Povijest se ponekada čini tako jednostavnom, što dublje gazimo prošlost nam se čini sve banalnijom (“banalno” ne znači i dobroćudno, kako je pokazala Hannah Arendt), a mnogi događaji u nama izazivaju salve smijeha uz sveprisutno nerazumijevanje. Ništa nam ne izaziva toliko čuđenja, uz prikriveni smijeh, kao ono što historičari nazivaju casus belli – događaj ili akt koji je bio povodom ili je iskorišten kao povod za objavu rata.
Kako danas, tisućljeće poslije, razumjeti da je sasvim uobičajen i legitiman casus belli bila, recimo, svađa nekih plemića na zabavi za gospodu, različiti hirovi sasvim ludih kraljeva, gatke vračeva koji su obećavali sigurne pobjede… No, ima jedna nezgoda s poviješću. Što nam je bliže, što je više opća povijest ujedno i naša lična povijest, skloni smo da imamo neuporedivo mnogo više razumijevanja za naše bliže prethodnike ili pak savremenike, njihove odluke su nam toliko razumljive i opravdane da ih rado vidimo kao vlastite. Jasno, najdjelotvorniji lijek su Heraklitove magične riječi Panta rhei – sve teče. Za hiljadu godina nekim novim klincima bit će nerazumljivo i pomalo smiješno zašto smo mi kretali u naše ratove.
Šta nam se to desilo?
Neki od onih koji ne žele čekati hiljadu godina da bi počeli razumijevati šta nam se to desilo jesu i ratni veterani, pripadnici nekada zaraćenih strana u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Trening iz izgradnje mira za ratne veterane sa područja bivše Jugoslavije jedan je od načina da se mrak nerazumijevanja savlada, da, ako ništa drugo, za početak osvijetlimo vlastite pozicije unutar te mračne sobe zvane devedesete kako bismo se prestali sudarati i pokušali zajednički pronaći izlaz.
Ovogodišnji CNA trening za ratne veterane, 13. po redu, održan je na Jahorini od 5. do 8. jula, a okupio je 17 bivših pripadnika Armije RBiH (ARBiH), Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Vojske Republike Srpske (VRS), Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (NO APZB), Hrvatske vojske (HV), Jugoslovenske narodne armije (JNA) i Vojske Jugoslavije (VJ). Trenerski tim su činili članovi CNA Amer Delić, Nenad Vukosavljević, Nedžad Horozović i Nedžad Novalić, a podršku nam je pružio i Adnan Hasanbegović. Treninzi iz izgradnje mira bili su i još uvijek ostaju osnova rada CNA iz koje crpimo najvažnije resurse za dugogodišnji rad na izgradnji mira, od međusobne inspiracije i osnaživanja, preko saradnika do novih ideja. Ovaj trening za ratne veterane posebno je značajan u tom smislu iz nekoliko razloga.
Prije svega, trening iz izgradnje mira je izuzetna prilika za prve susrete bivših neprijatelja, to je siguran prostor za otvaranje dijaloga s ciljem pokušaja razumijevanje vlastite i pozicije drugih. Trening je prilika za sve one važne potrebe koje nam postratna društva ne žele pružiti: priliku da razgovaramo s njima ne bježeći od teških tema, da objasnimo sebe, pokušamo razumijeti druge, u njima vidimo ljude s kojima želimo i možemo raditi na izgradnji bolje budućnosti.
Koraci naprijed
Također, trening za ratne veterane nismo radili pune četiri godine. U tom periodu napravili smo značajne pomake i uspjehe u zajedničkom radu sa ratnim veteranima na polju izgradnje mira. U posjete ratnih veterana mjestima stradanja počeli smo značajnije uključivati i predstavnike lokalne zajednice i vjerske lidere, te smo dobili značajniju podršku medija. Prisustvo zvaničnim komemoracijama mješovite grupe veterana pokazalo se kao izuzetna intervencija u prostor kulture sjećanja koja se vidi kao značajan korak ka pomirenju, a pozivi ratnih veterana da se obilježe mjesta stradanja konačno su čuli u jednoj lokalnoj zajednici pa je tako u Zavidovićima 2017. obilježeno mjesto stradanja tzv. “13. kilometar”.
Od 2014. sreli smo se sa velikim brojem ratnih veterana koji su se pridružili već postojećoj grupi veterana spremnih da rade na izgradnji boljeg društva za sebe i svoju djecu. Neki od njih bili su nam domaćini prilikom posjeta ili komemoracija, iz saradnje sa njima rađaju se nove ideje na tom putu, a permanentna želja je širenje grupe ratnih veterana koji rade na izgradnji mira, ulazak u one sredine u kojima još nismo bili, ili pak produbljivanje saradnje tamo gdje su napravljeni početni koraci. Trening je prilika i za ovakva produbljivanja i planiranje budućih koraka.
Sreća kasnijeg rađanja
Ako je vjerovati boračkim registrima koje vode institucije u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, u ratovima tokom 1990-ih u svojstvu vojnika učestvovalo je više od milion osoba. Posljedično, teško je zamisliti bilo koju porodicu na ovim prostorima koja nije veteranska, čiji neki član nije bio učesnik rat(ov)a. Za mene i moju generaciju, za djecu ratnih veterana, za one koji su imali tu sreću da budu, kako Helmuth Kol reče, rođeni dovoljno kasno i da ne učestvuju u ratovima 1990-ih, trening je prilika da se smanji ogromni međugeneracijski jaz, da se progovori o onome o čemu se glasno ćuti. A o ratu se glasno ćuti, ćuti se o tome kako je ostati bez lijeve šake pa primiti čestitke jer su ti spasili desnu (Ali ja sam oduvijek bio ljevak), ćuti se o strahovima, gubicima koji rat donosi, o tome kako te rat promijeni zauvijek…
Tamo gdje se mir shvata kao nastavak rata samo bez oružja, rat ćemo pronaći gdje god zagrebemo. Ratujemo fudbalskim utakmicama, učenicima u školskim klupama, spomenicima, vjerskim propovijedima, televizijskim dnevnicima. U tom hladnom ratu koji se da vrlo lako podgrijati, iskustvo ratnih veterana koji su najbolje godine života ili dijelove tijela ostavili po inim rovovima, tranšeima i čukama, može biti vrlo otrežnjujuće i transformirajuće.
Fotogaleriju sa ovog treninga možete pogledati OVDJE