Bugarska je nova Grčka

piše CNA
15. novembar/studeni 2021

Politički i društveni konteksti u kojima delujemo

rujan/septembar 2020. – rujan/septembar 2021.

Bosna i Hercegovina: Цивилизацијски мрак

Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko na osnovu bonskih ovlasti, 23. jula 2021. godine nametnuo je izmjene Krivičnog zakona BiH kojom se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida. Dopune Zakona o Krivičnom zakonu BiH, kojima se zabranjuje negiranje i kažnjavanje genocida, stupaju na snagu odmah na privremenoj osnovi, sve dok ga Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna i dodatnih uslova.

Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. kolovoza/avgusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina

Nakon odluke Valentina, koja dolazi u poslednjim sedmicama njegovog mandata, bosanskohercegovačko javno mnijenje je podijeljeno po etničkim linijama, i to oko prihvatanja ove odluke, odnosno njenog odbacivanja. Ako krenemo da čitamo donesenu odluku onda uviđamo da se ova odluka ne odnosi samo na negiranje počinjenog genocida u Srebrenici. Ona jasno govori da je zabranjeno svako veličanje presuđenog ratnog zločina. U praksi bi to značilo da se npr. ukloni ulica Rasima Delića u Bihaću. Rasim Delić je pripadnik vojske ARBiH i osuđeni ratni zločinac pred Haškim tribunalom. Ako bi nastavili dalje čitati onda bi uvidjeli da se npr. ulica Mile Budaka u Mostaru treba ukloniti. Чињеница је да људи слабо читају, а и кад читају слабо разумију прочитано.

U javnom prostoru RS se potpuno negiraju sva dešavanja u Srebrenici i pored svih dokumenata, presuda, istraživanja. I ne samo da se negiraju presuđeni ratni zločinci, oni se slave i veličaju kao heroji. Centralna mitomanska figura potpunog negiranja je Milorad Dodik, srpski član Predjsedništva BiH, koji poručuje međunarodnoj zajednici da ima sve manje vremena da povuče odluke koje mu smetaju, a kada to urade, onda će on odlučiti o narednim koracima.

Pretenciozno je očekivanje međunarodne zajednice da će se u prvom momentu nametnuta zakonska odredba uticati na odnos prema ratu i pomirenju na način da se preko noći u javnom prostoru ne negiraju zločini i vrijeđaju žrtve. Prije svega je BiH zemlja u kojoj sistemsko suočavanje sa prošlošću nikad nije počelo i u kojoj rat riječima nikad nije stao, sa lokalnim motom nastalog mira: “Ćuti, dobro je, samo da ne puca”. Bilo bi, naravno, dobro da se shvati da je prihvatanje presude međunarodnog suda civilizacijski iskorak za sve tri zajednice u BiH. Neprihvatanje, odbacivanje i negiranje presuda međunarodnog suda je koračanje ka civilizacijskom mraku. Помирење.

Kruh na stolu

Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini organizovani su krajem 2020. i bili su sve samo ne lokalni izbori. Veće lokalne zajednice bosanskohercegovačkog društva su se trgle iz gordijevog čvora nakaradnih mitomanija, i odlučile da ne pristupe šatoru sa “jagnjećim i prasećim fondom”. Milorad Dodik je, naime, sa skupštinske govornice Republike Srpske, pozvao ljude da izađu na izbore, mameći ih mesom. Jesmo tada shvatili da smo sirotinja i da ne želimo da nas pljačkaju i ponižavaju. Željeli smo promjene, lijepe uređene parkove i klupe, uličnu rasvjetu koja radi, autobuse, trolejbuse, tramvaje koji rade, i dovoljno kanti za otpatke na bulevarima i šetalištima. Promjene su se desile i to u najvećim i najvažnijim gradovima BiH, u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru. Opozicija je uzela maha.

“Građani Sarajeva su jasno i glasno rekli da želimo da živimo u BiH gdje se nećemo dijeliti po etničkim tonovima” ovako je govorio Predrag Kojović, predsjednik Naše stranke, nakon pobjede opozicije u Sarajevu. Лијепе ријечи и најгрђу стварност мијењају. U pobjedničkom govoru Naše stranke u Sarajevu se govorilo o revoluciji, o demokratiji, o poštivanju ljudskih prava. Gdje smo mi nakon godinu dana revolucije?  Iskreno govoreći, nismo se pomakli. Predrag Kojović je podnio ostavku.

Posljednji lokalni izbori u Mostaru su održani 2008. godine. Kada je Centralna izborna komisija BiH raspisala izbore za Gradsko vijeće grada Mostara za 20. prosinac 2020. godine, tek tada su građani Mostara ali i cijela BiH, mogli da vjeruju da će se oni uistinu i održati. Bilo je potrebno da jedna Mostarka, Irma Baralija, profesorka filozofije i sociologije i magistrica političkih znanosti, tuži Bosnu i Hercegovinu Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Evropski sud je donio presudu da je došlo do povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima (opća zabrana diskriminacije), i da je pravna praznina nastala propustom vlasti da izvrši odluku Ustavnog suda koja se ticala odredbe koja je regulisala lokalne izbore u Mostaru. Та Ирма Баралија је права нека тужибаба.

Mostar je grad u kojem je simbolika važnija od kruha na stolu, jer ona održava granice, podjele i duševne rane koje su prepuštene decenijskoj depresiji. Ovi izbori su ukazivali na promjene, na otpor, jer ko će biti gradnačelnik „u gradu slučaju“ u glavama građana i građanki Mostara predstavlja pitanje opstanka. I nakon 12 godina čekanja da se održe lokalni izbori, “da dođe demokracija”, jel’ se desilo nešto novo? Nakon pregovora političkih stranaka koje su većinom dobile izbore, za gradonačelnika je izabran Hrvat Mario Kordić (ne onaj Kordić). Ovo je prvi put nakon rata, da su se srpske stranke iz RS-a zainteresovale značajnije za Mostar i zajedno sa Crkvom napravile listu sa rezultatom, da na kraju imaju svog jednog predstavnika u Gradskom vijeću. Bošnjaci su ostali okrenuti svojim tradicionalnim izborima kao i do sada, prema SDA. Dok je ljevica ostala na svojoj standardnoj, ali rasutoj brojci. To je to, nakon 12 godina čekanja “dolaska demokratije”, u Gradskom vijeću Mostara dobili smo koaliciju HDZ BiH i SDA, koja je i prije vladala.

No, treba biti oprezan u analizama i promjenama koje se očekuju i dati neku razumnu primjedbu, da u politici ništa ne biva preko noći i da se prepreke rješavaju korak po korak, pa ako treba i cinizmom, pretvaranjem, ulizivanjem i dodvoravanjem, a sve ovo nekako ne može biti pogrešno, bar je to pokazala dosadašnja politička praksa u BiH.

Prazno kino

Nakon afere “Malina” i nabavke sto respiratora koje je naručila Vlada Federacije BiH, i platila ih 10,5 miliona KM, polako ali sigurno smo ugazili u novu 2021. godinu, sa činjenicom da ti respiratori ne rade, a pandemija korona virusa ubija. I ne, nisu samo neupotrebljivi respiratori stvorili problem, problem je nastao onog momenta kada je bosanskohercegovačka vlast trebala da nabavi vakcine za svoje građane i građanke. U jednom danu, tokom marta 2021. godine u Bosni i Hercegovini broj novozaraženih je bio veći od 1000, a broj umrlih od posljedica bolesti je u jednom momentu dostigao 100. To vam je slikovito kao da je neko pustio film u praznoj sali bioskopa. Vlasti nisu ništa poduzele da ovo promijeni, a izgovori su bili od toga da su vakcine plaćene još 2020., i da je velika potražnja na tržištu, do blaćenja EU mehanizama za nabavku vakcina, pa je sad, eto Evropska unija kriva što smo mi nesposobni.

U momentima nesposobnosti bosanskohercegovačkih vlasti da učine nešto da zaštite svoje građane, pojavljuje se Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, “zaštitnik građana”, sa otvorenim pozivom da se građani BiH i Sjeverne Makedonije vakcinišu u Srbiji. U periodu od desetak dana krajem marta 2021., 25.000 građana BiH se vakcinisalo protiv COVID-19 u Srbiji. Kilometri redova su se stvori pred halama za vakcinisanje, kao onda 2005. g. kada je na Hipodromu održan koncert Bijelog dugmeta, na kojem je bio isti broj ljudi. Југославија.

I nije Aleksandar Vučić kao zaštitnik građana, samo pozvao narod da se vakciniše, nego je i donirao BiH prvih 10.000 vakcina. Hvala mu na tome. I na kraju, par mjeseci nakon trećeg vala zaraze, koji se desio u martu i aprilu, mi i dalje dobijamo vakcine na kašičicu, čekajući da nam ih neko pokloni.

Osnovna škola

Живот мора да иде даље. Ovo je rečenica koju sam izgovorila nakon što sam pogledala film “Quo Vadis, Aida” redateljice Jasmile Žbanić. Film govori o životu u Srebrenici za vrijeme rata, odnosno neposredno prije genocida i progona stanovništva. Očekivala sam dokumentarac ili neku naučnu filmsku studiju kakve obično gledamo, a koje tematizuju rat u BiH. “Quo Vadis, Aida” je film o vezama između pojedinaca, porodica, prijatelja, susjeda, kolega i neprijatelja. On je dio kulture sjećanja u BiH.

U filmu se osim života i smrti ljudi u Srebrenici, prepliću i druge ratne činjenice koje je važno navesti, a tiču se nastanka i snimanja filma. Jedan dio filma sniman u Osnovnoj školi u Potocima kraj Mostara, koja je tokom 1993. i 1994. godine služila kao mjesto zatočenja osoba hrvatske nacionalnosti sa područja Mostara, pod kontrolom Armije RBiH. U objektu su bili zatočeni muškarci i žene, mahom civili, koji su bili podvrgnuti teškim uvjetima, premlaćivanjima i slanjem na prinudni rad. Prilikom odvođena na prinudni rad najmanje troje zatočenika je izgubilo život, a zatočenice su bile podvrgnute seksualnom zlostavljanju. Ova škola je jedna od mnogih mjesta stradanja u BiH koja nije obilježena, na kojoj ne stoji tabla o tome šta se tu dešavalo. Tako je Jasmila dala mali doprinos da se ova škola u Potocima isplete u filmsku kulturu sjećanja. Na kraju, Američka akademija proglasila je dobitnike Oscara, a film “Quo Vadis, Aida?” nije uspio ostvariti pobjedu u kategoriji najboljeg stranog filma, ali je priču o Srebrenici vidio cijeli svijet. Тако се ствара оно што остаје као залог будућим генерацијама, да се не понови.

Potvrđena doživotna

Kada govorimo o Srebrenici i mjestima stradanja, stvaranju kulture sjećanja, moramo spomenuti presudu Haškog tribunala kao potvrđenu doživotnu. Međunarodni sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju podigao je optužnicu protiv Ratka Mladića 24. jula 1995. Nakon gotovo 16 godina skrivanja, Mladić se pred sudom prvi put pojavio jula 2011. U sudnici Haškog tribunala, Ratko Mladić, general koji je u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995. bio komandant Vojske Republike Srpske (VRS), 22. novembra 2017. prvostepeno je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti. Potvrđena mu je kazna doživotnog zatvora 8. juna 2021. godine. Лакше се дише 26. година након рата у БиХ.

Neću pisati o pravdi i pravičnosti koja se svakojako tumači nakon ove presude. Doduše, važno je da se tumači i da se traži i pravda i pravičnost. Ono što vidim kao olakšanje jeste stavljanje doživotne tačke na jedan pravni proces, da se zločini nazovu imenom i prezimenom, da se može reći tko je sve kriv.

Pomirenje nije grandiozno, ne dolazi kao neki veliki događaj koji zauzme pozornicu i nije nešto što treba da se desi na zakazani datum. Za pomirenje na našim prostorima potrebni su koraci koji će svako od nas pojedinačno da napravi, koraci koje prave sudovi i tužilaštva, koraci koji prave i političari, ova naša etnička elita. Ove godine pred 11. juli često se u medijima citirala izjava nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske Dragana Čavića iz 2004. g.: “Najprije kao čovjek i Srbin, a onda kao otac, brat i sin, a tek onda kao predsjednik Republike Srpske, moram reći da je ovih devet dana jula srebreničke tragedije crna strana istorije srpskog naroda. Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ničim. Onaj koji je činio ovakav zločin i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po imenu i prezimenu činio je zločin i prema vlastitome narodu.” До данас, ниједан српски политичар није изјавио ништа важније за будућност и помирење у Босни и Херцеговини.

Domaće političke elite se ne bave procesima suočavanja s prošlošću i pomirenjem. Jedino kada imaju interes da time manipulišu i pokušavaju izazvati netrpeljivosti u društvu ili pojedinoj od tri zajednice. To je tema u kojoj smo svi mi žrtve, ovce za šišanje, zadojeni mržnjom prema drugome. Ove političke elite se obračunavaju na mjestima stradanja i zločina. Na spomenicima i memorijalima se poziva na nove bitke, jer nam oni prvenstveno za to služe. Daleko negdje u budućnosti vidim da su nam isti ovi spomenici mjesta gdje se susreću patnja, opraštaj, sloboda i pomirenje. Vjerujem da zajednička patnja može da poveže više nego sreća. Žaljenje ima veću vrijednost nego pobjeda, jer ono nameće obavezu, odgovornost i zahtjeva zajedničke napore da napravimo korake ka pomirenju. Taj korak će biti jedan ljudski čin, onoliko koliko može da napravi svako od nas, pojedinačno.

Nasleđe

Iduće godine nas očekuju opšti izbori u BiH na kojima se biraju članovi Predsjedništva, tri etnička predstavnika. Ono što je trenutno aktuelno i što može promijeniti cijeli sistem državnog ustrojstva, jesu politički obračuni koji uvijek liče na neke veoma dobro poznate sukobe koji samo što nisu rasplamsali vatru. Bosanskohercegovačko društvo je i dalje istraumatizirano, i ne može drugačije gledati na prijetnje Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH da će zaustaviti jedan suludi izborni ciklus. Naime, trenutno su u toku politički pregovori i dogovori Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH i lidera Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića pod budnim okom međunarodne zajednice, a tiču se izmjena Izbornog zakona BiH. Izmjena Izbornog zakona 25 godina nakon Dejtonskog sporazuma, stavlja u fokus politički interes HDZ-a BiH i pitanje koje se poistovjećuje sa identitetskim pitanjima bosanskohercegovačkih Hrvata. Cilj kojem teži Dragan Čović, zajedno sa potporom predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića i premijera Hrvatske Andreja Plenkovića,  jeste da se insistira na legitimnom “predstavniku hrvatskog naroda”, odnosno “predstavniku političkih stranaka Hrvata u BiH”, kojeg u Predsjedništvo BiH biraju građani hrvatske nacionalnosti. Mijenjanje Dejtonskog mirovnog sporazuma nije lak posao koji se može desiti preko noći, jer nam je to ipak nasleđe “prestanka ratnih sukoba” koji su nam ostavili Izetbegović (stariji), Milošević i Tuđman. No, ako uzmemo za ozbiljno sastančenje između Čovića i Izetbegovića (mlađeg), to bi na državnom nivou imalo za posljedicu i određene ustavne reforme ili jednostavno rečeno mora doći do implementacija presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga u slučajevima: Sejdić-Finci; Azra Zornić, Ilijas Pilav, Samir Šlaku i Svetozar Pudarić, kao implementacija svih konačnih i obvezujućih presuda Ustavnog suda BiH (Ljubić, Komšić itd.) i Ustavnog suda Federacije BiH. Pa ovo bi bilo sjajno, zar ne? Imali bi demokratiju na visokoj razini u izborima onih koji nas vode ka EU.

Ipak, da ne žurimo, jer nisu ove naši etno-nacionalni politički predstavnici naivni, oni sa namjerom održavaju status-quo onog što obećaju međunarodnoj zajednici. To je taj licemjerni status koji nas drži budnim, vazda u sukobu između dvije političke koncepcije. Prva zagovara ekskluzivni status i primat etničkih grupa, tzv. konstitutivnih naroda u političkom predstavljanju, a druga, građanska, daje primat čl. 25 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je, da paradoks bude potpun, sastavni dio Ustava BiH.

Tamara Zrnović

 

Hrvatska: Povratak Vrhovnika

Kolinda, vrati se?

I dalje mislim da je prošlogodišnje prisustvo premijera Plenkovića na komemoraciji ubijenim srpskim civilima u Varivodama, te ministra branitelja Medveda u Gruborima, bilo značajno za dobrobit hrvatskog društva u cjelini. Koliko će biti prijelomno, pokazat će se u godinama koje dolaze. Zasad služi kao marker, prilično precizan u određivanju pulsa desnice. Tome nas je podučio predsjednik Milanović. Ovaj zagrebački zlatni dečec[1], izabran glasovima birača lijev(ij)e orijentacije, u sad već evidentnoj kampanji za svoj drugi mandat, odlučio je igrati na sigurno – nacionalizam, relativizaciju ratnih zločina i ruganje žrtvama širom regije.

Umjesto otvaranja dijaloga i traženja konstruktivnih rješenja za odnose sa susjedima, ZM se odlučio za nasilništvo, prijetnje i ucjene. Nizu uvreda koje je već izgovorio kad je BiH u pitanju, pridružio je i onu prema kojoj se u BiH nad Hrvatima provodi „zulum“, iako HDZ BiH upravlja carinom, državnim financijama i granicom, dok u svom neprijepornom savezništvu s Miloradom Dodikom, Dragan Čović u šaci drži cijeli energetski sektor BiH. Ovaj privredni kriminal je, međutim, nezamjetljiv ako se postavi kao problem političke reprezentacije. Da se razumijemo, izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima doista je prvorazredna politička svinjarija, i strašno opterećenje za odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. Međutim, iako Hrvatska ne uživa međunarodnu potporu za koncept preuređenja izbornog zakonodavstva koji bi naglašavao princip „legitimnog političkog predstavljanja“, počela se stvarati nada da bi do sporazuma o izbornom zakonodavstvu moglo doći. U takvu situaciju ulazi Milanović, i zlorabi je, ne zbog posebne brige za BH Hrvate, već kao argument u svom sukobu s vladom, čineći tako nemjerljivu štetu i Hrvatskoj i BiH. Klijentelističko Čovićevo savezništvo s Dodikom podržava i formalnim potezima, poput onoga kad je „vođu srpskog naroda“(?!) pozvao u Zagreb na razgovore o „situaciji u BiH i njezinim euroatlantskim perspektivama, problemima u provođenju Daytonskog sporazuma, te položaju i pravima sva tri konstitutivna naroda“ u rujnu 2020. Bošnjačke je političke predstavnike, iz gore navedenih razloga, odlučio iz razgovora o tim perspektivama isključiti. Da ne bismo imali zabluda o njegovom opredjeljenju za trajnu destabilizaciju BiH, ove se godine odlučio za turneju Herceg-Bosnom, i to, ni manje ni više, nego na godišnjicu srebreničkog genocida. Već dugo se u odnosima službenog Sarajeva i Zagreba nije dogodilo nešto tako vulgarno i sramotno. Rekli bismo, baš po Dodikovom ukusu.

Uvidjevši kako mu dobro ide „zaštita malobrojnih“ u susjednoj zemlji, obrušio se na vlastitu. Kao da nam nije dovoljno što je politički diletant, u međuvremenu je postao i internetski trol, koji putem svog „osobnog“[2] Facebook naloga u naš politički prostor plasira uvredljive i zapaljive poruke te omalovažava svoje političke protivnike, neistomišljenike, građane koji ga kritiziraju, ali možda s najvećom slašću – žene. Prilikom hapšenja Dragana Kovačevića, bivšeg šefa Jadranskog naftovoda – Janafa, i još desetak osoba optuženih za pogodovanje, trgovanje utjecajem, davanje i primanje mita, pokazalo se da je predsjednik Milanović, zajedno s HDZ-ovim ministrima i drugim političkim „uglednicima“ bio redoviti gost Kovačevićevog notornog kluba u Slovenskoj 9. Kad su ga, zajedno s HDZ-ovim ministrima, zbog toga na odgovornost pozvale neke saborske zastupnice, toliko se razljutio da ih je nazvao „opsesivnim samodopadnim narikačama“. Kad su na njegovu izjavu, u kojoj regionalnu #MeToo kampanju protiv seksualnog zlostavljanja žena naziva kampanjom „razmaženih zvijezda“, reagirale aktivistice udruge B.a.b.e., njihovo je ime ocijenio „glupim i neduhovitim akronimom“ a njih dogmatičnim dnevnopolitičkim oportunisticama[3]. Na sve je morala reagirati i pravobraniteljica za jednakost spolova, pa je i ona dobila po  [4]. Zvuči nevjerojatno, ali tako je bilo, dugogodišnja aktivistica za ljudska prava Sanja Sarnavka izjavila je da ćemo „na koncu plakati za Grabar-Kitarović jer nas je ona barem uveseljavala”.

Srušilo se sve

Između Božića i Nove godine, tlo nam se i doslovno izmaknulo pod nogama. 29.12.2020. u 12 sati i 19 minuta, seizmografi su zabilježili razoran potres s epicentrom 5 km jugozapadno od Petrinje. Magnituda potresa iznosila je 6.2 prema Richteru. U potresu je poginulo sedmero ljudi, više desetaka je ozlijeđeno te je nastala golema šteta na brojnim kućama i infrastrukturi oko Petrinje, Siska, Gline, Hrvatske Kostajnice, a štete su zabilježene u više županija i gradu Zagrebu. Prevladavajući osjećaj nepouzdanja u državu i njene mehanizme pomoći u uvjetima prirodne katastrofe, potaknuo je masovnu mobilizaciju običnih ljudi, koji su iz svih dijelova Hrvatske, potom i regije i svijeta, nagrnuli prema Petrinji, ne bi li na neki način pomogli unesrećenima. Dojam da je država reagirala prekasno i nedovoljno i danas je prisutan. Potres je, kao i svaka katastrofa, razotkrio sve ono što se godinama nastojalo prikriti, pa i zaboravilo – kao kule od karata srušile su se kuće koje su nakon rata bile obuhvaćene Zakonom o obnovi. Ove je kuće srušila korupcija – država, odnosno projektanti, nadzorni inženjeri, izvođači radova koje je ona ovlastila – obnovili su ove kuće bez betona i željeza, potkradajući tako ne samo njihove stanare, nego i sve nas koji smo tu obnovu platili. Vlastodršci su nas požurili upozoriti da se takve radnje ne mogu procesuirati, zbog zastare. Tek potom smo se sjetili da na ovom „području od posebne državne skrbi“, što predstavlja ratom zahvaćene krajeve Hrvatske, živi značajan dio i inače zaboravljenih hrvatskih Srba. To su stanovnici onih sela do kojih su se spasioci morali probijati zbog nepostojanja bilo kakve infrastrukture dostojne jedne članice EU. Koji se i inače moraju boriti za put, rasvjetu i struju, jedina je razlika što mi to nismo znali, ili jesmo, ali nas nije bilo briga. Dogradonačelnica Gline izjavila je krajem kolovoza da država na području Gline, nakon potresa, još nije izgradila nijednu kuću. Za to vrijeme, donacijama običnih ljudi(!), na istom je području izgrađeno 36 objekata. Zagrepčani još uvijek čekaju početak obnove nakon potresa 2020., godinu dana je bilo potrebno samo da se donese Zakon o obnovi nakon potresa, bez obzira na sredstva koja su nam za to dodijeljena iz Fonda solidarnosti EU.

U veljači 2021. umro je Milan Bandić, višedecenijski zagrebački gradonačelnik. Gradom je vladao klijentelistički i autokratski, a umro je prije okončanja ijednog sudskog procesa za korupcijske afere koje su ga godinama pratile. I prije lokalnih izbora, koje bi, sasvim izvjesno, konačno izgubio. Nacionalistički ton, dirigiran s desne strane političkog spektra, i utjelovljen prvenstveno u Domovinskom pokretu i njihovim adutima za gradonačelnika Zagreba (Miroslav Škoro) i Vukovara (prebjeg iz HDZ-a, Ivan Penava) odredio je i ovu izbornu kampanju kao otvoren poziv na zastrašivanje i mržnju. Ipak, bilježimo smjenu vlasti u zagrebačkoj gradskoj skupštini i premoćnu pobjedu Tomislava Tomaševića na izborima za gradonačelnika Zagreba. HDZ je proglasio pobjedu, iako su na izborima izgubili mogućnost participacije u vlasti u većim gradovima poput Zagreba, Splita i Vukovara. Istočni dio Hrvatske im je izmakao iz ruku, pojavom ovih koji su od njih nominalno veći nacionalisti, a južni pojavom pojedinih nezavisnih kandidata koji su uspjeli pridobiti širu potporu.

Premoćna pobjeda Možemo! u Zagrebu otvara neko novo poglavlje u nacionalnoj politici. Ovaj uspjeh na lokalnoj razini ne iznenađuje (veliki uspjeh polučili su i u Istri, Primorsko-goranskoj županiji, Splitu i Dubrovniku, ali i nekim manjim gradovima), zahvaljujući njihovom dugogodišnjem aktivizmu i dobrom poznavanju komunalne problematike. Dobar je to test za jačanje Možemo! na nacionalnoj razini i priprema za parlamentarne izbore. Međutim, iako su se iskazali u predlaganju inovativnih ekonomskih i upravljačkih politika, za parlamentarne će se izbore morati uhvatiti u koštac i s nekim drugim problemima koje su dosad manje-više izbjegavali – poput nacionalizma, pitanja ratnih zločina i politike sjećanja. Osim što je Tomašević bio prisutan na ovogodišnjoj obljetnici Oluje, a dogradonačelnik Luka Korlaet, prilikom istog praznika, položio vijenac na grob Franje Tuđmana, predstavnici ove koalicije nisu se posebno izjašnjavali o tome što je predsjednik vratio odlikovanja Branimiru Glavašu, niti kad je odlikovao jedinicu specijalne policije HVO-a koja je činila zločine u Srednjoj Bosni.

„Za dom spreman“, iako ne baš tim riječima

Predsjednik Milanović, naime, vratio je odlikovanja i čin general-bojnika Branimiru Glavašu, nakon što je Ustavni sud ukinuo pravomoćnu, a Vrhovni sud prvostupanjsku presudu u slučajevima „garaža“ i „selotejp“ te vratio postupak na početak. Predsjednik je to učinio na Glavašev zahtjev, a zato što je „već pet godina formalno isto kao i ja, neosuđena osoba“. Osim što upućuje na travestiju pravosuđa, ovo ništa ne znači, i nije presudno za odluku da predsjednik odlikovanja nekome oduzme ili vrati, za takav postupak dovoljna je njegova vlastita odluka. Činjenice o ovim zločinima utvrđene su van razumne sumnje, a veći je dio osuđenih već izdržao kazne. Predsjednik, koji se u međuvremenu proglasio „zaštitnikom Srba u Hrvatskoj“ kako bi se i na taj način nastavio razračunavati sa omiljenom mu metom, predsjednikom SDSS-a Miloradom Pupovcem, ne vidi diskrepanciju između proklamiranih parola i konkretnih djela.

Zato ćemo nastaviti s djelima. Početkom svibnja, u službenu je posjetu primio Tihomira Blaškića, osuđenog za ratne zločine u BiH. Na sebe je preuzeo autoritet da, eto, on procjenjuje, tko je manji a tko veći ratni zločinac, kao i da neke presude, poput one Blaškiću, tumači kao „političke“. Takvom je ocijenio i presudu Milivoju Petkoviću, te naglasio da će i njega primiti kad izađe iz zatvora (?!). Na stranu što Zoran Milanović ratnim zločincem ne smatra nekoga koga je Haški sud osudio na dvadeset godina zatvora, ali kao predsjednik svojim istupima krši međunarodno i hrvatsko pravo. Bit će zanimljivo ove njegove poteze tumačiti u svjetlu tzv. Inzkovog zakona o zabrani negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina, iako nam trenutno nije jasno tko bi to mogao učiniti.

Svojim prisustvom i govorom na predstavljanju monografije specijalne jedinice GROM, Milanović je podržao njihova nekadašnjeg člana i ratnog zločinca Mihajla Hrastova, smatrajući nepravednim da RH želi regresno naplatiti ranije isplaćene odštete Hrastovljevim žrtvama. To je nazvao „zlostavljanjem“. Hrvatsko se pravosuđe izrazito kompromitiralo u te 23 godine koliko im je trebalo za sedam presuda istom čovjeku za isto kazneno djelo, poništavanje presuda, i konačno proglašavanje ratnim zločincem. Milanović može od njega praviti žrtvu, ali nigdje neće spomenuti da je Hrastov naposljetku, za smrt 13 i ranjavanje dvojice ratnih zarobljenika na Koranskom mostu u Karlovcu 1991., dobio četiri(!) godine zatvora.

Milanović je, nadalje, i ove godine nastavio s praksom spornih odlikovanja. Prošle je godine u Kninu, u ime Specijalne jedinice MUP-a Herceg-Bosne, odlikovanje primio Zlatan Mijo Jelić, koji je u BiH optužen za etničko čišćenje, protupravno zatvaranje, prisilni rad zarobljenika i ubojstvo i ranjavanje najmanje 40 ratnih zarobljenika u vrijeme sukoba u Mostaru 1993. godine. U Hrvatskoj je, vidimo, našao najbolje moguće utočište od kaznenog progona. Ove je godine u Kninu predsjednik pak odlikovao i samu Vojnu policiju HVO-a, kao i Postrojbu za posebne namjene „Ludvig Pavlović“. U okviru provedbe Udruženog zločinačkog pothvata, institucija Vojne policije HVO-a imala je vrlo važnu ulogu. Upravom vojne policije HVO-a rukovodio je Valentin Ćorić, jedan od haških osuđenika u slučaju Prlić i ostali, osuđen na 16 godina zatvora, a pripadao joj je i Berislav Pušić, osuđen na 10 godina zatvora. Postrojba „Ludvig Pavlović“ dovodi se u vezu sa ratnim zločinima na području Čapljine, te ratnim zločinima u Doljanima i Sovićima kod Jablanice u travnju 1993. godine. Po vlastitim riječima, predsjednik Milanović odlikovao je ove postrojbe za vojna djelovanja. Tko mari što pritom, legitimirajući upravo postrojbe koje su činile brutalne zločine i kojima su rukovodili ratni zločinci, predsjednik jedne EU države negira presude i sudski utvrđene činjenice, simbolički nastavlja ratnu politiku 1990-ih i krivotvori povijest.

Međutim, najgori od svega je taj potpuni nedostatak poštovanja prema žrtvama, pogotovo onima „s druge strane“. Govoreći u Kninu, poručio nam je da nije pobornik nauka da je svaka žrtva ista. Zato je i obećao štititi hrvatske ratne zapovjednike od optužbi za „nedokazana ili izmišljena djela“, kakvima je ocijenio optužbe koje dolaze iz BiH, a koje se odnose i na ratne zločine koji su počinjeni u operaciji Bljesak. To što je on obećao da se „tim ljudima u Hrvatskoj neće suditi“, ne znači da se ti zločini nisu dogodili. Prijetiti BiH zbog postojanja optužnica za ratni zločin ne znači da će se ti zločini zaboraviti, da ćemo o njima šutjeti.

Ima među njegovim biračima i onih koji opravdavaju ovakve riječi i odluke činjenicom da je zapovjednik Oružanih snaga, i da je militarizam dio funkcije koju obavlja. Okružje birača koji ga i dalje podržavaju je ono u kojem je moguće od države provedeno etničko čišćenje odvojiti od Oluje, u kojem militantni patriotizam (nacionalizam?) može supostojati s gay-prideom, europska orijentacija s negacijom žrtava, i predsjednička funkcija s „mangupskom“ retorikom. Ti će reći da je ZM mačo-liberal, a ne desničar. Treba nas zabrinuti što ga, prema posljednjim istraživanjima javnog mnijenja, i dalje podržava znatan dio birača SDP-a, i Možemo!. Međutim, ono što nas ne iznenađuje jest da ga u jednakoj mjeri podržavaju i birači Mosta, te svaki drugi birač HDZ-a. Žarko Puhovski nije puno pogriješio kad ga je nazvao „nezakonitim političkim sinom Franje Tuđmana“.

Na koncu i ne čudi da upravo HDZ-u možemo zahvaliti što je konačno izglasan zakon o civilnim žrtvama. Prava civilnih žrtava do sada su bila regulirana Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata koji je donesen 1992. Usprkos mnogim izmjenama, ovim propisom i dalje nisu bile obuhvaćene sve civilne žrtve, niti su prava bila prilagođena potrebama ove populacije. Novi zakon je donesen sedam godina nakon što su 555 dana razne braniteljske udruge prosvjedovale ispred šatora u Savskoj 66 blokirajući Ministarstvo branitelja Milanovićeve vlade – u namjeri da zaustave i praktički zabrane javnu raspravu i donošenje ovakvog zakona. Tvrdili su tada da novi zakon izjednačava agresora i žrtvu budući da jednako tretira civilne žrtve bez obzira na nacionalnost. Sada je ponovno Ministarstvo branitelja, ali koje ovaj put predvodi prosvjednik iz šatora Tomo Medved, predložilo Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata. Tomo Medved branio ga je u Saboru jednako kao onomad politički mu protivnici Predrag Matić Fred i Bojan Glavašević. Ali HDZ-ove veteranske poluge su obuzdane i prosvjedovali su tek oni nešto desniji od HDZ-a.

Veliki je ovo korak za Hrvatsku, ali za njegovo kašnjenje od odgovornosti ne treba amnestirati nikoga, ni SDP-ovu vladu, koja je, usprkos prosvjedima, imala dovoljno ruku da taj zakon izglasa u Saboru 2014., niti HDZ, koji je tada blokirao donošenje zakona kako bi s vlasti srušio SDP-ovu koalicijsku vlast. Između Zorana Milanovića i HDZ-a, ostalo nam je da se uzdamo u Možemo!, koji su se namjerili prvo uhvatiti u koštac s upravljanjem i svakodnevnim problemima građana. Zvuči obećavajuće, ali s konačnim ćemo ocjenama pričekati sve dok im HDZ ne postane oporba, tek onda ćemo vidjeti.

Davorka Turk

 

Srbija: Zagađenost

Danas, 26. avgusta 2021. godine u prepodnevnim satima, dok počinjem sa pisanjem ovog teksta, dve aplikacije koje koristim pokazuju da je vazduh u Beogradu dobar. Beležim datum jer su retki dani kada je vazduh koji udišemo dobar. Početkom ovog meseca, požar koji je izbio na deponiji u Vinči, doneo je enormnu zagađenost. U isto vreme, brojni zagađivači, sadašnji i budući, poput Rio Tinta, koji kupuje zemljište na zapadu Srbije, zbog nalazišta litijuma koje želi da eksploatiše, ili Ziđin fabrike u Boru, koja ovaj grad čini nemogućim za život živog sveta, ne preduzimaju ništa, niti ih državni regulatori primoravaju da to čine. Najviše što građani mogu da dobiju je umirivanje, poput izjave zamenika gradonačlenika Beograda Gorana Vesića: “Deponija u Vinči jeste gušila, ali nije trovala građane.“ [5] Kad se ugušite, neće vam biti previše važno jeste li usput i otrovani, ili niste.

Fizička zagađenost vode, vazduha, hrane, reka, okoline je vidljiva i merljiva, ako se želi može i da se izmeri i da se kontroliše, pa i da se reaguje i spreči dalje zagađivanje. U Srbiji je opasnija ona vrsta zagađenosti koja nema mernu jedinicu, zavod koji bi trebalo da je kontroliše i regulaciju kako da se ona smanji: mi smo kao društvo zatrovani. Na svim poljima i u svakom pogledu.

Tu maske ne pomažu.

Unutra

Dovoljno je da objavite tvit koji nije po volji vladajuće stranke, i da vas rastrgnu tabloidi, partijski botovi – zaposleni u javnim preduzećima da za redovnu platu hvale predsednika Vučića na internetu, ili čak i sam predsednik u višesatnom gostovanju na nekoj od televizija kojima upravlja vladajuća većina. Iza medijskih idu formalne horde za uterivanje straha protivnicima režima: ili će se neko od desničarskih organizacija fizički obračunavati na ulici sa pojedincem ili pojedinkom, ili će država započeti proces ispitivanja i finansijskog zastrašivanja organizacija i pojedinaca, poput onih koji su se našli na spisku Uprave za sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma. Na tom spisku se našlo 20 pojedinaca/ki i 37 nevladinih organizacija, listom svi oni koji je vlast obeležila kao svoje neprijatelje, jer objavljuju i javno izgovaraju činjenice koje joj ne idu u prilog. Na tom spisku su i nezavisni novinari, te redakcije čiji rad ne kontroliše sistem na vlasti.

Deluje da postoji otpor, da postoje nezavisni mediji i oni koji nisu pod direktnom kontrolom režima, i zaista je njihov rad neprocenjivo važan, no nažalost, dometi su im jako slabi: vlast kontroliše sve televizije sa nacionalnom frekvencijom, sve novine osim par nedeljnika, kao i nacionalnog telefonskog i internet operatera koji ima monopolsku poziciju. Realnost nam je ista, ali percepcija ljudi koji se informišu preko nezavisnih izvora, i percepcija ljudi koju vlast informiše preko svih svojih kanala (u koje spadaju i brojni tv i YouTube kanali osmišljeni da plasiraju samo lažne informacije) je suprotna. Jedni misle da je za požar na deponiji kriva nebriga odgovornih, drugi da je za nju kriva opozicija. Jedni misle da je za obračune kriminalnih grupa i brojne smrti krivo saučesništvo vlasti i organizovanog kriminala, drugi gledaju kako predsednik pokazuje krvave fotografije i veruju da se on bori protiv kriminalaca, iako su to isti ljudi koje je režim koristio za obračun sa političkim neistomišljenicima (na protestima u julu prošle godine, prilikom inauguracije kada su se građani pobunili, na utakmicama gde se skandiralo protiv predsednika…). Jedni traže način da se epidemija zaustavi, drugi je koriste za političke i lične ciljeve (organizovanje izbora, utakmica, slavlja, mitinga podrške predsedniku….). Živimo dve drugačije realnosti, i one su međusobno suprotstavljene. Bojim se eskalacije tog sukoba, a ne vidim način da se dijalogom dođe do bilo kakvog izlaska iz ove situacije. Jer, za dijalog je potrebno imati dve strane zainteresovane da do dijaloga uopšte dođe.

Da biste imali pravu informaciju o onome što se događa, vi morate zaista da se potrudite da je pronađete: morate da odaberete internet i tv provajdera protiv kojeg vlast vrši svakodnevnu antikampanju, a vlasnicima, novinarima i urednicima tih medija režimski tabloidi nizom laži i monstruoznih manipulacija čine ne samo rad, već i život, ugroženim.

Skupština Srbije se u aktuelnom sazivu (posle izbora koje je opozicija bojkotovala) sastoji od 180 poslanika Srpske napredne stranke, 24 Socijalističke partije Srbije i 46 poslaničkih mesta koja su pripala manjinskim strankama ili strankama koje su već bile u vlasti (PUPS na primer). Vladajuća stranka ima više nego dvotrećinsku većinu, potrebnu i za promenu Ustava. O kojoj neretko i govori, njome preti ili ucenjuje. Bukvalno, imaju takvu vlast i takvu moć da mogu da izglasaju da godina ima 11 meseci, i da sve koji bi se tome usprotivili proglase protivnicima napretka i boljitka Srbije. Zato je jako opasno kada im se, zbog bilo čega, nađete na radaru. Ili na radaru neke od desničarskih organizacija, koje vlast koristi za fizički obračun sa neistomišljenicima, a koje se obračunavaju sa protivnicima vlasti, ili javnom prozivkom na društvenim mrežama, ili premlaćivanjem, upadanjem u posed, često uz nemešanje ili prećutno odobravanje

Iste te, ili vrlo slične organizacije, postavljaju murale sa likovima ratnih zločinaca na javna mesta u gradovima. Tako je, odmah po proglašenju presude kojom je potvrđena doživotna kazna zatvora Ratku Mladiću, nekadašnjem generalu Vojske Republike Srpske za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UN-a za taoce, u Beogradu nacrtan mural sa njegovim likom. Zločinac je za veliki deo javnosti heroj – osim za anonimnog aktivistu/kinju, koja/i mu je ruke na muralu polio/la bojom krvi. Srbija je i dalje sigurna kuća za ratne zločince, pa tako osuđeni ratni zločinac Kapetan Dragan, osuđen za ratne zločine u Hrvatskoj, u Subotici od gradske vlasti dobija prostorije za rad svoje fondacije, a u Beogradu deli majice sa likom osuđenog ubice premijera Zorana Đinđića 2003. U Novom Sadu se ne krije, već normalno živi, osumnjičeni za ratne zločine Duško Kornjača, ratni komandant opštine Čajniče. Tokom cele prošle, 2020. godine, podignuto je ukupno sedam optužnica pred Sudom za ratne zločine, ali su pet njih ustupljene iz BiH, što zapravo znači da je u celoj godini podignuto samo dve nove optužnice. Strahujem da će rezultat i ove godine biti sličan, ako ne i gori.

Epidemiju covid 19 na sve načine koriste da ili drže građane zatvorene, ili ih ucenjuju slobodama, ili pak stvaraju „ekonomsko čudo“ jedine zemlje koja je u epidemiji, navodno, ekonomski napredovala. Što je, naravno, samo još jedna u nizu laži, kao i laži o broju preminulih od epidemije (koju je Srbija „uspešno pobedila“, još u proleće 2020.). Time se našla na 5. mestu u svetu po „višku smrtnosti“: broj stvarno umrlih od aprila 2020. do kraja juna ove godine i onih čija je smrt prijavljena kao posledica covid 19 se bitno razlikuje: prijavljeno je 7.030 smrtnih slučajeva, a zaista ih je bilo 30210 više umrlih od proseka broja umrlih prethodnih godina. [7]

 Spolja

 Lice srpskog režima je prijateljsko, blago i nasmejano kada govori sa strancima. Osim kada govori sa kosovskim Albancima – Vučić i Rama se dopisuju i ćaskaju preko poruka, dok u isto vreme, sa Kurtijem (premijer kosovske vlade) nema nikakvog dijaloga. [8] I to opisuje i diplomatiju i veštinu vođenja države – on (Vučić) radi samo ono što mu prija i od čega ima konkretnu (on, ne društvo) korist – bilo materijalnu, bilo populističku.

Nerazdvojan sa Dodikom, čini se da čini sve da postane predsednik Svih Srpskih Zemalja – neprikosnoveni vladar i vođa Srbije i Srba u rasejanju. S tim u vezi, široj javnosti nepoznato, prošle godine je ustanovljen praznik – Dan nacionalnog jedinstva, 15. septembar. Izabran je simboličan datum, dan proboja Solunskog fronta u Prvom svetskom ratu, i taj dan obeležavaju Republika Srbija i Republika Srpska. Ove godine će Skupštine obe republike izglasati Zakon o zaštiti srpskog jezika i ćirilice. Ko tačno napada srpski jezik, pa njih dvojica moraju da nas Zakonom od napadača štite, nejasno je. Niti je u javnosti ikada to pominjano kao bilo kakva tema od opšte nacionalne opasnosti. No, oni će izmisliti i događaj i neprijatelja, sve zarad prostog populizma i učvršćivanja na svojoj vlasti.

Takođe, potpuno je jasno da postoji i izrazita želja da se kontrolišu procesi unutar Crne Gore – u kojoj se krajem prošlog leta dogodila promena višedecenijske vlasti, te da je Vučić nezadovoljan time što tamošnji političari ne igraju oko njega poput Dodika. Dodatno zahlađenje odnosa nastalo je nakon što je pre par meseci Skupština Crne Gore usvojila Rezoluciju o Srebrenici, što je Vučić okarakterisao kao narušavanje “vitalnog interesa srpskog naroda”, uz poruku: ”Daleko im lepa kuća”.

Dobro je da se desilo

Ipak, desilo se nekoliko dobrih stvari, i poteza, populističkih naravno, ali treba pozdraviti činjenicu da je za građane Srbije obezbeđen dovoljan broj svih vakcina koje se nalaze na tržištu, te da su, kada nije bilo dovoljne zainteresovanosti u samoj Srbiji, pozvani građani iz regiona da se vakcinišu u Srbiji. I zaista, desetine hiljada ljudi iz komšiluka u Srbiji je vakcinisano, dok u njihovim državama proces vakcinacije nije još bio ni započeo. Takođe, Srbija je donirala i veliki broj vakcina građanima susednih država.

Početkom leta, ukinut je roming između zemalja Zapadnog Balkana – građani Srbije, Crne Gore, Severne Makedonije, BiH, Kosova i Albanije mogu sada da razgovaraju bez dodatnih troškova. I to u praksi funkcioniše, zaista, iako smo svi na početku bili skeptični, nenavikli da vlasti ovih država čine bilo šta od čega će svi građani imati korist.

Srpska pravoslavna crkva bila je potpuno nesnađena u epidemiji virusa Covid19, i tu nesnađenost i izolovanost od realnosti kakva je, platili su životima i mnogobrojni vernici, ali i patrijarh Irinej, te vladika Artemije. Promena na čelu SPC dogodila se božjom voljom, a voljom vladika za novog patrijarha izabran je Porfirije Perić, dotadašnji vladika zagrebačko-ljubljanski, koji se potpuno retorikom, porukama i ponašanjem razlikuje od glavne struje SPC. Očekivanja od njega su da bude osoba pomirenja, saradnje i razumevanja.

Početkom godine Srbiji se dogodila revolucija zlostavljanih žena – u nekoliko odvojenih slučajeva, hrabreći jedna drugu, i izlazeći u javnost sa pojedinostima onoga što im se dogodilo od strane moćnih muškaraca, pokrenule su talas, posle kojeg više ništa neće biti isto. Iako će sigurno hiljade zlostavljača i dalje biti sakriveni i nekažnjeni (poput političara u vlasti, kao što je Dragan Marković Palma), ipak se dogodila promena – žrtve su dobile glas, zlostavljači su dobili bar osudu javnosti, a iskreno se nadam i sudsku presudu adekvatnu počinjenim delima.

Dogodio se i događa se niz malih protesta ekoloških grupa, koje reaguju na lokalne probleme zagađenja okoline i uništavanja prirodnih dobara, reka, šuma, planina. Sve su to pokreti nastali spontano, iz ugroženosti osnovnih ljudskih prava, ali je paradoksalno da postoje njihovi protivnici – poslušnici vlasti koji napadaju građane koji žele čistu vodu, recimo, u Zrenjaninu. Njima, tim protivnicima, ne treba čista voda za piće, koju ovaj grad nema već 17 godina? Nemoguće je. Moguće je da su instruirani da napadaju  demonstrante, jer svaki protest je napad na vlast.

Ukratko: z(a)gađenost.

Katarina Milićević

Severna Makedonija: Bugarska je nova Grčka

Kratko pamćenje je nacionalna disciplina u Makedoniji. Vlast postaje ono protiv čega se nekada borila. Ne tako davno protestvovali smo sa parolom: “Zaslužujemo bolje“, ali očigledno je da smo imali različitu predstavu koji smo to mi i šta je to što zaslužujemo.

Ove godine dobili smo veto od Bugarske za početak pregovora o pristupanju Evropskoj uniji. Razočarenje je veliko. Time je, nadam se samo privremeno, oduzeta naša evropska budućnost. Nema pristupnih fondova, nema evropskog obrazovanja, nema druženja sa drugima iz Evrope, nema slobodnog prelaska granica. Veto je problem, no više zabrinjava to što će ova vladajuća elita, ali i buduća, uvek imati opravdanje sopstvenih neuspeha, kao što su decenijama unazad imali opravdanje u Grčkoj. Sada, Bugarska je nova Grčka, no mnogo više neracionalna i neevropska.

Korupcija je stalni problem u zemlji. Zakoni postoje, ali vlast najčešće procesuira svoje kritičare i prestupnike sitnog kalibra. Relevantne domaće i međunarodne organizacije konstatuju pad na indeksu za percepciju korupcije, koji je posledica nedovoljnog truda vlade u borbi protiv korupcije i sukoba interesa u javnoj administraciji. Najodgovorniji nas ubeđuju da direktori i ministri nisu korumpirani, već samo službenici. Vlast nas ubeđuje da je transparentna, a najveći dokaz za to je što su budžeti i nekakvi dokumenti postavljeni na web stranice. Naravno, to ih ne čini ni transparentnim, ni dostupnim. Naprotiv. Tako ostaju jedni od najnerazumljivijih i najtežih za kontrolu. Ipak, vlast uspeva da pokaže ono što želi, a da sakrije sve drugo. I to prolazi u narodu. Dogodilo se da je vlada korupcijom nabavila softver. Otkako se otkrila ova afera, vlada nam je rekla da sigurno postoji razlog zašto je nabavljen, ali da u ovom momentu ne znaju koji je to razlog. Znači, nisu nabavili nešto što je potrebno, neophodno, nešto što može odmah da se iskoristi, već nešto što je tu, samo da se ima. I tako to ide.

Nesreće su bile i ostale najbolje partijsko oružje, iz kojeg pucaju istim topovima u zavisnosti na kojoj strani fronta su neprijatelji. Ocrni se protivnik, i proglasi za neprijatelja i izdajnika državnih i nacionalnih interesa. Pandemija i požari u kombinaciji sa siromaštvom postali su najbolja tema za partijsku predizbornu kampanju.

Sadašnja vlast se godinama borila protiv nelegalnih urbanističkih planova koje je VMRO-DPMNE donosila – ali se predala. Samo nekoliko meseci pred lokalne izbore gradonačelnik opštine Centar je potpisao odobrenje za izgradnju jedne od tri nove i kontroverzne dvadesetospratnice blizu hotela „Holidej in“. Na isti način je usvojen i nov zakon za divlju gradnju, prema kojem će moći da se legalizuje gradnja i u nacionalnim parkovima i u zaštićenim zonama na izvorima vode za piće.

Scena za veliki politički obračun je postavljena i treba da se dogodi na lokalnim izborima 2021. godine. Partije nastavljaju da kroje kandidate za gradonačelnike. Opozicijska VMRO-DPMNE je odlučila da ide u koaliciju sa albanskom opozicijom, odnosno sa Alijansom za Albance i Alternativom, dok će SDSM i DUI ići zajedno na izbore u određenim opštinama. Iako javno to ne priznaju, očigledno je da sve partije imaju unutrašnje sukobe zbog kandidata za gradonačelnike i odbornike. Politički trik DUI za „premijera Albanca“ odavno je zaboravljen, ali zato DUI ima novi trik kojim će nastupiti na lokalnim izborima, sada postaje zelena partija, a zelenom agendom DUI započinje novu politiku za ekološku ispravnost i kvalitet. DUI je ranije očigledno pogodio u metu blizu centra, pa sada mora ponovo da proba, ionako ništa ne gubi.

Za razliku od svih dosadašnjih izbora, interesantna je činjenica da se za ove prikupljaju potpisi za mnogo nezavisnih listi, i to je ohrabrujuće za demokratiju. Ljudi počinju da se organizuju. To što im nisu omogućili političari u strankama za koje su glasali, sada žele da postignu sami. Skoro niko ne očekuje da ove nezavisne liste preuzmu vlast u opštinama, no ipak, svi očekuju da budu različit glas od naredbi koje dolaze iz partijskih centrala.

Učenici prvog i četvrtog razreda od ove školske godine treba da uče na interesantan, dinamičan, zabavan, ali efikasan način. Iako većina u to ne veruje, ipak je doneta nova Koncepcija za osnovno obrazovanje, koja je usvojena u martu posle više meseci debate i reakcija. Iako je deo javnosti negodovao i čak protestvovao protiv Koncepcije, ipak je veliki deo stručne javnosti nju podržao. Lično mislim da je ovo jako lepa vest i nada za buduće generacije posle mnogo neodgovarajućih reformi obrazovanja. Konačno dobijamo digitalizaciju u školstvu, promene koje vode napred i koji su podrška nauci.

Ove godine imamo jedan jubilej, dvadeset godina slavljenja i kritikovanja Ohridskog okvirnog sporazuma. Za Albance on predstavlja dobru ideju i pozitivan kompromis, dok je za većinu Makedonaca, Okvirni sporazum od starta loša ideja u kojoj ne samo da se nisu pronašli, već ga i smatraju razlogom za sve negativnosti koje su se dogodile od dana potpisivanja, a verovatno i u budućnosti.

Svi drugi događaji u 2021. godini mogu da se sumiraju jednom rečenicom: “Sve nešto nedostaje i kasni!“. Nedostaju pasoši i registarske tablice, nema svedočanstava za učenike, kasni isporuka insulina, nema izvoda iz matičnih knjiga. Planiranje – nula. I to malo resursa koje imamo, mi ih ne koristimo. U takvim uslovima planiramo da sprovedemo Popis stanovništva (koji nije sproveden 20 godina).

(Ne)Odgovornost!

Šume rastu godinama, a gore za tren. Kada su izgorele, oni koji treba da ponesu odgovornost nas ubeđuju da mi koji odgovornost tražimo ne znamo ništa, a oni su mnogo pametni, mnogo su se trudili, kao generali posle izgubljene bitke, ama eto, nekako je izgorela šuma. I ne samo jedna, već stotine šuma. Na kraju nam rekoše da smo svi odgovorni, odnosno da niko nije odgovoran. Na temperaturi od preko 40 stepeni, kada svi tražimo senku da se rashladimo, da šume ne bi gorele vlasti su došle na kreativnu ideju – potpunu zabranu kretanja po šumama.

Ohridsko jezero, najstarije jezero u Evropi i jedno od najstarijih na svetu, zbog turističkih projekata i nedovoljne brige za prirodna dobra je steklo uslove da se upiše na listu Svetske prirodne i kulturne baštine u opasnosti. I pogodite šta: svi, odnosno, niko nije odgovoran! To uopšte ne sme da nas iznenadi. Istraživanja pokazuju da 55% rukovodilaca u institucijama, poput agencija, uprava, preduzeća ili ogranaka u Ministarstvima koje imenuje vlada ima minimum kompetencija iz oblasti u kojoj rade, dok ih 45% uopšte nema.

Diskriminacija

Pandemija Covid19 je otežala normalno funkcionisanje svugde u svetu, a restriktivne mere postale su sastavni deo rešavanja zdravstvene krize. Ograničena je sloboda kretanja i ugrožena su druga ljudska prava. Virus ne diskriminiše, ali pripadnici marginalizovanih grupa koje su tradicionalno diskriminisane se mnogo teže nose sa ovom situacijom. Postoji realan strah od virusa, ali i strah od drakonskih kazni, pa se svi nekako lako odriču svojih prava, kao i od bilo kakve kontrole nad državnim aparatom.

Paralelna pandemija lažnih vesti i dezinformacija predstavlja veliku opasnost za zdravlje građana. Lažne vesti se šire brže od samog virusa. Često se građani informišu iz nerelevantnih izvora, koji nisu zasnovani na naučnim saznanjima i preporukama i lako prihvataju informacije bazirane na lažima i teorijama zavera. Iako se poslednjih dana beleži porast obuhvata vakcinacije, brojevi pokazuju da cela zemlja daleko zaostaje od evropskog proseka.

Govor mržnje

Nevladine organizacije stalno beleže veliki broj slučajeva govora mržnje na društvenim mrežama. Najveći broj se odnosi na prijave povezane sa govorom mržnje na osnovu etničke pripadnosti. Negativna retorika se koristi i u kontekstu priprema za sprovođenje popisa i učestali su napadi i uvrede ka romskoj etničkoj zajednici. Zabeleženo je i drastično povećanje homofobije, a govor mržnje se koristi kao sredstvo uvrede i ponižavanja pojedinaca, što je ujedno i napad na celu zaštićenu grupu ljudi, na osnovu seksualne orjentacije i rodnog identiteta. Homofobne uvrede se intenziviraju posebno prema sadržajima koji su objavljivani za Dan borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije. Već smo navikli da svaka Parada ponosa ima svoju kontra paradu. Grafiti koji podstiču i šire govor mržnje na osnovu etničke i nacionalne pripadnosti su čest ukras naših ulica.

Dok se celi demokratski svet solidariše sa humanitarnom katastrofom koja se dešava u Avganistanu, naša zemlja, iako skromno, odlučila je da bude solidarna i privremeno prihvati civilno stanovništvo iz Avganistana. To je rapidno povećalo govor mržnje okrenut prema izbeglicama. Interesantno, iz Avganistana u ovom trenutku ne beže lopovi, nasilnici i religiozni fanatici. Beže intelektualci, slobodni i emancipovani ljudi. Mi u Makedoniji se izgleda baš njih najviše plašimo.

Umesto zaključka

Da, definitivno ispred sebe imamo mnogo izazova i problema. EU, SAD ili bilo ko drugi ne može da nam pomogne. Na žalost, nekompetentni i kriminalci bili su i jesu na vlasti. Samo mi možemo da im je oduzmemo. Ako želimo. Ali, po svemu sudeći, baš nam odgovaraju.

Luan Imeri

 

Crna Gora: Crnogorski 6. oktobar?

Prošlo je gotovo godinu dana od „istorijske“ smjene vlasti u Crnoj Gori. Nova vladajuća većina se izgleda još navikava na činjenicu da ona sada vrši vlast. Dezorjentacija u prostoru i vremenu, nezainteresovanost za vlastiti posao, hronični nedostatak konkretnog plana ili strategije, uz akutni nedostatak kvalitetnog i iskusnog kadra, glavne su karakteristike jednogodišnje vladavine. Paralelno, nova opozicija se izgleda ne snalazi baš najbolje u ulozi opozicionara. Dugogodišnji život u koruptivnom konformizmu i bahatosti svake vrste, briga za očuvanje države kroz očuvanje ličnih, unosnih privilegija i povlastica, te lažna briga za društvo, odnosno za sve građane, izgleda da ne idu u prilog oštrici opozicionog djelovanja.

Sve skupa rezultira godinom u kojoj izostaju najavljivane socijalne i ekonomske reforme, izostaje dijalog o nacionalnim i vjerskim pitanjima; nema govora o konačnom raskidanju sa klijentelizmom i partijskim zapošljavanjem, oslobađanjem institucija – posebno sudstva i tužilaštva, strateškom zaštitom novinara, obezbjeđivanjem nezavisnog javnog servisa, istinskim i planskim potezima ka smirivanju tenzija i pomirenju. Čini se kao da se ogromna energija promjena i nade u dolazak pravednijeg društva, pokrenute prošle godine, polako pretvaraju u još jednu propuštenu priliku.

Početni entuzijazam i polet vrlo brzo su zamjenjeni nepovjerenjem i nevjericom sve većeg broja građana, a sve kulminira salvom uvreda i optužbi između pripadnika Demokratskog fronta (DF) i premijera Zdravka Krivokapića, te malicioznim i političko profiterskim naslađivanjem ali i podizanjem i održavanjem nacionalnih podjela, od strane nove opozicije. Sve je krenulo prilično i neočekivano rano, odmah po najavi premijera da će nova Vlada biti ekspertska što je značilo da kadar DF-a ostaje bez važnih resora. Zahtjevi za smjenu Vlade i premijera se nastavljaju, a za septembar su se najavljivali i protesti. Premijer, s druge strane je više puta ponovio da sam neće podnijeti ostavku i pozvao poslanike DF-a da podnesu inicijativu za smjenu Vlade. Prijeti li da nam se ponovi 6. oktobar?

Koga ima više, a?

Dugo očekivani i najavljivani popis stanovništva u Crnoj Gori se polako pretvara u sagu kojoj nema kraja, a zapravo je jedan plastični pokazatelj demokratski nesazrelog društva, društva bez institucija.  Planirani popis za april 2021. je zbog neusvajanja budžeta i epidemije COVID 19 odložen za jesen. Kako se jedna prosta statistička operacija, koja je uzgred itekako korisna radi boljeg planiranja, jer se između ostalog utvrđuje broj građana, naseljenost, starosna struktura, vlasništvo nekretnina, nivo obrazovanja itd. vrlo lako pretvara u događaj ravan izborima, ako ne i važniji od njih.

Nacionalno i vjersko izjašnjavanje građana uvijek je najvažnije, jer se popis uvijek doživljava i kao statističko, ali i kao političko pitanje. Naravno nije problem u ova dva pitanja (većina zemalja EU kao i SAD ne prikupljaju podatke o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, ili su ova pitanja samo opciona), već u tome što se ona doživljavaju  kao pitanja biti ili ne biti, a cjelokupni popisni proces se svodi samo na njih. Dva pitanja, nacija i vjera, zapravo su samo jedno: Koga ima više? Srba ili Crnogoraca? Odgovor na to pitanje će jednima biti veliki gubitak i poraz, a drugima vjetar u leđa, jer od rezultata prebrojavanja zavisi i “ispravnost” političkih odluka, prošlih i budućih. Popis je zapravo sredstvo za prebrojavanje i mjerenje. Onoga koga bude više taj po nekoj iskrivljenoj logici ima više prava i odlučuje kome sve i koliko prava da dodijeli. Dakle koga bude više taj će da vlada, imaće opravdanje za sve političke odluke, taj je i jači i bolji.

Inauguracija

Još jedan od događaja koji je trebalo da bude ceremonijalnog karaktera ozbiljno je zaprijetio da se pretvori u drugačiju, mnogo opasniju vrstu prebrojavanja i podjela. Događaj koji je trebalo da samo konstatuje nešto što je već odlučeno i poznato, prerastao je u novu priliku za zaoštravanje podjela, za pocrtavanje različitosti, za produbljivanje mržnje, zaprijetio mnogo gorim posledicama, zaprijetio čak i građanskim ratom.

Vladika Joanikije je na mjestu mitropolita crnogorsko-primorskog zamijenio preminulog Amfilohija. Činu ustoličenja novog crnogorskog mitropolita 5. septembara na Cetinju, prisustvovao je i patrijarh SPC-a Porfirije. Tenzije koje su povodom ustoličenja trajale nedeljama kulminirale su protestom na Cetinju, blokadom prilazinih puteva gradu, barikadama, spaljivanjem guma i sukobima sa policijom. Policija je posle višečasovne blokade razbila barikade i otvorila prilaze gradu, upotrebljavajući suzavac i mehanizaciju. Bilans je 60 lakše povrijeđenih građana i policajaca, srećom niko nije zadobio teže tjelesne povrede. Cetinjski manastir, opasan policijskim ogradama i kordonima policije, antiterorističkim jedinicama sa dugim cijevima, više je ličio na tvrđavu nego na manastir.

Protestu je  prisustvovala cjelokupna  crnogorska opozicija, poslanici i odbornici cetinjskog parlamenta, predvođeni Milom Đukanovićem, predsjednikom Crne Gore. Protest su obilježili i pokušaji njegovog savjetnika za sigurnost i dugogodišnjeg apsolutnog šefa bezbjedonosnih struktura Veselina Veljovića da utiče na policiju. Prvo putem autorskog teksta objavljenog par dana pred ustoličenje kojim je pozvao policijske službenike da “odbiju naređenja koja su suprotna crnogorskom Ustavu”, a potom na samom protestu napadom na policajce koji su obezbjeđivali ustoličenje. Uhapšen je i potom pušten da se brani sa slobode. Bivšem šefu policije, sadašnji policijski službenici nisu izašli u susret.

Mitroplit Joanikije i patrijarh Porfirije su helikopterom vojske Crne Gore prebačeni do cetinjskog manastira i bez prisustva ostalih gostiju i zvaničnika obavili čin ustoličenja, nakon čega su istim putem i na isti način odletjeli iz manastira i sa Cetinja.

Na prvi pogled pobjedili su svi, i oni koji su htjeli da se sprovede čin ustoličenja i oni koji su željeli  da iskažu protest protiv tog čina. Međutim, na Cetinju smo tog dana svi izgubili. Prvo predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, za koga je jasno da posle ovih događaja i pokušaja destabilizacije društva i time demonstarcije moći, jasno da nje više nema, bar ne u onoj mjeri koju je imao svih ovih godiina. Drugo, novi mitropolit Crne Gore Joanikije, koji je ustoličen na blago rečeno neprimjeren način, način koji mu onemogućava da relazuje ono što se može čuti iz njegovih besjeda – prevazilaženje podjela i pomirenje. Izgubila je i Crna Gora u koju spadaju i Crnogorci i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci i Albanci i Muslimani, i bijeli i zeleni, i crveni i crni, i šareni i bezbojni, ona Crna Gora koja vapi za nekim drugačijim, boljim svijetom, koji nije “ni svijet Mila Đukanovića, ni srpski svet”

Sloboda govora

Zabrinjavajuća je spirala prijetnji i napada na novinare/ke u Crnoj Gori koja se nastavlja i tokom 2021. godine. Od početka godine do septembra bilo je ukupno 14 prijetnji i napada od kojih su poslednja dva napadi na ekipu TV Vijesti koja je izvještavala sa protesnog skupa protiv ustoličenja mitropolita na Cetinju i napad na direktoricu CIN-CG Milku Tadić-Mijović.

Ovo naravno da ne predstavlja novost u društvu u kojem su napadi na novinare/ke svih prethodnih godina ohrabrivani od strane bivše vlasti i to na način da se institucije nisu mnogo trudile da otkriju napadače i nalogodavce. Puno profesionalno funkcionisanje institucija neophodnih za sistemski obračun sa nasilnicima i kriminalcima kroz iscrpno korišćenje svih zakonskih mogućnosti kako bi se  nasilnicima dodjeljivale maksimalne kazne propisane zakonom ili pooštravanje zakonskih sankcija za napadače na novinare/ke, nisu dometi prethodne vlasti.  Nova većina za sada nastavlja putem stare. Još nema ozbiljne reakcije na niz inicijativa novinarskih i ostalih nvo usmjerenih na kvalitetniju i profesionalniju zaštitu nonara/ki. Vjerovatno su prezauzeti nacionalnim i kadrovskim pitanjima.

Izabran je i novi generalni direktor Radio televizije Crne Gore, crnogorskog javnog servisa. Riječ je o Borisu Raoniću, dosadašnjem predsjedniku Građanske alijanse Crne Gore i dugogodišnjem aktivisti. Činjenica da novi direktor dolazi iz svijeta NVO, dakle da nije pripadnik niti jedne političke partije, raduje i daje nadu da će Javni servis konačno postati ono što mu i ime kazuje, “javni” i “servis”. Crnogorski javni servis krasila je uglavnom redukcija informacija, najčešće politički motivisana i svjesno dekontekstualizacijom zloupotrebljavana; obezvrjeđivanje ličnosti i djela; ratnohuškaštvo; namjerno i cinično izazivanje podjela; govor mržnje. Crnogorski javni servis je bio nezavisan i oslobođen od svega, samo nije od vlasti, od vlastitog straha od vlasti, od laži i obmane, od neprofesionalizma, od konformizma vodećih ljudi. Lišen istraživačkog novinarstva, istine ili makar potrage za istom, javni servis je postao lišen autonomije, slobode i odgovornosti.

Ostaje nada da će novi direktor uspjeti da unese promjene koje bi javni servis učinile mjestom na kojem će se, kroz konstantnu javnu debatu o svim pitanjima koja preokupljaju cg društvo, putem sučeljavanja različitih mišljenja i ideja, slobodnih i nezavisnih ljudi, slati kritičke poruke zajedništva i mira, naročito u periodima borbe sa različitim krizama koje zadnjih godina pritiskaju Crnu Goru.

Par dobrih stvari

Svakako u godini za nama treba izdvojiti i nekoliko dobrih poteza. U Skupštini Crne Gore je donijet set socijalnih zakona. Uvedeni su dječji dodaci, besplatni udžbenici, povećanje minimalnih zarada, povećanja staračkih naknada, smanjenje računa za struju. Pored ovoga ispravljene su dugogodišnje nepravde prema Islamskoj zajednici (u vidu vraćanja vlasništva nad objektima), došlo i do smjene starog Tužilačkog savjeta i izgleda sazrelo vrijeme za izbor novog, postoje naznake da se krenulo u ozbiljan obračun sa organizovanim kriminalom itd.

U Crnoj Gori je sklopljen prvi brak osoba istog pola, nakon što je počela primjena Zakona o životnom partnerstvu  koji je stupio na snagu 15. jula ove godine. Iako je sam Zakon manjkav po mnogim pitanjima, između ostalog i po pitanjima ispunjenja preduslova za njegovu kompletnu i potpunu primjenu, ipak se ovim činom i od ove godine prvim sklopljenim brakom, konačno krenulo sa omogućavanjem konkretnije pravne zaštite i ravnopravnijeg i sigurnijeg života LGBTQ osobama.

Crnogorski parlament je usvojio Rezoluciju o Srebrenici kojom se između ostalog „najoštrije osuđuje genocid u Srebrenici“ i „potvrđuje da se genocid dogodio na tlu Evrope nakon Drugog svetskog rata u kojem je stradalo preko 8.000 civila bošnjačke nacionalnosti“. Rezolucija još „osuđuje pokušaje pripisivanja odgovornosti ili krivice srpskom, bošnjačkom, hrvatskom ili bilo kojem drugom narodu za genocid, zločine protiv čovečnosti ili druge zločine, jer odgovornost može biti isključivo individualna, a nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački“. Dokumentom se podržava proglašenje 11. jula Danom sećanja na žrtve Srebrenice, te se institucije države pozivaju „na sprovođenje istraga i procesuiranja optuženih za genocid u Srebrenici, ratne zločine i zločine protiv čovečnosti“. Prema riječima jednog od predlagača Rezolucije, poslanika Bošnjačke stranke Ervina Ibrahimovića, cilj tog dokumenta je demokratizacija crnogorskog društva i pomirenje u regionu, da se zabrani javno negiranje genocida u Srebrenici, kao i da se prenese poruka da Rezolucija nije uperena ni protiv jednog naroda. Ostaje i pitanje zašto se Rezolucija predlaže tek sada, kao da se nije imalo vremena za to dok se vršila vlast skupa sa DPS-om.

Paralelno sa procesom usvajanja rezolucije poslanici crnogorskog parlamenta podržali su većinom glasova inicijativu premijera Zdravka Krivokapića za smjenu ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića. Zahtjev za smjenu Leposavića premijer je uputio nakon što je sada već bivši ministar pravde tokom skupštinskog zasjedanja kazao “da je spreman da prizna da se u Srebrenici desio genocid, kada se to nedvosmisleno utvrdi”. Dio vladajuće koalicije koji je bio protiv smjene Leposavića bojkotuje rad parlamenta. Rijedak, ali zaista na mjestu potez premijera Krivokapića, koji je iskazao spremnost da snosi odgovornost za vlastite i postupke Vlade čiji je predsjednik, što i ne pamtimo baš kao čestu pojavu.

Okamenjene podjele

I dok jedni tvrde da je konačno došlo vrijeme organizacije popisa bez straha i prava da se po prvi put u istoriji slobodno izjasne bez asimilatorskih pritisaka od strane komunista ili crnogoraca, drugi popis vide kao priliku za širenje srpskog sveta u Crnoj Gori, i ponovno povampirenje politika devedesetih godina; i dok jedni vide ustoličenje Mitropolita kao prirodan porces prava na vjeroispovjest kojeg uzgred podržava više od 90% pravoslavnog stanovništva, drugi kao velikosrpsku okupaciju Crne Gore, i dok jedni misiju Mitropolije crnogorsko-primorske konačno vide kao duhovnu i hrišćansku, drugi kao političko ideološku i aismilatorsku, i dok jedni rezoluciju o Srebrenici vide kao šansu za pomirenje i nastavak suživota, drugi kao stigmatizaciju i prijetnju.

Sve dok je tako nastavlja se stara mantra po kojoj su oni drugi fašisti u našim antifašističkim očima, oni drugi su izdajnici u našim patriotskim srcima, oni drugi su okupatori našeg dostojanstva i slobode, oni drugi ostaju zli za nas dobre, oni drugi nama ostaju vječito drugi i daleki.

Sve dok bude tako, korumpirani funkcioneri poraženog ili novog režima još uvijek će se nalaziti na visokim značajnim pozicijama, a sama korupcija i nepotizam još uvijek pod okriljem „učinjenosti“ prije doživljavati kao vrijednost, a ne kao pošast. I sve dok bude tako, podjele po nacionalnim i vjerskim šavovima biće sve izraženije, tenzije u društvu na ivici pucanja, sudstvo i tužilaštvo i dalje daleko od nezavisnih, građanski sukobi bliži nego ikad, socijalna i ekonomska slika porazna, zdravstvena situacija ozbiljna i pored žrtve koju podnose zdravstveni radnici i još mnogo, mnogo toga.

Izgleda kao da sve stagnira, sve je zamrznuto u ledu nekretanja, nepromjena i neakcije. Samo su uloge zamjenjene, a Crna Gora ostaje jedna politička kriza bez kraja, okamenjena i sputana samonametnutim ograničenjima i podjelama.

Radomir Radević

[1] Eufemizam za pripadnike zagrebačke mladeži povoljnog društvenog položaja, i natprosječne startne pozicije, s prvim radnim mjestom u Ministarstvu vanjskih poslova. Drugi takav primjer je premijer Plenković.

[2] Da je Milanovićev fejsbuk nalog osoban naravno ne može biti točno, budući da kao predsjednik ima iznimnu moć i imunitet od kaznenog progona, i kao takav može bez ograničenja napadati bilo koga, pa i bez dokaza i argumenata.

[3] Podsjetimo, akcija koju su pokrenule beogradske glumice ubrzo potom dobila je i svoj hrvatski epilog, na svjetlo dana su isplivale tisuće jezivih priča žena svih društvenih slojeva i zanimanja o pretrpljenom seksualnom nasilju, koje bi, bez globalnog pokreta i njegove regionalne inačice, ostale prešućene. Za više informacija: https://www.nisamtrazila.org/ B.a.b.e. predstavlja akronim slogana „Budi aktivna. Budi emancipiran.“

[4] https://www.index.hr/vijesti/clanak/izvukli-smo-izjave-milanovica-o-zlostavljanju-podrzavate-li-njega-ili-zene/2253381.aspx

[5] https://www.istinomer.rs/izjava/deponija-u-vinci-jeste-gusila-ali-nije-trovala-gradjane/

[6] http://www.glassumadije.rs/levijatan-pokusao-da-prekine-skup-marinike-tepic-video/

[7]https://rs.n1info.com/vesti/britanski-ekonomist-srbija-peta-na-svetu-po-visku-smrtnosti/?fbclid=IwAR17O4DrJ7K4buIxbhqhIV968Zcth4PmSrgjzsqOovyqDuzQBtxFREaqZb4

[8]https://kossev.info/vucic-sa-kurtijem-najlakse-da-se-razgovara-i-najneprijatnije-sa-ostalima-teze-ali-manje-neprijatno/

 

poveznice:

kategorije:

ONMS

Biber

Kultura sjećanja

Priručnik