Herecegovina, dvadesetak kilometara uzvodno od Mostara, na obje obale Neretve, pomalo skučena između prozirno bistre rijeke i planina koje je okružuju, leži Grabovica. Tog ranog septembarskog jutra kiša se dvoumila, kao da je čekala pravi trenutak. Čekala je da se komemoracija i misa koja je uslijedila nakon nje završe, pa da se i ona, onako iz punih oblaka, dobrano ispada.
U noći između 8. i 9. septembra 1993. pripadnici 9. Brigade Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBIH), kao i pripadnici dijelova drugih jedinica Prvog korpusa iz Sarajeva, počinili su teški ratni zločin nad civilima ovog malog hrvatskog sela na obali Neretve. Prema navodima Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica 93” u tih nekoliko dana septembra 1993. ubijena su 33 civila, od kojih tijela njih 17 još uvijek nisu pronađena. Za ovaj ratni zločin pred sudovima u Bosni i Hercegovini osuđeno je pet pripadnika Armije RBiH, a u procesu koji je vođen pred Tribunalom u Hagu, od optužbe je oslobođen Sefer Halilovic. Prema sudskim presudama civili su ubijeni na svirep način, a među njima je bila i četvorogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, koja je ubijena u naručju svoje majke. Porodice ubijenih, kako su nam kazali u razgovoru, posebno boli činjenica da tijela ubijenih nisu pronađena, kao i činjenica da se za zločin u Grabovici nikada nije utvrđena komandna odgovornost već se sudilo isključivo direktnim počiniocima.
Jedno od najdubljih značenja riječi “patnja” jeste osjećanje da smo pasivne žrtve svoje sudbine. Da ništa protiv nje ne možemo da uradimo, da je svaki potez uzaludan i unaprijed određen, determinisan. Šta bi trebalo da radimo sa tim osjećanjem? I šta zapravo možemo da uradimo? Pitanja su koja svaki od trideset ljudi iz mješovite grupe ratnih veterana, bivših pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBIH), Hrvatskog vijeća obrane, (HVO), Hrvatske vojske (HV), Vojske Republike Srpske (VRS) i Vojske Jugoslavije (VJ), iznova postavlja sebi i drugima. Ovi bivši neprijatelji ujedinjeni i ovim preispitivanjem ali i istim zajedničkim ciljem, pružaju odgovor.
Sa desne obale Neretve, na platou ispred spomenika podignutom žrtvama Grabovice, čekala je i mješovita grupa ratnih veterana, skupa sa aktivistima/kinjama Centra za nenasilnu akciju. Nisu se dvoumili. Njih tridesetak, iz Živinica, Brčkog, Bihaća, Sarajeva, Beograda, Novog Grada, Mostara, Zagreba, Podgroice, Šamca, Viteza, Zavidovića, Kruševca, Prijedora, Jajca, Goražda, čekali su. Iako prozvani samo kao delagacija Centra za nenasilnu akciju (CNA) bez pominjanja kojim sve vojskama su nekad pripadali, polaganjem vijenaca odali su počast stradalima, poklonili se žrtvama, otvorenog srca.
Čin prisustva nekadašnjih neprijatelja na komemoraciji, koji odavajući počast svim žrtvama ratova, šalje poruku da više nismo neprijatelji i da to više nikad ne želimo da budemo. Da su upravo patnja, strah i bol koje su svi preživjeli, ono što nas povezuje i u čemu želimo da budemo zajedno. Da žalimo i da saučestvujemo u boli, da nam bude lakše, da se ne ponovi.
“Danas smo tu zajedno sa grupom veterana rata iz sve tri vojske. Danas nas trideset mirovnjaka veterana želimo odati poštu žrtvama na jedan težak dan za ovo područje. Nama je jako bitno da kao bivši borci, bivši neprijatelji zajedno odamo poštu žrtvama koje su zapravo hrvatskom narodu jedna od najvećih tragedija u poslednjem ratu. Mi time želimo poslati poruku za bolju budućnost. Da mi bivši borci novim generacijama šaljemo poruku koja može unijeti optimizam, da jedni drugima možemo poslati poruke žalovanja i međusobne empatije, da nam je žao žrtava bez obzira sa koje strane da dolaze.” izjavio je Adnan Hasanbegović bivši pripadnik ARBiH i član CNA.
Sead Đulić, pozorišni reditelj i dramski pedagog iz Mostara, bivši oficir ARBiH, čekao je skupa sa grupom ratnih veterana. Njegova predstva “Uspavanka za Mladenku” koja govori o zločinu počinjenom nad hrvatskim civilima u Grabovici iste večeri je, po ko zna koji put, igrana u Mostaru. Na samoj komemoraciji od strane domaćina javno mu je upućena zahvalnost na tom hrabrom, ljudskom činu.
„Ključno je da što više ljudi na svim ovakvim i sličnim mjestima dolaze, da smognu snage i hrabrosti da dođu. Nažalost, toliko godina nam je trebalo da počnemo dolaziti jedni drugima na komemoracije, i mislim da je to put. Ako nastavimo mi gledati svoje žrtve, oni svoje, ako se ne suočimo sa svim tim što se desilo, nećemo moći dalje. Ovo je put, da nas toliko, sa raznih strana, dođe da oda počast nevinim žrtvama. Taj put je dug, spor i težak, ove pozitivne priče moraju postati udarne vijesti jer je ovo način da sačuvamo i razvijamo naše društvo“, kazao je Đulić.
Da je u Grabovici ubijen i Ivica Čavlović, pripadnik odreda “Zulfikar” ARBiH, koji je pokušao da zaštiti stradale civile, saznali smo od naših domaćina. Čin dostojan svakog priznanja i pohvale, je ostao poprilično nepoznat široj javnosti. Čini se da naše prisustvo ima blagorodan uticaj i na drugačje uspomene. Želimo da vjerujemo kako smo dolaskom evocirali uspomene na ovaj ljudski čin iz prošlosti, kako je prisustvo mješovite grupe ratnih veterana ohrabrujuće djelovalo. Da smo bili dovoljno velika podrška i tome da se ne sjećamo samo stradanja, zločina i patnji, već da se probude sjećanja i na pozitivne ljudske primjere. Izgleda da samo ljudskost osnažuje ljude da se prisjete ljudskosti; možda samo ljudskost priziva ljudskost.
Ime Ivice Čavlovića nije javno izgovoreno na komemoraciji u Grabovici, niti ga ima na spomeniku, pored imena onih koje je pokušao da zaštiti. O njemu se ne piše u novinama, niti govori na televiziji. Voljeli bismo da saznamo nešto više o okolnostima zbog kojih je i ono na čekanju.
Nakon komemoracije misu ubijenim civilima u Grabovici predvodio je fra Andrija Jozić, gvardijan samostana Šćit koji je u svom govoru istakao važnost sjećanja na ubijene. „Jasno je da treba stvarati klimu suživota, praštanja, vraćanja povjerenja, ali te bazne životne postavke izgradnje mira počivaju na temeljima istine“. Ohrabruje nas pomiriteljski ton govora fra Jozića kao što nas ohrabruje i prisusutvo našem uvodnom sastanku oca Nebojše, pravoslavnog sveštenika iz Bijelog Polja kraj Mostara, te njegove riječi podrške “Ovo što radite je veliko djelo. Ne treba da zaboravljamo ničije žrtve, da budemo prema svim žrtvama jednaki, te da tako zajedno gradimo mir, a posebno mi ljudi iz vjerskih zajednica”. Osnažuje i dodatno motiviše i to što iako smo zvanično prozvani samo kao CNA, bez pominjanja bivših boraca i vojski kojima su pripadali, mediji i ljudi itekako su bili svjesni našeg prisustva. Reakcije prisutnih i neki novostvareni kontakti nam govore da je naše prisustvo bilo podsticaj i da sve više ljudi želi da se priključi našim akcijama.
Voljeli bi da dočekamo trenutak kada se sa razglasa pred početak komemoracija neće čuti koračnice ili borbeni marševi, ili pak kao što je to bio slučaj u Grabovici pjesme Marka Perkovića Thompsona. Voljeli bismo da se pored visokih političkih zvaničnika samo jednog naroda, obično je to naroda koji je stradao, komemoraciji priključe i politički predstavnici ostalih naroda. Voljeli bismo da na komemoraciji budu prisutni predstavnici sve tri vjerske zajednice…
Hvala Stani, Krešu, Zovku kao i gospodinu Josipu Drežnjaku, odnosno organizacijama HVIDR-a, HVO-a i Udruga hrvatskih stradalnika “Grabovica 93” na tome što je taj poziv stigao, ljudski i otvorenog srca.
„Danas smo nastavili obilježavati stradanja svih civila. Drago mi je kao Hrvatu i veteranu HVO-a da sam učestvovao i na drugim komemoracijama, da sam išao na različite strane, ali mi je drago i da su danas drugi veterani došli u Grabovicu. Posebno bih se zahvalio veteranima Armije BiH koji su danas došli u Grabovicu, znam da im nije bilo lako jer znam kako sam se ja osjećao kada smo išli u mjesta gdje su počinioci zločina bili iz HVO-a. Na današnji dolazak gledam kao na nešto pozitivno, kao na jedan korak naprijed u zbližavanju naroda i vraćanju povjerenja među njima“, kazao je Stanislav Krezić, veteran HVO-a iz Mostara.
Gotovo deset godina smo pokušavali da organizujemo neku akciju sa ratnim veteranima u Hercegovini. Učestvovanjem na komemoraciji u Grabovici taj čas smo dočekali. Prije dvije godine smo bili na komemoraciji stradalim Hrvatima u Trusini koja se nalazi na samim vratima Hercegovine. Bio je to važan korak za nas – prvi put smo se sreli sa svim značajnijim institucijama i osobama koje učestvuju u kreiranju i prisustvuju samim komemoracijama stradalim Hrvatima u Hercegovini. Od te komemoracije imamo za nas vrlo značajnu podršku i od Dragice Tomić, predsjednice udruge stradalih Hrvata u Konjicu. Put od Trusine do Grabovice pokazuje na plastičan način kako pravimo korake naprijed. Osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti prati nada da ćemo geografske granice dosega naših akcija nastaviti pomjerati i ukidati, ne samo unutar Hercegovine.