Završili smo osmu akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja. Sa devet novih obilježenih lokacija dostigli smo brojku od 67 vlastitih i jednu u suradnji sa Inicijativom mladih za ljudska prava iz Hrvatske.
Maglovitim jutrom krenuli smo iz Sarajeva, trebalo se na vrijeme naći sa našim saradnikom u Vitezu, ratnim veteranom, koji nam je bio vodič i pratilac na lokacijama koje smo planirali obilježiti. A čekalo nas je puno posla. Prva lokacija je u samom centru grada, Dom kulture u Vitezu je centar svih društvenih zbivanja, a osim toga tu su i uredi hrvatskih udruga proisteklih iz domovinskog rata. Podrumske prostorije objekta služile su tijekom 1993. godine kao zatočenički objekt za osobe bošnjačke nacionalnosti sa područja Viteza. Upravu nad zatočeničkim objektom imala je viteška brigada HVO-a. Lijepimo svoj memorijal točno iznad podrumske prostorije u kojoj je bio zatočenički objekt i privlačimo pažnju ljudi koji rade u okolnim uredima. Pitaju nas, tko smo i zašto lijepimo naljepnicu upravo tu na Dom kulture? Dok odgovaramo na pitanja, odjednom se tu stvara čovjek koji ide u pravcu zida na koji smo stavili naljepnicu “mjesto stradanja”, čita je i kida ispred naših očiju. Usput nam drugi prolaznik dobacuje da se stvari nikad neće promijeniti sa ovakvim ljudima i da treba obilježavati takve lokacije. Napuštamo lokaciju sa fotografijama obilježene lokacije.
Preneseno naslijeđe i prokleti rat
Idemo u Kruščicu, naselje u blizini Viteza, monumentalna Crna kuća, sva od drveta, pred njom spomen ploča još iz Drugog svjetskog rata koja podsjeća da su tu snage Nezavisne države Hrvatske imale uspostavljen zatočenički objekt za one koji je njihov režim smatrao nepodobnim, većinom članove tadašnje komunističke partije i Židove. Bivše spomen područje i društveno vlasništvo brzo je 1993. godine našlo uporabu u našem posljednjem ratu. Jedinice ARBiH su u njemu zatočile osobe hrvatske nacionalnosti sa područja Viteza. Objekt je u devastiranom stanju, kao da aveti prošlosti u njemu ne dopuštaju niti jednu živu funkciju. Taj “dvostruki” logor je sudbina od koje se ne bježi. Pored ploče iz II svjetskog rata, sada stoji i naša naljepnica obilježeno mjesto stradanja.
Iduća lokacija je bila na uzvišenju sjeverno od Viteza, na odvojku ceste prema Zenici. Nekako nam je to mjesto najviše izazivalo napetost, pošto su bile povišene tenzije među lokalnim stanovništvom nakon što je par dana ranije nekoliko pripadnika ARBiH sa tog područja uhićeno pod sumnjom da su počinili ratni zločin. To što je objekt u centru sela nije baš ulijevalo sigurnost. Društveni dom u Počulici služio je kao mjesto zatočenja Hrvata sa tog područja tijekom 1993. godine, a 24. aprila/travnja 1993.godine pripadnik ARBiH je u osveti pucajući kroz vrata ubio troje, a ranio 9 zatočenika ovog objekta. Tek uz jedan znatiželjni pogled obilježavamo lokaciju i nastavljamo prema idućoj, Osnovnoj školi Dubravica u Vitezu.
Osnovna škola Dubravica je tijekom 1993. godine služila kao mjesto zatočenja osoba bošnjačke nacionalnosti sa područja Viteza. Tablu sa naljepnicom postavljamo ispred škole, pazeći da ne narušimo integritet djece i ustanove. Uz zadovoljstvo po obavljenoj akciji u Vitezu nastavljamo prema zapadu, kroz glavu mi je prolazilo što je sve Vitez prošao u ratu i da nije bilo nimalo lako, stradanja civila i počinjeni ratni zločini obilježili su ovu općinu. Na pamet mi pada kako je to tada izgledalo, Stari dio Viteza koji je bio pod kontrolom Armije BiH u okruženju su držale snage HVO-a, dok je ostatak teritorije općine kontrolirao HVO koji je opet, u okruženju držala Armija BiH. Prokleti rat.
Krajiške planine smrti
Večer prvog dana završili smo sastankom sa predsjednikom udruge logoraša Bosanskog Petrovca , kojem smo predstavili našu aktivnost i upoznali ga sa planom obilježavanja lokacija koje su u blizini. Podržao je našu namjeru i dao nam instrukciju kako da dođemo do nekadašnjih zatočeničkih objekata u Kozilima, Prekaji i Manjači, gdje i oni, bivši logoraši, jednom godišnje održavaju komemoracije. Za lokalitet u blizini motela u Bosanskom Petrovcu nije nam mogao ništa potvrditi, vezano za događaje navedene u optužnici protiv Atifa Dudakovića i ostalih pripadnika ARBiH, gdje se navodi da je u septembru 1995. na toj lokaciji streljana grupa srpskih civila i vojnika, jer je u tom periodu već bio protjeran iz B. Petrovca. U B. Petrovcu nam se pridružio i naš saradnik, ratni veteran iz Bihaća.
Prva lokacija za obilježavanje drugog dana akcije bilo je bivše šumsko gazdinstvo Kozila, nekad u općini Bosanski Petrovac, a danas u opštini Drinić u Republici Srpskoj. Vijugavi šumski, ali asfaltirani put vodi do Kozila, mjesta gdje su tijekom 1992. godine bile zatočene osobe bošnjačke nacionalnosti iz Bosanskog Petrovca. Većina objekata je uklonjena, dok je na njihovom mjestu sagrađen lovački dom… Nakon fotografiranja i obilježavanja Kozila krećemo prema Drvaru, gdje obilježavamo pustu, i devastiranu Osnovnu školu Prekaja.
Osnovna škola Prekaja je sa Kozilima i Kamenicom (koju smo obilježili 2016.) činila zatočenički kompleks unutar kojega su jedinice Drugog krajiškog korpusa VRS-a držale zatočenim, podvrgavale nehumanim uvjetima i primoravale na prisilni rad brojne zarobljene civile i vojnike hrvatske i bošnjačke nacionalnosti sa područja cijele zapadne BiH. Iduća lokacija bila je u blizini raskrsnice puteva koji vode za Drvar, Ključ i Bihać, na ulazu u Bosanski Petrovac. Septembra/rujna 1995. za vrijeme operacije SANA 95, u Motelu na raskrsnici je bilo komandno mjesto nadirujućeg 5. Korpusa ARBiH. Nakon ispitivanja u tom komandnom mjesto veliki broj zarobljenika srpske nacionalnosti, najmanje četiri osobe, a prema Tužilaštvu BiH i do 40 osoba, strijeljano je na livadi iza motela. Nakon što smo obilježili tu lokaciju, “Putem AVNOJ-a” koji povezuje Jajce i Bihać brzo vozimo na zadnju planiranu lokaciju tog dana, Manjaču.
Sinonim zatočenja
Logor Manjača postaje sinonim zatočenja već 1991. godine kad je za vrijeme rata u Hrvatskoj na vojnoj ekonomiji u hangarima bio centralni zatočenički objekt za ratne zarobljenike iz Hrvatske pod upravom JNA. Objekt je krajem 1991. godine zatvoren. Da bi ponovo bio otvoren i to tokom 1992. godine kada je u njemu bilo zatočeno više od 5000 osoba hrvatske i bošnjačke nacionalnosti sa područja cijele BiH. Zatočenici su u Manjaču dovođeni izravno ili su bili prebacivani iz drugih zatočeničkih objekata, posebice iz onih sa područja grada Prijedora i okoline. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, zlostavljanjima, premlaćivanjima i prisilnom radu. Do zatvaranja u decembru/prosincu 1992. godine najmanje deset zatočenika je preminulo od torture u ovom objektu. Upravu nad objektom imale su jedinice VRS-a. Danas je na toj lokaciji aktivno poljoprivredno gazdinstvo, a po našem dolasku obratili smo se nadležnim sa molbom da nam dozvole fotografiranje. Odbili su nas, tako da smo se odlučili da djelujemo “gerilski” i nakon što smo prividno odustali i udaljili se od glavne kapije, postavili smo ploču sa naljepnicama i fotografirali. Ne volimo tako da radimo, ali nekad moramo.
Zadnja lokacija nas je čekala treći dan u selu Grabovica kraj Kotor Varoši. Osnovna škola Grabovica bila je mjesto zatočenja osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Kotor Varoši, koji su u bijegu iz sela Večići zatvarani u ovaj zatočenički objekat. U prostorijama škole, bilo je 250-300 zatočenika, podvrgnutnih nehumanim uvjetima, zlostavljanjima i ispitivanjima. U noći između 2. i 3. novembra/studenog 1992. godine, 161. zatočenik ovog objekta je strijeljan na školskom igralištu. Nakon obilježavanja ove lokacije u Travniku smo se susreli sa predstavnicama udruženja žrtava Vrbanja koja okuplja stradale i njihove obitelji sa područja Kotor Varoši te smo im prenijeli informacije o obilježavanju.
Aktivnost nam se u vremenu od sedme po redu akcije proširila i na Hrvatsku te je Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska uz našu podrškom obilježila Paviljon br. 22 na Zagrebačkom velesajmu.
Mijenjaju li se stvari?
Nakon osme akcije i 68 obilježenih mjesta stradanja možemo reći da smo prošli cijelu BiH, da smo istraživali veliki dio krvave povijesti naših krajeva, te da smo uvidjeli da smo tek na početku puta. Pitamo se je li dobro obilježiti svaki krvavi kamen. Nismo sigurni, ali znamo da je važno govoriti i opominjati o onome što se događalo na svakom tom kamenu. Kultura sjećanja nisu samo spomenici, kultura sjećanja je njegovanje konstruktivnog narativa o prošlosti. Ako prestanemo govoriti, prošlost će nam se vratiti. Moramo stvarati komemorativne prilike koje neće biti izvor budućih sukoba.
Aktivnost se nastavlja na društvenim mrežama.
Video sa akcije možete pogledati ovdje: http://nenasilje.org/film/video/Obiljezavanje%20neobiljezenih%20mjesta%20stradanja,%20CNA,%20novembar%202018.mp4
Neki od medijskih izvještaja dostupni su na sljedećim linkovima: