Briševo i Zecovi su dio prijedorske ratne priče iz 1992. godine. Priče o teroru koji su nad Bošnjacima i Hrvatima sprovele vojne i policijske snage predvođene tadašnjim ratnim rukovodstvom Srpske demokratske stranke i formiranim Kriznim štabom Opštine Prijedor. Masovna ubistva, logori i prisilne deportacije obilježili su taj period čiji je epilog više od 3.000 ubijenih i preko 50.000 protjeranih.

U napadu na Briševo koji su 24. i 25. jula 1992. izveli pripadnici 5. Kozaračke brigade iz Prijedora i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta Vojske Republike Srpske (VRS), ubijeno je 68 stanovnika ovog mjesta, civila, mahom starijih ljudi, žena i djece. Stradale su i čitave pojedine porodice. Brojni žitelji su tada odvedeni u logor “Krinks”.

U Zecovima je 25. jula 1992. ubijeno više od 100 civila, takođe uglavnom žena, djece i starijih osoba. Punoljetni muškarci su dva dana ranije, 23. jula, odvedeni u prijedorske logore. Mnogi od njih su ubijeni prilikom transporta ili kasnije u organizovanim egzekucijama logoraša. Ukupan broj je više od 150 ubijenih mještana Zecova. Zločin su počinili pripadnici VRS i rezervnog sastava milicije iz susjednog sela Rasavci.

Poziv da dođemo u Briševo na obilježavanje godišnjice stradanja njihovih mještana dobili smo od Udruge Dom Briševo – Dobri. Ovu Udrugu sa sjedištem u Sesvetama u Hrvatskoj osnovali su prognanici iz Briševa koji žive u Hrvatskoj sa namjerom da se bave obnovom svog sela, izgradnjom infrastrukture koja bi olakšala povratak i izgradnjom spomen obilježja za ubijene Briševljane te organizacijom komemoracije na dan stradanja. Predsjednik ove Udruge Zdravko Marjan izrazio je zadovoljstvo što postoji inicijativa koja okuplja bivše ratnike sa plemenitim ciljem da se oda pošta nevino stradalim. I takođe, što će imati priliku razgovarati sa tim ljudima jer je i sam bio učesnik rata kao pripadnik Hrvatske vojske.

U Zecove nas je na komemoraciju pozvao  Fikret Bačić. Od 1998. Fikret je povratnik u Zecove. Za vrijeme masakra 1992. zatekao se na radu u Njemačkoj. Ubijeni su mu supruga, kćerka, sin, majka i još 25 članova porodice. “Svi dobronamjerni ljudi su dobrodošli, bez obzira koje vjere i nacije bili i kojoj vojsci pripadali. Na ovom mjestu mogu čuti istinu o tome kako su ovdje ljudi pobijeni i kako i danas tragamo za tijelima svoje familije”, reče nam Fikret prilikom susreta.

Komemoracije se održavaju istog dana, jedna ujutro, druga popodne. Zbog pandemije korona virusa odlučili smo da se komemoracijama pridružimo sa manjom mješovitom grupom veterana, uz pridržavanje svih propisanih mjera. Sa domaćinima smo bili u stalnom kontaktu i pratili razvoj situacije, odnosno da li će doći do otkazivanja događaja ili će biti uvedene nove mjere koje bi onemogućile naš dolazak. Nažalost, upravo zbog  pandemije, ovog puta sa nama nisu bili ratni veterani iz Srbije i članovi i članice CNA iz beogradskog ureda.

Oni koji ne odustaju

Sa grupom od 11 ratnih veterana, bivših pripadnika VRS, HVO, Armije RBiH i HV-a i nas 4-ero iz CNA stigli smo u Prijedor 24. jula. Pridružila su nam se i dvojica “naših” Prijedorčana, bivših pripadnika VRS i Armije RBiH, a te večeri imali smo priliku za susret i razgovor za Zdravkom i Fikretom.

Zdravko je opisao situaciju u ta fatalna 24 sata koliko je je trebalo ubicama da počine zločin, onoliko koliko je čuo od preživjelih, jer tada nije bio tu. Naveo je da su ljudi ubijeni neviđenom brutalnošću. Povoda nije bilo, svo lovačko naoružanje je prethodno bilo predato, a drugo nije ni postojalo. Niti je bilo pokušaja da se organizuje neka vojna formacija u selu. Nakon rata tijela su ekshumirana iz masovne i nekoliko pojedinačnih grobnica, još uvijek nedostaje tijelo jednog dječaka. Što se tiče procesuiranja, ovaj zločin je bio sastavni dio optužnica u kojima su po komandnoj odgovornosti osuđeni članovi ratnog rukovodstva bosanskih Srba, dok su visoki oficiri VRS Branko Basara i Nedjeljko Aničin, za koje je Tužilaštvo BiH 2015. podiglo optužnicu, nedostupni pravosuđu BiH jer se skrivaju u Srbiji. Briševo od predratnih 370 danas ima 4 stanovnika, 2 povratnika i jedan bračni par koji se prije par godina doselio iz Njemačke. Nakon rata upravni organi Grada Prijedora nisu obezbjedili kvalitetan put do ovog sela i nije sprovedena elektrifikacija tako da su izostali preduslovi masovnijeg povratka. Posmatrajući druga povratnička sela u okolini Prijedora, može se reći da je Briševo izuzetak jer su ova infrastrukturna pitanja u većini drugih mjesta osigurana. Zdravko je naveo da ni hrvatsko političko rukovodstvo u BiH a ni u Hrvatskoj ne pokazuje interes za Briševo, tako da se ni na komemoraciji ne pojavljuju visoki dužnosnici, iako se radi o najvećem počinjenom ratnom zločinu nad hrvatskim civilima u BiH u proteklom ratu.

Fikret se i nakon ovih proteklih 28 godina u nevjerici pita zašto mu ubiše najmilije. Volio bi to pitanje postaviti ubicama, mašta o tome da se sa njima sretne lice u lice i da ih pita. Ispričao nam je priču o zlodjelima nad stanovništvom Zecova, najviše ga boli što su u tome učešće uzele komšije. Mnogi su vjerovali da su oni u selu tog dana da ih zaštite. Nije bio tu, ali jeste njegov rođak Zijad Bačić koji je tada kao četrnaestogodišnjak igrom sudbine jedini preživio streljanje svoje familije. Fikret je ponovo u svojim Zecovima osnovao porodicu. Život je posvetio borbi za pronalaženje tijela svojih stradalih i privođenju pravdi ubica i njihovih naredbodavaca. Ne krivi za svoju nesreću drugi narod, razumije i da su drugi stradali i može da razumije njihovu bol. Obilazi BiH i sa drugim žrtvama, i on i Zijad učestvuju u programima javnog govorenja. Ali ubicama djece, žena i nemoćnih nikada neće oprostiti. Nada se da će  14 uhapšenih, za koje je Tužilaštvo BiH 2014. podiglo optužnicu, dobiti zaslužene zatvorske kazne. Fikret je i član Savjetodavnog odbora Instituta za traženje nestalih osoba, odbora koji sačinjavaju porodice žrtava. Ispričao nam je sa kakvim se problemima susreću. U velikoj mjeri je razočaran radom Instituta. Malo toga se poduzima čak i kada se dođe do relevantnih informacija o grobnicama, u nekim slučajevima prođe i više godina. Za informacije o grobnicama često moraju plaćati, a iskopavanje na terenu finansiraju sami. Tek ukoliko pronađu tijela institucije im refundiraju troškove za angažman bagera i ljudi. “To je tako jer nema države, prepušteni smo sami sebi”, kazuje. I spomen obilježje svojim stradalim je podigao sa svojom porodicom na svojoj zemlji u zaseoku Gradina. Procedure o dobijanju saglasnosti i dozvole za gradnju nije dočekao, nije htio više da čeka nakon godina ignorisanja. “To je tako jer nema države”, ponavlja. Bori se Fikret od 2012. i za izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora, da njegovo dvoje i još stotinu druge djece dobiju dostojanstven memorijal. Poziva, učestvuje u pregovorima sa predstavnicima lokalnih vlasti, traži opcije i istrajava. Ne želi da spomenik bude predmetom bilo kakve zloupotrebe, želi sjećanje na ubijenu djecu. Bori se Fikret i za bolji život u Zecovima. Kuće i put su obnovili ali navodi da i nakon 22 godine od povratka, imaju problem sa vodosnadbijevanjem. U Zecove se nakon rata vratilo oko 350 stanovnika Bošnjaka od predratnih 700, ali iz Zecova danas ljudi ponovo odlaze. Neizvjesna ekonomska egzistencija je novi pokretač ljudi sa njihovih ognjišta.

Edin Ramulić je aktivista Fondacije za kulturu sjećanja iz Prijedora i naš dugogodišnji saradnik i prijatelj, učesnik u mnogim akcijama koje smo organizovali. Osvrnuo se na to da su se u tom periodu od 20-30. jula 1992. dogodili prijedorski najkrvaviji dani jer su tada vršena i masovna strijeljanja logoraša u logoru Keraterm i masakri u Briševu i Zecovima, čime su izvršena brutalna etnička čišćenja. Naveo je da su iz nekog razloga ovi datumi stavljeni u drugi plan kada je u pitanju politika sjećanja jer se zvanično uz pomoć političkog vrha i vjerske zajednice komemoriraju drugi izabrani događaji, dok se sa ovima bave uglavnom porodice žrtava. Edin nosi niz identiteta, i člana porodice žrtava i logoraša i bivšeg pripadnika Armije RBiH i ratnog vojnog invalida i povratnika. Ističe da mu je upravo to pomoglo da sagleda širu sliku našeg društva i potrebu za mirovnim aktivizmom.

Teške priče, teške sudbine. Duboko oranje po emocijama tih ljudi kao i nas prisutnih. Šta smo nakon što ih saslušasmo mogli reći? Ćuteći smo zagrlili tu bol. Ona je univerzalna za svakog ko ima ljudskosti u sebi. Iz ovih iskustava učimo i prenosimo ih u svoje zajednice. Teško je doći do tih spoznaja jer živimo u podijeljenom društvu, informacije se friziraju i selektivno se puštaju u medijski prostor. U ovoj našoj grupi su ta bol i patnja ono što nas povezuje, uz opredjeljenost da činimo sve da se zlodjela ne ponove. Dolazićemo na mjesta stradanja, možemo još boli da upijemo. A naš dolazak je potvrda da izrazom saosjećanja i odavanjem počasti žrtvama želimo da pređemo te granice u kojoj svaki narod samo za svojima žali.

Dostojanstveno pred Bogom i pred ljudima

Na dan komemoracije posjetili smo obnovljenu crkvu u Briševu u čijoj unutrašnjosti je postavljena spomen ploča sa imenima stradalih. Nerijetko je slučaj u poslijeratnoj BiH da se memorijali postavljaju unutar vjerskih objekata kako bi se zaštitili od skrnavljenja. Uz put koji vodi kroz selo postavljeno je 15 spomen ploča kako bi se obilježila mjesta ubistva mještana. Na njima su ispisana imena i prezimena, godine rođenja i datum stradanja. Broj imena na ploči zavisi od broja osoba koje su ubijene na svakoj pojedinoj lokaciji. Zdravko ističe kako na ovaj način tim spomen pločama žele samo uputiti poruku da se stradanje bilo kog naroda na ovim prostorima više ne smije dogoditi zbog budućnosti generacija koje dolaze. Nada se da je došlo vrijeme i da se spomen ploča iz crkve premjesti u dvorište i nastojaće i to napraviti možda već naredne godine. Nakon polaganja cvijeća pridružili smo se mještanima u misi koju je predvodio banjalučki biskup Franjo Komarica. Uz sjećanje na žrtve biskup je posebno naglasio važnost i potrebu za praštanjem i pomirenjem. Župnik župe Stara Rijeka, koja pokriva Briševo, don Boris Ljevak zahvalio se prisutnim veteranima nekadašnjih vojski na dolasku i naveo da mu je drago da smo sa njima na dan kada oni sjećaju svojih ubijenih.

Nakon Briševa uputili smo se u zaselak Gradina, koja je dio mjesne zajednice Zecovi. Na mjestu ispred nekadašnje porodične kuće gdje su ubijeni članovi njegove porodice, Fikret je podigao spomenik koji ima oblik otvorene knjige na čijim su stranicama uz ajete iz Kur’ana ispisana imena stradalih. Komemoracija je privatnog porodičnog karaktera, okupljaju se članovi rodbine i uz vjerski program odaje se počast stradalim. Ali nije zatvorena za druge. Fikret navodi i da su dolazili i pojedini srpski politički predstavnici iz Prijedora. Pred spomenikom je lokalni imam izgovorio molitvu i pozvao nas da svako na svoj način za koji misli da je primjeren oda poštu ovim nevinim ubijenim žrtvama. Položili smo cvijeće a onda nam se pridružio Zijad. Gleda u spomenik i prisjeća se tog kobnog dana. Priča i rukom pokazuje na ostatke kuće njegove strine u kojoj se tada krilo više od 30 osoba. “Svi smo bili u jednoj prostoriji. U jednom momentu se čula pucnjava te glas ispred kuće koji je rekao da svi izađemo vani. Žene i djeca su izlazili, a ja sam, od Boga je to dato, zadnji izlazio i dok sam oblačio cipele oni su već počeli paljbu. Čula se vriska žena i djece. Uzeo sam cipele i protrčao u kuću koja se nalazila u blizini, sakrio sam se. Pucali su dok nisu vidjeli da svi leže na zemlji. Poslije sam vidio kako vojnik pištoljem puca u one za koje je mislio da su živi”, govori Zijad. Kasnije se neko vrijeme skrivao u obližnjoj bašti a onda je otišao da provjeri ima li ko živ. Nije nikog zatekao živog i odlučio je da pobjegne u susjedno selo kod druga iz školske klupe, koji je bio Srbin. On i njegov otac skrivali su Zijada 8 dana nakon čega su ga odveli kod amidže sa kojim je uspio da se prebaci do Travnika a zatim do Njemačke. “Ljudi vama hvala što ste došli, ja stvarno nikog ne mrzim. Ovo su učinili zločinci. Nikad mi neće biti jasno zašto je došlo do toga jer smo sa komšijama Srbima uvijek bili u dobrim odnosima, a Srbi su me na kraju i spasili”, dodao je Zijad.

Obje ove komemoracije su pošteđene vatrenih političkih govora, patriotskih pjesama koje grme sa razglasa i kolorita nacionalnih zastava. Kada me pitaju kako ljudi obilježavaju stradanje u Briševu i Zecovima odgovaram – dostojanstveno. To su mjesta susreta, razgovora i solidarnosti. Otvorena za sve dobronamjerne ljude. Osjeti se to u zraku, taj dio atmosfere. Jednostavno se osjećaš dobrodošlo.

Prijedor danas, 25 godina nakon posljednjeg rata, nosi jaram grada sa najviše osuđenih ratnih zločinaca i ekshumiranih 99 masovnih grobnica. Traga se za još 760 nestalih osoba, tako da i taj broj grobnica nije konačan. Samo oko 10% nekadašnjih stanovnika prijedorskog okruga se vratilo na svoja ognjišta.

Sjećanja jednog grada

Suočavanje sa prošlošću Prijedorčana prolazilo je različite faze. Postojao je period kada su se nastojanjima porodica žrtava da obilježe stradanja svojih najmilijih komemorativnim događajima i spomenicima većinski srpski politički predstavnici protivili. Negirali su odgovornost za zločine i jednostranom politikom sjećanja favorizovali vlastite žrtve gradeći spomenike najčešće na izabranim lokacijama poput parkova i ostalih javnih površina. Čak i na lokaciji nekadašnjeg logora Trnopolje, što je dodatno uznemirilo žrtve i njihovu zajednicu. Taj period je srećom prošao. Značajni datumi stradanja nesrba se unazad nekoliko godina komemoriraju, u organizaciji raznih udruženja žrtava i drugih predstavnika nevladinog sektora. Povremeno su im se pridruživali i predstavnici lokalnih vlasti. Spomenici Bošnjaka i Hrvata su uglavnom izgrađeni na površinama u vlasništvu Islamske zajednice i Katoličke crkve. Međutim, u posljednjih par godina došlo je do pomjeranja sa mrtve tačke i čini se da će se i za pitanje podizanja spomenika u gradskoj jezgri Prijedora pronaći rješenje. Spomenik za 102 ubijene prijedorske djece dobio je zeleno svjetlo za izgradnju i trenutno je u fazi pronalaženje adekvatne lokacije.

Priča o posljednjem ratu u Prijedoru nespojiva sa onom koja je baštinjena nakon Drugog svjetskog rata, o gradu koji leži podno planine Kozare, a Kozara je sinonim antifašističke borbe protiv njemačkih okupatora i domaćih izdajnika, ustaša i četnika. Grad je to dr. Mladena Stojanovića i ostalih narodnih heroja koji položiše živote pozivajući na bratstvo i jedinstvo naših naroda, ostavljajući u amanet novim generacijama da čuvaju slobodu i mir koji su krvavo plaćeni. Ona količina zla što je isplivala 90-ih pokazuje da je istorija imala loše učenike. Bilo je kalkulanata koji su računali da je preventivno nasilje put kojim se treba ići, da im se ne bi ponovilo stradanje njihovih predaka. Danas to možemo posmatrati kao jedan od primjera kako se iz pozicije žrtve dođe do počinioca zločina. Valja s tim živjeti. Izbor je da li taj dio istorije 90-ih braniti  i živjeti izolovano njegujući tradiciju koja bespogovorno opravdava djela činjena zarad “višeg političkog cilja” ili tražiti način na koji bi zajednica preuzela odgovornost i poštenim odnosom prema prošlosti pružila satisfakciju porodicama žrtava i povratničkoj populaciji da se mogu integrisati i graditi zajedničku budućnost sa sugrađanima.

Fotogalerija je dostupna OVDJE

Medijski izvještaji:

BHRT.ba

Vijesti.ba

Centralna.ba

Dnevnik.ba

Faktor.ba

Fena.ba

Hayat.ba

Klix.ba

N1info.ba

Nacional.hr

Poskok.info

Jajce-online

Raport.ba

Kozarac.eu

Bosna i Hercegovina, aktivizam, komemoracija, kultura sjećanja, ratni veterani, suočavanje sa prošlošću

Share This