„Đuro će ti oprostiti što te tukao“

| CNA |

Konteksti u kojima delujemo: Not Great, Not Terrible (Bosna i Hercegovina), A šta imaš ti protiv Mila? (Crna Gora), „Đuro će ti oprostiti što te tukao“ (Hrvatska), Predstavljanje naših priča (Kosovo), Ni ovde ni tamo (Sjeverna Makedonija), Ko je sledeći?… ...

21. novembar/studeni 2019

Konteksti u kojima delujemo

Bosna i Hercegovina: Not Great, Not Terrible

Rijetke su i izuzetne knjige koje, opisujući procese iz bliže ili dalje prošlosti i postavljajući tako očigledna, a opet nikad tematizirana pitanja, na tako plastičan način opisuju sadašnjost i predviđaju moguću budućnost jednog društva. Uspjelo je to Maxu Bergholzu u sjajnoj knjizi “Nasilje kao generativna sila” koja istražuje nasilje u gradiću Kulen-Vakufu u Drugom svjetskom ratu.

Bergholz postavlja nekoliko pitanja koja nisu ograničena vremenom i prostorom, a prvo pitanje svakako je zašto se nasilje dogodilo? Ne kako se dogodilo, iako je rekonstrukcija događaja ključna za svaki pokušaj odgovora na ovako postavljeno pitanje. Kako je uočio historičar Juval Noa Harari, to pitanje zašto se nešto dogodilo baš onako kako se dogodilo je ključno pitanje koje stoji pred historijom kao naukom. Jer, pokušaj odgovora nesumnjivo će nas odvesti, kako kaže Harari, ka tome da su na jednoj historijskoj raskrsnici naši preci krenuli jednim putem. Godinama poslije, nama je teško objasniti zašto su krenuli baš tim putem, mi jasno vidimo niz drugih opcija, koje možda našim precima nisu bile vidljive, kojim su mogli poći, ali eto nisu. To oslobađanje prošlosti determinizma vodilo bi savremenog čovjeka osvješćivanju njegove vlastite odgovornosti za izbor puta i puteva kojim će krenuti društvo.

Iskustvo nasilja

Bergholz ovu Hararijevu tezu razrađuje istražujući dešavanje na jednom malom području u kratkom vremenskom periodu. Odgovarajući na pitanje zašto se nasilje desilo u Kulen-Vakufu Bergholz pokazuje svu kompleksnost procesa u jednoj zajednici koja se našla u vrtlogu nasilja, ili, bolje kazano, koja je uvučena u nasilje. Tu vidimo odnos centralne vlasti ka nižim nivoima vlasti, lokalne aktere koji promoviraju nasilje, ali i one koji nasilje suzbijaju, vidimo u kojim momentima nasilje prevlada a u kojim ne, pratimo kako jednom pokrenuta spirala nasilja od žrtava pravi počinioce (preventivnog ili osvetoljubivog) nasilja… Ta kompleksnost poslije se kroz upravljanje sjećanjem (i zaboravljanjem) maksimalno pojednostavljuje po principu mi (žrtve, nevini, pobjednici) i oni (zločinci, krivi, poraženi). Također, Bergholz ukazuje i na pitanje koliko i kako iskustvo nasilja oblikuje identitet jedne zajednice.

Čitajući Bergholza imate osjećaj da je pred vama odlična analiza onoga što se dešavalo u Bosni i Hercegovini u vremenskom periodu omeđenom izborima (jesen 2018.) i pregovorima o uspostavi vlasti (jesen 2019.). Bosanskohercegovačko društvo dominantno je obilježeno iskustvom nasilja iz 1990-ih i sjećanjem na to nasilje. Zagrebite malo ispod bilo koje teme, od izbora, politike, odlaska stanovništva, sporta, kulture i naići ćete na narative, strahove i sjećanja koja su posljedica iskustva nasilja koje, opet, generira novo nasilje.

To nasilje, iako više po pravilu nije fizičko, prisutno je u društvu na svim nivoima, pa na konkretnim primjerima možemo govoriti o nasilju na političkom planu, strukturnom nasilju, kulturnom nasilju, ekološkom nasilju… Promjena u odnosu na neki raniji period jeste da se nasilje uopće ne pokušava maskirati u neku prihvatljiviju formu već se objašnjava jednostavnim obrascem: Bolje da mi njih (preglasamo, diskriminišemo…) nego oni nas. Kako bi rekao jedan ovdašnji twitter ratnik: Htjeli ste demokratiju, e pa demokratija je da vas preglasamo jer to možemo.

Izbori su do kraja ogolili kako funkcioniše nasilje na političkom planu. Poziv da se glasa za Željka Komšića (DF) kao hrvatskog člana Predsjedništva nije pakovan ni u kakvu priču o građanskoj BiH već je jednostavno predstavljen kao opcija preventivnog nasilja kako bi se spriječio izbor Dragana Čovića (HDZ BiH) na to mjesto. Taj poziv, upućen dominantno Bošnjacima, pokazao je kako strah od konkretnih negativnih poteza Draga Čovića i sjećanje na proživljeno nasilje postaju faktor mobilizacije jedne zajednice. Istovremeno, Milorad Dodik (SNSD) mobilizirao je svoje birače na priči o tome kako su njegovi politički protivnici iz SDS-a i PDP-a tek izdajnici koji moraju biti poraženi. Dodik je u predizbornoj kampanji otvoreno na javnim skupovima prijetio zaposlenima da će, ako ne glasaju za njegovu stranku, ostati bez posla.

Kontrola sjećanja

Bosna i Hercegovina je primjer u kojem je faktički cijeli državni aparat na svim nivoima stavljen u funkciju strukturnog nasilja većine nad manjinom. Ostvarivanje osnovnih prava moguće je samo u slučaju da živite u onom dijelu države gdje je vaš narod većina, a nova zakonska rješenja jednako podržavaju ovaj model. Primjer je Zakon o civilnim žrtvama rata u RS-u koji otežava ili onemogućava Bošnjacima i Hrvatima ostvarivanje statusa civilnih žrtava rata. Istovremeno, u FBiH nova zakonska rješenja i dalje onemogućavaju ostvarivanje socijalnih prava veteranima i njihovim porodicama koji su se borili na strani tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna.

Kontrola sjećanja svakako je još jedno polje u kojem je vidljivo nasilje većine nad manjinom. U ratu sjećanja sjećanje druge strane se doživljava kao neprijateljsko, kao nešto što treba eliminirati iz medija, školskih udžbenika, javnog diskursa… U Republici Srpskoj formirane su dvije nove komisije koje bi trebale istražiti stradanje Srba u Sarajevu i događaje u Srebrenici 1995. Ne ulazeći u konačne nalaze same komisije i njen rad, jasno je da iza ideje vlasti Republike Srpske o formiranju ovih komisija ne stoji opredjeljenost za dijalog o bolnoj prošlosti i naslijeđu ratova devedesetih u Bosni i Hercegovini i regionu kao ni težnja da ona prestane biti instrument za produbljivanje sukoba i prijetnja u budućnosti. Izjave najviših dužnosnika Republike Srpske o razlozima formiranja komisije i njihovim ciljevima to, nažalost, potvrđuju. Potreba da se priznaju i naše žrtve (u ovom slučaju srpske u Sarajevu i Srebrenici) i da se pozove na procesuiranje odgovornih za ratne zločine nad našim narodom (u ovom slučaju nad Srbima u Sarajevu i Srebrenici) ne bi trebalo zloupotrebljavati za formiranje kontranarativa koji treba da ojača utvrđene pozicije u ratu sjećanja naroda u BiH koji trenutno egzistira. Istovremeno, najava predsjednika Naše stranke Peđe Kojovića da je spreman ići i razgovarati sa ljudima u Zapadnoj Hercegovini i Republici Srpskoj kako bi se pokušao iznaći minimalni zajednički imenitelj o stvarima koje su se dešavale 1990-ih u bošnjačkoj politici je doživljen kao apsolutna izdaja te se na inicijatora sručila kuka i motika.

Procesuiranje ratnih zločina dugo je bila svijetla tačka u procesu suočavanja s prošlošću. I danas je BiH više izuzetak nego pravilo u svjetskim okvirima kada se radi o broju procesuiranih predmeta ratnih zločina pred domaćim sudovima. Nažalost, aljkavost Tužilaštva BiH, politizacija pravosuđa i pokušaji da se zadovolji puka statistika, doveli su do toga da je, prema izvještaju OSCE-a, procenat osuđujućih presuda u predmetima ratnih zločina u posljednjih pet godina pao sa skoro 90 posto na nivo ispod 40 posto. U praksi, to znači da su optužnice loše pisane, da su predmeti loše istraživani što za posljedicu ima dodatnu frustraciju žrtava koje su još uvijek voljne da svjedoče. To svakako otvara i prostor za politike zloupotrebe presuda po principu slavljenja oslobođenih bez tematiziranja dijelova presude koji su utvrdili da su zločini počinjeni, ali za te zločine nisu odgovorni oni koji su optuženi.

U protekloj godini bosanskohercegovačko društvo jednako je zaglavljeno kao i prehodnih godina. Bez da smo riješili ijedno sporno pitanje iz prehodnih godina (promjena izbornog zakona, spor oko puta ka NATO-u) na dnevni red smo dodali i neke nove probleme, dijelom vlastitim (ne)činjenjem, dijelom usljed globalnih dešavanja kao što je izbjeglička ruta koja je kroz Bosnu i Hercegovinu provela oko 30.000 izbjeglica u jednoj godini.

Na događanja u društvu u pravilu se reagira brzo, žestoko, uglavnom emotivno, pa se sve jednako brzo i zaboravlja jer se svjetla reflektora pomjeraju stalno. Najbolji primjer je slučaj iz Gornjeg Vakufa kada je jedan Bošnjak prijavio da mu je nepoznata osoba na kuću i automobil ispisala uvredljive grafite. U gradu koji je i danas podijeljen na hrvatski i bošnjački dio to je izazvalo uznemirenost, a ulje na vatru dolijevano je sa svih strana. Ćerat ćemo se još doslovno je poručivano tih dana da bi policija tri dana poslije ustanovila kako je Bošnjak koji je prijavio slučaj grafite ustvari ispisao sam. Poneko izvinjenje onih koji su poletjeli da prvi bace kamen, i koji su slučaj iskoristili za zagovaranje ili opravdavanje svoje teze o preventivnom nasilju kao jedinom rješenju, nekoliko obrisanih sramnih tvitova i statusa punih mržnje i poziva na mobilizaciju i to je sva reakcija. Posljedice u vidu isporučene doze mržnje, straha i netrpeljivosti ostaju.

Ko se još sjeća silne priče o uvođenju rezervnih i dodatnih policijskih snaga u RS-u i odgovora iz FBiH da će njihov (MUP) uvijek biti veći? Ubistvo dvojice policajaca u Sarajevu u sukobu sa automafijom ni do danas nije riješeno, kao što nisu riješeni ni slučajevi ubistva mladića Dženana Memića u Sarajevu i Davida Dragičevića u Banjoj Luci. Višemjesečni protesti su utihnuli u slučaju Sarajeva ili su pak brutalno ugušeni u slučaju Banja Luke gdje je policija danima maltretirala građane koji su se mirno okupljali na glavnom trgu.

Istovremeno, svi pobrojani događaji nisu jednoznačni i jednosmjerni u smislu da nude isključivo perspektivu konflikta. U slučaju Gornjeg Vakufa, recimo, komšije Hrvati su odmah nakon objave vijesti došli u posjetu porodici na čijoj su kući ispisani grafiti, ogradili se od toga i podsjetili da uprkos žestokim ratnim sukobima u Gornjem Vakufu nakon rata nije bilo incidenata. Očevi ubijenih mladića, Muriz i Davor, dali su punu podršku jedan drugom a ljudi iz Sarajeva išli su na mirna okupljanja u Banja Luku kao i ljudi iz Banja Luke u Sarajevo. Kada su ubijena dvojica policajaca u Sarajevu, njihove kolege iz Istočnog Sarajeva dale su punu podršku porodicama i učestvovale u istrazi poručivši kako je faktički ista grupa odgovorno i za napada na policajce u I. Sarajevu.

Bilo je događaja koji su pokazali da još uvijek imamo i kreativnosti i volje i znanja da činimo dobre stvari. Sarajevo i Istočno Sarajevo bili su domaćini EYOF-a pokazavši da možemo sarađivati i u pozitivnim pričama. U Sarajevu je početkom septembra održana prva bh. povorka ponosa pod sloganom Ima izać’. Vjerovatno niti jedan događaj godinama nije toliko polarizirao društvo, pri čemu je na organiziranim kontraskupovima i u javnim raspravama na vidjelo izašlo niz mehanizama koji otkrivaju kako društvo funkcionira – manjine nemaju prava, već im većina daje onoliko prava koliko većina to želi. Naprimjer, korišten je argument kako je velika većina građana protiv povorke što bi automatski trebalo značiti da oni koji su u manjini treba da prihvate da ne mogu imati prava sa kojima se ne slaže većina, potom se diskutiralo kako nisu ugrožena prava LGBT manjine već prava većine, što je također vrlo čest argument koji se čuje kad god se potegne pitanje prava manjine. Čuo se i poziv da bi manjina trebala voditi računa o osjećajima većine (ponovo vrlo čest argument), a kontraskupovi su organizirani sa ciljem zaštite tradicionalne porodice pri čemu je ta porodica definirana tako da isključuje ne samo LGBT osobe već i heteroseksualne parove koji nemaju djece, udovice, samohrane roditelje, roditelje djece sa poteškoćama u razvoju… Povorka je organizirana prvenstveno zahvaljujući hrabrosti, volji i upornosti male grupe aktivista, a značajna je bila i podrška kantonalnih vlasti predvođenih Našom strankom i SDP-om. Prva povorka važna je jer je na vidjelo iznijela sve predrasude, diskriminaciju i nerazumijevanje, a u narednom periodu ostaje da se radi na tome.

Iz Brisela je saopćeno da je u 2018. iz BiH u zemlje EU iselilo 50.000 građana. Masovno iseljevanje nije problem isključivo za privredu koja već osjeća posljedice odlaska mladih i kvalifikovanih. To je strašan gubitak za bh. društvo koji se osjeća u svim sferama života, uključujući i rad na izgradnji mira. Teško je nadoknaditi ionako mali broj onih koji su bili voljni da, posebno u manjim zajednicama, rade na teškim temama kao što je suočavanje vlastite zajednice sa bolnom prošlošću. S druge strane, bh. institucije nemaju niti zvanične podatke o tome koliko, odakle i gdje im se ljudi sele, a da ne govorimo o tome da se neko detaljnije pozabavio uzrocima i posljedicama.

Sve u svemu, Not Great, Not Terrible, što bi u popularnoj seriji rekao glavni inžinjer nuklerane elektrane u Chernobylu nakon nuklerane katastrofe.

Nedžad Novalić

Crna Gora: A šta imaš ti protiv Mila?

Svjedoci/kinje smo još jedne godine tokom koje se crnogorsko društvo strahovitom brzinom (mnogo brže od ostalih društava regiona) nastavilo približavati EU; nastavilo približavati onome što još uvijek predstavlja ili se pokušava predstaviti kao simbolički okvir poštovanja principa ljudskih prava i vladavine zakona. U toj nestvarnoj brzini, usponu ili letu sve je manje poglavlja koja treba otvoriti, pregovora koje treba završiti, zakona koje treba donijeti i sprovesti, problema koje treba riješiti, uslova koje treba ispuniti. Međutim, izgleda da nam je usled te brzine od prosperiteta i blagostanja ostao samo osjećaj mučnine, a od vrtoglavog uspona – vrtoglavica. Mozak i stomak nikako da se naviknu na tu prebrzu vožnju evropskim, još uvijek u izgradnji, autoputevima.

A što imaš ti protiv Mila? Upitao bi me veliki broj građana/ki Crne Gore nakon ovih uvodnih rečenica. Nemam ništa protiv Mila, nemam ništa ni protiv DPS-a, nemam ništa protiv Crne Gore, ako baš hoćete da slijedim tu naopaku logiku, pardon zvaničnu državnu politiku. Ali dozvolite mi da kažem protiv čega jesam i protiv čega štošta imam.

Kradljivci mladosti. Podjele i nacionalizam

U Crnoj Gori se suviše dugo održava balans, s jedne strane nesmjenjivosti vlasti, koja se toj u svemoći osilila i sve više bahati, i opozicije koja svoju političku jalovost ili nemoć ispoljava kroz frustraciju vječitog gubitnika. Građani/ke protestvuju u savezu sa opozicijom i traže smjenu aktuelne vlasti, ne uviđajući da se prava borba mora voditi negdje drugo – unutar institucija sistema, u cilju njihovog jačanja i osamostavljivanja. Protiv sam takvog, nepromjenljivog stanja stvari, koje traje od 1997. godine, dovoljno dugo da zasluži epitet “kradljivca mladosti” čitavom nizu generacija.

Političke elite, među kojima ima i deklarisanih antifašista ali i onih drugih, sa ponosom ističu i protežiraju SFRJ ikonografiju, predstavljajući današnju Crnu Goru kao nastavak jugoslovenskog antifašizma i međuetničkog sklada. Podizanje spomenika Josipu Brozu Titu u centru Podgorice naplastičniji je primjer tog novog-starog trenda. I tu i ne bi bilo ništa loše da se ne zanemaruje ili namjerno previđa činjenica ogromnog jaza između npr. Crnogoraca i Srba. Protivnik sam tom sve većem produbljivanju etničkih distanci u modernoj Crnoj Gori. Nikad nezavisniji u svojim nikad dubljim podjelama.

S druge strane, dobar dio opozicije, ohrabren probuđenim i nikad budnijim nacionalizmom nastoji da minimalizuje ili potpuno ukine sve one vrijednosti koje nam je sekularna i antifašistička bivša velika domovina donijela, prije svega ideje građanske države i rodne ravnopravnosti. Kao po nekom drugorazrednom scenariju paralelno se sve više i sve češće povampiruju etnomitovi i politike krvi i tla iz devedesetih, očigledno nikad nisu ni bile na pravi način pokopane.

Naravno ovo gotovo po pravilu biva začinjeno različitim interpretacijama, krivotvorenjima i razumijevanjima prošlosti, koja po opet nesuđenom pravilu postaju putokazi za budućnost, tj. kako to zapravo država treba da izgleda. Za suočavanje sa ne baš lijepom trenutnom slikom crnogorskog društva nema ni volje ni hrabrosti, a očigledno ni potrebe. Pogledi su zato itekako snažno i daleko usmjereni ka idealizovanoj prošlosti, u kojoj se traži legitimitet za današnje političko djelovanje. Pa se tako npr. u crnogorskom parlamentu donosi odluka kojom se poništavaju odluke Velike narodne skupštine iz 1918. godine na kojoj je donijeta odluka o prisajedinjenju Srbiji. Protivim se trendu kojim ćemo mijenjajući prošlost promijeniti budućnost. “Pogrešno razumijevanje vlastite prošlosti u srži je nacionalnog bića”

Vojska partije. Kritika

Ne pristajem na manjak kapaciteta u institucijama, protivnik sam nekompetentnih kadrova. Na visokim pozicijama godinama čuče (uvijek spremni ili da sjednu tj. legnu ali i da skoče kad ih gospodar pozove) partijski vojnici. Oni ipak bolje od nas umiju da misle i naravno bolje i više da rade. Ne volim to što svi oni koji su time profesionalno uniženi, a i svi oni građanski uvrijeđeni, ćute i trpe. Godina za nama obilovala je nizom afera koje su se ticale plagiranih naučnih radova i kupljenih diploma univertzitetskih profesora, ministara itd. Naravno, neprocesuiranih.

Ne mogu da pristanem na toliko duboko i sve dublje socijalno raslojavanje. Ono gotovo uvijek ide ruku pod ruku sa nevjerovatnim nedostatkom konstruktivnog političkog i javnog dijaloga na ključne teme. A one, ključne teme, su uvijek tu, neiscrpne i samostvorene kada treba da zanemarimo realne probleme. Priznajem i meni je ljepše da govorim o jeziku prije nego o maloj plati, o crkvi prije nego o sve većem broju odlazaka mladih ljudi iz CG, o prelijepoj nezavisnoj ekološkoj državi prije nego o dvostruko većoj cijeni potrošačke korpe od prosječne zarade itd.

Ako demokratija u sebi sadrži između ostalog i prihvatanje različitosti i dozvoljavanje kritike, onda nikako ne mogu da volim to što Crna Gora ne zaslužuje da se nazove demokratskom. Iako istorijski jeste bila puna različitosti, odnos prema toj činjenici se nikada na pravi način nije poštovao. To bogatstvo gotovo uvijek, pogotovu danas, jeste polje za manipulativno djelovanje i izazivanje sukoba i nerijetko krvavih podjela. Kritika, bez koje još od Kanta i nema progresa, u CG je ostala rezervisana samo za uske jalove akademske krugove ili pak bezazlene kafanske stolove, dok se svaka konstuktivna kritika doživljava kao napad na samu državu.

Mediji

Ne pristajem na to da se državom naziva prostor unutar kojeg je od 2004. godine kada je ubijen glavni urednik “Dana” Duško Jovanović, registrovano više od 80 napada na novinare i imovinu medija. Od toga čak 32 u posljednje dvije godine. Mete tih napada u ogromnoj većini slučajeva bili su novinari antivladinih ili proopozicionih medija. Posljednji takav napad je ranjavanje novinarke “Vijesti” Olivere Lakić, koji kao i većina ostalih slučajeva ostaje nerazriješen ili čak nikad ni ne dobija sudski epilog. Kada ovome dodamo jako lošu materijalnu situaciju u većini medija, kao i neminovnu duboku podijeljenost na provladine i proopozicione medije, uz neizbježnu visoku politizovanost, onda je medijska slika zaista “ružičasta”.

Kontinuirano političko miješanje u RTCG (Javni servis) kao i Agenciju za elektronske medije (AEM) najdirektnije se pokazalo kroz smjenu članova Savjeta RTCG-a i njegovog menadžmenta. Protiv sam toga što urednička nezavisnost i profesionalni standardi u RTCG-u nikako da se uspostave, a što Savjet RTCG ostaje nezaštićen od uticaja i političkog pritiska, uključujući i sam izbor njegovih članova. Dovoljno je pogledati, oni koji imaju crni smisao za humor možda će i imati snage, program javnog servisa. Univerzalnost pristupa i univerzalnost sadržaja jesu uočljivi, ali u ponekom, rijetkom SF filmu.

Mafija i nezavisno sudstvo. Dug i dužnici

Imam štošta protiv toga što se na desetine mladih života završava prije nego je i počelo, u “obračunu klanova” (od 2015. godine 40 ljudi je ubijeno) i što država svoju (ne)moć nikako da pokaže u ozbiljnoj i konstantnoj borbi protiv organizovanog kriminala. Mnogi bi rekli kako će da se bore protiv sebe.

Ne volim činjenicu da je sudstvo toliko degradirano i toliko nisko palo da se politički uticaj na njega više ni ne pokušava prikriti. Podsjećam na hapšenje i zatvaranje poslanika Demokratskog fronta (DF) Nebojše Medojevića, kao i na to da je njegov kolega Milan Knežević odslužio tri mjeseca zatvora zbog napada na policajca, kao i na po mnogo čemu montirani i dugo pripremani sudski proces “Državni udar”, kojem je izgleda jedini cilj bio obračunavanje sa političkim neistomišljenicima.

Ne volim što smo rekorderi kada je javni dug u pitanju. I to ove godine zbog zajma za dionicu auto puta, sa čijom se izgradnjom, naravno, kasni. A to što taj isti autoput ugrožava jednu od najljepših i najčistijih rijeka Evrope, Taru, to me uopšte ne zabrinjava, jer kao što reče nadležni ministar izgradnjom autoputa rijeci nije izmješteno korito već samo tok.

Afera “koverta” (snimak na kojem se jasno vidi da visoki državni (DPS) funkcioner uzima kovertu sa 97000 evra od biznismena u toku izborne kampanje) se zataškala, sakrila i bojim se već zaboravila. Očekivano preslikavanje austrijskog scenarija: procesuiranje, ostavke, smjene vlasti itd… ostaje samo očekivanje. Agencija za sprečavanje korupcije je odbila da javnom učini odluku protiv vladajuće partije (DPS), kojom je ustanovljeno kršenje zakona i određena kazna. Ne znam ko protiv ovakvog selektivnog primjenjivanja zakona ne bi bio protiv.

Patriotizam

Protiv sam toga što je zvanična, ali bojim se i jedina moguća politika “patriotizma” upravo ta naopaka politika “ljubavi prema državi”. Prema njoj ja jedino mogu pomoći svojoj državi, svom društvu, ukoliko ga volim bez obzira na sve. Zato je i svaka kritika, svaka mogućnost promjene, napretka, sagledavana i doživljavana kao mržnja prema državi, tj. mržnja prema DPS-u ili Milu. Jer danas je “lakše zamisliti krah države Crne Gore nego krah vladavine DPS-a.”

Na kraju, možda sam ponajviše protiv toga to što ću posle ovih riječi za pola Crne Gore biti izdajnik, a za drugu polovinu istinski patriota, što ću u sada već istorijskoj igri podjela i razdora na patriote i izdajnike biti uvučen u jedan od ta dva tabora. Ne volim to što nikakvo treće mišljenje koje je zapravo jedino Drugo, tj. drugačije od oba, ne uspjeva zaživjeti u takvom post ili pred demokratskom ambijentu, kakva je danas, prelijepa, Crna Gora.

Radomir Radević

Hrvatska: „Đuro će ti oprostiti što te tukao“

Godišnji pregled događaja koji utječu ili su relevantni za izgradnju mira i suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj počinjemo s kraja, s kraja ljeta doduše, budući ovo nažalost nije kraj, nego uvertira u žestinu kampanje za predsjedničke izbore koji u Hrvatskoj imaju uslijediti krajem ove i početkom sljedeće godine. Žrtveni jarac je Milorad Pupovac, dugogodišnji predstavnik hrvatskih Srba, a povod njegov intervju portalu Radio Sarajevo u kojem je, kako tvrde Hrvatska biskupska konferencija, premijer, ministri i braniteljske udruge, „izjednačio Hrvatsku sa NDH“. Iako je Pupovac, komentirajući val nasilja usmjeren na one koji jesu ili se percipiraju kao Srbi, zapravo rekao da su te radnje „tijesno povezane sa istorijskim revizionizmom koji se u Hrvatskoj ogleda u tome da se pokušava rehabilitirati ustaški pokret i ustanoviti ga u novom evropskom kontekstu, u novoj evropskoj Hrvatskoj“. Oni koje je označio kao nositelje ovog procesa upregli su sve snage da mu pokažu da je kranje vrijeme da napusti svoju domovinu jer, kao Srbin, nema pravo tako govoriti o Hrvatskoj. Pritom Pupovac ističe očito: od 2013. kada je val nasilja zapravo započeo lupanjem dvojezičnih ploča na državnim institucijama u Vukovaru do 2018., prema podacima Srpskog narodnog vijeća, bilo je 1376 verbalnih i fizičkih napada na građane srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, samo u 2018. je tih napada bilo 381. Posljednji ovogodišnji zabilježeni slučaj dogodio se u Uzdolju, u sjevernoj Dalmaciji, gdje su maskirani napadači pretukli grupu ljudi, među kojima je bilo žena i djece, u kafiću u kojem su gledali utakmicu beogradskog kluba Crvena Zvezda. Zvezda je ove godine nekoliko puta bila označena meta, pa su, primjerice, batine snašle i konobara na sezonskom radu u Dubrovniku, koji je imao istetoviran Zvezdin grb, kao i vaterpoliste Crvene Zvezde koji su na rivi u Splitu pili kavu. Ovo je kreativnim tumačima hrvatske zbilje dalo za pravo da ovakve incidente proglase navijačkim nasiljem. No da ne bismo imali nedoumica o čemu se zapravo radi pobrinuli su se napadači na sezonske radnike u Supetru na Braču, koji su uz riječi „ko je ovdje Srbin, ubij Srbina“ napali četvero sezonskih radnika, među kojima su bila dvojica mladića srpske nacionalnosti iz Vukovara. U lipnju ove godine, od posljedica napada u kojem ga je mjesec dana ranije brutalno premlatio osumnjičeni za ratne zločine, preminuo je Radoje Petković, potpredsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine grada Kastva. Premijer i predsjednica krajnje relativiziraju ove događaje, nazivajući ih tek incidentima i zlonamjernim podmetanjima kojima se treba odlučno suprotstaviti. Kako, demonstrirala je predsjednica za vrijeme televizijskog intervjua energično lupajući šakom po stolu. Već sljedeći dan naslovnice je krasila slika navijača splitskog kluba Hajduk, koji je, maskiran i sa zapaljenim bakljama u rukama, sve u majici s natpisom „Ubi Srbina“ bio heroj vlastite tribine. Policija je zabilježila da na utakmici „nije bilo većih incidenata“.

Kako je biti Srbin u Hrvatskoj

Da nas je vlast odgojila po svojoj mjeri najbolje je pokazala kampanja za izbore za europski parlament, čiji su glavni akter i lakmus za stanje u društvu ponovno bili Srbi. Svojom kampanjom „Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj“, kandidati Pupovac, Jović i stranka koju predstavljaju – SDSS, optuženi su da su tendenciozno pokrenuli ili inspirirali neviđenu količinu nasilja u javnom prostoru – predizborni plakati su sadržavali mješovito latinične i ćirilične poruke, i redovito su, širom Hrvatske, bili potrgani i/ili prešarani porukama mržnje. Ova kampanja kod velike je većine ni po čemu ekstremnih Hrvata izazvala podvojene osjećaje, te nije bila rijetkost da na društvenim mrežama nađete osuđujuće komentare ovakve kampanje, smatrajući je provokatorskom, da to nije opće stanje društva, nego na plakate reagira tek omanja šačica ekstremista. Međutim, ono što je prošlo nezapaženo je nedostatak bilo kakve osude ovakvih poruka od vladajućih, ali i drugih opozicijskih stranaka. Kad na predizbornom plakatu SDSS-a za EU izbore s likom Milorada Pupovca u centru Zagreba, u neposrednoj blizini MUP-a, netko napiše: „Zakolji srpsku djecu. Ubi Srbina“, a slično se ponovi i u Splitu, Rijeci, Šibeniku, Sisku i drugim mjestima, to je sadržaj koji se, prema riječima ugledne odvjetnice Vesne Alaburić, pravno može okvalificirati nikako drugačije nego kao zločin poticanja na počinjenje genocida. Takvim ga kvalificira UN-ova konvencija o spriječavanju i kažnjavanju genocida, čijom je potpisnicom i Hrvatska. Za počinjenje tog kaznenog djela nije nužno da genocid bude počinjen, pokušan, ili vjerojatan, potrebno je tek da određena poruka bude izražena s genocidnom namjerom, javno i da se njen sadržaj može razborito protumačiti kao izravno poticanje na uništenje određene nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine, u cjelini ili djelomično. Pravno je potpuno irelevantno hoće li poruka doista nekog potaknuti na djelovanje ili ne.

Kampanju više nitko i ne spominje, ali je već sada evidentno da je tretiranje ovakvih činova kao incidentnih, sporadičnih ili nevažnih, krajnje opasno po društvo u cjelini.

Sila, a ne nasilje

„Ponekad je malo sile, ne nasilja, potrebno, kada na vas ide skupina od više od 50 ljudi. No nema tu nikakvog nasilja, nema tu nikakvih tjelesnih ozljeda, šok bombi, suzavaca, žice“, izjaviti će hrvatska predsjednica komentirajući izjave ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića o tome da postoje dokazi o nasilju hrvatske policije nad migrantima (kako se uvriježilo nazivati izbjeglice koje prolaze balkanskom rutom). Da hrvatska policija poseže za nelegitimnom upotrebom sile braneći ovim ljudima pristup na europski prostor bilježe ne samo bh. vlasti, već i različite nevladine i humanitarne organizacije, koje već dugi niz mjeseci u svojim izvještajima prilažu dokaze i svjedočanstva o njihovoj brutalnosti i protuzakonitom postupanju. Svjedočanstva su to o batinanjima, oduzimanju dokumenta, novca, hrane i vode, odricanju prava na traženje azila, ilegalnom prebacivanju ljudi zatečenih na teritoriju RH natrag u BiH… EU se pritom ponaša kao da se nje sve to skupa ne tiče, te iz toga zaključujemo da je upotreba nelegitimne sile prema ljudima druge boje kože na periferiji europskog kontinenta zapravo poželjna.

Da takva politika, koje je Hrvatska vjerna sljednica, nije ograničena samo na nesretnike iz Sirije, Afganistana, Pakistana ili Irana, najbolje je pokazao prosvjed u Čakovcu, pod afirmativnim nazivom „Želim normalan život“ kojim se zapravo željelo pokriti njegov temeljno rasistički sadržaj. Prosvjed je bio usmjeren na međimursku romsku populaciju koji po riječima organizatora „mlate, kradu“, koji su „zlostavljači pod utjecajem opijata“, „nisu sposobni brinuti se ni za sebe, a kamoli za toliki broj djece“. Stoga „ih treba naučiti kako živjeti, kako odgajati djecu, kako raspolagati novcem i kako razvijati higijenske navike“. Rasistička retorika začinjena krivotvorenjem policijske statistike imala je za cilj skrenuti pažnju sa sustavne diskriminacije Roma, o čemu govori i činjenica da samim Romima nije bilo dopušteno organizirati kontraprosvjed, iako je takva zabrana protuzakonita i protuustavna.

Zato je među društvenim komentatorima ove godine najcitiranija bila pjesma „Prvo su došli…“ sa izmjenama koje odgovaraju trenutku: Prvo su došli po Srbe, ali ja se nisam pobunio jer nisam bio Srbin. Zatim su došli po Rome, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Rom… Još uvijek ne možemo biti sigurni kako nazvati sljedeću društvenu grupu koja je na redu za linč, budući ona zasad broji povjesničare koji se protive od sustava i vlasti podržanom krivotvorenju povijesti, posebno one od 1941-1991., osobe koje kritički progovaraju o Domovinskom ratu i Tuđmanovom naslijeđu, novinare koji izvještavaju o zločinima iz mržnje, ukratko sve one čiji se govor i djelovanje ne uklapa u izmišljenu verziju povijesti, ili izmišljenu verziju države u kojoj za ove gore pobrojane nema mjesta.

Kamo nas to vodi?

Da povijest krivotvorimo i o njoj raspravljamo kako se ne bismo previše pitali o politici, kriminalu u javnim poslovima, korupciji i drugim pitanjima društvenog morala, jasno je svima. Ali osim pojedinačnih istupa hrabrih pojedinaca, i ponekog političara, organiziranog otpora ovakvim tendencijama nema, niti u opoziciji, niti na ulici. Požara je mnoštvo i svatko se bori kako najbolje zna, i na onom polju na kojemu doista može nešto i učiniti – lijevi blok u zagrebačkoj gradskoj opoziciji protiv nelegalnih manipulacija gradonačelnika gradskim zemljištem, vlasništvom, javnim prostorima i projektima, nevladine organizacije protiv policije i sustava u upravljanju izbjegličkom krizom, inicijative i organizacije građana protiv lokalnih vlasti za zaštitu svoje neposredne životne okoline… Iako su podjele unutar samog hrvatskog društva sve očitije, i to ne samo po ideološkim odrednicama, solidarnost još nije izumrla, ali je, nakon dugogodišnje i neizgledne borbe, jako umorna.

Što o reakcionarnim tendencijama društvenog razvoja misle obični građani teško je reći, osim ako ih ne promatramo u brojkama. Prema podacima Saveznog zavoda za statistiku SR Njemačke, od ulaska Hrvatske u EU 2015. do 2017. u Njemačku se doselilo oko 200.000 hrvatskih državljana, od kojih je gotovo 100.000 zaposlenih. Koliko je građana iz Hrvatske iselilo u posljednje dvije godine pak najbolje govore prazna slavonska i baranjska sela i gradovi. Da među tim građanima prevladavaju etnički Hrvati govori i to da su lička, banijska i kordunska sela, u kojima su većinom živjeli hrvatski Srbi, prazna od 1995. te nije jasno zapravo protiv koga se to hrvatska desnica tako ogorčeno bori. Broj iseljenih znatno je veći od onoga kojeg bilježi službena statistika, a osnovni su trendovi iseljavanja sljedeći: „većinom se iseljavaju mlade osobe između 20 i 40 godina, koje su pretežito bile zaposlene te se u pravilu iseljavaju s cijelim obiteljima. Za razliku od prijašnjih iseljavanja glavninu iseljenih sada čine mlađi ljudi s visokom naobrazbom. Za većinu ispitanika odgovornost za sadašnju situaciju i masovno iseljavanje mladih iz zemlje snose nesposobni političari, neučinkovito pravosuđe i ratni profiteri. Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija pri vrhu su motiva koji su pridonijeli iseljavanju. Istraživanje je potvrdilo da su politička neizvjesnost i nestabilnost mnogima bile poticaj za odlazak. Na temelju rezultata istraživanja vidjeli smo da mladi Hrvati ne odlaze radi novca, odnosno da bi se obogatili. Bogatstvo nikome od njih nije ključna vrijednost. Oni su u Njemačkoj spremni na puno više odricanja, trpljenja i patnje nego u domovini, naprosto zato što vjeruju da će im se taj trud u Njemačkoj isplatiti, dok su u domovinu izgubili povjerenje“^[1].

Davorka Turk

Kosovo: Predstavljanje naših priča

“Dede!”,

kaže klinac koji u ruci drži tablet: “ova škola do koje si kažeš pješačio 12,5 kilometara dnevno; Google mape kažu da je samo 1,7 kilometara daleko…” Ovaj vic ovih dana kruži među mladima Kosova, izražavajući njihovu superiornost u odnosu na starije, jer imaju tačne informacije, ovdje i sada.

Neyse…,

allpoetry.com kaže da ima ovaj jedan pjesnik koji je pohađao srpsku pravoslavnu osnovnu školu, učio staroslavenski, ruski, grčki, latinski i francuski i upisao Pravoslavnu bogosloviju Sv. Jovana Bogoslova… U pitanju je Millosh Gjergj Nikolla – Migjeni o kome ćete na Wikipediji pročitati da je jedan od najplodnijih i najvažnijih pisaca albanske književnosti 20. vijeka, a na nekom kosovskom portalu biste mogli pročitati da nijedan drugi pjesnik albanske nacije nije se tako isticao po realističnim opisima društvenog stanja u Albaniji.

Ali, znate,

ako ste Albanac, dobijete epitet “Esat Pashë”, što bi značilo da ste najgori među izdajnicima. E, pa, nije više tako; to je bio narativ koji su oblikovali njegovi politički protivnici u to doba. Inače, Esat Pasha Toptani (1863–1920) bio je osmanski vojni oficir i albanski zastupnik u osmanskom parlamentu, sarađivao je s Balkanskom ligom nakon Balkanskih ratova i utemeljio Republiku Centralnu Albaniju sa sjedištem u Draču. Odnedavno, niz naučnika iz Albanije rasvjetljuje ovu zanimljivu ličnost iz albanske prošlosti.

Predstavljanje naših priča?

Da! Apsolutno sam uvjeren da uvijek postoji pravi trenutak kada je potrebno odmaknuti se, rekapitulirati prošle narative i razumjeti ih na način koji je koristan za nas danas, ovdje i sada. Sredstva se stalno mijenjaju, ali trenutak je uvijek pravi. Ne radi se o suprotstavljanju narativa iz prošlosti, već o dodavanju nečega boljega. Za današnje društvo Kosova, a i za cijelu regiju (sada nas nazivaju WB6; cool!), ovo je postalo od ključnog značaja kako bismo krenuli naprijed. A jedino dopustivo kretanje u univerzumu je naprijed. Takvo kretanje naprijed omogućilo bi nam da istražimo i saznamo više o ovim “Esat Pashama” iz naših prošlosti, na nastavimo osjećati poeziju u žalost zavijenog Migjenija na albanskom tako što ćemo poznavati njegovo srpsko porijeklo. A usudio bih se reći i da bi nam takvo kretanje naprijed omogućilo da razumijemo zašto je onih 1,7 kilometara za klinca današnjice njegovom Dedi iz gore navedenog vica predstavljalo desetine kilometara. Ali ni u kom slučaju nam neće dati za pravo da osuđujemo tog starca, niti ta prošla vremena. Mora postojati nešto što još uvijek ne znamo. A to je uzbudljivo!

umjesto biografije:

Od maja 2018. autor ovog članka pozvan je da bude član Pripremnog tima za uspostavljanje Komisije za istinu i pomirenje Kosova, na inicijativu Kancelarije predsjednika Kosova. Takva inicijativa, kao i svaka druga, lako može biti oteta, obzirom na sadašnji establišment, kako na Kosovu tako i širom WB6. Možda trebamo naučiti kako da dodamo nešto bolje ne samo našim prošlostima, već i našim ovdje-i-sada u kojima djelujemo ili koja na nas djeluju. Već živimo i uslovljeni smo nizom dobrih i ne tako dobrih poduhvata iz prošlosti i njihovim posljedicama. Komisija za istinu i pomirenje Kosova predstavlja još jednu priliku, koja se još uvijek oblikuje, za doprinos smislenoj transformaciji i Kosova i šire regije.

i post.scriptum

Pošto je ovaj članak zamišljen kao analiza situacije na Kosovu u periodu od septembra 2018. do septembra 2019. godine, dozvolite mi samo da kažem da je “diplomatski tango” nastavljen u i oko pitanja granice, dijaloga, 100% carinskih tarifa Kosova za srbijanske proizvode itd. Što se tiče prošlosti, dosta energije je uloženo u iznalaženje načina da se kazni, okrivi, ošteti i pridobije “onaj drugi”. Glasno. Tihi su samo glasovi onih manje vidljivih; 14. marta 2019. UN-ov Specijalni izvjestilac o toksičnim materijama izjavio je da “odšteta treba biti plaćena kosovskim Romima koji su zadobili trovanje olovom dok su godinama živjeli u UN-ovim kampovima u blizini rudnika nakon rata na Kosovu.” Ako ova odšteta uistinu bude plaćena, to će mnogo značiti za preživjelu populaciju kosovskih Roma, a i za pravdu na Kosovu. Ako je ova izjava odraz UN-ovog odgovornog stava prema vlastitoj prošlosti, onda su pred nama bolja vremena.

Abdullah B. Ferizi

Sjeverna Makedonija: Ni ovde ni tamo

“Život za sve” na sjeveru

Nakon savjetodavnog/neuspjelog referenduma 30. septembra 2018. i dugog procesa pregovora, amnestije i podmićivanja, Republika Makedonija postala je Republika Sjeverna Makedonija i otpočela svoj put ka pristupanju NATO savezu.

Koaliciona vlada Sjeverne Makedonije, pod vodstvom Socijaldemokratskog saveza Makedonije (SDSM), koji je izbornu kampanju vodio pod sloganom “život za sve”, sa Demokratskom unijom za integraciju (DUI) i polovicom nove albanske stranke BESA, ove protekle godine učinila je velike iskorake u vanjskim odnosima, ali i ozbiljne propuste u rješavanju najvažnijih domaćih problema koji još traju.

Uz veliki teret nade koja se polaže u post-režimsku vladu, veliko razočarenje je možda bilo za očekivati, ali nije pretjerano reći da je nova vlada načinila previše propusta, previše puta je lagala, previše puta se lažno izvinjavala, a nije uspjela ostvariti neophodne reforme, da bi od nekih čak i u potpunosti odustala, čime je razočarala većinu ljudi koji su željeli promjene ili su se aktivirali da ih postignu. To je dovelo do frustracija kod tolikog broja ljudi da je izreka “svi su isti” postala politički uvriježena čak i među politički osvještenijim građanima i građankama, umanjujući ozbiljnost kriminala i nepravde VMRO-DPMNE režima i noseći sa sobom rizik da se VMRO-DPMNE vrati na vlast. Isti onaj VMRO-DPMNE, nereformisan i pun nacionalista i kriminalaca. Istovremeno, druga polovina, ili trećina pomenutog režima, DUI, još uvijek je na vlasti, pretvara se da zemlju gura na njenom evroatlantskom putu, pa ipak koristi svaku priliku da nastavi svoje korumpirane prakse i održi etničke podjele u zemlji.

Pored toga, NATO propagandom se normalizira militarizacija našeg društva koja prodire čak i u škole kako bi dospjela do najmlađih. U isto vrijeme, javni zvaničnici, uključujući i premijera i predsjednika vlade, doprinose normalizaciji govora mržnje, iako se nakon njegove upotrebe ograđuju površnim i neiskrenim izvinjenjima.

Jedan važan pozitivan događaj bila je Povorka ponosa u Skopju, prva Povorka ponosa u zemlji. Održana je 29. juna bez ozbiljnih incidenata i uz značajnu, iako površnu, podršku vlade.

Roditelj nacije

aprila 2019. imali smo predsjedničke izbore, prve izbore nakon propalog/savjetodavnog referenduma o promjeni imena zemlje. Predstavljali su stvarni izazov za SDSM koji je preuzeo rizik promjene imena iako je njihovo ponašanje na vlasti u najmanju ruku problematično.

Izbori su nam na izvjestan način pokazali izgledniji i tačniji rezultat referenduma, odnosno rezultat kakav bi bio da se opozicija nije opredijelila za bojkot, imajući u vidu to da su cijela predizborna kampanja i politički diskurs bili fokusirani i zaglavljeni oko pitanja imena i razočarenja novom vladom po mnogim pitanjima. Posebno je u drugom i posljednjem krugu zemlja bila podijeljena gotovo isto kao i za vrijeme referenduma.

Tri kandidata učestvovala su u utrci za položaj “roditelja” nacije. Stevo Pendarovski iz SDSM-a (koji je pobijedio) vodio je kampanju koja je teško prenosila svoje poruke jer se morala osvrtati na sve nedostatke vlade. Druga kandidatkinja bila je Gordana Siljanovska, profesorica koju je nominovao VMRO-DPMNE iako ranije nije bila njihova članica, a koja je vodila nacionalističku kampanju, tragikomičnu i punu laži i iracionalnog populizma tipičnog za VMRO-DPMNE, ali ne i za nju lično. Treći kandidat bio je Blerim Reka, Albanac i profesor koji je vodio osvježavajuće nenacionalističku kampanju, ali je imao problema s dosljednošću u obraćanju medijima, Makedoncima i široj javnosti u odnosu na obraćanja svojim albanskim pristalicama na predizbornim skupovima.

Najsmješnije je bilo insistiranje kod sve troje kandidata da nisu stranački kandidati. Siljanovska je nakon izbora za kandidatkinju VMRO-DPMNE na njihovom stranačkom kongresu skupljala potpise od građana (članova VMRO) kako bi dokazala da je nestranačka kandidatkinja. Pendarovski je odgovorio istom mjerom i insistirao da predstavlja nadstranačkog konsenzualnog kandidata iako ga je izabrao SDSM i ostatak stranaka u vlasti. Blerim Reka je pak insistirao da je on nezavisni kandidat iako je uživao podršku dvije albanske nacionalističke stranke iz opozicije koje su aktivno pomagale njegovu kampanju i navodile svoje glasače da glasaju za njega.

Predizborna kampanja bila je problematična i zbog mizoginije i vrlo, vrlo površnog feminizma s patrijarhalnim tendencijama. Feminizam Siljanovske, posebno u njenoj predizbornoj retorici, nije bio ništa drugo do neiskreno podilaženje, ali istovremeno su pristalice Pendarovskog i Reke često iznosili mnoštvo seksističkih i mizoginih komentara i napada na račun njenog spola, roda i godina (64), koje Pendarovski nikad nije pošteno osudio. Mislim da će zbog Smiljanovskine grozne kampanje i gubitka predsjedničke utrke političke stranke u budućnosti biti još manje spremne nominovati žene kandidatkinje, što će im sad samo biti lakše opravdati, a poslužit će im i kao izgovor za nerješavanje stranačkih patrijarhalnih struktura koje stavljaju žene u značajno nepovoljniji položaj.

Nekad između prvog i drugog kruga izbora odigrao se nacionalistički incident na tvrđavi u Ohridu. Neko iz jedne albanske folklorne grupe (ne iz zemlje) postavio je ogromnu albansku zastavu na zidine tvrđave okrenute gradu, što je dovelo do dosta velikih nacionalističkih i anti-nacionalističkih reakcija. Dotični je uhapšen, oglobljen i protjeran iz zemlje, ali s obzirom na to da su se u Ohridu za vrijeme predsjedničkih izbora održavali i lokalni izbori (zbog smrti gradonačelnika), ovo je išlo na ruku samo kandidatu VMRO-DPMNE, koji je, međutim, na kraju ipak izgubio. Usput budi rečeno, jedno od osnovnih pitanja na lokalnim izborima (a pojavljivalo se i u kontekstu predsjedničke kampanje) ticalo se izgradnje navodno nezakonitog minareta džamije u Ohridu. Održani su čak i protesti koji su se silno trudili uvjeriti sve da se radi o (ne)zakonitosti procedure, a ne o vjerskoj i etničkoj pripadnosti, u čemu su bili komično neuspješni.

Mješavina ucjenjivanja i podmićivanja

U proteklih nekoliko mjeseci Makedoniju potresa afera ucjenjivanja/korupcije u Specijalnom javnom tužilaštvu (koje je uspostavljeno radi postupanja u predmetima krivičnih djela proisteklih iz snimaka nezakonitog prisluškivanja bivšeg premijera Nikole Gruevskog i njegovog rođaka, bivšeg direktora Uprave za bezbjednost i kontraobavještavanje, Saše Mijalkova). Nakon početka rada na preko 150 predmeta s potencijalnom podizanja krivičnih optužnica, i to značajnog broja optužnica, ugled SJT-a upropastila je njegova glavna tužiteljica Katica Janeva.

Skandal je izbio kada je jedan italijansko-slovenački desničarski novinar na web stranici italijanskih novina La Verita objavio niz video i audio snimaka u kojima, navodno, dvoje ucjenjivača obećava biznismenu Orcetu Kamčevu – jednom od najbogatijih ljudi u zemlji, usko povezanim s prethodnim vlastima i osumnjičenim u nekoliko krivičnih predmeta koje je otvorio SJT – da će biti oslobođen ili da će mu kazna biti znatno smanjena za krivična djela zločinačkog udruživanja, pronevjere, pranja novca i druga srodna djela. Ucjenjivači su obećanje zasnivali na svojim bliskim vezama s glavnom tužiteljicom SJT-a Katicom Janevom.

Janeva je nakon jedva zakonitog bolovanja i nestanka iz javnosti na neko vrijeme, naravno, porekla svoje učešće, navodeći da je jedan od ucjenjivača zloupotrijebio njeno ime. Ali (navodno) se u jednom od audio snimaka čuje njen glas kako potvrđuje da će biti onako kako je dogovoreno s ucjenjivačem; odnosno govori “sve će biti okej”.

Ovu istragu vodi redovno Javno tužilaštvo, nakon što se Kamčev obratio premijeru Zoranu Zaevu koji je prijavio slučaj Javnom tužilaštvu. To, naravno, nije spriječilo opoziciju da od Zaeva traži ostavku i nove izbore te da ga optuži da je on taj koji je naručio ucjenjivanje. Specifični razlozi zbog kojih se Kamčev odlučio obratiti premijeru, a ne Javnom tužilaštvu (kako je zakonski obavezan) nisu jasni, ali čini se da je htio i njega inkriminirati. Naročito s obzirom na to da su video snimci iz njegove kuće dospjeli u ruke desničarskog anti-EU novinara Larisa Gaisera koji je u predsjedništvu Paneuropske unije zajedno s bivšim savjetnikom Gruevskog, Andrejem Lepavcovim.

Bez ulaženja u previše detalja, dosad je u okviru istrage značajan broj tužilaca iz SJT-a, kao i ljudi iz SDSM-a blisko povezanih s jednim od ucjenjivača dao izjave Javnom tužilaštvu, a dvoje ucjenjivača i Katica Janeva su uhapšeni. Dosad nisu podignute optužnice protiv bilo koga drugog iz SJT-a i SDSM-a.

U svakom slučaju, ovaj skandal je paralizovao Specijalno javno tužilaštvo i u neku ruku nalikuje organizovanom naporu da se ono rasformiše i da se obore sve istrage na visokom nivou i podignute optužbe. Zbog toga je jedina institucija s kredibilitetom i obavezom traženja i donošenja pravde za zločine zvaničnika VMRO-DPMNE režima i njihovih bogatih prijatelja ne samo upropaštenog ugleda, već joj prijeti i to da njene istrage preuzme redovno Javno tužilaštvo koje nije u potpunosti reformisano nakon što je više od 11 godina služilo tom režimu. A javnost je još više obeshrabrena i podijeljena.

Pitanje je da li je Katica Janeva podlegla pohlepi ili je bila toliko naivna da padne u zamku namještaljke i da li je Orce Kamčev ucjenjivan ili je pokušao podmititi ljude kako bi izbjegao krivičnu odgovornost (i jedno i drugo je moguće i nije uzajamno isključivo), ipak, dok je Katica uhapšena, a SJT se polako rasformiše, Orce Kamčev je na slobodi i živi svoj bogataški život.

Voli partnera svog

U prošlogodišnjem izvještaju pisao sam o tome kako SDSM i DUI nastavljaju tradiciju VMRO-DPMNE i DUI u smislu “DUIng business” u skladu sa zakonom, ali uz ozbiljne sumnje o korupciji. Sad s pouzdanjem mogu reći da je tradicija uistinu nastavljena i da su u nju uvučeni i drugi koalicioni partneri. DUI je otišao i korak dalje, pri čemu stranački zvaničnici bezočno krše zakon, ali bez posljedica.

Ova zemlja već decenijama kuburi s korupcijom – nije to ništa novo. Ali s novom vladom je postojala nova nada da će konačno bar oni koji su bili korumpirani prethodnih 11 godina sada biti izvedeni pred lice pravde i da ćemo ostvariti napredak na tom planu. Ne mora se posebno isticati da se to nije desilo. Sve je počelo relativno skoro nakon što su došli na vlast, a postalo je posebno jasno kada je Fond za inovacije dodijelio velike grantove kompanijama među kojima su bile i kompanije zamjenika premijera, milionera Koče Angjuševa. Nakon što je izbio skandal, on je umjesto ostavke povukao svoje kompanije i odrekao se grantova. Javno tužilaštvo otvorilo je krivičnu istragu, ali do danas, koliko sam ja upoznat, nema informacija o nalazima te istrage.

Stranački zvaničnici DUI su u protekloj godini proizveli više skandala. Jedan takav skandal korupcije i krađe pokrenulo je Ministarstvo za socijalne poslove koje je otkrilo da iz penzionog fonda nedostaje nekoliko miliona eura; da je novac predviđen za drugi penzioni fond nestao. Direktore nadležne institucije već godinama imenuje DUI, a ovo je malo protreslo koalicione odnose, a zatim ponovo nekako nestalo iz javnosti – nema vijesti, nema informacija, nema krivičnih optužnica.

U drugim kriminalnim aferama zvaničnici DUI-a nezakonito grade objekte, fizički napadaju ljude, ugovaraju javne radove s vlastitim firmama, zloupotrebljavaju svoje položaje, kupuju luksuzno vozilo za potrebe općine (načelnika) nakon što je vlada otplatila većinu ogromnog općinskog duga… “Vlasnik” pomenutog vozila, načelnik Struge Ramiz Merko iz DUI-a, pravdao se govoreći kako bi bilo sramotno da se načelnik vozi autom koje nije dovoljno dobro. Mnogo je još primjera, ali nisu svi vezani samo za DUI.

Uzgred, važno je napomenuti da ovi slučajevi ukazuju na još jednu tužnu realnost makedonske politike i međuetničkih odnosa: šira javnost, a posebno makedonski nacionalisti, oportunizam i nezakonite radnje zvaničnika DUI-a vide kao albanski pristup politici i kao albanski nacionalizam, ali ne vide da je ovo ponašanje prvenstveno štetno za Albance izvan DUI-evih političkih struktura. To su oni Albanci koji su ostavljeni bez zaštite države na milost i nemilost DUI-a. Na primjer, dva muškarca koje je napao Nafi Useini, gradski vijećnik Ohrida i član DUI-a, obojica su Albanci.

Nedavno je na internetu procurio audio snimak na kojem se čuje kako načelnik većinski romske opštine Suto Orizare iz stranke SDSM, Kurto Dudush, također Rom, nekoga vrijeđa i tuče. U toku je istraga, ali izgleda da će i ovaj slučaj nestati kao i oni vezani za DUI. Ovo hoće reći da su i romski građani i građanke prepušteni sami sebi i svojim lokalnim siledžijama, dok makedonski nacionalisti pravdaju zlostavljanje kao nešto kulturološko, a ne problem državne strukture i nebrige.

Zvaničnici SDSM-a sve ovo tolerišu dijelom zato što su usmjereni na vlastite interese i korupciju, dijelom kako ne bi pogoršali koalicione odnose i partnerstva, a dijelom zato što veće makedonske stranke smatraju kako ne-makedonska etnička pitanja trebaju biti prepuštena tim drugim etničkim grupama. Bez obzira na posljedice po te zajednice.

U svakom slučaju, Republika Sjeverna Makedonija sa svojom beskrajnom naivnom nadom nastavlja na svom putu ka EU; svakodnevni problemi običnih građana i građanki jednostavno će zasad morati pričekati.

Emrah Rexhepi

Srbija: Ko je sledeći?

Prvo pitanje kad ujutru otvorim oči, već nekoliko meseci je: “Kako ću na posao?“ Moj iznajmljeni stan se nalazi u Beogradu, u samom centru grada, kancelarija Centra za nenasilnu akciju, takođe je u centru. Šta je problem? Problem je što Beograd, kao grad sa više od dva miliona stanovnika ima veliki centar, i što se sa jednog do drugog oboda ne stiže brzo. Poslednjih nekoliko meseci – ni brzo, ni jednostavno. Svako kretanje kroz uži centar grada je zatvoreno, promenjeno, izmešteno. Beograd izgleda kao velika građevinska parcela, na kojoj je ambiciozni vlasnik sumnjivog novca ’90-ih počeo da gradi zamak, a onda ga je stigla ruka pravde ili konkurencija u podzemlju, te su radovi zauvek ostavljeni, a naslednicima zaveštane megalomanske želje i ogromni dugovi. Na kapiji ispred zamka stoje dva gipsana lava. Takva je i estetika Beograda. Megalomanska, kičerajska, jeftina po izgledu, preskupa po utrošenom novcu. I onda, kad nekako, uglavnom pešice, stignem na Trg Republike, zbog čije sanacije je već godinu dana zatvoren najposećeniji deo Beograda – na primer, kao kada bi godinu dana bio zatvoren Crveni trg u Moskvi, ili Trafalgar skver u Londonu, na tom izrovanom betonu i radovima u stajanju – ne zatičem nikoga. Ponekad, u nekom ćošku 2-3 radnika puše, ili rade nešto sitno. Uglavnom, ne dešava se ništa. To ništa se naplaćuje iz gradskog budžeta grada, u vrednosti od blizu 8 miliona evra (922 miliona dinara). Gradski prevoz ne funkcioniše. Juče sam ušla u autobus, imao je klimu, i mesta za sedenje. Pomislila sam, pa eto, desi se da nešto i radi u državi u kojoj se sve raspada, možda ima neke nade, ne treba biti cinik. Posle dve stanice, autobus je stao. Pokvario se, i svi putnici morali su da nastave put pešice. Toliko o nadi.

Zašto ovaj tekst počinjem za širu javnost naizgled potpuno nevažnom pričom o svojim jutarnjim brigama? Godinama unazad, pišem ili čitam ovakve tekstove, i iz godine u godinu, situacija u Srbiji je sve lošija, i pogoršava se u svakom segmentu društva. Teško je u relativno kratkom tekstu objasniti šta je sve gore u odnosu na prošlu godinu, spisak je jako dug, a ljudski mozak ima tu dobru osobinu da briše iz sećanja loše stvari. I onda, kad krenem da se prisećam šta se sve dogodilo, sudaram se sa lavinom fašizma, neslobode, pritisaka, ucena, ubistava, korupcije, laganja, targetiranja ljudi i poziva na linč, nasilja nad ljudima koji drugačije misle ili govore, diskriminacija po svim osnovama, siromaštva, nezaposlenosti, odliva mozgova, odliva radno sposobnih i rada željnih ljudi svih stepena obrazovanja… Razmišljam, ako krenem od ličnog, od onog što nam je zajedničko, i objasnim koliko je to u Srbiji drugačije nego na drugim mestima, možda to može da bude ilustracija? Možda se tako lakše shvati sa kojim se problemima srećemo i sa čim živimo svakodnevno.

Tenk

A živimo u atmosferi straha, napetosti, pod optužbama da smo izdajnici, nazivaju nas drugosrbijancima (prvi su oni, nacionalisti, a mi smo „drugi“, „ostali“, oni koji nisu „mi“, izrodi, škart neki), i svako iole logično pitanje postavljeno bilo kome ko je u vlasti, ili vladajućoj partiji (mada između ova dva ne postoji razlika, ovde vladajuća partija jeste vlast, institucije ne postoje, kontrola ne postoji, sve je podređeno jednoj partiji i jednom čoveku) smatra se destabilizacijom države i neprijateljskom aktivnošću.

Ispred najvećeg (za sada, predsednik je obećao izgradnju novog, grandioznog, „nacionalnog“) stadiona u zemlji, poznatog kao „Marakana“, na kojem igra FK „Crvena Zvezda“, krajem avgusta, pred utakmicu sa ekipom iz Švajcarske „Jang Bojs“, postavljen je tenk. Tenk iz Vukovara. Da li je baš taj tenk bio baš u Vukovaru, niko sa sigurnošću ne može da tvrdi, ali taj tenk jeste simbol ratova ’90. i razaranja Vukovara, koje se u srpskom govoru tih godina i u govoru nacionalista danas naziva i „oslobađanje Vukovara“. Simbol ratova ispred fudbalskog stadiona ne nosi nikakvu drugu poruku, već pretnju. Koliko sutradan, ispred stadiona „Dinama“ iz Zagreba postavljen je traktor – simbol akcije „Oluja“, etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske, koji su izbegli na traktorima u Srbiju. Ministar policije je izjavio da to „nije tenk, već maketa tenka“, i da „ne razume one kojima je maketa tenka ispred stadiona simbol devedesetih“.

Nastavio je: „Očigledno je da je ovo trebalo da posluži kao politička igra za neku vrstu napada pre svega na predsednika Aleksandra Vučića, jer sada je on kriv i za ovo, jer je kriv za sve što se desi. To je očigledno politikanstvo jednog dela opozicije koji nažalost nema šta drugo da pokaže“.

Sve što se desi u državi je zasluga Vučića, a sve što je pogrešno je podmetanje Vučiću. Sve se vrti oko njegovog lika i dela, a on u svakom segmentu prekoračuje svoja ustavna ovlašćenja, biva i tužilac, i policija, i predsednik vlade, i ministar, i nezavisna tela, za sve se pita i sve on rešava. U političkom vokabularu to se zove diktatura, no u Srbiji ne postoji snaga koja bi je nazvala pravim imenom i oduprla joj se.

To što ministar policije naziva „politikanstvom jednog dela opozicije“ zapravo je podela opozicije na „dobru“ i „lošu“ po vladajuću Srpsku naprednu stranku. Dobra opozicija, ideološki bliska, su Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac, a sada predsednik parlamentarne stranke i narodni poslanik i njegova Srpska radikalna stranka, ishodište Aleksandra Vučića i većeg dela SNS koji su 2008. izašli iz nje i osnovali SNS. Njihovi bivši stranački partneri su ta „dobra“ opozicija. Onaj drugi deo, „loša“ opozicija, to su svi ostali na političkoj sceni: od krajnjeg desničara Boška Obradovića (Dveri), preko Vuka Jeremića (Narodna stranka), centra u kojem su Demokratska stranka i Pokret slobodnih građana, do levo orjentisanih građanskih pokreta Ne davimo Beograd i Lokalni front. Ta opozicija je slomljena i slaba, iz dva razloga: prvi je što je potpuno satanizovana od vladajuće garniture na čelu sa Aleksandrom Vučićem koji ne propušta priliku, ma kako ona bila banalna i nemala nikakve veze sa temom, da popljuje te partije i njihove lidere, dok im je u isto vreme potpuno onemogućeno pojavljivanje na televizijama sa nacionalnom frekvencijom i najčitanijim novinama. Drugi razlog je što tu opoziciju najvećim delom (osim Lokalnog fronta i Ne davimo Beograd) čine ljudi iz prethodne vlasti, koji su zaslužni što je ona izgubila na izborima i uvela nas u ko zna koliko dugo razdoblje vladavine presvučenih radikala.

Kako Srbiju već 2020. čekaju redovni parlamentarni izbori (naglasiću da su redovni, jer su prethodni izbori za parlament bivali 2012, 2014. i 2016. godine) nije izvesno da će se pod ovim izbornim uslovima i u ovako neuređenoj državi desiti bilo kakva promena vlasti. I ako se desi, moguće je da će se praviti „prirodna koalicija“ SNS i SRS, umesto dosadašnje saradnje sa SPS-om, partijom koja je verni koalicioni saveznik.

Nada

Iako izbori kao šansa za promenu mogu izdaleka da izgledaju kao onaj moj autobus sa početka teksta – u ovakvoj postavci moći, koja je potpuno u rukama nekolicine ljudi, promene nisu čak ni nada. Eventualno mogu biti maštarija.

Nada se pojavila krajem 2018. godine, kada su počeli, najpre u Beogradu, pa potom i širom Srbije, građanski protesti, kao reakcija na brutalno prebijanje opozicionog političara Borka Stefanovića od strane vlastima bliskih huligana. „Stop krvavim košuljama“ bio je početni naziv protesta, koje je imao inkluzivni potencijal da prikupi sve ljude koji su protiv nasilja, bez obzira kojoj političkoj frakciji pripadali. Iako na početku neorganizovano, bez jasne vizije i cilja, ovi protesti su svake subote u 18h okupljali sve veći broj ljudi. Jedan od najimpozantnijih skupova bio je 16.1.2019. na dan ubistva Olivera Ivanovića, političara sa Kosova, za koje postoji sumnja da iza zločina stoje pojedinci bliski vlasti u Srbiji, koja i pruža zaštitu nekolicini osumnjičenih: Zvonku Veselinoviću i Milanu Radoičiću. Predvođeni Lokalnim frontom, udruženjem građana iz Kraljeva, koji su 12. januara pešice krenuli put Beograda i tako prevalili put od 170 kilometara, građani su glasnom ćutnjom pitali:“Ko je ubio Ivanovića?“

Odmah sutradan, i Vučić je organizovao svoj skup – iskoristivši posetu predsednika Rusije Vladimira Putina, upotrebivši sve državne privilegije, počasti i institucije, taj doček bio je zapravo početak kampanje „Budućnost Srbije“ u kojoj je megalomanskim skupovima, skupim spotovima i svim državnim povlasticama vladajuće stranka predstavila kako vidi Srbiju – nekada. Nikada zapravo nije postalo jasno zašto se ta kampanja odvijala u zimu i proleće, osim ako je bila odgovor na opozicione skupove. Sa jedne strane je vlast autobusima prevozila svoje stvarne i prisiljene simpatizere (prisiljene i ucenjene radnim mestom, u Srbiji je na snazi zakon o zabrani zapošljavanja u državnim institucijama, te niko od 2014. do danas ne može da zasnuje radni odnos na neodređeno vreme, a zaposlenima na određeno je lako manipulisati, pretiti im i ucenjivati ih) iz grada u grad, pod skupom scenografijom i populističkim govorima, dok su se, sa druge strane, u brojnim gradovima, svakog petka ili subote okupljali građani koji nisu pristalice ove vlasti. Dobrovoljno, po snegu, zimi, bez ozvučenja i najčešće – u spontanoj organizaciji.

U proleće je, posle pokušaja opozicije da uđe u Radio televiziju Srbije, kao znak protesta što javni servis ne izveštava o opoziciji, i posle skupa 13. aprila, na koji su pozvani i građani iz drugih gradova, i taj vid pobune polako počeo da se smanjuje. Još uvek svake subote uveče građani se okupljaju u Beogradu i Kragujevcu.

Centar za nenasilnu akciju