Ako na put gledamo kao rutu, moj put u CNA bi mogao da se svede na tri tačke: Paraćin – Niš – Beograd. Ali to ne objašnjava kako sam zapravo stigla u CNA tim.
Moj prvi akvarijum
Rođena sam u poslednjoj Jugoslaviji, kada se rat već završio. Ili bar tako istorijske činjenice kažu. Prestalo je pucanje, ali rat nije nestao, pa su se zločinci preselili na televiziju. Odrasla sam u Srbiji u kojoj su oni imali više prostora na televiziji nego crtaći, iako su mene tada zanimali samo crtaći. Na neki način, zločinci taj prostor nikada nisu ni napustili.
Moj prvi akvarijum, mesto gde sam rođena i odrasla, bio je Paraćin. Pamtim balkon svoje kuće i povorku ljudi. Toliki broj ljudi kasnije sam viđala samo na protestima, nikada više u Paraćinu. Bila je to sahrana mog komšije, jednog od dvojice vojnika stradalih na Topčideru 2004. godine.Tada nisam mogla da razumem, ni to kako i zbog čega su te smrti ostale nerazjašnjene, ni samu smrt. Danas znam da njihova pogibija nikada nije bila do kraja razjašnjena, ali da se godinama govori da su ubijeni nakon što su videli ono što nisu smeli, čoveka kog je država skrivala, a zbog koga su drugi već bili mrtvi. U toj priči, lojalnost nije značila zaštitu, već ćutanje, i po cenu tuđih života.
Slika mi je, ipak, ostala. Celog tog dana moja mama je plakala. To je bio moj prvi susret sa smrću koji pamtim. Tada sam naučila kako izgleda tišina. Kako se stoji. Kako se čeka da povorka prođe.Paraćin je bio i moj grad i mesto iz kog sam želela da odem.
Patriotizam?
Studije u Nišu, donele su novu petlju u mom životu. Iz Niša sam i prvi put otišla na studijsko putovanje Centra za nenasilnu akciju „Sadašnjost naše prošlosti“ 2022. godine. Studijsko putovanje koje nas je provelo kroz Kozaru, Jasenovac, Prijedor, Sanski Most… To mi je bio prvi susret sa tišinom koja nije samo odavanje počasti, nego i nešto što ostaje posle nje. Nešto teško za imenovati, ali prisutno u telu dok prolaziš kroz ta mesta.
Dok je moja mama brinula o zemljotresima koji su tih dana tresli region i poručila mi je da ih se pazim (još uvek nisam sigurna kako mogu da se pazim zemljotresa), ja sam osećala potrese u sebi na koje nisam bila upozorena. Iz Niša sam otišla dalje na jug, na Osnovni trening iz izgradnje mira u Kruševu, u jesen 2023. godine. A odande sa „težim prtljagom“. Tu se put nije završio. U martu 2024. godine, našla sam se na bivšim mestima zatočenja u Hercegovini. Tamo sam videla šta se dešava kada se povorke zaustave – ne da bi odali počast, nego da bi okrenuli glavu, gde nije svaka tišina mir.
Na treninzima i događajima CNA nekada mi nije prijatno. Postoji stalna nelagoda, strepnja, osećaj da dolazim do mesta u sebi koja mi nisu najdraža. I ovo pisanje mi ne prija. Tera me da ne sklanjam pogled. Da ne okrenem glavu od povorke.
I dok ne okrećem glavu, pričam sebi kako ja tad nisam ni rođena, kako ja sebe ni ne smatram nekom Srpkinjom (samo Paraćinkom), a opet, osećam odgovornost i tugu – tugu zbog onog što se dogodilo i odgovornost za ono što se sad događa s tim.
Nikad nisam mislila da sam neka patriotkinja, i to mi je godinama služilo kao izlaz. Patriotizam sam vezivala za parole, zastave, za ljubav koja ne trpi pitanja. Zemlju nisam birala – donela me je roda. Ali, ispostavilo se, slučajnost te ne oslobađa odgovornosti, ni onog što osećaš kao nasleđe koje želiš da prekineš. Ipak, stvari koje su se tu dešavale nisu mi davale mira, čak i kad sam pokušavala da ih ostavim po strani. Nisam imala privilegiju da budem slepa i pomalo sam zahvalna na tome.
Zemljotres
A onda se desio 1. novembar 2024. i pad nadstrešnice u Novom Sadu. Kada su napadnuti studenti koji su u tišini odavali počast stradalima, krenule su blokade fakulteta, plenumi, protesti… Zemlja iz koje sam počela je da liči na nešto što bih mogla da volim. Studentska borba mi je vratila veru u ljude, ali i definisala ljubav prema zemlji. Shvatila sam da prava ljubav prema domovini nije onaj nacionalistički, prošireni narcizam koji voli samo svoje.
Trening za trenere i trenerice (TzT) dešavao se paralelno s tom borbom. Teško je bilo učiti o nasilju i njegovoj dekonstrukciji, dok su mi misli bile na ulici, sa ljudima koji su se u isto vreme borili da nam zgrade ne padaju na glavu, da ih ne tuku, ne gaze i ne ućutkuju. Razmišljala sam o odustajanju. Osećala sam se razapeto, kao da sam napustila borbu na ulici da bih sedela na treningu. A onda sam shvatila da nisam. Došla sam na trening u jeku svega upravo zato što mi te dve stvari nisu bile odvojene. Nešto u onome što se dešavalo na ulici ličilo mi je na ono što sam već znala – da institucijama veruješ, a da su one neretko okrenute protiv tebe. U ratu su tako radile vojska i policija. Posle rata sudovi. Na ulici su to radile ponovo.
CNA me nije učila nečemu dalekom. Učila me je da prepoznam ono što sam oduvek naslućivala.
Treća faza TzT bila je u Makedoniji, sredinom jula. Na pola treninga morala sam da odem na svadbu prijatelja iz detinjstva. Dok sam se vraćala sama autom Google mapa me je odvela na granični prelaz Miratovac koji više nije u funkciji. Stala sam ispred barikada i videla da put nigde ne vodi. Kasnije sam saznala da je u blizini te granice 2002. godine ubijen Agim Aguši, Albanac iz sela, dok se sa rođakom traktorom vraćao kući. Selo sam u početku pamtila kao Mirotvorac. Nije.
Poslednja faza bila je u blizini Sarajeva. Tokom posete Sarajevu i “ratne ture” gledala sam grad istovremeno kroz dva vremena, ulice danas i borbene linije nekad, mesta gde su padale granate, mostovi koji nose imena jer su ljudi na njima poginuli pre nego što su uspeli da pobegnu. Hodala sam kroz Sarajevo i gledala zgrade sa ožiljcima od gelera. Ko zna kad je na zgradama toliko ožiljaka koliko je u ljudima. Osećala sam se nepoželjna. Znala sam da je to odbrambeni mehanizam – jer su to uradili pripadnici zajednice iz koje dolazim. Ne u moje ime, ali možda sam im bila motiv. Došli su „da brane svoja pokolenja“ (nisam li to ja?). I ta nelagoda je odraz mog ega koji me čuva, koji ne može da prihvati da umesto da budem inspiracija za nešto lepo, bila sam motiv za rat. Ne ja lično, ali u krajnjoj liniji – da. U nekim trenucima želela sam da mi neko priđe kad čuje moju ekavicu i kaže mi nešto zlo. Tada bih se, čini mi se, osećala manje loše.
I onda sam zastala nad tim – ne verujem u identitet zemlje iz koje dolazim, niti bilo koje druge, a osećam nelagodu zbog tog identiteta. Zar to nije dokaz da postoji? I ko je onda uzeo oružje za nešto što za mene ne postoji, a ja sam, samo zato što mi nije prijatno, upala u istu tu zamku. I tako sam stigla u Beograd. Sa prtljagom teškim za pakovanje i raspakivanje. Moj put u CNA počinje od uplašene devojčice sa balkona koja neke stvari nije mogla da zaboravi, a ni da ostavi samo kao uspomene.
A što se tiče one mamine brige s početka priče, i dalje nemam pojma kako se tačno „pazi od zemljotresa“. Ali znam da ako se tlo pod nama opet zatrese, biće to zato što smo konačno počeli dovoljno jako da skačemo.
Ako već mora da se trese, neka se trese od nas!