- Osnovni trening iz izgradnje mira održan je u Ulcinju u Crnoj Gori, od 18-28. oktobra/listopada 2019. Oktobarsko ljeto, ljepota ulcinjskog Starog grada te ljubaznost i profesionalnost naših domaćina podržali su ovaj naš zajednički poduhvat na najbolji mogući način.
Na treningu je sudjelovalo 20 učesnika/ca, iz različitih sfera društvenog života, uz antropologinju i psihologinju, sa nama su bili studenti/ce, aktivisti/ce ljudskih prava, političari/ke, prosvjetni radnici/ce, novinari/ke, ekonomisti… Članovi/ce tima bili su Ivana Franović, Nedžad Novalić, Tamara Zrnović i Davorka Turk.
Uz to što je u posljednjih nekoliko godina uobičajeno da primamo bitno veći broj prijava žena nego muškaraca, i ove godine smo imali nekoliko otkazivanja u zadnji čas. Tako je, na koncu, našu grupu je činilo 12 žena i 8 muškaraca, i to iz Bosne i Hercegovine (6), Hrvatske (5), Sjeverne Makedonije (3), Srbije (3), dvoje učesnika sa Kosova te jedna učesnica iz Crne Gore.
Za trening smo primili ukupno 148 prijava, od čega 89 žena, 58 muškaraca i prijavu jedne osobe bez rodnog određenja. Od ukupnog broja prijava, najviše je stiglo iz BiH (66), 26 prijava iz Srbije, 20 iz Crne Gore, 17 iz Sjeverne Makedonije, 11 prijava sa Kosova i 8 iz Hrvatske. Dobna zastupljenost učesnika/ca je varirala u rasponu od 22 do 56 godina (prosjek 32).
Brojevi, međutim, vam neće puno reći o tome tko smo ili gdje osjećamo da pripadamo. Među nama je bilo i onih koji su manjina u svojoj zajednici, i onih koji jednostavno nisu imali jednake polazne šanse u životu kao većina drugih, bilo da se radi o dodatnim potrebama ili posebnim životnim okolnostima. Radili smo predano i posvećeno do te mjere da nikad nismo morali nekoga čekati ili kasniti sa radionicama. Takav je bio i pristup radu – ozbiljan, i u značajnoj mjeri intelektualno promišljen, iako nam to nije bio imperativ, i iako se ponekad činilo da bi bilo lakše da reagiramo pravo iz srca, umjesto da tražimo riječi.
Iako smo, mi u timu, uvijek pomalo nestrpljivi da dođemo do „teških tema“, kao osnovnog motiva za organizaciju ovakvih treninga, i ovaj put se pokazalo da je vrijeme i trud koji se ulaže u – upoznavanje sa osnovnim postavkama timskog rada (bez kojih izgradnja mira nije moguća, budući uvijek pretpostavlja i zajedničko, kolektivno djelovanje), osvještavanje naših vlastitih predrasuda, njihovih ličnih i društvenih pretpostavki i posljedica, kao i osvještavanje različitih oblika društvenog nasilja i njihovog utjecaja na naše živote te dinamike sukoba uopće – nužno kako bismo bili spremni raditi na društvenoj promjeni. Uz to, to je vrijeme u kojem se gradi prostor u grupi, siguran u onoj mjeri u kojoj se osjećamo slobodnima da izrazimo upravo ono što nas muči, što nam smeta i što nas povrijeđuje kad su u pitanju naše svakodnevne životne borbe, jednako kao i ratni sukobi iz naše nedavne prošlosti, koji su nam zajedničko breme.
Kutije pretpostavki
Dio ovog „paketa“ predstavljaju i društveno nam dodijeljene rodne uloge, obrasci koji diktiraju unutar kojeg okvira se ima kretati naše konkretno životno iskustvo, što nam je kao ženama, odnosno muškarcima dopušteno i što se od nas očekuje, kao i koji oblik društvene sankcije možemo očekivati ako iz tako određenih društvenih uloga istupamo. Posljednjih nekoliko godina na ovom polju bilježimo povratak u tradicionalne, patrijahalne obrasce, i u tom smislu naši treninzi nisu drugo no mikro slika društava iz kojih dolazimo. Ove godine, međutim, o ovoj smo temi razgovarali vrlo konstruktivno, a sama je radionica neočekivano i neuobičajeno rezultirala većim razumijevanjem i povezivanjem unutar grupe. Jednako je bilo i sa radionicom o nacionalnim identitetima, koje osjećamo svojima ili ih osjećamo nametnutima, ali ovdje smo barem imali priliku da razmislimo na koje načine definiraju našu društvenu poziciju, kako utječu na našu sliku sebe i odgovornosti koje preuzimamo, o trenucima u kojima su nam bitni i onima u kojima nam uopće nisu važni. Te da smo, kad uklonimo ovakvu vrstu određenja, svi jednako ranjivi ispod kože, i svima su nam važne neke identične, temeljno ljudske stvari, poput ljubavi, porodice ili prijatelja.
Dijalog o ovim temama omogućuje nam ne samo da čujemo kako se osjećaju ljudi s „druge strane“, koja je njihova perspektiva ratnih događanja, već i da sami osvijestimo rane koje nosimo. Ponekad je riječ o našim vlastitim ratnim traumama, ponekad su nam prenešene u obliku priča ili mitova kojima se utemeljuje određena nacionalna ili etnička zajednica kojoj pripadamo. Trening je prilika da stvari koje zamjeramo ljudima “s druge strane” otvorimo i raspravimo, ali i da vidimo koje su to teme koje unutar naših društava ne smijemo otvarati. Tabu se najčešće odnosi na suočavanje sa zločinima počinjenim “s naše strane”, tabu su žrtve drugih i obilježavanje mjesta stradanja drugih u zajednici u kojoj smo “mi” većina, kao i narativ o “vječnoj žrtvi našeg naroda koji nikad ništa zlo nije napravio”. Još veći tabu predstavljaju rasprave za koje se u našim društvima pretpostavlja da dovode u pitanje same temelje države. To su rasprave o prirodi rata (agresija i/ili građanski rat), odgovornosti vjerskih zajednica u ratu, slavljenju “pobjeda” koje su prouzročile velike žrtve drugoj strani, slavljenje bez ikakvog obzira prema stradalima. Poseban teret ovdje predstavljaju generalizacije kojima se krivnja za počinjene zločine prebacuje na čitave narode. Međutim, sad barem imamo priliku da se zapitamo tko i s kojim razlozima čini našu nedavnu prošlost tabuiziranom i što se mora promijeniti u našim društvima kako bismo mogli uspostaviti pošteniji odnos prema prošlosti i načiniti korak ka izgradnji trajnog mira. Na ovaj način možemo spoznati i da imamo odgovornost da važna pitanja otvaramo na mjestima gdje je moguće, gdje nam je važno, bilo da se radi o našoj vlastitoj porodici, našim kolegama ili prijateljima, radnoj zajednici ili na društvenom nivou.
O budućnosti
Naš najveći dobitak je što je grupa o ovim pitanjima razgovarala otvoreno. Ponekad su to činili sa određenom dozom nelagode, kada su bili suočeni sa uopćenim prigovorima vlastitoj etničkoj zajednici. Presudnim tada postaje trenutak u kojemu počinjemo razumijevati da to, kako nas drugi ljudi percipiraju, nema nužno veze sa našim vlastitim određenjem, koliko sa činjenicom da smo dio određenog društva ili zajednice. Ta nam pripadnost daje legitimitet, ali i odgovornost da učinimo ono što je u našoj moći da mijenjamo svoja društva u ona koja više nikome neće predstavljati prijetnju. Ovakva nastojanja gotovo redovito predstavljaju i korake koji će nas izvesti iz zone komfora, ali jedino tako i možemo napredovati, u ličnom, kao i u društvenom pogledu. Ponekad doista ne možemo učiniti ništa kako bismo adresirali nepravde počinjene drugim ljudima, ali uvijek imamo glas koji se čuje; ponekad je jedino što možemo učiniti da utišamo glasove mržnje to da razmislimo o akcijama koje će ih barem zbuniti, ako ne u potpunosti osujetiti, i moć da pokažemo da i nas, ovih koji budućnost žele graditi u suradnji s našim susjedima ili komšijama ima barem jednako, ako ne i više od onih koji svoju mržnju glasno i bez stida rasipaju po javnom prostoru, gradskim ulicama i društvenim mrežama.
Kako reče jedna od članica tima, kad radite deset dana od jutra do mraka, to ne može proći bez rezultata. Trening je po sebi vrlo intenzivan, i pauze služe za zasluženi predah, ili pak za nastavak priče započete na nekoj do radionica. Do kraja treninga dođeš do toga da shvatiš, kako reče jedna naša učesnica, da je svaka osoba duša, svaka pojedina priča posebna, svaka informacija i iskustvo neprocjenjivi. Ovome bismo još jedino mogli dodati – kako na treningu, tako i u životu.
Hvala osoblju Palate Venezia što nam je, kao i uvijek do sada, u Starom gradu ponad mora, pružilo taj intimni prostor da maštamo o budućnosti koju bismo voljeli živjeti.
Galerija fotografija: OVDE
