Važan segment Dejtonskog mirovnog sporazuma, istina malo poznat u javnosti, bio je sporazum o kontroli naoružanja koji je zaraćenim stranama nametao različita ograničenja u naoružanju i broju vojnika. Sporazum su potpisali čelni ljudi Bosne i Hercegovine, Hrvatske i tadašanje Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) pa je to bio regionalni pokušaj uvođenja mehanizama koji bi u budućnosti spriječili trku u naoružanju koja bi vodila nekom novom ratu. Bilo je to vrijeme kada se globalno vjerovalo da više oružja znači manje sigurnosti i veće mogućnosti za rat. Ali vremena otad su se promijenila. Od tog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma odustalo se tiho, danas, i to ne samo kod nas, vjeruje se da jedino više oružja garantuje više sigurnosti, a ne nekakva ograničenja i mirovni sporazumi.
Zato kada predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, saopćavajući kako se ponovo uvodi obavezno služenje vojnog roka, kaže „želim da vjerujem da svi razumijete koliko nam je potrebna jaka vojska, koliko ćemo još morati da kupujemo naoružanja, da pravimo, da stvaramo“, zvuči zastrašujuće, ali nije neočekivano. Hrvatska je već ranije također ponovo uvela obavezno služenje vojnog roka, i jedna i druga zemlja utrkuju se ko će više novca izdvojiti za borbene avione i razno drugo naoružanje… Druge zemlje regiona nastoje da prate trend iako su suočene sa raznim ograničenjima kao što su skromnije budžetske mogućnosti u slučaju Crne Gore i Makedonije ili pak prisustvo međunarodnih snaga u slučaju Kosova i BiH. Sumorna su to vremena za bilo kakav mirovni rad, u petoj brzini i zatvorenih očiju jurimo ka ambisu.
„Uvođenje vojnog roka, bar u ovom dvomjesečnom formatu treba promatrati kroz cjelokupni proces zapadnoeuropske militarizacije pokrenute nakon invazije Rusije na Ukrajinu te kroz prizmu polupopulističkih predizbornih obećanja HDZ-a. Naime, dvomjesečna obuka predstavlja puki minimum koji je potreban kako bi se nekoga naučilo pucati dok zapravo u kontekstu modernog ratovanja ista predstavlja samo pogon za proizvodnju dronovskog mesa. U situaciji toliko tehnološki uznapredovalog ratovanja, za dva mjeseca zapravo ne možeš naučiti ništa već samo se ufilmati da si prošao neku obuku. Navedena kratkoća i neozbiljnost programa kao i ideološka unisonost oko rata u Ukrajini su zapravo prouzročili da uvođenje vojnog roka prođe skoro pa ispod radara uz neka sitna protivljenja koja dolaze iz par tradicionalnih zagrebačkih mirovnjačkih organizacija. Nažalost, obvezni vojni rok u kontekstu EU i Ukrajine zapravo neće ništa promijeniti ali će zato biti još jedna eskalatorna karika u regionalnoj mikroutrci u naoružanju i pripremljenosti za rat koja se odvija između Hrvatske i Srbije. Samo se sad čeka kako će i kad Srbija složiti svoju traku za proizvodnju dronovskog mesa“, kaže Dalmir Mišković, aktivista, pravnik i dugogodišnji saradnik Centra za nenasilnu akciju iz Zagreba. Srbija je ispunila ova očekivanja i, u klasičnom nadmetanju čiji je (vojni rok) duži, pobijedila za 15 dana.
Kada se osvrnemo na godinu iza nas, osim uvođenja obaveznog služenja vojnih rokova i utrke u kupovini naoružanja, nesumnjivo je vidljivo i sužavanje prostora slobode. Od zabrane festivala i izložbi, čak i sasvim beningnih kakvi su folklorni festivali nacionalnih manjina, do sve većih ograničenja u kretanju, govora mržnje od najviših zvaničnika i sijanja straha, perspektiva regiona je sumorna. Činjenica da je to globalni trend, ne da nas ne tješi, već nas dodatno zabrinjava.
Hrvatska: Ni EU nije što je nekad bila
U regionu je godina iza nas bila godina izbora. Održani su u svim zemljama sa rezultatima bez vidljivog iskoraka. U Hrvatskoj su već održani parlamentarni i izbori za Evropski parlament, a do kraja 2024. bit će održani i predsjednički izbori.
„U preludiju samih izbora dogodio se svojevrsni pokušaj ustavne krize kad je SDP, protivno ustavnoj normi o formalnoj neutralnosti institucije predsjednika, pokušao kandidirati aktuelnog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića za mjesto u saboru a posredno i kao premijerskog kandidata. Navedeni pokušaj proizveo je promptnu reakciju Ustavnog suda koji je čak zaprijetio i poništavanjem izbora ukoliko ustavno načelo neutralnosti predsjednika bude povrijeđeno. Iako na kraju predsjednik nije bio kandidat za Sabor, navedena situacija je bila gorivo u dobrom dijelu predizborne kampanje i obilježila je same izbore koji su zbog predizborne dramatike i uzavrele situacije zabilježili rekordnu izlaznost pa čak i usprkos činjenici da su se odvijali u sred tjedna“, pojašnjava Dalmir Mišković.
Sukob na relaciji premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović nastavio je trovati javni prostor i generirati govor mržnje, prijetnji i straha. Stradali su redom susjedni narodi, žene, izbjeglice… Dalmir Mišković smatra kako se radi o sukobu dva pojedinca slične socijalne i društvene pozadine, kaljene u diplomatskim hodnicima Bruxellesa i zlatnomladeškim krugovima Zagreba.
„Iako je za jednu demokratsku državu dobro kad predsjednik države i predsjednik vlade nisu na istoj političkoj liniji i to predstavlja svojevrstan demokratski korektiv, u našem slučaju se zapravo radi o jednom sukobu dva ega koji konstanto tinja i proizvodi eskalacije oko minornih i formalnih pojava dok se oko većine temeljnih pitanja, ‘naši dečki’ ipak slažu i stvari idu dalje“, dodaje Mišković.
Na kraju, čini se da je jedina vidljiva promjena jačanje i ulazak u vladu krajnje desnice u vidu Domovinskog pokreta. Iako je Domovinski pokret svoje mandate u Saboru osvojio temeljem kampanje antisrpske histerije i povlađivanja najnižim strastima desnog spektra birača u Hrvatskoj, na kraju se ispostavilo da politički žrvanj HDZ-a ipak prejak te da melje sve mokre ultradesničarske snove na kojima je Domovinski pokret uzeo mandate.
„Politički smjer je zapravo ostao isti. Osim što SDSS, stranka koja okuplja srpsku manjinu, više nije dio vlade, jedina bitna stvar koja se dogodila u prethodno spomenutom kontekstu jeste da se u međuvremenu Domovinski pokret uspio raspasti i posvađati unutar sebe do krvi. Kako pjesma kaže, sve je isto samo njega nema“, stava je Mišković.
Pa ipak, ulazak Domovinskog pokreta u vlast nanio je nemalu štetu i danas čini nezamislivim iskorake na polju izgradnje mira i suočavanja sa prošlošću kojima smo svjedočili prije samo nekoliko godina. Premijer Hrvatske Andrej Plenković odlazio je na komemoraciju ubijenim srpskim civilima tokom i nakon vojne operacije „Oluja“, isto je činio i njegov zamjenik i ministar branitelja, srpska manjina bila je zastupljena u vladi…
„Navedeni iskoraci u izgradnji mira i povjerenja među Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj su svakako bili pozitivan primjer i iskorak u tom trenutku. U ovom političkom trenutku je jako teško tako nešto očekivati i zbog prisustva Domovinskog pokreta u vlasti i odsustva SDSS-a, ali i zbog ciljanog procesa marginalizacije te vrste ideoloških pitanja i poturanja pod tepih. Meni se čini da su HDZ i Andrej Plenković stavili kvakicu u svoj ideološki ‘to do list’ te da se ne planiraju pretjerano ni proaktivno baviti takvim stvarima. Fokus im je negdje drugdje. Također, i političkih hladni rat između Hrvatske i Srbije odmaže uviđanju potrebe da se takvi procesi izgradnje mira i povjerenja pokreću i da se na njima ozbiljno radi kao na nekom zalogu za budućnost. Parola je ‘ne diraj me, ne diram te’. Iduće godine će se obilježavati 30 godina od akcije ‘Oluja’ pa ćemo vidjeti kako stvari stoje, obzirom da okrugle godišnjice nose vojne parade, uzavrele strasti, jaču retoriku i veću dramatizaciju javnog prostora“, dodaje Dalmir Mišković.
Najvidljivije pomjeranje klatna udesno u Hrvatskoj jesu dešavanja u Javnoj ustanovi „Spomen-područje Jasenovac“. Nakon višemjesečnih pritisaka i svojevrsne hajke, ostavku na mjesto direktora podnio je historičar Ivo Pejaković koji je svojim radom ovaj memorijalni centar ponovo učinio relevantnim i važnim mjestom sjećanja na žrtve ustaškog režima – Srbe, Jevreje, Rome i sve druge antifašiste. Čini se da upravo činjenica da su najbrojnije žrtve ustaškog režima bili Srbi, posebno smeta aktualnim hrvatskim vlastima koje Jasenovac nastoje odrediti prvenstveno kao mjesto holokausta nad Jevrejima. Time genocid koji je počinjen protiv Srba i Roma ostaje prešućena činjenica, s tendencijom da se zaboravi. Iz identičinih razloga i sa istim namjerama, vlasti Hrvatske opstruirale su i izložbu “Neki su bili susjedi” u organizaciji Muzeja holokausta iz Washingtona.
Sva ta „desna skretanja“, nebrojene korupcijske afere, činjenica da je smijenio 30 ministara otkako je premijer, pri čemu su redom svi uhvaćeni „sa prstima u pekmezu“, nimalo nisu naštetili rejtingu i moći premijera Andreja Plenkovića. U tom smislu Hrvatska je razočarenje za ostatak regiona jer pokazuje da je moguće biti u EU a ostati jednako korumpiran i neodgovoran.
Sjeverna Makedonija: Mnogo godina unazad
I u Sjevernoj Makedoniji građani su na parlamentarne izbore izašli ne da bi izabrali bolju vlast, već da bi kaznili postojeću. Prije sedam godina dolazak na vlast SDSM-a budio je nadu koju je ubrzo zamijenilo razočarenje. Toliko puta već viđeno.
„Većini ljudi očekivanja su bila iznevjerena, a razočarenje je bilo ogromno, tako da je izgubljena svaka nada u bolje sutra. Pokazalo se to na prošlim izborima, onim lokalnim, kada je VMRO-DPMNE već pregazio SDSM. Ne zato što je VMRO bolja opcija ili ima bolji program ili bilo koji drugi razlog, nego zato što SDSM nije napravio gotovo ništa od onoga za šta je izglasan i zato što je postao ono protiv čega se borio. Štaviše, SDSM je za partnera u vladinoj koaliciji imao DUI, koji je bio na vlasti gotovo 20 godina i za koji se naširoko smatralo da je duboko upleten u kriminal. Visoka korupcija, neprimjerena kadrovska rješenja, najniže povjerenje u pravosuđe i opća percepcija da zakoni ne vrijede jednako za sve, naslijeđe su koje nam je ostavila prošla vlast na čelu sa SDSM-om“, kaže Luan Imeri, aktivista iz Centra za ljudska prava i rješavanje sukoba iz Skopja.
Ako se po jutru dan poznaje, ni od nove vlasti građani Sjeverne Makedonije ne mogu očekivati ništa dobro.
„Najviše me brine etnička radikalizacija koja ovih dana kulminira. Govor mržnje uzima sve više maha. Evo konkretno, trenutno se poziva na bojkot tržnica u vlasništvu Albanaca, postoji inicijativa za izbacivanje albanskog jezika iz službene upotrebe… Istovremeno se guraju zakoni po kojima se ‘pravim vlasnicima države’, velikim firmama u vlasništvu nekoliko porodica koje su nakon osamostaljenja privatizirale sve moguće, smanjuje porez. Niko više ne govori o promjenama Krivičnog zakona koje su se dogodile pred kraj mandata prethodne vlasti i kojima je krađa vlasti legalizirana tako da za nju niko neće odgovarati. Evo još jedan konkretan primjer u obrazovanju: Sadašnja ministrica radi sve ono protiv čega je bila dok je bila u opoziciji. Vraćamo se mnogo godina unazad. Ponekad nas prošlost definira umjesto da nas informira. Mi smo robovi svoje prošlosti i često pomislim da se, nažalost, kod većine građana osjećaj sigurnosti, sreće i nade može postići samo u etnički homogenoj sredini. To je porazno!“, dodaje Luan Imeri.
Velika novina u političkom životu Sjeverne Makedonije jeste odlazak u opoziciju DUI-ja, stranke koja je bila konstanta u vlasti decenijama i koja se predstavljala kao temeljna albanska stranka u Makedoniji. Nova albanska stranka, odnosno koalicija VLEN, smatra Imeri, ustvari je nova samo po imenu.
„To je kao pročitana knjiga, ali sada s novim naslovom. Njihovi čelnici su ili nekad bili u DUI-ju ili su zajedno s DUI-jem bili na vlasti i radili isto što i DUI do prije nekoliko mjeseci pred izbore. Kod njih nema ništa novo i od njih se ništa novo ne očekuje. Još im je veći hendikep što na vlast dolaze nakon DUI-ja koji je imao “premijera Albanca” i što sve ne, a u novoj vladi koju vodi VMRO-DPMNE VLEN ima zanemarljivu ulogu, što zbog brojnosti, što zbog položaja koje su dobili u vladi. Sada VMRO-DPMNE radi albanskom partneru na vlasti isto što je DUI radio SDSM-u – ponižava ih! Činjenica da je SDSM ponižen vratila je na vlast jaki VMRO-DPMNE. Mislim da će VMRO-DPMNE nesvjesno vratiti DUI na vlast i to jaču nego ikada“, pojašnjava Luan Imeri.
Bugarska je, u kontekstu evropskih integracija Sjeverne Makedonije, nova Grčka, konstatirali smo još prošle godine. Vlasti Makedonije, predvođene SDSM-om pristala je na bolni kompromis sa Grčkom uz obećanje da za bržim putem ka članstvu u EU. Umjesto obećanog bržeg puta Evropska unija je podržala zahtjeve Bugarske i faktički ponovo blokirala pristupanje Makedonije. Građani su se osjetili prevarenim, a cijenu je platila i SDSM. Bugarska ostaje dosljedna svojim uvjetima za ukidanje veta u pregovorima s Europskom unijom, što je neshvatljivo ljudima u Makedoniji.
„Neprimjerena reakcija EU uspjela je ne samo osnažiti argumente euroskeptika, nego i izazvati antizapadno raspoloženje kod najzapadnije orijentiranih građana, prije svega Makedonaca. Ulazak Makedonije u EU sada je uvjetovan ustavnim amandmanima, odnosno hoće li Bugari biti upisani u Ustav. U novijoj povijesti više smo puta imali ustavne promjene, a glavni argument političara bio je napredak prema EU. Teško je zaključiti koji su ustavni amandmani bili bolniji, oni iz 2001. pod prijetnjom rata, oni iz 2019. kada je promijenjeno ime države ili sadašnje promjene koje će biti po bugarskim željama, odnosno sada već prema zahtjevima iz EU. Lično sam smatrao da su te ustavne promjene trebale biti samo tehnička operacija. Ali sad kad smo dopustili da se politiziraju, mislim da je sve manje vremena za konstruktivnu raspravu o njima i pronalaženje rješenja koje će biti u interesu građana. Razočaranje bugarskom blokadom je veliko, ali me još više brine što je ova vladajuća elita sebi već priskrbila alibi za vlastite neuspjehe. Volio bih da rasprava i prijedlozi stručnjaka idu u smjeru koristi, odnosno onoga što bi se izgubilo uvrštavanjem makedonskih Bugara u Ustav i kakve bi to posljedice moglo izazvati. Nažalost, danas su najglasniji protivnici EU upravo oni koji su osigurali egzistenciju i čija djeca već žive u nekoj zemlji EU i SAD. Najglasniji su profesori koji prošle akademske godine nisu upisali niti jednog studenta, oni koji nemaju kome predavati na fakultetu jer im studenti uzmu, zamislite, bugarski pasoš i bježe u EU“, kaže Luan Imeri.
Na pitanje šta muči obične ljude, koje teme su dominantne u razgovorima običnih ljudi, osim dnevne politike, Luan Imeri kaže kako je neimaština na prvom mjestu.
„Neimaština muči obične ljude. Nepravda. Smeta im što postaju ‘nevidljivi’ za državu zbog svoje pripadnosti određenoj etničkoj, spolu, seksualnoj orijentaciji, vjeri ili društvenom statusu. To što se ustrajno ide prema veličanju kolektiva u kojem pojedinac postaje beznačajan“.
Kosovo: Bez viza, ali sa starim problemima
U atmosferi beskonačnih pregovora i bez ikakvih dogovora između Prištine i Beograda važna novina u 2024. godini jeste da državljani Kosova mogu da putuju u zemlje schengena bez viza. To je posljednja zemlja Zapadnog Balkana koja je imala vizna ograničenja za putovanje u Evropsku uniju i tek ostaje da se vidi kakve će efekte ovo imati. U slučaju svih naših drugih zemalja, osim slobode kretanja, to je donijelo i masovno iseljavanje stanovništva.
Prema podacima popisa iz 2024. godine, broj stanovnika na Kosovu znatno je manji nego 2011. godine. Danas na Kosovu živi oko 1,6 miliona stanovnika, što je pad od oko 200.000 u odnosu na 2011. godinu.
„Mnogi stanovnici iz četiri opštine sa srpskom većinom na severu Kosova nisu učestvovali u popisu. U svim opštinama na Kosovu također je zabeležen visok procenat nenaseljenih stanova i kuća. Pored migracija van Kosova, primećene su i migracije unutar zemlje – odlazak stanovnika iz pograničnih područja Kosova u gradove u centru. Prosečna starost na Kosovu je sada 34,3 godine. Očekuje se da će detaljniji i konačni podaci iz popisa stanovništva na Kosovu biti objavljeni u decembru ove godine. Tada će biti objavljeni i podaci o dijaspori, koje, prema podacima Agencije za statistiku Kosova, ima oko 600.000 registrovanih“, kaže Amina Kaja, studentica i aktivistica iz Prištine.
Ona ukidanje viza osjeća kao još jedan korak ka boljoj budućnosti i priznavanju Kosova kao države ravnopravne sa drugim evropskim državama.
„Čini se da nas svet prihvata i da konačno napuštamo rat. Sada se osećamo kao deo Evrope. Za mlade je to također ključno u pogledu putovanja na studije ili razne projekte, uvek smo bili primorani da skačemo kroz obruče za vize i to nas je uvek izdvajalo od drugih učesnika koji su mogli da putuju bez problema na konferencije ili radionice. Često smo morali da propustimo velike prilike samo zato što nismo mogli da dobijemo vize, što je štetno i na individualnom i na nacionalnom nivou. A da ne pričam o tome koliko je sav taj proces za dobijanje vize stresan, skup i dugotrajan. I zadnje: Mladi zaista uživaju da vide druge zemlje, videla sam mnoge prijatelje da putuju u Pariz, Amsterdam, Beč i tako dalje. Sada možemo lakše da se povežemo sa ljudima drugih kultura i upoznamo ih sa našom zemljom i narodom, a i da i mi nešto vidimo i naučimo usput“, dodaje Kaja.
Uprkos najmlađoj populaciji u Evropi, i na Kosovu nedostaje optimizma, posebno kada se obične ljude pita smatraju li izvijesnim u skorijoj budućnosti dogovor između Beograda i Prištine.
„Nažalost, mislim da ljudi nisu baš optimistični. Čak i moje mišljenje stalno varira od pozitivnog ka negativnom i obrnuto. Iskreno, mislim da se dijalog ne pomera napred. Generalno, među običnim ljudima ne priča se previše o tome, ali mislim da su i ostali unutar iste linije razmišljanja kao i ja. Smatraju da Srbiju ne zanima ništa što liči na dijalog i da se to, iskreno, nikada neće dogoditi. Ništa se ne dešava, ni na terenu ni u kancelarijama za dijalog, tako da ljudi pokušaju da zaborave da imamo te probleme. Istovremeno, ljudi su napeti, čekajući rat ili sukob. Nekoliko prijatelja sa kojima sam razgovarala čak su bili protiv bilo kakvog pomirenja, što me iznenadilo jer su mojih godina i od njih biste očekivali nešto mirnije. Pretpostavljam da ima puno njih koji isto tako misle. Sve u svemu, postoji ogromna mržnja prema Srbiji i Srbima, puno negativnosti oko ove teme i mislim da smo svi umorni od istih starih obećanja i reči kao ‘dijalog’ ili ‘izgradnja mira’, pa samo pokušavamo da prebolimo šta god se dešava u trenutku i nastavimo sa našim životima što je normalnije moguće. Lično, upoznala sam neverovatne ljude iz Srbije koji mi daju nadu da se nešto može uraditi u budućnosti. Imam veru u te moje prijatelje, i nadam se da ćemo zajedno izgraditi nešto lepše“, na kraju kaže Amina, uz prijeko potrebnu dozu optimizma.
Srbija: Izgubljeni (izbori)
Iako je, na društvenom nivou, izgledalo da posle 3. maja i masakra u beogradskoj osnovnoj školi, te sutradan ponovljenog zločina u selima nadomak Mladenovca, nema dubljeg zla, ipak nije se dogodilo ništa što bi izgledalo kao korak naprijed u smanjivanju opšteg nasilja u društvu u Srbiji. Naprotiv, i pored demonstracija koje su trajale mjesecima, i stotinama hiljada ljudi na ulicama Beograda i drugih gradova Srbije, jedino što se dogodilo, a što niko nije tražio, jeste da su raspisani parlamentarni i lokalni izbori u nekim gradovima Srbije. Izbori su, kad se gleda iz perspektive poznatog ishoda, izgubljeni, smatra Katarina Milićević, članica tima Centra za nenasilnu akciju iz Beograda.
„Opozicija je na njima učestvovala, opšti utisak je bio da će vlast biti promenjena u Beogradu i par većih gradova, uključio se i pokret ‘Proglas’, sačinjen od javnih ličnosti koje su za demokratiju, no ispostavilo se, u samom izbornom danu, da su fantomski glasači iz Republike Srpske i manjih mesta u Srbiji, masovno upisivani u birački spisak. Otkriveno je i mesto njihovog okupljanja i štab iz koga je upravljano akcijom, pa su, zahvaljajući tome, ali i izmišljenim listama nebitnih partija koje je vlast ugurala na glasačke listiće sa ciljem da zbuni glasače, i ti izbori izgubljeni. Istina, nemalom broju ljudi bilo je jasno da su izbori unapred izgubljeni jer se održavaju u nedemokratskoj atmosferi, sa medijima koje je okupirala vladajuća stranka, sa neuređenim biračkim spiskovima, ali valjda poslednje što nas napušta je nada, makar ona bila i jalova. Nakon toga su usledili protesti, štrajk glađu nekoliko opozicionih predvodnika, prebijanje i hapšenje demonstranata, te su se, uz velike političke tenzije, nekako formirale Skupština i Vlada, a raspisani su i novi lokalni izbori u Beogradu. Formalno, razlog je što je broj odbornika za Skupštinu grada bio gotovo identičan između vlasti i opozicije, a fantomska grupa građana, koja je mogla da prelaskom na jednu od strana učini formiranje mogućim, od toga je odustala. Naravno, sve te poteze režira režim Aleksandra Vučića, jer su to potezi koji odgovaraju njegovim političkim ciljevima. I ti su izbori, održani u junu, također izgubljeni. Sve prevare i nepravilnosti nisu učinile izbore izgubljenim već dve činjenice: što su uprkos dokazima sudovi priznali regularnost izbora i što su uprkos posmatračima iz EU koji su registrovali manipulacije, izborni rezultati prihvaćeni od strane EU. Ta činjenica da nas je i EU izdala je možda i najteže pala ljudima koji se bore za demokratsko uređenje zemlje“, kaže Katarina Milićević.
Manjak bilo kakvog napretka u pregovorima sa Prištinom predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uglavnom nadomješta izljevima verbalnog nasilja i prijetnji. Paradoks je da, čak i kad prijeti vlastima Kosova, cijenu plaćaju Srbi koji žive na Kosovu pokušavajući opstati između Vučićevog čekića i Kurtijevog nakovnja. Srbija je odbila da izruči Milana Radoičića koji je pod punom ratnom opremom organizirao i predvodio prošlogodišnji napad u manastiru Banjska na Kosovu u kojem je ubijeno troje ljudi. Između Radoičića i Srba na Kosovu, vlast je izabrala da spasi Radoičića koji danas živi kao slobodan građanin.
„Trenutno se dešava ulazak kosovskih vlasti u domove zdravlja koje je kontrolisala država Srbija, dok za to vreme Vučić peče palačinke negdje u zapadnom delu Srbije pokušavajući uveriti ljude da u iskopavanju litijuma nema ama baš ništa štetno i loše. Na rečima on i dalje “ne da Kosovo”. U međuvremenu, od terorizma u Banjskoj, Srbi na Kosovu su pristali na kosovske registarske tablice i lične karte i krenuli da ih uzimaju. Prištinske vlasti ukinule su gotovo sve tzv. paralelne institucije što je za kosovske Srbe ipak ogroman udarac. U toj neizvesnosti i strahu, deo ljudi prosto bira, ako se to uopće može nazvati izborom, da se odsele“, dodaje Katarina Milićević. Od polovine augusta svi građani Kosova imaju mogućnost bezviznog ulaska u zemlje EU, bez obzira imaju li kosovski ili srpski pasoš. Nakon što su vize građanima koji imaju pasoš Kosova ukinute od 1.1.2024. od polovine augusta bez viza mogu da putuju i građani Kosova čije pasoše je izdalo Koordinaciono telo Republike Srbije.
Ipak, putovanje nije jednostavno ukoliko si aktivista za ljudska prava poput Sofije Todorović, direktorke Incijative mladih za ljudska prava. Sofija je u jednom trenutku u septembru 2024. godine upoznala javnost da se nalazi na posebnim mjerama i posebnim tajnim spiskovima što je imalo za posljedicu da su je u posljednjih nekoliko mjeseci deset puta bez razloga zadržavali po nekoliko sati na graničnim prijelazima.
„Da spiskovi postoje saznalo se kada su hrvatsku pevačicu Severinu zadržali nekoliko sati pri pokušaju ulasku u Srbiju. Pitali su je li u Srebrenici bio genocid, šta ona misli o iskopavanju litijuma i slična uobičajena pitanja za pevače. Takođe, u junu je bosanskohercegovački glumac Feđa Štukan sprečen da uđe u Srbiju. Iako vlast nikad nije pojasnila zašto mu je zabranjen ulazak u Srbiju, sasvim sigurno da je motiv njegova podrška protestima protiv nasilja u Srbiji“, pojašnjava Milićević.
Ove godine vlast je zabranila i održavanje umjetničkog festivala “Mirëdita, dobar dan” na kojem se razmjenjuju umjetnici sa Kosova i iz Srbije. Zvanično, festival je zabranjen usljed nemogućnosti države da garantuje sigurnost zbog protesta ultradesničarskih grupa.
„Te grupe su ministri i visoki zvaničnici vlasti svojim izjavama i govorom mržnje bukvalno pozivali da blokiraju mesto održavanja festivala, kako bi imali opravdanje da ga zabrane“, kaže Katarina.
Ogroman broj građana Srbije izlazio je u augustu na ekološke proteste, sa zahtjevom da se zaustavi projekat kopanja litijuma u Zapadnoj Srbiji, što bi uticalo na eko sistem i budućnost cijele zemlje.
„I pre održavanja samih protesta organizatori su pozivani u Bezbednosno-informativnu agenciju na razgovor, a posle protesta, zloupotrebom institucija, izrečena je ekspresna presuda trojici mladića i uhapšen advokat, predsednik Valjevskog pokreta otpora. Međutim, drugostepeni sud je poništio presude pod pritiskom javnosti. Strah, diktatura, hapšenja, terorizam i eko-terorizam, i militarizam, to je u šest reči sažeta godina u Srbiji“, kaže na kraju Katarina Milićević.
Dolazak njemačkog kancelara Šolca u Srbiju tokom ljeta i potpisivanje sporazuma o snabdijevanju litijumom je najveći broj ljudi doživjeo kao još jedan u nizu dokaza da ljude u EU uopšte nije briga za sudbinu onih koji žive u Srbiji. To je gorak poraz za ljude demokratske i evropske orijentacije.
Crna Gora: Otkočen i otkačen evropski put
Crnu Goru ni u 2024. nije mimoišla politička drama. Iako nije bilo parlamentarnih izbora, sukob premijera i predsjednika države, nekadašnjih saveznika, rekonstrukcija vlade, lokalni izbori u Podgorici i drugim mjestima utjecali su da teme visoke politike opet budu dominantne u javnom prostoru. Ove jeseni oči su posebnu uprte na izbore u Podgorici koji prevazilaze lokalni nivo i svojevrsni su test kako stranke stoje.
„Rad Vlade pratila su ‘dubinska’, politički orjentisana zapošljavanja, politička previranja/prepucavanja i optuživanja na relaciji predsjednik-premijer, te obećanja o uspostavljanju socijalne i ekonomske stabilnosti u državi. Sve same poluge i prakse bivše vlasti kojih se ni nova Vlada nije umjela ili nije htjela odreći“, kaže Radomir Radević, član Centra za nenasilnu akciju iz Podgorice.
Na sam dan formiranja vlade u 2023. godini, lideri su najavili i da će Vlada biti rekonstruisana. To obećanje je ispunjeno u špici turističke sezone. Simbolično, devet mjeseci kasnije, izrodila se proširena Vlada u kojoj su sada i formalno predstavnici prosrpskih stranaka, ali i Bošnjačke stranke, koja je godinama važila za partnera Demokratske partije socijalista i Mila Đukanovića.
„Oprobanim receptom cjepkanja resora, napravljeno je mjesta i za 11 novih članova crnogorske izvršne vlasti, kojih je sada 32 ukupno, čime je nastala jedna od najbrojnijih vlada u regionu. Npr. isto toliko ima i Vlada Srbije, države sa deset puta više stanovnika. Do rekonstrukcije Vlade je moralo doći jer bi u protivnom izgubila podršku u parlamentu i to onih političkih subjekata koji su sada njen sastavni dio. Široka lepeza građanskih i nacionalnih partija, s jedne strane uliva optimizam o ravnopravnom zastupanju i uključivanju svih, a s druge rađa bojazan o tome na koji način i koliko dugo će uspjeti, tako šarena, da opstane“, dodaje Radević.
Vrelo ljeto u Crnoj Gori obilježile su i dvije rezolucije. Crna Gora je glasala za Rezoluciju o Srebrenici na Generalnoj skupštini UN-a, prethodno podnijevši nekoliko amandmana koji su usvojeni. Predloženi amandmani su ujedno i potez premijera Milojka Spajića kojim je pokušao da balansira između nezadovoljstva proisteklog usvajanjem rezolucije od strane dijela srpskog naroda u Crnoj Gori, pritom vodeći računa da ne izgubi povjerenje dijela glasačkog tijela, sa jedne strane, te udovoljavanju interesima prozapadne politike za koju se zalaže, s druge. U ovu drugu stranu bi se lako mogla ubrojati i podrška Rezoluciji o Jasenovcu koja je usvojena odmah poslije. U slučaju druge rezolucije vlast je pokušala balansirati pominjanjem, uz Jasenovac, i logora Dachau i Mauthausen. Na drugu rezoluciju burno je reagirala Hrvatska, proglašavajući nekoliko crnogorskih funkcionera nepoželjnim i otvorenom prijetnjom da će blokirati evropski put Crne Gore.
Politički razvod kakav se već jednom dogodio u Crnoj Gori, na relaciji premijer-predsjednik (Momir Bulatović i Milo Đukanović) kulminirao je kada je predsjednik države Jakov Milatović napustio Pokret Evropa sad, partiju kojoj je pripadao, a premijeru Milojku Spajiću u brakorazvodnoj parnici ta partija pripala. Kao što od 1997. Momir i Milo nisu mogli dalje zajedno, tako od 2024. zajedno dalje ne može ni dvojac – Jakov i Milojko.
„Milatović je ranije bio poznat kao neko ko je „probeogradski” orijentisan i on je zahtijevao da Mandić i DF ostanu u vladi, uprkos zahtijevima tada prozapadnog Spajića. Međutim, kako su se političke prilike promijenile, tako se u potpunosti promijenio i kurs ovog dvojca. Milatović pokušava nakon početnih faulova koje je napravio sa američkom administracijom, da pokaže da Spajić nije adresa na koju međunarodna zajednica treba igrati. S druge strane Spajić se od političara koji građanima nudi perspektivu boljeg života, ubrzano članstvo u EU integracijama, pretvorio u nekoga ko odgovara na splet zahtjeva DF i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ukoliko ostavimo one kuloarske priče o postojanju sukoba i na ličnom nivou, posledice su prilično velike. Najperspektivnija, građanski orjentisana partija, sa jasnim socijalnim i ekonomskim reformama u svom programu, sada je podijeljena te se na predstojećim lokalnim izborima u Podgorici Milojko i Jakov nalaze na dvije različite izborne liste. Država u kojoj predsjednik i premijer ne sarađuju već su sve oštriji suparnici najslikovitiji je prikaz njene političke i svake druge krize i nestabilnosti“, kaže Radević.
Dobre vijesti za Crnu Goru nedavno su stigle sa Međuvladine konferencije Evropske unije (EU) i Crne Gore, održane 26. juna u Briselu. Na njoj je usvojen Izvještaj o procjeni ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima vladavine prava (IBAR), čime su odmrznuti pregovori o EU članstvu. Crna Gora je već 12 godina u pregovaračkom procesu za ulazak u evropski blok, a usvajanjem IBAR-a je izašla iz višegodišnjeg zastoja u pregovorima. Uz IBAR, crnogorskoj Vladi u Briselu predstavljena su i završna mjerila za zatvaranje poglavlja koja bi vodila kraju pregovaračkog procesa. Ove informacije, nakon dugogodišnje stagnacije, ulivaju nadu u ubrzan proces ulaska u EU ne samo kod vladajuće partije već i kod građana/ki Crne Gore. Nakon potvrde IBAR-a, evropske diplomate očekuju da Crna Gora, u drugoj polovini godine, napreduje u zatvaranju novih poglavlja, što će zavisiti od toga koliko će vlasti raditi na ispunjavanju tih uslova.
Bosna i Hercegovina: Stabilna politička kriza
Kao kakav novogodišnji poklon krajem 2023. godine Bosna i Hercegovina je dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji čime se pridružila klubu zemalja Zapadnog Balkana koje imaju status kandidata. Istina, niti lideri zemalja Balkana pokazuju preveliko pregalaštvo na evropskom putu, niti sama EU zna šta bi sa zemljama kandidatima. To se u slučaju Bosne i Hercegovine vidjelo i po tome što je status kandidata uvjetan jer je podrazumijevao da će biti „aktiviran“ kada BiH ispuni nekoliko preostalih uvjeta. Godinu poslije, BiH nije ispunila preostale uvjete pa je uopće teško reći da li danas BiH ima ili nema status kandidata.
To većini građana znači malo ili nimalo. Trend iseljavanja je takav da je danas opasno uopće i pokušati pretpostaviti koliko ljudi živi u zemlji jer je moguća greška kolosalna. Popis, izrazito političko pitanje, trebao je biti održan 2021. godine, ali se i ne spominje kao tema. Vlada Hrvatske je, suočena sa negativnim publicitetom nakon objave rezultata popisa iz 2021. prema kojim se stanovništvo smanjilo za 413.000, odnosno za skoro 10 posto, odlučila u 2024. ukinuti popis stanovništva. BiH je čini se, „grešku“ sa popisom zadnji put napravila 2013. i ne misli je ponavljati. Demografska kretanja moguće je tek projicirati na osnovu drugih podataka: broj studenata u Bosni i Hercegovini u proteklih 12 godina smanjen je za 44.000, odnosno 36 posto. Stanovništvo je sve starije, broj penzionera skoro je dostigao broj radnika, a penzije su ustvari svedene na socijalna davanja iz poreskih prihoda.
Politička kriza u BiH je stabilno prisutna. „Stabilna politička kriza“ možda bi mogao biti doprinos postratne BiH svjetskoj nematerijalnoj baštini. Akteri su godinama isti, modeli ponašanja, retorske figure. Ove godine kriza je posebno eskalirala nakon početka suđenja predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku koji je optužen za podrivanje ustavnih nadležnosti visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Christiana Schmidta te u vrijeme usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Jedina promjena u odnosu na prethodnu godinu jeste da su se sankcije Sjedinjenih Država, koje su mnogi vidjeli kao potpuno beznačajne, pokazale kao ipak funkcionalne. U globaliziranom svijetu, ili barem u ovom dijelu gdje region obitava, ipak još uvijek postoji samo jedan centar i on se zove Washington DC. Dospijeće na crnu listu kod Ujka Sama, shvatilo je to 20-ak političara i kompanija u BiH, znači da vam niko ne želi otvoriti račun u banci i izdati karticu što znači da vi prosto i ne postojite.
Iako je postojao i ranije, čini se da je femicid kao specifičan oblik nasilja eskalirao u posljednje vrijeme, posebno nakon prošlogodišnjeg brutalnog ubistva žene u Gradačcu. I u 2024. javnost je šokiralo više krajnje brutalnih femicida. Nažalost, izuzev šoka, izostaju bilo kakve reakcije koje bi adresirale ovaj problem na adekvatan način. Slično je i u regionu, izuzev izmjena krivičnih zakona, malo toga se uradilo, što pokazuje i činjenica da se broj ubijenih žena povećava. Posebno izostaje propitivanje dubinskih mehanizama koji reprodukuju nasilje prema ženama, od patrijarhata, do glorifikovanja rata i nečeg što se zbirno naziva tradicijom.
Jer, kad u neposrednoj blizini škole, u centru grada, kao spomenik postavite tenk, ofarban i očuvan, sa cijevi uperenom u ulicu, što se u jesen 2024. desilo u Sarajevu, šta očekujete? Militarizam, retraumatizacija, sijanje straha i stalna neizvjesnost za žrtve, po nekom pravilu, prvo imaju najbliže. Projektovani neprijatelj je predaleko, a sva agresija je tu i ona ne može čekati „kada bude vakat (vrijeme) došao“, ne može čekati polazak za Prizren, neke nove „lipanjske zore“…
Tenk pored škole ustvari ima i pozitivne strane: to je plastičan prikaz nastavnih planova i programa, posebno za „nacionalnu grupu predmeta“, odnosno za historiju, književnost, jezik… Obrazovne vlasti u BiH, podijeljene po etničkim linijama, od 2019. uvode sve jednostranije i brutalnije prikaze prošlosti u kojima, kako Luan Imeri reče za Sjevernu Makedoniju, historija treba da nas odredi a ne informiše. Za moje dijete moja istina, krilatica je ovdje. Možda su naši heroji ratni zločinci, ali papir, odnosno udžbenik, trpi sve i svašta.
Pozitivan iskorak u 2024. napravile su pravosudne institucije koje su procesuirale nekoliko slučajeva govora mržnje u kojima se pozivalo na osvetu, slavilo neki od ratnih zločina i slično. To je mala ali važna promjena, makar se i ona bavila tek posljedicom a ne uzrokom.