Ako bismo u pet reči probali da definišemo šta se u regionu dešavalo u proteklih godinu dana, te reči bi bile: nasilje, korupcija, nestabilnost, strah i tragedije. Ako bismo upotrebili samo jednu reč, ona bi bila: nasilje. Na svim nivoima, strukturno nasilje inicira i sva druga.
To smo osetili i sami, naše akcije i aktivnosti nikada nije bilo jednostavno organizovati, ali u poslednje vreme sve češće nailazimo na staklene zidove, koji nisu formalne zabrane, ali nam se govori da neke institucije nemaju raspoloživih termina, da nas zamajavaju birokratskim procedurama, da su nam zatvorena vrata tamo gde su bila otvorena. I dalje je za građane Kosova potrebna viza za ulazak u Bosnu i Hercegovinu (vlada Kosova je jednostrano ukinula vize za građane BiH), i dalje vlasti u Srbiji svoje neistomišljenike nazivaju ustašama, a u Hrvatskoj četnicima, sve je teže boriti se za ljudska prava i biti protiv rata, ali to nije problem samo našeg regiona, to je postao svetski problem. Fašizam nam više ne kuca na vrata, on je tu, samo je pitanje da li ga kao takvog prepoznajemo.
O kontekstima u kojima se odvija mirovni rad u regionu pisali su članovi CNA tima i naši saradnici: Luan Imeri (Severna Makedonija), Skender Sadiku (Kosovo), Tita Mikulaš (Hrvatska), Amer Delić (Bosna i Hercegovina), Radomir Radević (Crna Gora) i Katarina Milićević (Srbija).
Srbija: Vreme: 11.52h Datum: 1.11.2024. Mesto: Novi Sad
Istorija Srbije u budućnosti biće podeljena na period do i od 1. novembra 2024. godine, tačno u 11 časova i 52 minuta. Tog trenutka, u centru Novog Sada, urušavanje nadstrešnice na tek renoviranoj Železničkoj stanici oduzelo je petnaest života, a još dvoje teško povredilo. Kasnije je još jedna osoba podlegla povredama, dok se jedna i dalje bori za život.
Ko su bili stradali? Dvoje dece, studenti, sportisti, naučnici, poljoprivrednici, penzioneri. Ali, pre svega – ljudi: voljena deca, roditelji, supružnici, rođaci, prijatelji, kolege, komšije. Njihova jedina „greška“ bila je što su tog dana želeli da putuju vozom ili da se nađu s dragim osobama na stanici. Neki su u smrt otišli zagrljeni, neki su čekali prinovu, neki su na put poveli unuke. Sve je tog dana izgledalo obično – dan, sat, vozni red – osim korupcije koja je, oglodavši temelje sistema, srušila renovirano zdanje.
Naviknuti na nasilje
Ono što je usledilo, međutim, bilo je sve osim običnog – jer građani Srbije već dugo na nepravdu i nasilje reaguju kao na deo svakodnevice. Međutim, sada su studenti i građani izašli na ulice da traže pravdu, odgovornost države, sistem bez korupcije i kazne za odgovorne. Početni zahtevi bili su elementarni: odgovornost za tragediju, objavljivanje dokumentacije o rekonstrukciji stanice, prestanak nasilja nad demonstrantima i kažnjavanje svih koji su ga činili, te povećanje standarda univerziteta. Na te, reklo bi se, skromne i razumne zahteve, vlast je odgovorila u svom uobičajenom maniru: negiranjem, manipulacijama, pritiscima na policiju i pravosuđe, kao i farsom s praznim registratorima prikazanom na svim nacionalnim televizijama.
Od tada, građani Srbije žive na ulicama i blokadama. Fakulteti i srednje škole mesecima su bili blokirani studentima i učenicima koji su tražili ispunjenje zahteva, blokirane su raskrsnice, mostovi i ulazi u institucije. Na taj način društvo je sprečilo da se tragedija pretvori u još jednu rutinsku farsu vlasti. Protesti su se širili dan za danom, grad za gradom, obuhvatajući svaku opštinu.
Prekretnica je nastupila 22. decembra 2024. godine, kada se na Slaviji okupilo više od sto hiljada ljudi. U jezivoj tišini, 16 minuta su stajali okupljeni, a potom se razišli. Taj trenutak označio je prelazak straha na drugu stranu – više se nisu plašili građani, već vlast. Bilo je impresivno naći se na tom skupu: sazvan je preko društvenih mreža, ljudi su pozivali jedini druge, većina nas je otišla bez velikih očekivanja, a onda, u trenutku smo postali svesni da smo deo nečeg velikog, da ima mnogo ljudi, mnogo više nego što smo smeli i da se nadamo. Od tada, mladi, studenti i srednjoškolci, pešice, biciklima, trčanjem i marševima prelazili su Srbiju, ali i Evropu, obilazili sela u koja decenijama niko od zvaničnika nije kročio. Ljudi su im otvarali vrata, nudili hranu, poslednju jabuku iz kuće. Protesti su probudili energiju u društvu koje je, činilo se, odavno zaboravilo na nju: energiju solidarnosti, empatije, bunta, duhovitosti, energiju života. Posebno je značajno što vlast nije uspela da izazove međunacionalne podele u Novom Pazaru, gde su studenti pokazali retku hrabrost i solidarnost, i pridružili se kolegama sa ostalih Univerziteta. Ogromni protesti održani su u Novom Sadu (1.2.2025.), Kragujevcu (14.2.2025.), Nišu (1.3.2025.), Beogradu (15.3.2025.), Novom Pazaru (27.2. i 12.4.2025.), te ponovo u Beogradu 28.6.2025. Ukupan broj svih protesta u Srbiji u prvih šest meseci, nezvanično, bio je veći od 34.000, i tu treba imati u vidu da su građani često, samo u jednom danu, bili na više mesta i na više načina iskazivali protest: od stajanja u tišini na brojnim raskrsnicama od 11.52h do 12.08h, preko hitnih okupljanja na mestima gde vlast vrši represiju, ili kao znak podrške hapšenim i povređenim, do planiranih i najavljenih protesta koji su nosili poruku, poput poziva na generalni štrajk.
Silom na narod
Režim je reagovao silom: prebijanjima, hapšenjima, upotrebom nedozvoljenih suzavaca i „zvučnih topova“, pretnjama silovanjem studentkinjama u pritvoru, uskraćivanjem plata i otkazima prosvetnim radnicima, deportacijom onih koji su iskazivali podršku protestima. Represija nikada nije bila brutalnija, a narod nikada složniji ni odlučniji. Prema podacima inicijative „Pustite ih sve“, do 13.9.2025. uhapšeno je 927 građana, neki su i više puta hapšeni, neki su na različite načine maltretirani, primeri studenta Luke Stojanovića, koji je lisicama bio vezan za bolnički krevet, i studenta Bogdana Jovičića koji je vezanih nogu bio u pratnji policije na sahrani oca, su potresali javnost, koja se borila za njihovo oslobađanje.
Istovremeno, međunarodna zajednica uglavnom ćuti i čeka da vidi šta će se dogoditi. Evropska unija ostaje na nivou „izražavanja zabrinutosti“, sa časnim potezima i izuzecima pojedinih zvaničnika i poslanika, dok Sjedinjene Države ulaze u ekonomske aranžmane sa režimom, a Rusija, po starom obrascu, igra dvostruku igru, jasno podržava vlast, ali pokušava i da se infiltrira među studente i protestante i nametne svoju retoriku i svoje poruke i parole. Zabavno je da je vlast u Srbiji tražila od ruske obaveštajne mreže da ispita da li je 15. marta korišćeno nedozvoljeno oružje „zvučni top“, i da su oni, kakva slučajnost, utvrdili da nije. Više svetskih i domaćih eksperata je utvrdilo da nesumnjivo jeste, a i sama vlast je, posle pritiska javnosti, prvo negirala da poseduje takvo oružje, pa priznala da ga ima, a potom tvrdila da ono nije korišćeno, da je potpuno neotpakovano, da bi se prilikom prikazivanja tog „neotpakovanog“ uređaja novinarima, on uključio, pri čemu je bilo jasno da je već korišćen. Takođe, u septembru 2025. godine Spoljno-obaveštajna služba Rusije (SVR) objavila je na svom sajtu da „sadašnji nemiri u Srbiji, uz aktivno učešće mladih, u velikoj meri predstavljaju proizvod subverzivne delatnosti Evropske unije i država članica tog saveza, te da je cilj evropskog liberalnog mejnstrima da na vlast u ovoj najvećoj balkanskoj zemlji dovede poslušno rukovodstvo lojalno Briselu“. Poslušnije rukovodstvo teško da može da se nađe: Aleksandar Vučić prema EU ima retoriku da, ako ga ne podrže, sve će preuzeti Rusija, a u isto vreme prema Rusiji ima ponizan položaj sa porukom: “Ako nas vi ne zaštitite, EU je opasnost koja nam preti.“ Ponizan pred jakima, osion prema slabijima, to je spoljna i unutrašnja politika Aleksandra Vučića,prozrena i prezrena u velikom delu domaće javnosti[1].
Ono što se dešava u Srbiji neminovno se preliva i na region. Tragedija u Novom Sadu i talas protesta koji je usledio nisu ostali bez odjeka u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, pa čak i u Severnoj Makedoniji i Hrvatskoj. U Republici Srpskoj vlasti su otvoreno stale uz režim u Beogradu, što je dodatno produbilo političke podele i zaoštrilo retoriku i odatle stiže podrška diktatoru Vučiću – dok on, zauzvrat, podržava Dodika. Čudno je, ali ne i neshvatljivo, da ljudi koji su najviše patili zbog ratova i politike devedesetih, sada opet staju na stranu onih koji su tu politiku i tada vodili. U Crnoj Gori, deo građanskog društva izražava solidarnost sa studentima u Srbiji, dok političke elite ćute ili kalkulišu. U Severnoj Makedoniji, protesti su inspirisali akademsku zajednicu da otvorenije govori o korupciji i nasilju, posebno posle tragedije u Kočanima, gde je u požaru u diskoteci stradalo 62 osobe, a u Hrvatskoj mnogobrojni građani i javne ličnosti daju podršku protestima, na razne načine. Tako je tragedija na novosadskoj železničkoj stanici, paradoksalno, pokrenula pitanja i inicijative izvan granica Srbije, pokazujući da je region i dalje povezan zajedničkom traumom i iskustvom autoritarnih politika, ali i zajedničkom nadom da je otpor moguć.
Ćaci i Ćacilend
U međuvremenu, vlast je, u grotesknom pokušaju odbrane, podigla šatorsko naselje u Pionirskom parku – Ćacilend, za sada nepoznate svrhe – da li služi za prikupljanje oružja i batinaša, ili za „obične lojaliste režima“ ili za oba? (Zašto Ćacilend i šta to znači: jedna od prvih srednjih škola koja je ušla u blokadu nastave je Jovina Gimnazija u Novom Sadu. Učenici su krenuli sa protestom, dok je njihov direktor, blizak vlastima, bio protiv toga, i u znak protesta je klečao ispred škole. Posle nekoliko dana, na ogradi škole neko je napisao: „Ćaci u školu“ (umesto početnog slova Đ, napisano je Ć – pa su Đaci postali Ćaci). Od tog trenutka sve pristalice vlasti nazivaju se Ćacijima, a nakaradno šatorsko naselje koju je vlast instalirala 6.3.2025. kod Pionirskog parka, a potom proširila i na ulicu ispred Narodne skupštine – Ćacilend. U pokušaju da marketinški preokrenu priču u svoju korist, Vučić i njegove pristalice su nosili majice na kojima je pisalo: „I ja sam Ćaci“.)
Možda i najveću represiju, proganjanje i ekonomsko nasilje trpi malo slobodnih i nezavisnih medija, jer je hobotnica vlasti svojim pipcima uništila svaku slobodu i odgovornost, a od svih nacionalnih televizija i tiražnih novina napravila svoja propagandna glasila. Radio je tu najgore prošao – ne postoji nijedna, čak ni muzička stanica, koja nije pod kontrolom vlasti. Komplikovanim finansijskim procedurama trenutno pokušavaju da ućutkaju i dve kablovske televizije (N1 i Nova S), te dnevni list „Danas“ i nedeljnik „Radar“, i iskreno se svi bojimo da će u tome ubrzo i uspeti. Bez tih medija, koji izveštavaju 24 sata sa protesta, i poslednje svetlo bi bilo ugašeno. U nekoliko navrata su građani protestvovali ispred Radio-televizije Srbije, u periodu od 14. do 29. aprila bili su i blokirani ulazi u dva studija ove televizije, zbog nezadovoljstva izveštavanjem Javnog servisa o višemesečnim antivladinim demonstracijama. Studenti su zahtevali da se raspiše novi konkurs za Savet Regulatornog tela za elektronske medije (REM). Odbor Skupštine Srbije za kulturu i informisanje je 28. aprila usvojio odluku da se raspiše novi konkurs za Savet REM-a čime je ispunjen studentski zahtev i oni su se povukli sa blokada RTS-a. No, od tada do danas, ništa se nije promenilo: Savet REM-a nije konstituisan, izveštavanje RTS-a nije postalo profesionalnije i tačnije. Mediji nemaju regulatorno telo, pa situacija nikad nije bila gora: bez ikakve etike, svakodnevno, širi se govor mržnje, linčovanje pojedinaca i grupa, haranga na sve koji nisu deo vlasti, šire se lažne vesti, zastrašuje javnost, sati programa posvećeni su monolozima Aleksandra Vučića, bez ikakve kazne. Gašenje USAID, koja je značjano pomagala u prošlosti nezavisno novinarstvo, te Glasa Amerike i Al Jazeere na Balkanu, i inače lošu medijsku sliku dodatno je zacrnilo.
Osim redakcija koje su targetirane kao „neprijatelji” i „ustaše”, vlast preko svojih medija, ali i na druge načine targetira i pojedince/ke: tako je još u decembru 2024. ceo Beograd ispisan porukama koje targetiraju Zorana Kesića, voditelja emisije „24 minuta”. Te opskurne poruke i dalje stoje na fasadama zgrada. Centar za nenasilnu akciju je reagovao kod Saveta za štampu, zbog posrednog targetiranja: tabloidi su pisali članak protiv jednog od ratnih veterana koji je uz studente, obeleživši ga kao „saradnika hrvatske obaveštajne službe”, napisavši da je on „istaknuti aktivista prozapadne NVO Centar za nenasilnu akciju”. Savet za štampu je reagovao po našoj žalbi, ali tabloidi pod kontrolom vlasti ne poštuju odluke ovog saveta.
Ako u tragediji ima išta utešno, to je što je probudila otpor. I što je pokazala da čak i u društvu naviknutom na nepravdu i represiju, postoji trenutak kada se strah povlači, a građani ustaju. Taj trenutak je 1. novembar 2024. godine u 11.52h – i sve što je usledilo posle njega. Epilog se još ne naslućuje: sa jedne strane, studentske i građanske, postoji zahtev za raspisivanjem vanrednih izbora, dok vlast, koja je izbore raspisivala vanredno kad god je to htela, sada to nikako ne želi da učini. U gradovima su protesti i dalje: ili kao reakcija na neku akciju vlasti, ili kao poziv građanima na akciju. Svakodnevno život staje na raskrsnicama u 11.52h kada građani ćute do 12.08h, za 16 žrtava pada nadstrešnice i za svoju budućnost. Sazrela je misao da smo svi ispod nadstrešnice, samo je pitanje sreće kada će se ona sručiti na nas, jer je korupcija oglodala sve.
Katarina Milićević
[1] Sam Vučić je u aprilu 2024. dao definiciju ko su prijatelji, a ko partneri Srbije, i ona je zanimljiva, obzirom da je posle saopštenja SVR Rusiju nazvao „partnerima“, dok je do tada redovno i nedvosmisleno bila „prijatelj“. Definicija glasi: „Ne možete da kažete da su vam prijatelji oni (države) koji vam komadaju teritoriju i pri tome to nazivaju civilizacijskom vrednošću, a pri tome nazivaju to prijateljskim odnosom prema Srbiji. Hvala ti. Mnogo te poštujem. Mnogo si jak. Bićeš nam partner u milion stvari, ali nemoj baš da se družimo“ – rekao je predsednik Srbije za RTS.
Hrvatska: Pretjeranost provokacije
Iako se od devedesetih odmičemo svakim danom, prolazak vremena nažalost nije omogućio da se taj period sagleda kroz prizmu pomirenja, tj. sa sjećanjem na to kako su doista bile tužne i nesretne, kako ih je kunući opisao Balašević. Tako je protekla godina dana u Hrvatskoj obilježena velikim događajima, koji su u najmanju ruku, nacionalno nabijeni, otvorili prostor i za revitalizaciju ustaških simbola pravdajući to njihovim korištenjem tijekom rata u Hrvatskoj.
Hrvatska vlada donijela je odluku o osnivanju Povjereništva za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata na čije je čelo postavljen Ivan Penava, kineziolog koji bi se trebao baviti povijesnim kontekstom[2]. Kako opisuje premijer Andrej Plenković povjerenstvo će „prikupljati i analizirati informacije vezane uz stradanje žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata“ te će „dati doprinos procesima koji su započeti, ali nisu dovršeni onako kako bi mi kao Vlada htjeli“. Ovo Povjereništvo moglo bi se baviti slučajevima progona autoritarnog režima koji je političke neistomišljenike smatrao nepodobnima, ali izgleda da se radi o još jednoj ideološki obojanoj instituciji koja će se fokusirati na izjednačavanje komunističkih i ustaških zločina. Naposljetku, tom temom se do sada bavilo Ministarstvo branitelja, uz svoj glavni fokus, pronalazak nestalih tijekom devedesetih. Kako će to pomoći suočavanju s komunističkom prošlošću, nije poznato, ali je uspoređivanje žrtava različitih sistema, etničkih pripadnosti ili bilo kojih okolnosti stradanja destruktivno, a i neumjesno. Komisija za istraživanje zločina nakon Drugog svjetskog rata utješna je nagrada od jednog političara drugome, jer je Domovinski pokret kao koalicijski partner HDZ-a pokazao golem interes za borbu protiv tzv. srpskog utjecaja u Hrvatskoj i onih koje nazivaju jugonostalgičnima. Komisija bi mogla predstavljati priliku da se Hrvatska izvuče iz vrtloga simbola prošlih sistema kojima se manipulira u javnom prostoru, ali društvom koje zna svoju povijest ne može se manipulirati.
Društvene podjele
Simbolima prošlog sistema bio je nabijen i koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom, ali i sinjskom hipodromu. Ovaj zagrebački zasjenio je nevjerojatan broj posjetitelja koji je izazvao raspravu o kapacitetima, ali i pregršt religijske simbolike pomiješane sa, naprimjer, simbolikom broja 03941158 na majici pjevača kojom odaje počast Zvonku Bušiću, hrvatskom nacionalistu koji je 1976. oteo putnički avion u SAD-u. Nakon koncerta u Sinju, Marinko Vukman, inače sinjski gvardijan, ustanovio je „Neka pate, i neka u toj patnji umru oni kojima smeta vaše zajedništvo, vaš dolazak u crkvu, vaša pjesma i ljubav, prema Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, vaša radost i zajedništvo koje je posebno zablistalo na koncertima našeg Thompsona u Zagrebu i Sinju“. Propustio je priliku da pokuša popuniti prostor društvene podjele porukama mira i ljubavi za sve članove tog društva, a ne samo za one s kojima dijeli mišljenje.
Javno se izjasnio i ministar obrane Ivan Anušić koji je potvrdio kako je na Thompsonovom koncertu i on na „Za dom“ odgovarao „spremni“[3]. U Saboru su zastupnici Miro Bulj (MOST) i Damir Biloglav (DOMiNO) slobodno izgovarali „Za dom spremni“, ali oni, kako je to ustvrdio premijer imaju imunitet pa se njihovo „pravo govora“ ne može ograničavati, iako je taj pozdrav zabranjen, tj. kažnjiv. Samim time, teško je provoditi taj zakon u narodu ukoliko ga ministri ili saborski zastupnici slobodno i javno krše, a sam premijer je prije nekoliko godina objasnio dvostruku konotaciju tog pozdrava, u kontekstu Nezavisne Države Hrvatske i u kontekstu HOS-ovih postrojbi.
Akcije
Dok gore spomenutog Bušića u nekim se navodima naziva političkim aktivistom, u Hrvatskoj se aktiviste tretira nešto drugačije. Primjer toga jest i incident na mimohodu koji je održan povodom 35. godišnjice VRO Oluja, kada je je aktivistička skupina „Vrrrane“ izvela akciju u kojoj su preliveni crvenom bojom, koja simbolizira krv, legli pred vojna vozila u mimohodu. Uhićenje uslijed prekida akcije nije sporno, ali zato uvrede i fizički napadi građana od kojih policija nije uspjela zaštititi uhićene, zasigurno jesu. Iako su tretirani kao da su napravili zločin protiv države, zapravo je u osnovi riječ o nenasilnoj akciji koja kao takva mora biti mogućnost za izražavanje građanskog stava vojnom mimohodu i njegovoj svrsi. Na to se veže i težnja da se do kraja godine donesu zakoni o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka, koji bi prema tom planu krenuo u siječnju 2026. godine, a trajao bi dva mjeseca za vojnu ili četiri mjeseca za civilnu službu, za one koje koji iskoriste priziv savjesti.
Kulturni djelatnici u Benkovcu također su bili na udaru, u ovom slučaju, od strane lokalnih branitelja i navijača koji su prosvjedovali protiv održavanja festivala „Nosi se“ optužbama da festival „napada dignitet Domovinskog rata“. Festival je u svom programu apostrofirao nenasilje, pluralizam i solidarnost, a neke od najavljenih stavki na programu bile su projekcija filma „Mirotvorac“ o Josipu Reihl-Kiru[4], nekoliko predstava uključujući i jednu redatelja Olivera Frljića te razgovore s novinarima, filozofima i piscima.
Iako je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izjavila da „svatko ima pravo, svaki umjetnik, svaki novinar, svaki građanin na iznošenje svojih stavova, mišljenja i to je vrijednost našeg Ustava“, festival nije nastavljen, jer organizatori nisu htjeli daljnju eskalaciju sukoba, iako je uživao potporu države, grada i županije. Predsjednik vlade istaknuo je kako su organizatori festivala i sami ustvrdili da su „pretjerali s provokacijom“, te da „razumije reakciju branitelja“, ali bez osvrta na umjetničku slobodu koja se u ovom slučaju gubi.
A reakcija vlade od lipnja 2025. godine kada je u Srbiji uhićen Krunoslav Fehir, ključni svjedok protiv Branimira Glavaša u slučaju mučenja i ubijanja osječkih civila, pod optužbom za članstvo u jedinici koja je nastala u svrhu počinjenja najtežih zločina. Protiv Fehira se vodio slučaj u Hrvatskoj, koji je naposljetku obustavljen. Prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, čija je potpisnica i Srbija, nije dopušteno da se jednom čovjeku dva puta sudi za istu stvar, što znači da je Hrvatska dužna dići tužbu protiv Srbije na Europskom sudu za ljudska prava ukoliko se postupak ne obustavi. Iako je Hrvatska u prijašnjim slučajevima financijski podržavala obranu optuženih za ratne zločine, u Haagu, ali i na hrvatskim sudovima, to u ovom slučaju ne čini jer, kako kaže ministar vanjskih poslova Grlić-Radman: „Ne postoji pravo na podmirivanje troškova pravnog zastupanja u sudskim postupcima“. Iz toga možemo zaključiti da je u prijašnjim slučajevima postojala inicijativa vlasti za ostvarenje takvih prava koje sada nema. Samo je iz Ministarstva branitelja obećano pokrivanje Fehirovih troškova liječenja zbog trenutno narušenog zdravstvenog stanja.
Ostaje samo zapitati se jesu li svi branitelji jednako vrijedni ili su bitni samo oni koji ne narušavaju narativ vladajućih struktura i bune se protiv onoga što se u tom trenutku smatra opozicijom, bila ona politička, kulturna ili aktivistička.
Tita Mikulaš
[2] Ivan Penava je profesor kineziologije i hrvatski političar. Bivši je gradonačelnik Vukovara. Trenutačno obnaša dužnost predsjednika Domovinskog pokret , potpredsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugoga svjetskog rata.
[3] Pjesma Marka Perkovića Thompsona, Bojna Čavoglave, počinje uzvikom „Za dom spremni”
[4] Načelnik osječke policije koji je 1991. ubijen na ulazu u Tenju zajedno sa svojim suputnicima s kojima se uputio na pregovore sa Srbima. Tih godina zalagao se za za mirovne pregovore i miroljubiva rješenja zbog čega je i stradao, a njegov ubojica bio je pripadnik hrvatskih snaga Antun Gudelj.
Severna Makedonija: Gde je tragedija predvidljiva, a odgovornost ničija
Dobrodošli u (Severnu) Makedoniju, zemlju gde institucije ne služe građanima, već onima koji su ih postavili. Ovde država nije servis, već scena za neprekidnu predstavu elitizma i klijentelizma. Ako nešto krene naopako, ne brinite — niko nije kriv. Ili, tačnije, svi su krivi, što znači: niko.
Društveni pejzaž ovde je duboko obeležen hroničnom i sistemskom bolešću: ekstraktivne[5] institucije koje guše svaki pokušaj napretka, demotivišu građane i hrane korupciju. Klijentelizam i partizacija[6] nisu izuzetak već pravilo. Svaka kriza, svaka tragedija potvrđuje samo jedno: institucije nisu čuvari javnog interesa, već produžena ruka političkih i biznis elita.
U protekloj godini doživeli smo još jednu tragediju, još jednu iz serije „nesreća“ koje – uz malu pomoć hronično nefunkcionalnih institucija – čudesno postaju sistemske tragedije. Dana 16. marta 2025. godine, Kočani su ušli u svetske crne hronike. U noćnom klubu „Puls“, prepunom sa preko 500 ljudi, atmosfera je bila „začinjena“ pirotehnikom, a nekoliko varnica bilo je dovoljno da zapali plafon. Rezultat: 62 poginula i preko 190 povređenih. Makedonija je dobila svoj „Colectiv“ (sećate se Bukurešta 2015?).
Marš za anđele
Dok su vlasti brojale dane žalosti i kalkulisale koga mogu da optuže – osim sebe samih – roditelji su brojali kovčege. „Marširali smo za anđele“, protestovali smo, ali se ništa nije promenilo. Nekolicina je uhapšena, među njima i vlasnik „Pulsa“. Paradoks? Objekat uopšte nije imao dozvolu da bude klub, a ipak je godinama funkcionisao – sa muzikom, gostima, inspektoratima koji su udobno gledali na drugu stranu. Registrovan je za „laku industriju“, ali se magično pretvorio u diskoteku za masovne zabave. Očigledno, makedonska birokratija ima sposobnost za alhemiju!
Od požara u Kočanima, do senki „Besa Transa“, „Durmo Tursa“ i modularne bolnice u Tetovu[7] – pokazalo se da ovo nisu incidenti, ovo je ponovljiv šablon. Institucionalna neefikasnost nije greška, već dizajn. Funkcionalan, za one koji profitiraju od nefunkcionalnosti.
Simulacija inkluzije
Priča se o inkluziji, ali ona i dalje ostaje deklarativna. Realnost pokazuje da brinemo samo za one koji se lako uklapaju u naše kategorije „normalnosti“. U zemlji gde Ustavni sud jednim potezom ukida „Balanser“[8], poruka je jasna: simuliraj inkluziju, ali sačuvaj etničku asimetriju. Nejasno je da li je reč o pravnoj analizi ili političkoj kalkulaciji, ali jedno je sigurno – to nije dokaz demokratske zrelosti. Ista institucija je ranije odlučila da preispita član Zakona o upotrebi albanskog jezika, čime se u praksi ograničava ili osporava pravo na njegovo korišćenje. To je ozbiljan udar na ustavne principe jednakosti, multikulturalnosti i temeljna prava etničkih zajednica.
Ishod je očekivan: radikalizacija. Primera ne manjka. Nedavna sportska utakmica u Kumanovu „demonstrirala“ je pravu nacionalnu koheziju – skandiranja protiv Albanaca, s žarom i strašću. Premijer Hristijan Mickoski reagovao je strogo – osudio je situaciju i … ostao da gleda utakmicu, dok je publika tražila „čistu Makedoniju“. Revanš nije kasnio: sledeća utakmica u Tetovu donela je uzvratna skandiranja, doduše u mnogo blažoj verziji. Možda se u nekoj drugoj državi etnička mržnja pojavljuje kao greška sistema. Kod nas, ona izgleda kao proizvod istog. A institucije? Ništa novo. Filozofija je ista: „see no evil, hear no evil“. Zlo postoji samo ako ga priznaš. A ovde, bez obzira na etničku pripadnost, priznajemo samo ono što nam donosi političke poene.
Zamena stolica
Političke partije i dalje se igraju menjanja stolica. VMRO-DPMNE je došao na vlast, ali je poneo recept od SDSM-a i DUI-ja: dominiraj nad koalicionim partnerom (po mogućstvu ga ponizi), instaliraj svoje ljude, drži institucije u zarobljeništvu. Šablon je poznat, uspešan i, nažalost, nepromenjen. U senci velikih tema, svakodnevica nastavlja da bude bolna. Ako ste iz „pogrešne“ etničke grupe, siromašne porodice, pripadate LGBTI zajednici ili ste osoba sa invaliditetom – čestitamo, vi ne postojite u očima sistema. Vaši problemi su „posebni“ – toliko posebni da niko ne želi da se njima bavi.
Deca, kojima posvećujemo patetične spotove i površne kampanje, ostavljena su da rastu u digitalnoj džungli. Njihovi idoli? Influenseri koji nude brze puteve do popularnosti, preko nasilja i agresije. Preko 70% dece doživljava porodično nasilje. Svako treće dete izloženo je digitalnoj agresiji. Naravno, kao društvo nudimo rešenja, kampanje. Iako dobronamerne, kampanje su često usmerene samo na „našu decu“, na one koji govore „naš jezik“ i koji se „lako uklapaju“. A ostali? Ostale brišemo, nisu nam potrebni!
Mediji? Hronika užasa. Senzacionalizam se ne samo toleriše, već i podstiče. Nasilje se prodaje. Kritičko novinarstvo je luksuz koji se ne isplati. U međuvremenu, pregovori sa EU i dalje se koriste kao univerzalno alibi za sve naše neuspehe. Danas su krivi Bugari, juče su bili Grci, sutra – naći će se neko. Pitanje je: da li smo mi, zaista, spremni za Evropu? Ne formalno, već suštinski. Evropa ne traži samo promenu imena, unošenje Bugara u Ustav… Traži vrednosti. A vrednosti ne možeš promeniti ustavnim amandmanom. Vrednosti koje se, nažalost, kod nas sve ređe praktikuju i polako nestaju iz javnog dijaloga, ne zato što su zastarele, već zato što zahtevaju hrabrost, iskrenost i istinsku brigu za sve, a ne samo za „naše“. Istorija ne mora da bude naša sudbina.
Ali, nije sve tako crno. Postoje iskrice. Građani – oni koji još nisu otišli – ne ćute. Ima protesta, ima peticija, ima otpora. Rađa se nešto što liči na građansku svest. Polako, ali glasno. Sve više ljudi shvata da je ćutanje saučesništvo, a da je čak i mali čin otpora značajan. Možda neće biti sutra, ali doći će dan kada ćemo morati da priznamo: sistem ne funkcioniše. To neće biti kraj. To će biti početak. Početak naporne, frustrirajuće, ali neophodne promene. Od simbolične ka stvarnoj demokratiji. Od fasadnih institucija ka pravoj inkluziji. Severna Makedonija je na raskrsnici – već ne znam koji put – ali ovog puta pritisak je drugačiji. Mladi više ne žele da budu dekor.
Luan Imeri
[5] Ekstraktivne institucije su pojam koji se koristi u političkoj ekonomiji, posebno u teoriji Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona (Zašto narodi propadaju), da opiše institucije koje služe uskom krugu ljudi (eliti), a ne celom društvu. One „ekstrahuju“ (izvlače) resurse, bogatstvo i moć iz šire zajednice i koncentrišu ih u rukama male grupe. Umesto da podstiču razvoj, inovacije i ravnopravnost, one održavaju status quo i omogućavaju privilegovanim slojevima da kontrolišu političku i ekonomsku moć.
[6] Partizacija je termin koji se koristi da označi partijsko kadrovsko upravljanje institucijama – tj. kada se državne, javne i društvene funkcije dele i popunjavaju prema pripadnosti političkim partijama, a ne prema stručnosti i javnom interesu.
[7] Tri velike tragedije u Severnoj Makedoniji koje su postale simbol korupcije, institucionalne neodgovornosti i sistemskog propadanja države. Besa Trans (2021) – 23. novembra 2021. autobus „Besa Transa“ koji se vraćao iz Istanbula izgoreo je na autoputu u Bugarskoj. Poginulo je 45 ljudi, među njima mnogo dece. Istrage su otkrile da je firma godinama vozila bez važeće licence, dok su državni organi gledali kroz prste. Autobus je čak bio neregistrovan, a inspekcije i carina nisu reagovale. Durmo Turs (2019) – februara 2019. autobus kompanije „Durmo Turs“ sleteo je s puta kod sela Laskarci. Poginulo je 16 ljudi, a više od 30 je povređeno. Autobus nije bio tehnički ispravan, a kasnije se pokazalo da je i licencu dobio sumnjivim putem. Modularna bolnica u Tetovu (2021) – Tokom pandemije kovida, u Tetovu je 2021. izbio požar u tzv. modularnoj bolnici (privremeno zdanje). Poginulo je 14 pacijenata. Istraga je pokazala da su materijali za izgradnju bili zapaljivi, da nije bilo osnovne protivpožarne zaštite i da je tender za nabavku bio podložan korupciji. Ministar zdravlja i zamenik ministra podneli su ostavke, ali su mnogi smatrali da se opet izbegla prava odgovornost.
[8] „Balanser“ je trebalo da bude alat za multietničku inkluziju, ali se pretvorio u alat za etničko-partijski klijentelizam.
Kosovo: Severna Mitrovica – minijaturna slika i prilika Kosova
Raspad SFRJ počeo je daleke 1980. na jugu, na Kosovu, preciznije u gradu Mitrovica. Krenulo je sa protestom Rudara „Trepče“. Tu je počelo, a po nekoj nesuđenoj „pravdi“, nadajući se i gledajući iz ugla „nepopravljivog Mitrovčana“, tu bi trebalo i da se završi. A kada će, to ostaje pitanje, da je blizu, blizu je, na korak do kraja!!!
Mitrovica – priča za sebe
Historijski je poznata kao Mitrovica, pa Kosovska Mitrovica, kratko vreme i Titova Mitrovica, a na kraju Južna Mitrovica i Severna Mitrovica. Grad koji plaća cenu „političkog mira“ i „nadgledane nezavisnosti“. Severna Mitrovica nastaje po Briselskom sporazumu iz 2011. i 2013., osniva se kao 38. opština na Kosovu, podelom Kosovske Mitrovice. Grad je podeljen mostom na dva dela, na severnom delu sa većinskom srpskom zajednicom, a na jugu sa većinskom albanskom zajednicom. Podeljen je mostom, a umnožen problemima.
A sada malo vise o mojoj polovini, Severnoj Mitrovici. To je poslednja i jedina urbana sredina, u kojoj žive sve etničke zajednice mlade Republike Kosovo. Većinu čini srpska zajednica, dok najveći broj manjinske zajednice čine Albanci. Ali, Severna Mitrovica je grad i Crnogoraca, Bošnjaka, Turaka, Roma, Aškalija, Egipćana, Goranaca, i malog broja Albanaca katolika. Grad Severna Mitrovica najbolje oslikava probleme Kosova. Severna Mitrovica je epicentar većine političkih prepirki na Kosovu. U svetskim medijima godinama ne silazi sa prvih stranica vesti. Severna Mitrovica je centar svih političkih dogadjanja srpske zajednice na Kosovu. Politički centar, tu su kancelarije „najveće“ političke partije Srba na Kosovu, Srpske liste (SL). Severna Mitrovica je zdravstveni centar Srba na Kosovu, tu su bolnički i klinički centar. Kulturni je i univerzitetski centar, fakulteti i rektorat su koncentrisani na severu Kosova, a većina njih je u Severnoj Mitrovici.
Srpska lista i dva aršina
Ustav Republike Kosova nije napisao Balkanac, niti Albanci, a ni Srbi. Ustav Kosova je delo Finca Martija Ahtisarija. Po tom Ustavu deset mesta u kosovskom parlamentu rezervisana su za srpsku zajednicu. Od 38 opština na Kosovu, 10 opština je vodila Srpska lista. U vlasti, do poslednjih izbora, od 10 rezervisanih mesta za srpsku zajednicu, svi su pripadali Srpskoj listi. Na poslednjim parlamentarnim izborima 2025. Srpska lista je imala devet poslanika, a jedno mesto je dobio Nenad Rašić, iz Partije za slobodu, pravdu i opstanak. Kosovo broji 38 opština, od njih 10 sa većinskom srpskom zajednicom. Svih 10 opština je vodila Srpska lista do 2022. godine, kada su dali ostavke gradonačelnici i odbornici Srpske liste u četiri severne opštine: Severna Mitrovica, Zvečan, Zubin Potok i Leposavić.
Gledajuci iz ugla običnog gradjanina, nije bio problem što su političari krenuli sa „ostavkama“, život običnih gradjana je otežan ostavkama koje su usledile od „nezavisnih institucija“: policije, suda, do opštinskih činovnika. Srpska lista ima dva aršina. Strategija u centralnoj vlasti, u Parlamentu, je „NE“ ostavkama, a veliko DA svim „privilegijama“. Dok je strategija Srpske liste na lokalnom nivou, u četiri opštine na severu „OSTAVKE“ i totalne blokade, u šest opština je „normalno funksionisanje“. Na razvijenom „severu“ bojkot i blokada, dok je na jugu rad i „puna integracija“.
Stari i novi mostovi
Severna Mitrovica i Južna Mitrovica podeljene su rekom Ibar. Reke prirodno dele gradove, regije, države i kontinente. Ali mostovi, mostovi bi trebali da spajaju… Sever i jug deli jedan most, koga nazivaju „Glavni most“….
Malo istorije o „glavnom mostu“ i „našoj glavi/pameti“: drveni most u davnom srednjem veku gradile su Osmanlije, željezni most su gradili Nemci, dok su sadašnji most gradili svetski poznati arhitekti za mostove, Francuzi… A mi, gradjani Mitrovice, pričam o svojoj generaciji, stvorili smo „Čuvare mosta“ koji su čuvali most na čudan način, ko bi prešao sa juga „dobro su ga tukli“, dok smo mi sa juga kamenicama i „tvrdim predmetima“ krenuli da prelazimo most… Sada most čuvaju italijanski karabinjeri, a mi gradjani još „pregovaramo“ da li treba da se otvari i za automobile ili da se koristi samo za pešake… Moj lični stav je da „most treba da se otvori zbog univerzalnog prava na slobodu kretanja. Albanska zajednica kao većinska zajednica na Kosovu treba čvrsto da se zalaže da se most otvori, uz pomoć onih koji „čuvaju nas i most“, karabinjera, i da se zalaže da se uveri i srpska zajednica na severu da je u njenom interesu da se most otvori. Da se i simbolično otvaramo jedni drugima. Most je beton i gvožđe, a treba raditi i na spajanju ljudi“.
Šta se na terenu dešava? Pre godinu dana, Ministarstvo infrastrukture je merilo otpornost mosta, ove godine to radi EU. A moj lični stav i stav Građanske inicijative „Mitrovica“ je: u redu je što merite otpornost mosta, ali niko se nije setio da u ovih 26 godina meri otpornost građana Mitrovice. Na kraju je Vlada krenula da pravi dva nova mosta. Na to sam reagovao: „Potrebna nam je izgradnja mostova, ali po prioritetima. Prvo graditi mostove saradnje, mostove kulture, mostove za bolju budućnost za sve, a što da ne, na kraju i „betonske i gvozdene“ mostove…“
Bruka svih nas
Dok se bavimo velikim temama, bruka je za predsednicu Vjosu Osmani, koja je rodom iz Mitrovice, a za još veću bruku ministarstava prosvete, lokalne samouprave, građana, roditelja, humanitarnih organizacija, da u Severnoj Mitrovici imamo školu kontejner, koju pohađa 16 učenika, Albanaca i Roma. Boli me kao građanina i kao čoveka da će i u školskoj 2026. godini u mom gradu da postoji škola u kontejneru, i to na Partizanskom brdu. Na tom brdu je spomenik antifašizmu, spomenik rudarima, delo Bogdana Bogdanovića, koji sa visine kao da poručuje, iz usta glumca Dušana Tešića iz „Draft Teatra“: „Imajte razum. Gde ćete vi kada sve ovo prođe?“
Očekivanja da će rešenje doći odozgo i sa strane
Sada iz ličnog ugla, kao Mitrovčanina, kao nosioca liste Građanske inicijative „Mitrovica“: greška koju pravimo kao gradjani je što godinama čekamo rešenja „odozgo“, „zatupeli smo“, „malaksali“, izgubili smo „građansku moć“ i ubili smo „građanske inicijative“. Dok cekamo da nam EU, Beograd i Priština reše nagomilane probleme, oni nam šalju rešenja koja nam ni u snu ne odgovaraju. EU i međunarodna zajednica uveli su sankcije vladi i građanima Kosova.
Beograd službeno, a i neslužbeno drži konce na Kosovu, preko javnih i tajnih finansiranja, preko trajnih i „privremenih organa“. Finansirao je bojkote, Banjsku, Gazivode. Po Beogradu se na veliko „pumpa“, a „ćaci“ odlikaši su sa Kosova. Za to vreme gradjani Severne Mitrovice čekaju rešenje od Prištine. U njoj politička elita mesecima „radi“ na stvaranju „nove – stare“ vlade.
Ima nade za normalizaciju – mali koraci za građane, a veliki na pomirenju
Severna Mitrovica kao poslednja urbana oaza, treba da bude primer da se može i mora normalizovati život. 26 godina stresa, uzbuna, barikada, protesta, nasilja, krvi… Biti „četvrt stoleća“ (26 godina) „heroj“ ili „žrtva“ je previše, previše je i za Čak Norisa. Ovde smo siti svega i previše nam je velikih i malih „heroja“, velikih i malih „žrtava“, potrebni su nam obični građani. Više od svega potrebna nam je normalnost.
Sve prilike i mogućnosti treba da koristimo da bi bili što bliže „normali i normalizaciji“. A može se biti i u centru „normalnog“ uz kulturne aktivnosti. Dok se naveliko najavljivalo sa svih strana da će da se ponovo „zarati“ u Bosni i na Kosovu, uz podrsku NVO „AC/DC“, u Severnoj Mitrovici za publiku albanske i srpske zajednice prikazana je Komedija „Draft Teatra“ iz Tuzle „S kime i čime u EU“. A u ekipi iz Bosne bili su Srbi i Bošnjaci/Muslimani. Dragan Tešić, koji se „zafrkavao“ sa ulaskom BiH u EU, poručio nam je epski: „Smejte se, smejte, vi ćete proći još gore…“
Vizni režim
Od januara 2024. građani Kosova mogu putovati po čitavoj Evropi. Nikad bliže Evropi, a zbog ekonomskih prilika, malih prihoda, nikada Evropa nije bila dalje od nas. Kosovska vlada je napravila veliki čin, jednostrano je ukinula vize za građane Bosne. Ali mi, Kosovari ne možemo da putujemo u Bosnu bez viza. A za ekipu „Draft Teatra“ iz Tuzle komentar nam je bio: „Vi sada možete slobodno doći, a mi sa Kosova šaljemo pozdrave. Jebeš Evropu koja Bosnu nema!“ Šta reći na kraju, a da ne grešim? Treba puno truda i rada za mir. A mir traži normalne ljude i normalne stvari. Za normalne stvari je uvek vreme.
Skender Sadiku
Bosna i Hercegovina: Prijetnje i strah – nikad završene priče
Izdržali smo trideset godina života u miru. Doduše, u vrijeme kada nastaje ovaj tekst, ta brojka još uvijek nije zaokružena niti postoje garancije da će taj mir potrajati.
Bosna i Hercegovina (BiH) se u 2025. godini suočava s najdubljom političkom krizom od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine. Ali ovo smo vam rekli i prošle godine. I godinu prije. I još nekoliko puta u godinama iza nas. Predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik pravomoćno je osuđen 1. avgusta 2025. godine na kaznu od godinu dana zatvora i šest godina zabrane obavljanja javnih funkcija. Presudu je donio Sud BiH zbog počinjenja krivičnog djela neizvršavanje odluka Visokog predstavnika iz člana 203. a stav 1. Krivičnog zakona BiH.
Period od prvostepene presude donešene 26. februara do pravomoćne, obilježile su mnoge krizne situacije koje su prijetile da eskaliraju u otvoreno nasilje. Narodna skupština RS Usvojila je zakone koji zabranjuju rad Suda i Tužilaštva BiH, te Državne agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA). Možda je najveća kriza izbila u trenutku kada je Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) RS pokušalo preuzeti zgrade SIPA-e. Samo pribranošću rukovodilaca nadležnih institucija izbjegnut je direktan sukob dvije naoružane formacije. Dodik je nakon toga zajedno sa rukovodstvom RS-a pokrenuo niz antiustavnih djelovanja te je Sud BiH raspisao centralnu potjernicu za njim kao predsjednikom RS, Radovanom Viškovićem premijerom i predsjednikom Skupštine RS Nenadom Stevandićem i određen im je jednomjesečni pritvor. Od tog trenutka situacija sa Dodikom se odvijala u dvije paralelne epizode. U prvoj, nipodištavao je odluke Suda BiH, ismijavao nemoć državnih institucija BiH, prijetio sutkinji koja ga je osudila, visokom predstavniku… Ali istovremeno u drugoj, ispregovarao je da se pojavi na ročištu Suda uz uslov da mu se ukinu potjernica i pritvor, što se i dogodilo u julu mjesecu i to uz posredovanje rukovodećih ljudi Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), dakle ponovo državnih institucija. Na kraju, bez obzira što je i pravomoćnu presudu odbacio ocijenjujući je politički motivisanom, ipak ju je priznao na način da je platio 36.000 KM i time otkupio zatvorsku kaznu od godinu dana.
Dodik ipak nastavlja svoje političko djelovanje kao predsjednik stranke Savez nezavisnih demokrata (SNSD) i sa koalicionim partnerima kroz instituciju Narodne skupštine RS. Sada je već izvjesno da će SNSD koristiti mehanizam blokade, odnosno uskraćivanja kvoruma u Domu naroda kako ne bi bili smijenjeni njihovi kadrovi iz Vijeća ministara. Što se tiče izvršne vlasti, ona je takođe u situaciji da ne može provoditi proevropske reforme koje su preduslov za otpočinjanje pregovora o pridruživanju BiH EU.
Gotovo je nemoguće pratiti svakodnevna politička zbivanja i održavati svježinu informacija. Mnoge stvari stoje u najavi da će se dogoditi u narednom periodu, poput najavljenih referenduma i mehanizama sprečavanja sprovođenja Odluke o raspisivanju i održavanju prijevremenih izbora za predsjednika RS iz reda srpskog naroda. U međuvremenu je izabrana nova Vlada RS, čiji legalitet osporavaju i pravni stručnjaci i predstavnici opozicije u tom entitetu, jer je mandat novom premijeru Savi Miniću 23. avgusta dodijelio Dodik, iako je pet dana ranije prestao biti predsjednik RS odlukom Suda BiH. Opozicione stranke takođe uz poziv na poštivanje zakona pozivaju na sprovođenje zakazanih izbora ističući potrebu za institucionalnim rješenjem krize. Sve ovo će sigurno dovesti do produbljivanja političke krize a time i održavanja psihoze i straha od potencijalne eskalacije sukoba.
Ipak, u realnosti se život odvija jednako normalno kao i prije presude Dodiku. Ljudi žive svoju svakodnevnicu boreći se životnim izazovima, nije bilo incidenata. Protesti koje je Dodik organizovao okupljali su značajno manji broj ljudi od očekivanog, mahom starijih ljudi. Moguće je da je naše društvo sazrelo i da ne nasjeda na dnevnopolitičke manipulacije. Ali ovo je Balkan i nikad se ne zna…
Politička kriza i posljedice
Daleko od toga da je Dodik jedini problem na političkoj sceni u BiH. Trakavica oko usvajanja Reformske agende traje već više od godinu dana, a vlasti u BiH i dalje nisu sposobne ovaj dokument, koji je praktički napisan u Briselu, da usvoje. Opravdanja je u posljednjih godinu dana bilo nebrojeno, a pitanje Reformske agende je primjer loše ili nikakve saradnje stranačkih predstavnika, bilo iz vlasti bilo iz opozicije, koji su se tokom procesa međusobno optuživali. Ali istina je da je odgovornost na svima njima.
Kako god, BiH je sredinom jula izgubila 108 miliona eura iz Plana rasta za Zapadni Balkan EU, a 30. septembra će identična količina novca biti nepovratno izgubljena za našu zemlju ako se u Brisel ne pošalje Reformska agenda. Uzimajući u obzir da su sve druge zemlje u našem regionu (Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Albanija i Kosovo) već ispunile uslove i dobile prve tranše sredstava, jasno je da će BiH i nakon ovog roka ostati usamljena, a novac namijenjen za našu zemlju će biti preusmjeren drugim državama. Političke elite su ovime odaslale poruku da nama taj novac ne treba. Njima svakako novac dolazi iz budžeta i kroz namještene tendere. Pozicije poput predsjednika uprava, nadzornih odbora javnih poduzeća, direktora agencija i zavoda omogućile su političkim strankama da već decenijama isisavaju novac građana. EU je više puta vrlo jasno stavila do znanja da je ruka prema BiH ispružena, ali da nema volje i spremnosti unutar BiH da se ta ruka prihvati. Ostaje ipak pitanje da li zemlje EU u današnjoj konstelaciji odnosa u BiH, ali i u svijetu uopšte, i dalje mogu postavljati dosadašnje uslove ispunjavanja ključnih reformskih prioriteta. Prebacujući odgovornost na lokalne političare, a znajući da nemaju kapaciteta da ih ispune, ostavljaju prostor špekulacijama da nas ni ne žele u svom društvu i da im baš ovako stanje odgovara.
BiH institucije, trenutno su produžena ruka zemalja EU i SAD-a pa i NATO-a, koja služi suzbijanju ruskog uticaja na Balkanu. Sankcijama Dodiku i njemu bliskim saradnicima, ali i obustavljanjem investicija u RS-u, Zapad nastoji ukazati da neće blagonaklono gledati na implementaciju Putinovih zamisli na terenu koji ipak smatraju svojom zonom uticaja. Na temelju svega navedenog, može se zaključiti da BiH i dalje opterećuju duboke etnonacionalne podjele, neizvjesnost u pravnom sistemu bez nezavisnog sudstva i napeti geopolitički odnosi. Sve su to faktori koji direktno ugrožavaju i njenu stabilnost. U ovoj zemlji su stabilne samo stope korupcije, kriminala i nezaposlenosti.
Spojene posude
Skoro već godinu dana u Srbiji traju studentski protesti i blokade. Kap koja je prelila čašu bila je urušavanje nastrešnice u Novom Sadu prilikom koje je poginulo šesnaest osoba. Od zvaničnika RS-a predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otpočetka i konstantno dobija podršku. Politika kreirana na vrhu RS i Republike Srbije u posljednjih 10 godina stvorila je iluziju da bez Vučića i Dodika nema ni Srbije ni RS-a i djeluje po principu spojenih posuda. Gotovo da nema političkog govora zvaničnika u Srbiji a da se ne dotakne teza o očuvanju RS-a ili od zvaničnika RS-a da se iskaže podrška Vučiću, kao faktoru stabilnosti na Balkanu, izloženom napadu zapadnih sila koje unose nemir i podstiču proteste u Srbiji. Opozicioni političari iz RS koji su otvoreno podržali proteste suočili su se sa odmazdom. Lider SDS-a Milan Miličević uhapšen je zbog navodne korupcije i hitno je smijenjen sa pozicije predsjednika stranke. Nebojši Vukanoviću, predsjedniku i osnivaču političke stranke Za pravdu i red, u javnosti poznatom i kao najrevnosnijim kritičarem politike Milorada Dodika i SNSD-a, uz svakodnevne prijetnje već su mu dva puta automobil zapalili nepoznati počinioci.
Što se tiče bošnjačkih političkih zvaničnika, Ministar odbrane Zukan Helez i Ministar vanjskih poslova BiH Elvedin Konaković otvoreno daju podršku studentima i optužuju Vučića da želi zajedno sa Dodikom destabilizovati BiH kako bi kroz tu krizu spasio sebe. Ostali ili mudro šute da ne bi došli u situaciju da budu svrstani u podstrekače nemira i time dali argument vladajućim strukturama u Srbiji koji otpočetka optužuju strane faktore da žele da sruše ustavno-pravni poredak ove zemlje, ili jer nisu sigurni u ishod protesta u bojazni šta će biti ako Vučić ipak opstane. Da se političari povremeno kurvaju, pokazao je nedavno primjer premijera Vlade FBiH Nermina Nikšića. Nakon obustave proizvodnje municije u kombinatu Igman iz Konjica, što je bila posljedica zabrane izvoza baruta iz Srbije, premijer Nikšić je izašao u javnost sa informacijom da se telefonski čuo sa predsjednikom Vučićem koji je iskazao razumijevanje i obećao da će problem biti riješen u narednih 48 sati. Jeftin i populistički trik miljama daleko od institucionalnog djelovanja.
Situacija u BiH ništa nije bolja nego u Srbiji. Samo ovdje nema ko da ustane i blokira, izuzev povremenih protesta prijevoznika i prosvjetnih radnika te tradicionalne Povorke ponosa koja je u suštini protest. U nekoliko navrata protestvovalo se zbog povećane stope femicida i zbog blagih izrečenih presuda ubicama na cestama. Na poplave u Jablanici koje su odnijele 19 života, nije se ustalo i nije bilo bunta. U Sanskom Mostu na moguće puštanje optuženog za trostruko ubistvo, takođe nije bilo reakcije javnosti.
U BiH prečesto čekamo da problemi narastu do tačke pucanja pa se tek tada pokrećemo. Najčešće ostajemo nijemi pred vlastitim nepravdama. Nažalost, etnonacionalne podjele onemogućavaju izgradnju aktivističke kulture koja neće čekati da se sve uruši da bismo djelovali.
Amer Delić
Crna Gora: Kontinuitet neodgovornosti
Osvježenje ili ustajalost
Od „Nek padne da osvježi“ do „Ovo nije bilo ni u vrijeme DPS“ – tako se ukratko može opisati situacija u Crnoj Gori od kraja vladavine DPS-a. Pet godina kasnije na političko-društveno osvježenje se, naravno, gleda različito. S jedne strane, opozicione, tvrdi se kako se obećane i najavljivane promjene suštinski nisu desile, te da je društveno-politička kriza u zemlji obogaćena dubokim podjelama samo produbljena, preko novih talasa partijskog zapošljavanja, daljeg urušavanja institucija, do toga da u Crnoj Gori nacionalističke i vjerske agende kroje i donose ključne državne odluke. Sa strane vlasti, da je najvažnije da je došla sloboda i da se narod oslobodio, te da više u Crnoj Gori nema te snage koja može da uspostavi onakav kriminalni i totalitarni režim kakav je bio pod Milom Đukanovićem i njegovim DPS-om. Te da je današnja Crna Gora dokaz i političkog i istorijskog iskoraka iz mraka u kojem se nalazila u proteklom periodu. Dobronamjerni bi rekli, „Eee, oboje ste u pravu!“
Lokalni izbori u Podgorici, najvažniji lokalni izbori u Crnoj Gori (Podgorica broji trećinu ukupnog stanovništva Crne Gore) održani u septembru 2024. godine, suštinski nisu donijeli ništa novo. Nakon dva mjeseca od završetka izbora je formalizovana nova-stara koalicija koju čine vladajuće stranke i na državnom nivou – Pokret Evropa sad (PES) premijera Milojka Spajića, Demokrate i stranke proruskog Demokratskog fronta i Pokret za Podgoricu (PzPG) koji je podržavao predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. U opoziciji je ostala Demokratska partija socijalista iako je na izborima osvojila najviše odborničkih mandata i pojedinačno predstavlja najveću politički stranku u glavnom gradu.
Formalni diskontinuitet od politike DPS je učinjen, kontinuitet loših političkih praksi je nastavljen i taj kontinuitet bi mogao da nas košta nekoliko koraka (godina i desetina godina) unazad.
Popis stanovništva
Prema rezultatima Uprave za statistiku (Monstat), od 623.633 popisanih, najviše je Crnogoraca – 41,12 odsto (256.436 građana), Srba je 32,93 odsto (205.370), a Bošnjaka 9,45 odsto (58.956). Albanaca je 4,97 odsto (30.978), Rusa 2,06 odsto (12.824), Muslimana 1,63 odsto (10.162), Roma 0,9 odsto (5.629), Hrvata 0,83 odsto (5.150), dok 2,88 odsto građana Crne Gore nije željelo da se izjasni o nacionalnosti. Srpski jezik je maternji za 43 posto stanovništva, a crnogorski za nešto preko 34 procenta. Rezultati popisa stanovništva U Crnoj Gori su pokazali dvije ključne stvari. Prva je da politika i dalje nedvosmisleno dominantno diktira nacionalno i jezičko određenje u Crnoj Gori. Druga je da svi politički akteri jesu podjednako (ne)zadovoljni rezultatima popisa, ali su rezultati takvi da se ne bi mogli koristiti za najavljivano radikalno podgrijavanje tenzija, već bi, naprotiv, mogli dovesti do djelimične stabilizacije političkih prilika. Prostije rečeno ni jedna od strana ne može da kaže „Nas ima više“!
Nakon pada jednog političkog režima 2020. godine, bilo je potpuno očekivano da će doći do nekog porasta onih koji se etnički izjašnjavaju kao Srbi, a da će se otprilike u istoj mjeri smanjiti broj onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci. Popis je pokazao mala odstupanja u vezi pitanja nacionalnog identiteta i nešto malo veća u pogledu pitanja jezika u odnosu na prethodni popis, pa su stoga „jedni“ malo više, a „drugi“ malo manje (ne)zadovoljni. U svakom slučaju nedovoljno da bi statistiku koristili za dalje divljanje svojih desničarskih i nacionalističkih politika, bar ne u onoj mjeri u kojoj bi im drugačiji rezultati popisa to „legitimisali“.
Kontinuitet zasnivanja politike na pukom prebrojavanju „koga ima više“ i ko time ima pravo da vlada nad onim drugima, se nastavio. I jedni i drugi nastoje da rezultate popisa prikažu kao svoju pobjedu i samim tim potvrdu ispravnosti političkih interesa. Cijena tog kontinuiranog političkog inženjeringa zasnovanog isključivo na nečemu što bi trebalo da bude puka statistika, je moguće ponovno „prebrojavanje krvnih zrnaca“ a za to i takvo prebrojavanje smo već platili veoma skupu cijenu.
„Lider u regionu“
U podijeljenoj Crnoj Gori kako se čini jedina tema oko koje nema većih podijela su evropske integracije. Postoji i društveni i politički konsenzus da je to pravi put za državu. Cilj je 2028. godina. Taj vremenski cilj je izgleda nikad bliži i nikad lakše dosegljiv. Spoljnu potvrdu napretka i približavanja EU, Crna Gora neprestano dobija. Evropska komesarka za proširenje Marta Kos poručila je da bi Crna Gora, ukoliko nastavi sa reformama i tempom pregovora, već 2028. godine mogla postati 28. članica Evropske unije. Kos je istakla da je u proteklih osam mjeseci otvoreno više pregovaračkih klastera nego u prethodnih pet godina, te zatvoreno više poglavlja nego u protekloj deceniji.
Šta je sa podrškom unutar države? U proteklih pet godina smjenile su se tri vlade, i taj ritam političkih promjena postao je više simptom političke krize, a ne kako smo se nadali nekog konkretnijeg demokratskog napretka. Razlike u ideologijama, političkim stavovima i vizijama budućnosti, umjesto ublažavanja, kreću se pravcem daljeg zaoštravanja. I dok političari te razlike često podstiču, zarad jefitnih poena, ipak ubjedljiva većina građana, prema svim istraživanjima – želi da bude dio evropske porodice. Građani tako pokazuju veću političku zrelost od onih koji ih vode, i to će, prije ili kasnije, donijeti novu, istinsku promjenu.
Prvi, vremenski i tehnički cilj je gotovo dosegnut, oni drugi, važniji, vrijednosni ciljevi: društvo bez nasilja, bez partokratije, bez privilegovanih, bez korupcije i podijela na naše i njihove, i dalje su daleko. Ukoliko se ti ciljevi postignu, onda bi u Crnoj Gori istinski i suštinski osvježilo. Za sada jedino u CG što je evropsko jesu cijene, a kontinuitet evropskog dremeža, biće skupo plaćen.
Nova godina, nasilje po starom
Nova, 2025. godina u Crnoj Gori započela na žalost još jednim brutalnim nasiljem. Na Cetinju je 1. januara 2025. stradalo trinaestoro ljudi. Paralelu sa slučajem iz avgusta 2022. kada je u istom gradu stradalo jedanaestoro ljudi, nemoguće je ne povući. Cetinjanin Aco Martinović januara 2025. godine ubio je 12 osoba, među njima i dva dječaka, dok je još četvoro ranio, pištoljem koji je nezakonito posjedovao. U avgustu 2022. godine Vuk Borilović je ubio 10 ljudi, među kojima su bila dva dječaka, a još šestoro ljudi ranio, lovačkom puškom za koju je imao dozvolu. Borilović je ubijen 45 minuta od početka ubistava, Martinović je izvršio samoubistvo šest sati nakon ubistva prvih žrtava. U prvom slučaju u Cetinju je bilo samo 12 policajaca, u drugom, nevjerovatno, samo 9. I Borilović i Martinović su ranije prijavljivani zbog nasilja i posjedovanja nelegalnog oružja.
Ovaj, januarski događaj je podstakao seriju protesta i blokada koje je organizovala neformalna studentska organizacija „Kamo sjutra“, sa kojih su zatražene smjene vicepremijera za bezbjednost i ministra unutrašnjih poslova Alekse Bečića i Danila Šaranovića. Početkom aprila 2025. prekinuli su proteste navodeći da je njihova borba od početka bila politizovana i sistemski obesmišljavana. Nakon toga počeli su protesti građana Cetinja, svakodnevnim višesatnim blokadama saobraćajnice na ulazu u taj grad koja povezuje Podgoricu sa Budvom i Crnogorskim primorjem. Građani traže odgovornost nadležnih za propuste vezane za dva masakra u kojima je ubijeno 23 njihovih sugrađana, uključujući četvoro djece.
Tek posle drugog masakra Vlada je najavila hitne mjere – novi Zakon, pooštravanje kontrola, oduzimanje oružja itd. ali ih nije preuzela. Niko od nadležnih nije podnio ostavku ili bio smijenjen povodom nezapamćenih zločina koji su se desili u Cetinju u razmaku od dvije i po godine, a vlada kasni sa usvajanjem novog Zakona o oružju i municiji. Da li će i opomene ove tragedije, kao one u avgustu 2022. ostati uzaludne?
Masakr je podstakao zabrinutost zbog nivoa nasilja u crnogorskom društvu, koje je i dalje duboko militantno. Pored zločina na Cetinju, nasilje nad djecom u porodici takođe nije stvar prošlosti, već problem u porastu. Na to ukazuje usvojena Vladina strategija za prevenciju nasilja nad djecom (2025 – 2029.) kojom se upozorava da su roditeljske prakse koje praktikuju neku vrstu nasilja i dalje duboko ukorijenjene u crnogorskom društvu. Ne postoje precizni podaci u kolikom je porastu nasilje, ali poslednji podatak od prije sedam godina govori da je 69 odsto djece u Crnoj Gori bilo izloženo emocionalnom ili fizičkom nasilju, prema istraživanju UNICEF-a.
Kompletnu sliku i priliku atmosfere u društvu dodatno uokviruje rat između dva suprotstavljena mafijaška klana. Bezbjednosna situacija u zemlji postaje sve složenija, a niz ubistava u poslednjih par mjeseci to jasno pokazuje. Dosad su u obračunima ove dvije grupe (Škaljarski i Kavački klan) ubijeni brojni pripadnici obje grupacije ali i slučajni prolaznici, a procjene su da je likvidirano više od 70 osoba.
Kontinuitet nemanja jasne strategije u borbi protiv nasilja, već je plaćen previsokom cijenom.
Tomo Buzov
Na inicijativu nevladine organizacije Građanska alijansa i Udruženja „Štrpci protiv zaborava“ upućen je zahtjev Opštini Bijelo Polje da se ustanovi nagrada „Tomo Buzov“, koja bi se dodjeljivala za doprinos zaštiti i unapređenju ljudskih prava. Čelni ljudi Bijelog Polja su prihvatili inicijativu i nagrada je ustanovljena. Dodjeljivati će se svake godine, 27. februara – na dan godišnjice otmice putnika iz voza u Štrpcima, pojedincima i organizacijama koje djeluju u oblasti zaštite ljudskih prava, kao čin sjećanja i poštovanja prema žrtvama ovog zločina. Kao penzionisani oficir JNA, Tomo Buzov je 27. februara 1993. godine stradao u otmici u Štrpcima jer je pokušao da zaštiti civile bošnjačke nacionalnosti koje su iz voza nasilno izvodili pripadnici Vojske Republike Srpske.
Od posebnog je značaja što je ovu nagradu ustanovila Opština iz koje potiče veliki broj žrtava otmice u Štrpcima, što pokazuje spremnost lokalnih vlasti da kroz konkretnu institucionalnu praksu njeguju vrijednosti koje predstavljaju temelj izgradnje pravednog društva. Ovim, na simboličan način nakon više od 32 godine od zločina, grad Bijelo Polje vraća dug koji ima prema sugrađanima koji su stradali u Štrpcima, a koji su stradali samo zato što su se drugačije zvali.
Rijedak ali važan primjer prihvatanja odgovornosti za kreiranje ambijenta u kojem će junaci društva biti oni koji su „stvarni heroji“ ratova devedesetih, koji se nisu libili dati i život da bi spriječili nepravdu i nasilje. Ovim je Tomo Buzov svojom ljudskošću i herojstvom uspio da napravi diskontinuitet politika koja veličaju ratne zločince, i u kojima prostora za istinsko i pošteno suočavanje sa prošlošću nije bilo.
Ljudskost kao diskontinuitet od zvanične crnogorske politike nepreuzimanja odgovornosti, u zadnjih više od 30 godina.
Radomir Radević