Neko vrijeme već pokušavam napisati ovaj tekst. I teško mi je, prvenstveno zato što me moj osnovni trening iz izgradnje mira izbacio iz cipela i okrenuo naglavačke, promijenio sve što se u mom životu događalo, i doveo me u drugi grad, i u drugu državu. Nekako tim redom.
Elem, o treningu sam znala samo ono što sam pročitala u aplikaciji, organizacija iz Sarajeva i Beograda, izgradnja mira i suočavanje s prošlošću. Piše tamo puno više, ali zbog toga sam se prijavila. Teško da bih mogla reći da sam aktivistica oduvijek, prije bi moglo biti da sam sklona društvenom djelovanju. No, neke sam osobne granice morala savladati. I to je otprilike bilo to s čim sam stigla u Tivat.
Već prvi dan, prilično drsko, u krugu upoznavanja, pred gomilom ljudi odasvud, rekla sam da imam velika očekivanja i da me ne želim raditi stvari forme radi. Uglavnom, sebi bih bila antipatična da sam se kojim slučajem tamo obrela u drugačijoj ulozi. Dakle, određena je skepsa u mene postojala, imala sam nešto godina i ne baš najbolje mišljenje o nevladinim organizacijama. Međutim, svidjela mi se struktura treninga, način na koji se gradi prostor u kojemu postaje moguće reći ono što doista misliš, i spremnost ljudi da to doista i kažu. Previše sam pričala tamo, u smislu da sam nekad drugima oduzimala prostor, imam barem takav osjećaj. Mučilo me puno toga. Obitelj mi je i pred rat bila posvuda raseljena, a nakon rata taj je raspored samo zamijenio novi. Uz to, nismo u ratu imali sreće, kao ni većina ljudi koje je zadesio. Zbog koječega u toj obiteljskoj historiji puno sam mislila o uzrocima, o mehanizmima koji podržavaju takvo klanje, i posebno o procesu „građenja države“ koji sam mogla promatrati iz prve ruke, i koji me je u Hrvatskoj prilično iritirao. Tim više što sam u tom procesu imala zaboraviti simbolički prostor na kojemu sam odrasla, jer eto, tako stvari stoje.
Zato mi je bilo važno da budem među ljudima koji imaju drugačije viđenje tog istog iskustva, da vidim što se sve njima dešavalo i kako se zapravo živi u tim „drugim“ društvima. Nisu mi zamjerili to što stalno meljem, dapače, podržavali su me, i sve promjene koje sam prolazila pred njima. Nisam ih prolazila samo ja, lomili smo se i trudili svi, puno smo razgovarali, na radionicama i van njih. Igrali smo se i radili. Opet razgovarali. Davali smo si prostora i otvarali neki novi, zajednički. Vrlo važno je da smo se pritom osjećali sigurno, naime, naš je trenerski tim bio sjajan. Kao kad hodate po gredi, a netko stoji dolje, ne drži vas, ali će vas dočekati ako padnete.Zavoljela sam strašno sve te ljude. Evo i zašto.
Nekoliko me trenutaka na tom treningu potpuno rastavilo. Prvi, koji nikada neću zaboraviti, je trenutak u kojemu sam spoznala da sam privilegirana, dotad sam brojala tek ono što mi nedostaje. Ima jedna vježba, meni strašno draga, emotivno jako teška, uglavnom ima takvih vježbi koje vas iskustveno rasture, moguće je. Dakle, shvatila sam da živim u velikom gradu, mogu ići u školu, informacije su mi dostupne i pripadam nacionalnoj većini. S tim se na ovim prostorima može ostvariti jedan relativno nekompliciran život.
Otprije sam znala da imam i manu, ženskog sam roda. Ali sam se već ugodno smjestila u tom identitetu, znala sam koje su granice do kojih mogu ići, što je to što se od mene kao žene očekuje (mada to ne znači da ja taj put nužno moram slijediti), no sve sam to zadržavala u svom osobnom prostoru. Zbog onoga što sam dobila na svom osnovnom treningu iz izgradnje mira više se ne sramim nazvati feministicom. To smatram nevjerojatnim dobitkom.
Na koncu me je sastavilo to što sam uvidjela da je nacionalni identitet, nešto što sam uzimala zdravo za gotovo, jednako kao i bijelu boju svoje kože, doista uspostavlja koordinate u svijetu u kojemu živimo, ma koliko se ja trudila cijelu tu stvar relativizirati. Nije to nešto čime vam se na treningu ispire mozak. Bolno u tom procesu je, što osvještavajući predrasude, mehanizme diskriminacije, poluge nasilja u društvu, shvatite da osnova za neku podjelu i sukladno tome pristup društvenoj moći, uvijek postoji. Kad je to nacionalni identitet uvidite da on nije tek bilo kakav društveni konstrukt, nije nešto što možete odlučiti prekrižiti jer je besmisleno i dovodi do krvoprolića. Za većinu ljudi na ovim prostorima postoji vrlo malo stvari koje smatraju postojanijima od nacionalnog identiteta. Ne možete ga zaobići, ili tek tvrditi da im je to netko poturio da bi se zavadili. Morate se njime baviti, načinima na koje se konstuira, koje ga priče podržavaju, kome takve društvene podjele mogu biti od koristi. Inače vam se ovako razbije o glavu kao što se nama dogodilo prije dvadeset godina.
Tek neko vrijeme po svršetku treninga, međutim, shvatila sam da osjećam i neke dugoročne posljedice. Osjećam odgovornost za svoj život, odatle mi i moć da mislim, govorim i radim. Svakako osjećam strah, ali on mi ukazuje na oprez, i potrebu da tražim podršku drugih ljudi. Naučila sam biti podrška, izgubila sam tu ideju da se svijet vrti oko mojih djela, naprotiv, važno je da nas je što više. I da, između ostalog, tražimo odgovornost od ljudi koji su političkim sistemom izabrani donositi neke odluke koje taj naš život oblikuju.
Zbog svega gore navedenog uopće mi nije bilo svejedno raditi taj trening iz ove trenerske uloge. Tu je cijela grupa učesnika koja na nekoj razini osjeća slične impulse, inače ne bi bili tu. Kako trening osmisliti, na čemu inzistirati, što otvarati nije samo stvar prethodne odluke, ovisiti će u velikoj mjeri i o tim ljudima, o tome kako se međusobno razumiju, jesu li se „skopčali“ na nekoj grupnoj razini, i o tome koliko su se spremni upustiti u taj proces. Srećom, kao trener/ica u tom procesu opet nisi sam, radite timski, okružen si ljudima koji imaju slične dileme i prolaze slične procese, paze na tebe i ti paziš na njih, imate zajednički cilj i spremni ste mu se posvetiti. To će uvijek dati neke razultate kad je društvena transformacija u pitanju, a ovo to svakako jest.
Osjećaš strašnu odgovornost jer nisi tu zbog sebe, već zbog nečega u što vjeruješ i znaš kakvu snagu može imati. Niti svi ljudi reagiraju jednako, niti imaju istu razinu motivacije, niti jednake stavove, ni shvaćanja. Niti bi trebali. Važno je da svatko od nas pronađe onaj klik u sebi koji će ga potaknuti da počne razmišljati o stvarima koje su mu inače servirane kao takve po sebi, „prirodne“ ili „nepromjenjive“, kao „stanje stvari u svijetu i životu“. Onda će moći pronaći i razinu na kojoj će djelovati. Nije isto nekome tko živi u velikom gradu i nekom tko dolazi iz manje sredine gdje je stvari puno teže pokretati, već zbog toga što te svi znaju i znaju koji si i „čiji“ si.
Prolazili smo kroz te dane vrlo intenzivno, započneš nešto, otvore ti se jedna vrata, netko podijeli uvid, započne rasprava, energija se podigne, emocije udaraju sa svih strana. Ne znam je li postojao trenutak da nisam bila do srži uvučena u taj proces. Grupa je bila sjajna. Uvelike me je podsjećala na moju grupu s osnovnog treninga s tim da su bili još povezaniji. Polomili smo se dok smo došli do toga da naša inicijalna povezanost neće nestati ako prihvatimo različitosti mišljenja i stavova, dapače.
No, za razliku od mog osnovnog treninga ovdje je postojala i smorenost cijelom tom „nacionalnom“ pričom, nevoljkost da se priča o ratu. I to u grupi učesnika za koju se protokom vremena pokazalo da među nama ima djece branitelja, onih koji su svoje rano djetinjstvo proveli pod granatama i u podrumima, raseljenih… Među nama nije bilo ljudi koji uopće nisu bili pogođeni ratom ili sukobom, samo ova, sada već druga generacija o njemu više ne želi niti misliti. Europa, ljudska prava, pravna država. Od tih se stavki očekuje da će one poravnati ove naše „balkanske“ boljke. I općenito postoji neko mutno viđenje da bi trajni mir bilo moguće izgraditi samo kad bi svi imali dovoljno posla i materijalnih sredstava.
Smatram takav stav posljedicom 15 ili više poratnih godina tijekom kojih su se u suočavanju s prošlošću i izgradnji mira često poduzimali neki prečaci, nedovoljno promišljeni koraci ili se cijeli taj proces posve promišljeno zaobilazio. Ne mislim da je zaborav i poricanje način na koji bi se trebali nositi s onim što nam se dogodilo prije dvadeset godina. Ta je „strategija“ već iskušana nakon Drugog svjetskog rata, i posve je očito da je potpuno promašena i, u krajnjem slučaju, fatalna. Sve će te podjele ponovno zaživjeti onda kada to recimo nekoj političkoj eliti, zbog konkretnih ekonomskih ili kakvih drugih interesa bude potrebno. Mislim da smo na ovom treningu uspjeli doći do toga – ne budemo li se mi bavili našim nacionalnim identitetima, poviješću i sjećanjima naših društava bavit će se netko drugi, sve dok se ponovno ne „sjetimo“ da među nama postoji „vjekovna mržnja“. A mi smo skontali da nas, osim naših različitih imena, barem u ovom nacionalnom pogledu malo drugih stvari razlikuje.