruma obližnje stambene zgrade do depoa Višeg Suda. Odnijeti su predmeti, među kojima i nekoliko komada vatrenog oružja, koji su bili dokazni materijal u slučaju optužnice protiv vođa jednog od kriminalnih klanova u CG. Vlada koja se bori protiv kriminala dobija protiv-udarac, profesionalan i “dovoljno dubok”.

Očigledno je da hrabrost pojedinaca, prije svih premijera Dritana Abazovića i specijalnog državnog tužioca Vladimira Novovća (njihov rad javno prepoznat i pohvaljen izvještajem EK) iako dragocjeni i važni, ipak nisu dovoljni.  Dok od neophodnog  konsenzusa svih, i političkih i društvenih aktera u CG, po pitanju borbe protiv organizovanog kriminala, još uvijek nema ništa.

Do potkopavanja smo imali konstantnu neprelaznu ocjenu, ili ti Crna Goro, sjedi, nedovoljan 1! A posle ovoga smo otišli korak dublje, pod-zemlju, ili ti što bi rekli Podgoričani, baš smo se zakopali!

Radomir Radević

Umesto konteksta Kosova: Vapaj!

U mom politički svesnom delu života, nije postojao nijedan trenutak u kome bih na Kosovo mogla da putujem bez ikakvih briga.

Imala sam deset godina 1981. kada su u proleće, a godinu dana posle Titove smrti, krenuli protesti studenata na Kosovu.

Danas, Tita se sećaju stariji, dok generacije rođene decenijama kasnije ga posmatraju kao neku figuru iz naučno-fantastičnih filmova (dobar je ili loš junak, ali nema obrise stvarnog, kao što ni zajednički slobodan život Srba i Albanaca na Kosovu nema ni obris mogućeg).

I ta podeljena, zatrovana i čestim oružanim sukobima otežana užasna situacija traje, rekoh, celi moj svesni život.

Naravno da odgovornost za nju postoji, na svim stranama, i u meni, pa i kod mnogih koji žive u obe države, no nijednom, ali zaista nijednom i niko za sve ove godine nije imao tu političku moć, ni tu viziju da kaže svima: “Dosta. Ovako dalje ne može, ajmo da gradimo mir.” Polako, detaljno, strateški, senzibilisano za potrebe svih građana. Demokratski, uz uvažavanje ljudi i njihovih prava.

Ako pričamo o ratu, vrlo je političko pitanje i politička odrednica o kom vremenu pričamo. Gotovo svi Srbi u Srbiji i na Kosovu će govoriti o periodu od marta 1999. do kraja 2000. godine.

Za gotovo sve Albance rat je bio od početka 1998. do 11. juna 1999.

Svi koji definišu vreme rata od početka 1998. do kraja 2000. su izdajnici, manipulatori, plaćenici – i tako ih nazivaju obe strane.

Rođeni posle ovih godina već su u fazi završavanja fakulteta, osnivanja porodica, a najčešće, u obe zemlje – i u Srbiji i na Kosovu – u fazi odlaska u EU ili USA, ili u snalaženju u novom životu u tim zemljama.

Generali smrti viču: “Teritorije su naše!”

Život im odgovara: “Na njima više ljudi ne žele da žive!”

Povremeno postoji nada da će se nešto pokrenuti, u pregovorima, pod pritiskom “međunarodne zajednice” (ma šta to bilo zaista i kakva god njena uloga bila svih ovih godina, ne bih u to sad da ulazim). No, ta nada biva ubrzo eliminisana nasiljem koje se dogodi.

Poslednja u nizu eskalacija, na stalno nestabilnom području, dogodila se 26. maja, kada je predsednik Srbije Aleksandar Vučić organizovao u Beogradu miting podrške samom sebi, te na njega prevezao desetine hiljada građana iz unutrašnjosti Srbije, ali i sa Kosova. U tom trenutku njegov sagovornik u pregovorima, kosovski premijer Aljbin Kurti, doneo je odluku da u uprave opština gde živi većinsko srpsko stanovništvo uđu albanski funkcioneri, izabrani na izborima koje su Srbi (pod pritiskom Vučića) prethodno bojkotovali.

Došlo je do fizičkih i oružanih sukoba, Srba sa snagama KFOR-a i kosovskom policijom. Rat je u tom trenutku izgledao bliže nego bilo kakav mir.

I jedna i druga strana odbijaju da sprovedu ono što se sporazumom sa EU i SAD predviđa, a što u njihovoj populističko-nacionalističkoj politici predstavlja ustupak zbog kojeg bi mogli i da izgube vlast: Kurti odbija da formira zajednicu srpskih opština, a Vučić da prestane da opstruira prijem Kosova u međunarodne organizacije, uključujući i Ujedinjene nacije.

Iako je, iz daljine gledano, sve izgledalo kao režirana predstava za zadovoljenje nacionalističkih emocija građana obe države, ipak, ticala se života i sigurnosti običnih ljudi, koji žive svoje svakodnevne živote pod stalnim tenzijama. I te tenzije je, videlo se, lako dići do oružanih sukoba, ali je njihova normalizacija onda mnogo teža, duža i komplikovanija.

Uvek su postojali pojedinci i organizacije koji su se zalagali za mir, koji su se jasno i glasno, često rizikujući i svoje živote, protivili ratu, i treba ih se sećati sa dužnim poštovanjem. No, na državnom nivou, svaka inicijativa pomirenja, saradnje, ma i samo normalnog života, osuđuje se kao čin veleizdaje, i manje-više tako je na obe strane.

Uprkos tome, postoje brojne organizacije i pojedinci, umetnici i aktivisti koji rade ne projektima koji se tiču izgradnje mira i pomirenja, podjednako neprihvaćeni i u Srbiji i na Kosovu.

Kao regionalna mirovna organizacija Centar za nenasilnu akciju od nastanka 1997. godine radi i sa ljudima koji žive na Kosovu.

Do sada smo se, za konkretan rad na Kosovu, uglavnom, sretali sa preprekom: “Nije vreme.”

“Nije vreme” za Kosovo 1981. Nije vreme 1998… 1999… 2004… 2007… 2023…

Život prođe, vremenu se mesto nije našlo.

Početkom ove godine odlučili smo da odemo na studijski put na Kosovo, kako bismo se sreli sa ljudima koji tamo rade na izgradnji mira, u organizacijama, ili kao pojedinci/ke, umetnici/e, aktivisti/kinje i razmotrili šta bismo i kako mogli zajedno da radimo na izgradnji mira.

Pogađajte koji smo prvi odgovor na ovu inicijativu dobili?

“Nije vreme”.

Srećom bilo je i onih koji su samo rekli:”Naravno, samo dođite!”

Takav poziv daje ohrabrenje i nadu da je, ipak, moguće, sada, a ne u nekoj nedefinisanoj dalekoj budućnosti.

Sledeći studijski put na Kosovo Centar za nenasilnu akciju planira za početak novembra 2023. godine. Do poslednjeg trenutka nećemo biti sigurni da li će do njega i doći – moguće je da ponovo bude do pucanja (bukvalnog) nasilna situacija, i da put moramo da odložimo, jer – znate već.

Pa ipak, do njega će ubrzo sigurno doći.

Za mir je uvek vreme.

Katarina Milićević