Konteksti u kojima djelujemo
Hrvatska: Iskorak
Svaka odrasla osoba zna da čarobnog štapića nema i da se stvari ne mijenjaju izgovaranjem magične riječi „abrakadabra“ uz zamah drvenim artefaktom iz bajki. Sada kada smo utvrdili da mahanje štapićem treba ostaviti Pepeljuginoj šumskoj vili ili Harryju Potteru da se njime zabavlja u onoj njegovoj školi magije, poprilično sigurno možemo ustvrditi da događaji od ljeta gospodnjeg 2020. neće učiniti da se dogodi čudo, ali su itekako vrijedni da ih se mora zabilježiti. Mali je to, ali vrlo značajan korak. Naime, nakon niza godina gacanja u glibu nacionalizma iz kojeg nezaustavljivo izbija mržnja valja upamtiti mjesec august ove godine, ili ako vam smeta august, onda kolovoz. Tog mjeseca u Hrvatskoj se dogodilo nešto čemu do sada, nažalost, baš i nismo imali prilike svjedočiti, ukoliko govorimo o potezima visoke politike da se barem malo napokon pomaknemo s mrtve točke na kojoj nas drži balast ratova koji su ovdje završili još prije 25 godina.
Dakle, da pređemo na stvar, prvo je 5. kolovoza na 25. godišnjicu vojno-redarstvene akcije „Oluja“ u Knin, gdje se ta obljetnica svake godine obilježava, stigao Boris Milošević, novi potpredsjednik Vlade iz redova Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS). Do toga dana u obilježavanju „Oluje“ nikada nije sudjelovao nijedan visoki predstavnik srpske nacionalne manjine, a samo obilježavanje najčešće je bilo prilika za ispoljavanje najprizemnijih nacionalističkih strasti.
„Želim da se prekine spirala mržnje kako se užasi rata nikada ne bi ponovili. Društvo je sazrelo da čujemo jedni druge i poštujemo jedni druge bez obzira na nacionalnost“, jasna je poruka koju je iz Knina odaslao Milošević, dodajući da je na obljetnicu „Oluje“ čuo poruke mira zbog čega svoj dolazak u Knin smatra zalogom za bolju budućnost na ovim prostorima.
Miloševićeva odluka u Srbiji je dočekana na nož te je u uobičajenom narativu, kakvog uredno slušamo na ovim prostorima, proglašavan sramotom srpskog naroda i izdajnikom, a u huškanju i pokušaju kreiranja apsolutne osude prednjačili su srbijanski „mediji“ pod kontrolom vlasti.
Tri tjedana kasnije, 25. kolovoza, ponovno se dogodilo nešto na što u Hrvatskoj nismo navikli, a stiglo je pomno planirano, u paketu s onim prvim. U selo Grubori, u kninskom zaleđu, na komemoraciji nakon „Oluje“ ubijenim civilima srpske nacionalnosti, došao je ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i odao počast žrtvama. Ovo selo, inače, više ni ne postoji, ne možete ga naći na karti, ali našli su ga 25. kolovoza 1995. godine pripadnici Anti-terorističke jedinice Lučko koji su čisteći teren odlučili Grubore očistiti od života i popaliti skoro sve kuće u selu. Do dana današnjeg obitelji ubijenih staraca čekaju na pravdu, a mi smo prisiljeni udisati isti zrak kao i monstrumi odgovorni za zločin.
„Hrvatska žali zbog svih stradalih i naša je dužnost iskazati pijetet prema žrtvama“, riječi su koje je u Gruborima izgovorio Medved, inače pripadnik desne struje u vladajućem HDZ-u, a ova poruka je itekako važna jer od rata na ovamo u Hrvatskoj je stalno samo negiranje zločina i izbjegavanje „mračnog naličja pobjede“. Ovdje i dalje egzistira teza da „u ratu napadnuti ne mogu počiniti zločin“ i da je Hrvatska vojska „neukaljanog obraza“, pa kada ministar branitelja dolaskom na mjesto zločina prizna da je Hrvatska vojska ubijala nevine civile, to je potez koji šalje jasnu poruku, gradi kulturu mira i na neki način službeno priznaje stradavanje Srba u prošlom ratu. A kako je Hrvatska tretirala „tuđe“ žrtve može se vidjeti iz činjenice da je službena istraga zločina u Gruborima započela tek 2001. godine, i to tek nakon niza upita međunarodnih institucija za taj slučaj.
U Gruborima je uz Medveda bio i hrvatski predsjednik Zoran Milanović te, ponovno, Boris Milošević, koji je i ovu priliku iskoristio za slanje poruke sljedećeg sadržaja: „Vrijeme je da mržnja prestane, da se ne prenosi na nove generacije i da nam djeca ne rastu s predrasudama prema drugima. Samo tako možemo graditi bolju Hrvatsku, to je politika ove Vlade”.
A koliko je zapravo snage i volje bilo potrebno da Milošević i Medved donesu takvu odluku govore njihove osobne tragedije. Nekoliko dana prije odlaska u Knin u potresnoj ispovijesti Milošević je ispričao svoju obiteljsku priču, koja je do tada bila nepoznata javnosti. Naime, Milošević je „Oluju“ dočekao u rodnom Šibeniku, a nakon vojne akcije skupa s ocem koji je bio mobiliziran u Hrvatskoj vojsci obilazio je svoju baku, očevu majku, koja je živjela na području oslobođenom u „Oluji“. Mjesec dana kasnije njegovu su baku pronašli ubijenu, a ubojica je otkriven samo zato što se hvalio svojim nedjelom misleći, kao i mnogi monstrumi, da se u takvim vremenima za smaknuće Srba nikada neće odgovarati. S druge strane, ministar Medved u ratu je tri puta ranjavan, a u Oluji je poginuo njegov brat Milan. Imajući to na umu ne treba čuditi što je najava odlaska Miloševića u Knin i Medveda u Grubore tjednima uoči tih događaja bila najvažnija politička tema ljeta.
Nipošto se Hrvatska ovime nije riješila opterećenosti ratnim naslijeđem, ali barem u tom mjesecu nekome sa strane moglo se učiniti da više nema „naših“ i „njihovih“ žrtava. I bilo je toga ovo ljeto još. Milanović i slovenski predsjednik Borut Pahor, upozoravajući na „banalnost zla“, sudjelovali su u obilježavanju 77 godina od oslobođenja koncentracijskog logora Kampor na otoku Rabu, gdje su u velikom broju internirani hrvatski i slovenski antifašisti u Drugom svjetskom ratu. Više od 15.000 ljudi prošlo je kroz Kampor, a po nekim procjenama gotovo 4.000 njih ostavilo je živote u tom logoru. Po prvi put sada su na obljetnicu oslobođenja došli hrvatski i slovenski predsjednici, kazavši kako ovo mjesto podsjeća na „sposobnost čovjeka da se iz čovjeka pretvori u nečovjeka“. Otprilike u isto vrijeme premijer Andrej Plenković u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima posjetio je zloglasni Goli otok, a spremnost da mu se pridruži pokazao je i čelnik Saveza društava Josip Broz Tito, Jovan Vejnović, izjavljujući kako je Goli otok velika mrlja na socijalističkom sistemu. Krajem rujna, Plenković, bi se trebao nakloniti i srpskim civilima ubijenima u selu Varivode, nedaleko od Šibenika.
Koliko god se „visoka politika“ pravila da ne formira raspoloženje društva, to je miljama daleko od istine, što često možemo vidjeti pred izbore kada nacionalističke opcije posegnu za dobro razrađenim mehanizmom kojim se učas oko neke pogodne sitnice stvori pravi mali vanjskopolitički rat u koji se onda uključuju premijeri, predsjednici, ministri … U Hrvatskoj je to uglavnom slučaj sa Srbijom i Slovenijom, a manje s Bosnom i Hercegovinom.
Ovogodišnji parlamentarni izbori svojim su rezultatima zapravo omogućili poteze Miloševića i Medveda, jer su HDZ-u stvorili uvjete da uz podršku HNS-a, Reformista i zastupnika nacionalnih manjina formira Vladu. Tako su iz postizborne računice, kao ribe na suhom, ostale ekstremno desne političke opcije, poput Domovinskog pokreta, u kojima su viđeni akteri upravo oni huškači koje je HDZ godinama držao uz sebe i koji su govor mržnje uveli kao sasvim normalnu pojavu među saborske klupe. Takvi, primjerice, nisu željeli doći u Knin u koji dolaze i službeni predstavnici Srba, poručivši da ne žele sudjelovati u „samopromociji hrvatsko-srpske trgovačke koalicije“. O kakvim se ljudima radi govori i slučaj s kraja srpnja. Tada je u Saboru Anja Šimpraga, zastupnica SDSS-a, u uistinu potresnom govoru, koji bi morao dirnuti svako ljudsko biće koje se želi nazivati čovjekom, ispričala kako je kao osmogodišnja djevojčica preživjela zbjeg nakon Oluje. Nakon njenog dirljivog govora, sva uspuhana na svoju saborsku fotelju doslovce je dotrčala zastupnica Domovinskog pokreta, Karolina Vidović Krišto, koju je prije političke karijere javna televizija, unatoč njenim brojnim skandaloznim propustima, držala kao „novinarku“ HRT-a. Nova zvijezda hrvatske desnice trčala je kako bi zatražila repliku kojom je upozorila da je Šimpraga u svojoj ispovijesti upotrijebila „mrske“ riječi „tačno“ i „august“. To je očito jedino što je Vidović Krišto čula od tog potresnog govora.
Kad se već toliko toga vrti oko Knina uistinu bi bio grijeh, a da na ovom mjestu ne spomenemo i jednu vrlo značajnu knjigu koja radi na pomirenju, i to na način kakav na ovim prostorima baš nismo imali prilike vidjeti. I prava je šteta što neće dospjeti u mnoge ruke. Autori su Slaven Rašković i Igor Čoko, dvojica Kninjana koja su nakon Oluje, prvi s 11, a drugi s 20 godina izbjegla u Srbiju. Rašković se brzo vratio u Hrvatsku, dok je Čoko ostao živjeti u Beogradu. Njihova se knjiga zove „Život u limbu – knjiga ožiljaka“ i počinje efektnom frazom jednog Kninjanina – „jedino što je u Kninu naraslo u posljednjih 25 godina je gradsko groblje“. Rašković riječju, a Čoko sjajnim fotografijama postratnog Knina, faktografski iznose sve što se uoči rata, za njegovog trajanja i poslije Oluje događalo u Kninu. Lišena je svih nacionalističkih narativa, ali zato nije lišena emocije. Zbog svega što se u knjizi iznosi, otkako je mržnja prokuljala – od maltretiranja i šikaniranja Hrvata još uoči rata, preko njihovog progona, do zločina koje su Hrvati počinili nakon Oluje, jer osveta se, kako piše Rašković, u Kninu servira vruća – sigurno je da se zbog nepodilaženja nacionalističkim strastima ova knjiga neće svidjeti ni „pravim „Hrvatima“, ni „pravim“ Srbima.
Ograničeni prostor za ovu priliku ne ostavlja nam dovoljno mjesta za detaljnije seciranje nekih drugih mračnih fenomena koji su u Hrvatskoj posljednjih godinu dana izraženiji nego ikada, a koji se mogu vidjeti na fasadama mnogih hrvatskih gradova gdje se gomilaju kukasti križevi, ušasto „U“ ukrašeno križem, ustaški pozdravi, gdje se na društvenim mrežama slijeva krv s očnjaka i gdje su „mediji“ koji koriste huškačku retoriku ušli u mainstream, a hrvatska Wikipedija otvoreno simpatizira fašizam i ustaštvo te revidira povijest. Ili gdje navijačke skupine šire nacionalnu mržnju, poput slučaja sa zagrebačke Kustošije kada su „navijači“ Dinama proslavljali dovršetak murala svom klubu skandirajući „Ubij Srbina“, zastavom HOS-a i transparentom na kojem je pisalo – „Jebat ćemo srpske žene i djecu“.
Čarobnog štapića, dakle, nema i sve aktere u hrvatskom društvu očekuje još puno posla na izgradnji kvalitetnijeg i pitomijeg društva. Nama ostaje tek da se nadamo kako će pozitivni primjeri od ovog ljeta ipak donijeti neke promjene.
Ivor Fuka
Bosna i Hercegovina: Je l’ ovdje ikom’ išta jasno?
Još jedna godina je iza nas u kojoj smo mogli ustanoviti, odnosno bolje rečeno osjetiti na vlastitoj koži, brojne afere i krizne situacije koje su pokazatelj neodgovornosti političara koji nisu u službi građana, već su sami sebi svrha postojanja sprovodeći programe stranaka koje predstavljaju. I to ne one u izbornim kampanjama obećane programe, već one koji imaju namjeru nahraniti postojeći megalomanski administrativni aparat i očuvati postojeće pozicije moći.
Bosna i Hercegovina (BiH), četvrt vijeka nakon rata i više od tri decenije provedene u tranziciji – tranziciji kojoj se ne nazire kraj, čeka, pati se, stenje od nagomilanih problema i besperspektivnosti, suočena sa izumiranjem, jer mladi odlaze. Ali odlaze i oni koji su situirani, porodice koje nisu materijalno ugrožene, ljudi koji su stekli i zvanja i status u ovoj zajednici. Dosta im je čekanja, laži i obmane. Ne žele da se uklope u društvo koje je zasnovano na principima političke podobnosti i nepotizmu. U 2019. zabilježeno je rekordno iseljavanje, i ono što je možda presudno, u BiH je u cijelom poslijeratnom periodu, različitim intenzitetom doduše, prisutan strah od eskalacije sukoba koji bi zemlju ponovo survao u ponor rata. U posljednje vrijeme taj strah je prisutan možda više nego ikad.
Ostaje dilema, da li smo kao građani ove zemlje u stvarnom problemu i izloženi prijetnji ili živimo u konstruisanoj matrici vladajućih političkih elita koje putem iluzionističkih trikova obezbjeđuju sebi trajnost i beneficije.
A može im se u državi u kojoj se potpuno korumpirano pravosuđe ne bori protiv kriminala i korupcije već služi za političko potkusurivanje, u kojoj se najviši politički čimbenici zauzimaju za svoje kadrove i štite ih i u slučajevima kada je očita njihova odgovornost za činjenje kriminalnih radnji, u državi čije podijeljeno društvo nema kapaciteta dovoljnih da se odlučno ustane protiv svega toga što joj ne da da postane poželjna za život.
Dakle, politika
Imali smo trenutke kada se rađala nada da su dogovori mogući, poput slanja u Brisel Godišnjeg nacionalnog plana (Annual National Plan – ANP), prvog godišnjeg programa reformi konačno usaglašenog u Sarajevu, voljom svih članova trojnog Predsjedništva BiH – Milorada Dodika, Željka Komšića i Šefika Džaferovića. Ali, nismo dočekali ni da se mastilo osuši a već smo imali situaciju da se potpisnici međusobno prepucavaju o tome da li je time trasiran put BiH u NATO ili se radi o dokumentu koji samo određuje poziciju države o statusu i obimu saradnje sa Alijansom. Tri mjeseca smo njih trojicu gledali i slušali u medijima kako tumače i brane svoje stavove i ko je koga nadmudrio. Bezbroj specijalnih emisija sa političkim i pravnim ekspertima se bavilo tim, a onda se zašutilo i maltene zaboravilo to “pitanje svih pitanja”.
Ostatak vremena naše političke zbilje slušali smo člana predsjedništva BiH Dodika kako nastavlja iznositi stavove o nemogućnosti funkcionisanja države BiH kao cjeline i kako dolazi trenutak kada će Republika Srpska (RS) doživjeti svoju samostalnost. Na te iznesene stavove druga dva člana predsjedništva, Komšić i Džaferović, odgovarali su ponavljajući priču da su to prijetnje po konstitutivnost i ustavnost BiH. Tražili su poštivanje zakona i očuvanje Ustava BiH, intervenciju Ureda visokog predstavnika (OHR), međunarodne zajednice, zemalja Kvinte (pet najutjecajnih zapadnih država: SAD, Velika Britanija, Italija, Francuska i Njemačka), koji su se onda oglašavali sa saopštenjima u kojima su pozivali na to da su načela pravne države ključni element, pri čemu je Ustavni sud središnja institucija, a dovođenje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u pitanje vrlo štetno za razvoj Bosne i Hercegovine i njezino približavanje Europskoj uniji. I tako unedogled. Povremeno se u javnosti pojavljivao lider najjače bošnjačke partije Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović koji je koristio oštriju retoriku prema Dodiku izražavajući spremnost da brani nezavisnost i integritet BiH po svaku cijenu. Dodik je zatim optuživao SDA za nepoštivanje Dejtona i sprovođenje politike koja ima za cilj centralizaciju države i opet je bila perpetumobilizacija istog, kao i posljednjih ko više zna koliko godina.
Posmatrajući entitetske nivoe vlasti, u RS-u Savez nezavisnih socijademokrata (SNSD) sa Dodikom na čelu suvereno vlada. Dodik je u više navrata uspio da i ono malo opozicije što u RS-u postoji u potpunosti potčini uvodeći u Narodnu skupštinu RS pitanja ugroženosti institucija RS, opasnosti gubljenja nadležnosti ovog entiteta, stranih sudija u Ustavnom sudu BiH koji rade protiv interesa Srba i drugih pitanja koja su navedena kao ključna za opstanak RS. Igrao je na kartu koja dobija, viši nacionalni interes. I za sve je dobijao punu podršku u ovom najvišem tijelu ustavotvorne i zakonodavne vlasti u RS. Korupcija, privredni kriminal, siromaštvo i ostali problemi nekada će doći na red da se rješavaju.
Unutar Federacije BiH, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i SDA ne uspijevaju naći rješenja za probleme. Stranke sa hrvatskim predznakom su funkcionalnost institucija Federacije BiH uslovljavale izmjenom izbornog zakona, a podržali su i SNSD-ov zahtjev za smjenom stranih sudija. Blokade konstituisanja izvršne vlasti traju već duže od godinu i po dana, Vlada Federacije funkcioniše u tehničkom mandatu od 2018. a tek u junu ove godine došlo je do dogovora SDA – HDZ kada su njihovi lideri potpisali politički sporazum kojim je obuhvaćen usaglašeni model Izbornog zakona koji će se primjeniti na lokalnim izborima u Mostaru. Konačno dobra vijest za građane ovog grada koji su na lokalne izbore zadnji put izašli 2012.
Ovdje ću navesti i da će se lokalni izbori u BiH održati 15. novembra, osim na području Mostara, gdje će bit održani 20. decembra. Prvobitno planirani rok za izbore je bio 4. oktobar, ali je pomjeren zbog kašnjenja s usvajanjem budžeta. U međuvremenu su se političke stranke međusobno optuživale da, svaka iz svojih razloga, namjerno opstruišu usvajanje budžeta kako bi što duže prolongirali održavanje izbora.
Jednog dana možda i Drugi svjetski rat u BiH bude prošlost
Aktuelno stanje u bosanskohercegovačkom društvu dočarala je i misa za “blaiburške žrtve” održana u Sarajevu 16. juna 2020. Misa se tradiconalno zadnjih 30 godina održava na Blajburškom polju u Austriji, gdje su partizani pobili desetak hiljada ustaša, domobrana i drugih nacističkih saradnika iz marionetske Nezavisne Države Hrvatske (NDH), ali i civila koji su bježali s njima. Međutim, ove godine zbog pandemije misu nije bilo moguće organizovati u Austriji te je Katolička crkva održala misu u Sarajevskoj katedrali uz pokroviteljstvo Hrvatskog sabora, Hrvatske biskupske konferencije i Počasnog blajburškog voda – profašističke i ustašofilske organizacije. Događaj je naravno ispolitizovan i bile su brojne reakcije. Kritičari su smatrali da se radi o rehabilitaciji ustaštva, a crkveni dužnosnici izjavljivali da je samo riječ o vjerskom obredu koji nema veze ni sa jednim režimom i ideologijom. Misa je ipak više bila ideološki nego vjerski čin i glavna poruka se odnosila na osudu svih totalitarističkih režima.
U toku mise, u organizaciji Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (SABNOR) BiH, organizovan je protestni skup i mimohod u kojem je učestvovalo nekoliko hiljada građana koji su uz partizansku ikonografiju i pjevanje antifašističkih pjesama iskazali svoje nezadovoljstvo ukazujući na nepravedno izjednačavanje žrtava fašističkog terora koji je u Sarajevu odnio 10000 života, sa žrtvama onih koji su taj teror sproveli.
Protesti ipak nisu bili usmjereni ka svim fašizmima. U Sarajevu je izostalo suočavanje Bošnjaka sa vlastitom nacističkom prošlošću i već decenijama se gradi mit o gradu kao kolijevci antifašizma iako se zna da je jako puno Sarajlija u 2. svjetskom ratu kolaboriralo sa nacistima i obnašalo visoke funkcije u institucijama NDH. Bošnjačka nacionalistička elita je i rehabilitovala neke od presuđenih ratnih zločinaca iz tog vremena, a neke ulice i škole nose ime po njima. Ovog puta propuštena je osuda i toga i pitanje je da li će se i kada pristupiti denaficikaciji.
Revizionizam je ključni pojam procesa koji se odvijao na prostorima bivše Jugoslavije u zadnje tri decenije. Demonizacija partizanskog pokreta i socijalizma je osnova nacionalističkih snaga. A u BiH naravno sve se to multiplicira x 3.
Covid 19 protiv nas 3 konstitutivna naroda i ostalih građana BiH
Na pandemiju korona virusa nadležne institucije, Ministarstvo zdravlja RS i Ministarstvo zdravlja Federacije BiH su u startu reagovale na možda tada i jedini ispravan način. Formiranjem kriznih štabova i donošenjem odredbi o ograničavanju kretanja starijim i djeci, zabranom okupljanja i zabranom kretanja u noćnim satima, svakako su dirnuli i u ljudske slobode, ali s obzirom na stanje u našem zdravstvu, koje nije na nivou zapadno evropskih zemalja poput Italije i Španije, a čiji su sistemi bili na koljenima, vjerujem da su spriječeni crni scenariji sa mnoštvom zaraženih i mrtvih. Istina je da u tom dvomjesečnom “lock down” periodu od kraja marta do sredine maja se nije ni testiralo u dovoljnoj mjeri i da su mnogi zaraženi bez simptoma prošli ispod radara zdravstvenih institucija, ali može se reći da je na taj način kriza u tom momentu prevaziđena. Ono što je došlo kasnije jeste posljedica opuštanja i nepridržavanja mjera zaštite, a posljedice periodično variraju i kreću se od 100-300 zaraženih i 10-15 umrlih na dnevnom nivou.
Pandemija je otkrila brojne slabosti u zdravstvenom sistemu, ali su na površinu izašli primjeri nezasite potrebe za ličnim bogaćenjem zloupotrebom krize, uz brutalnu otimačinu budžetskih – narodnih para.
Vlada Federacije BiH (FBiH) naručila je iz Kine 100 respiratora u vrijednosti 10,5 miliona KM. Za taj posao bio je zadužen Federalni štab civilne zaštite (FŠCZ). Ništa to ne bi bilo čudno da prvi čovjek, načelnik FŠCZ, nije posao povjerio firmi koja je specijalizirana za uzgoj i preradu voća – Srebrna malina iz Srebrenice, iako je znao da ta firma nema dozvolu za uvoz medicinske opreme i lijekova, koju izdaje Agencija za kontrolu lijekova BiH. Međutim, to je otkriveno tek kada je prvi avion sa respiratorima sletio na sarajevski aerodrom i kada zbog nedostatka dozvole za uvoz nije bilo moguće izvršiti carinjenje. Slučaj se prvo pokušao zataškati da bi se nakon toga krenulo u pribavljanje neophodne dozvole, ali do tada je već afera isplivala i postala predmetom policijskih agencija. Uslijedila su hapšenja premijera Vlade FBiH, načelnika FŠCZ i vlasnika pomenute firme, a predmet će dobiti sudski epilog. Naknadno je utvrđeno i da respiratori nisu upotrebljivi u odjelima intezivne njege, već se radi o mobilnim uređajima koji se ugrađuju u vozila hitne pomoći, tako da su faktički neupotrebljivi. Vidjet ćemo ko će namiriti narodne pare.
U RS-u je skandal izbio oko nabavke šatora u vrijednosti 5 miliona KM, a koji ima funkciju mobilne bolnice. Montiran na livadu i bez ikakve dodatne opreme ubrzo je postao predmet ismijavanja ali i teret vladajućim strukturama jer se tražila odgovornost za zaludo trošenje novca. Uskoro je šator vraćen isporučiocu uz navodni povrat uplaćenog novca. To je informacija koja će pričekati svoju potvrdu.
Zajedničko djelovanje predstavnici vlasti iskazali su u podnošenju zahtjeva Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) za dodjelu kredita za ublažavanje štete nastale pandemijom. Iako se moralo dugo čekati na odluku o raspodjeli novca, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine postiglo je dogovor o raspodjeli 333 miliona eura kredita.
Migrantska kriza
Migranti u BiH dolaze sa namjerom da u njoj ne ostanu. To je već unazad tri godine, od kad su počeli da stižu u većim grupama, poznata stvar. Migrantska kriza trenutno doživljava ovogodišnji vrhunac i sa sobom vuče niz problema. Od negodovanja lokalnih zajednica i nezadovoljstva građana koje dovodi do sve češćih protesta, nezadovoljstva migranata uslovima smještaja i načinom na kojim se prema njima ophodi zajednica, policija i nadležne vlasti, do pojačanih aktivnosti na krijumčarenju migranta ka EU zemljama. Pored svih već pomenutih problema koje sa sobom nosi trenutna situacija, umjesto dogovora i zajedničkog pristupa rješavanju ovog problema nosioci vlasti odgovornost prebacuju jedni na druge. Pitanje je kada će, odnosno hoće li, vlasti u BiH iznaći rješenje za ovu krizu uz poštivanje osnovnih ljudskih prava. Trenutne prilike su takve da je uz raniju odluku rukovodstva RS, da se migrantima ne dozvoli boravak na prostoru ovog entiteta, i političko rukovodstvo USK donijelo nove mjere kojima se migrantima zabranjuje ulazak na područje ovog kantona. Sada imamo situaciju da migranti koji iz RS dođu do USK provode vrijeme između punktova policije. Prijeti im humanitarna katastrofa jer nisu u ničijoj nadležnosti, a svakodnevno na te lokacije pristižu autobusi puni novih ljudi koji tu ostaju zarobljeni.
Ključ
Ostaje otvoreno pitanje koje su to promjene potrebne da bi naše društvo profunkcionisalo u punom kapacitetu!? Da li su realna očekivanja da će institucije početi da rade svoj posao, a da pri tome ne prethodi promjena u glavama, kako njih samih, tako i ljudi koje predstavljaju? Da li je moguće da dođe do stvarnog pomirenja i izgradnje stabilnog mira, a da tome ne prethodi katarzičan odnos prema svim zločinima koji su vršeni u bilo čije ime i da li je uopšte moguće očekivati da će predstavnici naših naroda ikada biti voljni da ponesu teret odgovornosti za ono što je činjeno u njihovo ime, a bilo usmjereno protiv drugih, ili će nastaviti da brane tekovine pravdajući te postupke kao neophodnim u datom trenutku bez obzira na količinu krvi koja se prolila? I kada će se prestati braniti “svoj” pa makar bio i najgori? Društvo poput našeg koje se ne suoči sa ovim suštinskim pitanjima samo će se zavaravati da je ključ u ekonomskom prosperitetu ili pridruživanju evroatlantskim integracijama. Mi jednostavno sami moramo da damo odgovore kakve živote želimo da živimo. Ovo u zadnje tri decenije je životarenje pod strahom.
Srbija: Sve demokratije su različite, ali su sve diktature slične
Pre nekoliko godina, na početku migrantske krize, posmatrajući kako svet okreće glavu od sudbine nevoljnika koji mu hrle, nadajući se da će u zemljama Evrope pronaći mir, stabilnost i ekonomski boljitak, ali najpre sistem koji će im urediti živote provedene u haosu država koje se u ratovima raspadaju, u diktatorskim režimima u kojima opstaju samo bliski vlastima, razmišljala sam o paraleli događaja pred Drugi svetski rat i sadašnjih. Srbija je na migrantskom putu bila zemlja kroz koju su prolazili, niko zaista nema životnu nameru da ovde ostane, ali me je slika tih ljudi koji nikome ne trebaju, niko ne zna šta bi sa njima, niko ih zaista ne želi, podsetila na tzv. „Brod ukletih“, koji je na početku Drugog svetskog rata prevozio Jevreje iz Nemačke, a kojem gotovo nijedna država, na dugom putu, nije pružila pristanište. https://nenasilje.org/brodovi-ukletih/
Poslednjih meseci osećam se kao da je cela država u kojoj živim na tom brodu. Brodu ukletih. Mi plovimo, niko nas ne želi, svi okreću glavu od događaja u Srbiji i nadaju se da će se to rešiti samo od sebe. Nikome nismo cilj, samo prolazna teškoća. I kada bi sa ovog broda poslali SOS poruku, verujem da je niko ne bi čuo, ili bi se pravio da je ne čuje.
Izbori – prilika za grabež i nasilje
Ono što se činilo nemoguće se dogodilo, jer demokratija u Srbiji je prešla dugačak i trnovit put, ali ga nije završila, ostala je negde na početku, ipak se činilo da su neka pravila uspostavljena: no, opet smo izglasali diktaturu, posledice osećamo godinama unazad, a kako će biti u buduće, a pri tom ne mislim na budućnost u smislu godina, već na dane i mesece – niko ne može da predvidi. U Srbiji su, na silu i pod okriljem korone održani izbori 21. juna. Izbori su praznik demokratije – tamo gde demokratije ima, oni su demokratskim vladama izazov, ali su diktatorskim prilika za grabež, obračune, nasilje i strah.
Ceo izborni proces bio je u službi vladajuće stranke – pa su takvi i rezultati: od 250, SNS, stranka čiji je predsednik Aleksandar Vučić (koji je i predsednik Srbije) osvojila je 188 mandata. U parlament je ušao i njihov dugogodišnji partner Socijalistička partija Srbije sa 32 mandata, i stranka (bivšeg vaterpoliste, gradonačelnika Novog Beograda koji je optužen za falsifikat doktorskog rada) Aleksandra Šapića sa 11 poslanika. Tu su i četiri stranke manjina, koje imaju ukupno 19 poslanika. Opozicija je izbore bojkotovala, ali je na njih izašlo 49% upisanih birača (naravno da postoje opravdane sumnje i dokazi o nepravilnostima).
Sa tri stranke desnice na vlasti, i bez ikakve opozicije – tako će izgledati parlament Srbije, najviše zakonodavno telo, u sledeće četiri godine. Tako se Srbija, po monolitnoj strukturi parlamenta svrstala u red najnedemokratskijih država Evrope. (Ispred nje je, za sada, samo Belorusija, ukoliko nedavno održani izbori u toj zemlji, na kojima je pobedio Lukašenko sa više od 80% glasova budu priznati kao legitimni.) SNS je u Srbiji osvojio 62,6% ali je to dovoljno da imaju dvotrećinsku većinu, koja im daje legitimitet da menjaju sve, uključujući i Ustav, sami, i bez ikoga drugog.
U trenutku dok završavam ovaj tekst – 1.9. – dva meseca i 10 dana posle izbora, još uvek nije formirana vlada – niti ima naznaka kada će se to dogoditi, što je samo još jedan pokazatelj da kad je sva vlast u rukama jednog čoveka – institucije su suvišne, makar i kao paravan demokratije.
Izborima je prethodila višegodišnja tortura građana svim polugama koje vlast može da ima: mediji su u funkciji jedne stranke i jednog čoveka, policija, sudstvo, osim časnih izuzetaka takođe, opozicija je razjedinjena i gotovo nepostojeća, dok stranke desnice bujaju, ali se ne bez razloga sumnja da iza njih stoji vladajuća stranka, koja ih formira, finansira i njima upravlja kako bi ih koristila kao strašilo: u komparaciji sa pokretima i strankama desnice, SNS čini da izgleda kao demokratska stranka evropske orjentacije.
Od najsmešnijeg virusa u istoriji do plakanja pred kamerama
Pre ovih izbora imali smo višemesečnu zatvorenost, vanredno stanje i policijski čas, koji su uvedeni 17. marta i trajali su do 7. maja. U Srbiji živim skoro pola veka i doživela sam tri vanredna stanja: prvo kad je tokom rata na Kosovu NATO pakt bombardovao Srbiju, drugo kad je ubijen premijer Zoran Đinđić, i sada ovo, treće, zbog korone. Policijski čas sam doživela prvi put u životu. Iako se iskustva i lični doživljaji ne porede, iza sva ova tri vanredna stanja stoje isti uzročnici: u prvom, 1999. bili su deo vlasti, i dok se na Kosovu ratovalo, sadašnji predsednik, a tada ministar u Miloševićevoj vlasti nagrađen je stanom. U drugom, ubijen je demokratski premijer, a politička pozadina ubistva ni posle 17 godina nije istražena, iako je jasno da to nije bio čin pojedinaca, već udruženi poduhvat, sa ciljem da se zaustavi demokratizacija društva. Ovo treće, najsvežije vanredno stanje zateklo me je, kao i većinu građana, nespremnu. Vlast je najpre ignorisala pandemiju, održavši konferenciju za novinare na kojoj se predsednik, uz podršku nekolicine stranački bliskih lekara, smejao. Jedan od tih lekara nazvao je virus covid19 „najsmešnijim virusom u istoriji“. Iza njegovih leđa, dok je to govorio, Vučić se smejao. Mi, koji smo shvatali da ništa nije smešno, mogli smo samo da se još više plašimo.
I sad dolazimo na klizav teren u kome treba objasniti kako je naš strah od pandemije veći od straha bilo kog drugog čoveka na svetu? I to je teško i objašnjivo i razumljivo ljudima koji žive u zemljama sa sistemom, demokratijom i kakvim-takvim poverenjem u institucije. Ovde su institucije politizovane do te mere da niko u njih nema poverenja. Paradoks – ni oni koji veruju Vučiću, ne veruju sistemu koji on predvodi. (Najčešće se može čuti, kao i za Miloševića nekada: „Vučić brani Srbiju, on je dobar, ne valjaju ovi oko njega, ne zna on šta oni rade“.) Sve je uništeno, svaki misleći glas drugačiji od vladajućeg je ućutkan ili kompromitovan optužbama i napadima – i onda smo se u martu našli u situaciji da nam preti virus, da nemamo zdravstveni sistem spreman da na njega odgovori, nemamo stručan, već politički krizni štab, te da nas predsednik i njegovi izaslanici svakog dana maltretiraju konferencijama za novinare, u kojima se virusu prvo smeju, a onda nas zastrašuju, prete, do toga da manipulativno plaču pred kamerama. Ne znam da postoji još ijedna zemlja na svetu u kojoj o nabavci medicinske opreme predsednik govori iz prvog lica: „Ja sam tražio, Ja sam nabavio, Ja sam obezbedio, Ja sam…“ Ja, i ja i ja. Zamišljala sam tržište medicinskih aparata kao neku buvlju pijacu, na koju dolaze ljudi iz celog sveta, a naš predsednik im otima respirator iz ruku, i beži sa njim. Tako on predstavlja svoju „spasilačku misiju“. Tako su nas danima maltretirali – dok na kraju nije ustanovljeno da su nas i lagali.
To se dalo pretpostaviti, nije baš veliko iznenađenje. Ako ne postoje institucije, ako je sistem centralizovan do te mere da o životu i smrti odlučuje jedan čovek – onda taj čovek nema obavezu da govori istinu. Istina je ono što on kaže, sve drugo su manipulacije i laži.
Policijski časovi i policijsko nasilje
Informacije o lažiranju podataka o brojevima zaraženih i umrlih od virusa Covid19 u Srbiji objavljene su 22. juna, dan posle izbora. Niko se nije ni potrudio da ih demantuje, a objavili su ih nezavisni mediji[1]. Nekoliko nedelja kasnije, ti mediji, NVO i pojedinci koji se suprotstavljaju Vučiću biće meta vanredne finansijske provere, pod optužbom da „peru novac i finansiraju terorizam“.
7. jula, tokom popodneva, naciji se obratio predsednik, optužio građane za nedisciplinu, i najavio mogućnost novog vanrednog stanja i policijskog časa. Nije pominjao kao uzrok širenja zaraze izbore, koji su bili epidemiološka bomba. Ni utakmicu Zvezda-Partizan, dva fudbalska kluba koja finansira država, i na čijem derbiju je bilo nekoliko desetina hiljada ljudi, na jedinom takvom događaju održanom u Evropi ovog leta. Ni izbornu kampanju u kojoj su njegovi stranački drugovi i pristalice iz grada u grad mogli da prenose zarazu. Ni to da je pola vlade posle izbora bilo zaraženo koronom – za neke istaknutije članove, poput Aleksandra Vulina, ministra odbrane, Marka Đurića, direktora Kancelarije za Kosovo i Metohiju, i Maju Gojković, predsednicu Skupštine Srbije se saznalo, ali za većinu drugih, verovatno, nikada nećemo znati.
Vučić je optužio građane za nedisciplinu, i posle nekoliko sati, imao je građane na ulici. Spontano, ljudi su izašli da pokažu svoj bes, nezadovoljstvo, da traže odgovornost. Na ulici su bili pripadnici najrazličitijih političkih opredeljenja, i oni koji su bez njih. Od krajnje desnice do krajnje levice. Kako to biva na skupovima koji nemaju strukturu, organizaciju, pa ni odgovornost, došlo je do sukoba sa policijom, koja je pokazala do sad neviđenu agresiju u obračunu sa demonstrantima.
Bukvalno su se iživljavali nad ljudima, koristili pse, konje, bacali suzavac[2]. Snimci kako policija tuče ljude, preplavili su društvene mreže, jednu televiziju koja se emituje samo preko jednog kablovskog distributera, jedne dnevne novine i par nedeljnika. Gledaoci televizija sa nacionalnom pokrivenošću mogli su o protestima da čuju da su to huligani, ili dovedeni ili plaćeni iz inostranstva, da „ruše svoju državu i legitimno izabranog predsednika“. Smenjivali su se režimski „analitičari“ na ekranima, u takmičenju ko će više da popljuje demonstrante i pohvali vlast i policijsku reakciju. Više od dve trećine Srbije je to gledalo i odatle stvaralo sliku o događajima.
Dok su trajali protesti, prišla mi je novinarka Al Jazeere televizije, i pitala za razloge zašto sam tu. Odgovorila sam joj, suze su joj krenule niz lice, bilo mi je žao što sam bila tako emotivna u obrazloženju. Previše nam je svih emocija, preplavljeni smo, treba se malo prizemljiti, razmišljala sam u sebi. Iste večeri, na vestima sam videla da su ta novinarka i snimatelj napadnuti, i da im je razbijena oprema[3]. To je učinio neko blizak vlasti, nesumnjivo, jer je Al Jazeera jedna od televizija koja je o protestima objektivno izveštavala. Fotoreporteri i novinari slobodnih ili slobodnijih medija bili su meta suzavca i napada. Gotovo svi su na neki način povređeni tokom protesta.
Para nema – osim za naoružanje i crkvu
U isto vreme, dok imamo epidemiju (u trenutku dok pišem ovaj tekst krajem avgusta zvanično je registrovano preko 30.000 slučajeva, ali tu treba imati u vidu da se testiraju samo osobe sa težim simptomima oboljevanja, dok se svi drugi, šalju na kućno lečenje, bez testiranja), smrtnost više od 700 ljudi, nespreman i neopremljen zdravstveni sistem, tešku ekonomsku krizu, nepoznanice kako će se život odvijati u bliskoj budućnosti, korupciju, kriminal, ubistva na ulicama, samoubistva nesrećnika koji odustaju od pristajanja na trpljenje pritisaka, Srbija ulaže novac u kupovinu naoružanja i Hram Svetog Save.
Naoružanje je potrebno da bi se pretilo komšijama – iako situacija ni u jednoj zemlji regiona, posebno u zemljama koje su ratovale, nije mnogo bolja, ovde ne treba izgubiti iz vida činjenicu da su skoro sve te zemlje članice NATO pakta – dok Srbija nije. Logično pitanje je – od koga bi se tim oružjem branila, ili koga bi njim napadala?
Sa druge strane, populizam brani nacionalizam, pa se podrška crkvenog vrha kupuje enormnim novcem koji se poklanja Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je u službi režima, i koja, u danima kada je uteha, istinska vera i briga za drugoga najpotrebnija, vernicima šalje poruke mržnje, da ne prihvataju mere suzbijanja epidemije i da se okupljaju u crkvama, na obredima koji postaju žarišta zaraze.
Ovaj tekst je već predug, da bih u njega svrstala sve primere kršenja ljudskih prava[4], sve pretnje i optužbe sa kojima se pojedinci i grupe sreću, montirane sudske procese, hapšenja novinara[5] i uzbunjivača[6], opštu pandemiju apatije i straha u kojoj ljudi ovde žive.
Sve demokratije su različite na svoj način, sve diktature su slične u nastojanju da ponište život i budućnost.
[1] https://javno.rs/analiza/korona-broj-umrlih-i-zarazenih-visestruko-veci-od-zvanicno-saopstenog
[2] https://www.youtube.com/watch?v=k-yPRdMhgXA
[3] http://www.nuns.rs/info/news/49208/trenutak-napada-na-ekipu-al-jazeere-u-beogradu.html
[5]
[6]
Crna Gora: Sloboda nije trenutno osećanje stanja, nego trajno osećanje cilja (Borislav Pekić)
Promjena vlasti u Crnoj Gori je moguća demokratskim putem! Na parlamentarnim izborima održanim 30.8.2020. godine Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista (DPS) doživjeli su poraz. Nakon 31 godine vlasti, sedam premijerskih i dva predsjednička mandata, od kojih drugi još uvijek teče, konačno je došao kraj. Jedan od poslednjih balkanskih diktatora, za koga je čak i Lukašenko sa 26 godina na vlasti početnik, posljednji od svih ratnih vođa i ratnih premijera s prostora bivše Jugoslavije, postao je istorijska ličnost, barem se nadamo da je tako. Istorijska ličnost je on po mnogo čemu, ali u ovom trenutku ipak najviše po tome što će ostati upisan kao prvi crnogorski vladar, predsjednik i(li) despot kojeg nije oborila neka vojna hunta, nasilne demonstarcije nezadovoljnih građana, spoljni faktor, rat ili kolokvijalno rečeno ulica, već izborna volja građana, ili kako se ovih dana u Crnoj Gori to sve više čuje, olovka!
Iako je DPS ostala pojedinačno najjača partija u Crnoj Gori sa 35 odsto glasova i 30 osvojenih mandata u parlamentu, ona sa svojim tradicionalnim partnerima ima ukupno 40, dok su tri opozicione koalicije osvojile ukupno 41 mandat. Najveći skok zabilježila je koalicija “Za budućnost Crne Gore”, koju predvodi Demokratski front (DF) sa 32,5 odsto glasova i imaće 27 mandata. Koalicija “Mir je naša nacija” na čelu sa Demokratskom Crnom Gorom uzela je 12,5 odsto odnosno 10 mandata, a lista “Crno na bijelo”, okupljena oko Građanskog pokreta URA 5,5 procenata, i četiri mandata. U parlament ulaze i Socijaldemokrate i Bošnjačka stranka sa po tri, Socijaldemokratska partija (SDP) sa dva i dvije albanske koalicije sa po jednim mandatom, dok su hrvatske nacionalne stranke nažalost ostale bez mandata jer nisu prešle cenzus od 0,35 odsto.
Dugogodišnji nagomilani bijes i različita nezadovoljstva koja je autokratija prouzrokovala, prijetili su da kulminiraju nasiljem i sukobima. Ipak, paradoksalno, strahovlada je doživjela da bude smjenjena hrabrošću građanki i građana; strah pobjeđen ostvarenim pravom glasa, olovkom tj. nadamo se, konačno glavom. Nakon tri decenije vladavine jedne partije, jednog sistema ili samo jednog čovjeka, u jednom izbornom danu se sve promjenilo i to na najbolji mogući način. Mirno i bez većih nepravilnosti, baš kao što to demokratski izbori i treba da budu, praznik demokratije, mira i tolerancije. Upravo je taj civilizacijski iskorak najveći pobjednik i ovih izbora i ove Crne Gore. I najveći pobjednik i nadamo se najveća lekcija i opomena kako novoj vlasti tako i svim građanima Crne Gore. Lekcija koja staje u onu jednu rečenicu s početka teksta: vlast je smjenjiva demokratskim putem, i samo tako ubuduće, ali i mnogo češće nego do sada, treba da bude. Ništa naravno nakon ovog za Crnu Goru traumatskog iskustva neće biti isto. Već su (dan nakon izbora) krenule različite reakcije: od podržavajućih i ohrabrujućih do zlokobnih i pesimističkih, onih prožetih slavljem ali i tugom, radošću ali i strepnjom. No krenimo redom.
Veliki demokratski potencijal
Pad najstarijeg evropskog režima daje nadu da definitivno može doći do prosperiteta regiona Zapadnog Balkana te da čak i one najsmjelije teze o tome da je CG država sa najvećim demokratskim potencijalom u regionu, ipak imaju smisla. Demokratski potencijal se ogleda prije svega u pomirljivim porukama koje su neposredno po izborima slali lideri nove parlamentarne većine i na taj način uspjeli, barem neposredno po izborima, uticati i na one građane koji ih ne podržavaju, a koji uplašeni najavama napada na državu, strahuju i za ličnu bezbjednost. Poruke poput toga da neće biti revanšizma, da je Crna Gora država za sve nas, da će manjinama, ali i svima ostalima biti pružena ruka, te da će se tražiti odgovornost onih koji su u prethodnoj vlasti bili najodgovorniji, pokazuju i političku zrelost, ali i obavezuju. Potvrda da se krenulo pravim putem jesu i odmah po okončanju izbornog procesa usvojeni principi na kojima će počivati buduća vlast, a koje su potpisala trojica lidera, Zdravko Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović.
„Prvi princip koji je usaglašen jeste da će nova, demokratska vlast, odgovorno sprovoditi sve međunarodno preuzete obaveze. Drugi, da će nova demokratska vlast realizovati sve neophodne reforme kako bi Crna Gora u najkraćem mogućem roku pristupila Evropskoj uniji. Treći, da će nova, demokratska vlast, biti ekspertska, konstituisana od kadrova koji su stručnjaci iz konkretnih oblasti bez obzira na njihovu političku, vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu osobenost. Četvrti, nova vlast će u potpunosti biti posvećena poštovanju Ustava i primjeni zakona, uz izmjene, dopune i reviziju svih diskriminatorskih zakonskih i podzakonskih akata, uključujući i Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Oni su kazali da osim toga, pružaju ruke predstavnicima manjinskih naroda sa željom da zajednički grade ljepšu i prosperitetniju budućnost Crne Gore“.
Usvojeni principi iako i odlučan i odličan, ipak su samo prvi korak. Izazovi koji se nalaze pred novom vlašću, ali i pred svim crnogorskim građankama i građanima su mnogo veći i mnogo kompleksniji. Dekonstrukcija preko trideset godina starog i okoštalog sistema; reforma inertne i korupcijom zaražene državne uprave, promjena na nacionalnim identitetima građene političke kulture, pokretanje lustrativnih procesa, očuvanje tekovina antifašizma i posebno sekularizma, snažnije okretanje ekonomskim, socijalnim, ekološkim pitanjima; konačno ubrzavanje i privođenje kraju procesa pregovora o članstvu sa EU; a sve to uz prisutnu pandemiju virusa i najavljenu ekonomsku krizu, lošim privatizacijama razorenu privredu, nikad goru turističku sezonu, ogroman javni dug…. zahtjevan i dugotrajan posao. Spisak toga šta sve treba dekonstruisati i mijenjati u CG je predugačak za stranice ovog teksta. No da ukažemo na svega par problema, barem kada je 2020. godina u pitanju, nad kojima treba i pružiti ruke ali i zasukati rukave.
Afere, stare i nove
Afera „Koverta“ koju je još početkom protekle godine u javnost iznio odbjegli biznismen Duško Knežević i to snimkom na kome se vidi kako predaje kovertu sa 97.500 eura Slavoljubu Stijepoviću, bivšem ministru prosvjete i bivšem gradonačelniku Podgorice, a sadašnjem generalnom sekretaru predsjednika države Mila Đukanovića, nanovo je aktuelizovana u izbornoj godini. Knežević je tvrdio da su to pare za finansiranje izborne kampanje uoči izbora 2016. godine i da je to uradio u dogovoru s Đukanovićem. Tužilaštvo koje je, po navodima Kneževića takođe upleteno u ovu aferu, nije procesuiralo odgovorne.
Afera „Stanovi“ pokazala je jasne zloupotrebe državnih i javnih funkcija. Stanove ili povoljne stambene kredite iz državnog budžeta dobili su javni funkcioneri koji imaju čak i po pet nekretnina. Na spiskovima povlašćenih javnih funkcionera kojima je Vlada obezbijedila “krov nad glavom” našli su se poslanici, ministri, sudije, tužioci, policijski funkcioneri, pa čak i predsjednica Vrhovnog suda, Vesna Medenica. Ni ovdje nije bilo nikakve odgovornosti jer iz Vlade nisu željeli da priznaju da je bilo zloupotreba.
Afera „Možura“ zbog koje je početkom ove godine pala Vlada Malte, a Evropska komisija očekuje da optužbe za korupciju dobiju vjerodostojne, nezavisne i efikasne istrage, još nije dobila svoj epilog. Radi se o ubistvu novinarke Dafne Karuane Galicije koja je istraživala poslove vezane za kapitalni projekat izgradnje vjetroelektrana na Možuri, brdu iznad Ulcinja. Mediji su objavili istraživanje u kojem se navodi da je kompanija “17 blek”, koja se nalazi u vlasništvu Jirgena Feneča, malteškog preduzetnika koji je uhapšen zbog uključenosti u ubistvo novinarke, povezana sa kompanijama koje su kupile crnogorsku vjetroelektranu Možur. Desetak dana prije izbora nosilac liste koalicije „Crno na bijelo“ Dritan Abazović je pokazao nove ugovore vezane za „aferu Možura“ koji, kako tvrdi, potvrđuju „očiglednu korupciju i kriminal zvaničnika Crne Gore među kojima je i Đukanović“. Tužilaštvo iako zamoljeno od strane Abazovića da preuzme dokazni material, još se nije oglasilo.
Sve tri afere pokazuju duboku korumpiranost državnih institucija i organa, ali generalno i cjelokupnog crnogorskog društva koje kao da je sraslo sa uvjerenjem da se sve „može završiti“ i proći bez posledica i odgovornosti, naravno ukoliko se dobro plati. Stoga je jedan od najvažnijih zadataka nove vlasti (ili da počnemo da uvodimo drugačiju terminologiju, “novog servisa građana/ki”) da pokaže da ima nultu toleranciju prema korupciji i nepotizmu, te su poruke o formiranju vlade stručnjaka (što bi trebalo da važi i za sve kadrove po dubini državnog aparata) veoma ohrabrujuće.
Nacionalno klatno podjela
Političko „samoubistvo“ Milo Đukanović je ipak izgleda potpisao usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, po mnogo čemu kontroverznog i sa aspekta prava više nego upitnog zakona. Zakon je usvojen pod čudnim okolnostima u decembru 2019. godine, naprečac, posle ponoći i pratilo ga je hapšenje gotovo čitavog poslaničkog kluba DF koji su se oštro suprotstavili njegovom usvajanju i pokušali fizički da ometu njegovo izglasavanje i usvajanje u parlamentu. Neprihvatanje ovog zakona od strane crkve i stanovništva, rezultiralo je masovnim litijama u gotovo svim gradovima Crne Gore.
Ma šta mislili o njima, njihovoj pozadini i namjerama, litije su se ispostavile kao katarzična i ujediniteljska sila i to najveća i najmasovnija od dolaska Đukanovića na vlast, te time postale najveća prijetnja DPS vladavini. U njih kao da su se ulila različito motivisana nezadovoljstva velikog broja građana/ki, ne samo vjernika. Uslijedilo je niz razgovora ekspertskih timova, međutim do kompromisa ili bilo kakvog dogovora, odlaganja primjene Zakona ili njegovog povlačenja, nije došlo.
Nakon kraćeg mirnijeg perioda izazvanog zabranom javnih okupljanja zbog pandemije korona virusa, tenzije između vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC) su prerasle u ulične sukobe u više gradova. Povod je bila litija u Nikšiću 12. maja, na praznik Svetog Vasilija Ostroškog, nakon koje je policija uhapsila vladiku SPC Joanikija i još sedam sveštenika. Oni se terete da su masovnim, a zabranjenim okupljanjem, ugrozili zdravlje građana dok traje epidemija. Joanikije se brani da nije zvao vjernike na litiju, već da su se sami pojavili, odnosno da se „dogodio narod“.
Tenzije su se u međuvremenu usijale i u parlamentu, gdje je Andrija Mandić poručio da, „ako Joanikije ostane u zatvoru, vlast neka slobodno spremi uniforme“. On je i krajem prošle godine, kada se usvajao sporni zakon, pozivao „ratne drugove“ i prijetio „otkopavanjem oružja“. Nije procesuiran zbog toga, dok je vlast, u međuvremenu, besomučno hapsila pristalice opozicije i SPC, i zbog benignih i sarkastičnih komentara na društvenim mrežama.
Sve ovo ukazuje na jedan po mnogo čemu ozbiljniji i veći problem, na duboku podjeljenost unutar pravoslavnog dijela stanovništva Crne Gore, na Srbe i Crnogorce. Pitanja nacionalnog identiteta ponovo dijele Crnu Goru i to krajnje tenzično i ovakvo opasno stanje prijeti da traje još dugo. Riječi Milovana Đilasa da kada god neko gurne klatno srpsko-crnogorskog nacionalnog pitanja na jednu stranu, ono se snažnije i u širem luku vrati na drugu. Možda je konačno došao trenutak da se klatno zaustavi, klatno podjela i razdora i da se umjesto na lijevo i na desno, na crveno i na crno, na bijelo i na zeleno, počne klatiti od boljeg standarda ka većoj toleranciji, od demokratije ka vladavini prava.
Sloboda je stigla! Jedan je od najčešćih uzvika ovih postizbornih dana u Crnoj Gori. Ali sve dok nema slobode za sve one druge, sve dok ignorišemo ili relativizujemo strahove onih drugih, ni ja nisam slobodan niti bezbrižan. Sloboda nije trenutno osećanje stanja, nego trajno osećanje cilja, rekao bi Borislav Pekić, pa hajde onda da ovo trenutno lijepo osjećanje nas nekih, zajedno pretočimo u permanentnu borbu za ono što bi trebalo da bude cilj svih nas, sloboda i mir.
Sjeverna Makedonija: Vanredno i stanje izbora
Društveno-politički kontekst u Republici Severnoj Makedoniji u 2020. godini može da se opiše u nekoliko ključnih reči: Covid 19, tehnička vlada, vanredno stanje, parlamentarni izbori, govor mržnje, nacionalizam, diskriminacija i svakako, kriminal.
Ranija uzdanica, specijalna tužiteljka Katica Janeva je osuđena za korupciju, odnosno zloupotrebu službenog položaja i prekoračenje ovlašćenja. Istovremeno, najveći deo onih koje je trebalo da procesuira, poput nekadašnjeg obaveštajca i rođaka bivšeg premijera, nekada jednog od „nedodirljivih“ i jednog od najbogatijih preduzetnika u zemlji, šeta se po Skoplju slobodno. I sam bivši premijer uživa u svom (nelegalno stečenom) bogatstvu u egzilu. A mi ostali i dalje živimo uglavnom sa partizanskim institucijama, korumpiranim sudstvom i porobljenim medijima.
Pandemija je definitivno doprinela da ove teme ne budu u fokusu dešavanja u našoj zemlji. Bez neke euforije prošla je i odluka Saveta Evropske Unije da otpočne pregovore za članstvo Republike Severne Makedonije u Evropskoj Uniji, kao i naše formalno učlanjenje u NATO.
U jeku pandemije bili smo bez političke vlade. Kada su raspisani parlamentarni izbori, parlament se samoraspustio. Izbori su najpre bili zakazani u aprilu, a prethodno, 100 dana pre prevremenih izbora, formirana je tehnička vlada, na čelu sa tehničkim premijerom. Zbog odlaganja izbora ova vlada ostala je na vlasti duže nego što je prvobitno planirano.
U kontekstu globalne zaraze korona virusom i sa ciljem uspešnog sprečavanja širenja zaraze, u martu, predsednik je proglasio vanredno stanje u državi. Potom je ono nekoliko puta produžavano. Policijski čas i vanredne mere postale su sastavni deo naših života. Posle nekoliko meseci, nekako kao da smo zaboravili da živimo u „normalnim“ uslovima.
Posle svake sednice vlade informisani smo o novim merama. Nove mere, po pravilu, svaki put su bile rigoroznije od prethodnih. U isto vreme, priliv lažnih vesti o pandemiji povećao je strahove građana, a često je bilo teško razlučiti šta je prevara, a šta su tačne informacije. Lažne vesti su se širile brže od samog virusa. Al ipak, posle početnog negodovanja, vremenom više niko nije postavljao pitanja o merama koje je nametnula vlast. Jednostavno smo ih prihvatili.
Istovremeno, stroge mere doprinele su narušavanju javnog reda i mira. Česte su bile slike gužvi u saobraćaju, prodavnicama i apotekama. Napeto je bilo i ispred banaka, gde su redovi i kolone građana čekale nekoliko sati da stignu na red.
I konačno izbori
Na političkom planu dominirala je diskusija oko održavanja prevremenih parlamentarnih izbora, koji su održani 15. jula 2020. godine. Ovi izbori su održani u vreme svetske pandemije i pod merama zaštite građana. Političke partije najčešće su predstavljale svoje političke stavove preko društvenih mreža, mada nisu izostali ni tradicionalni mitinzi. I pored preporuka o zaštiti, zabeleženo je nepoštovanje mera od strane dela prisutnih, kao i delimično nepoštovanje mera od strane samih institucija.
Kampanja, iako u negativnom tonu, bila je relativno mirna i korektna, uprkos ograničenjima normalne komunikacije. Mediji su uglavnom samo izveštavali o aktivnostima političkih partija, bez ozbiljnog kritičkog osvrta na njihove platforme. Aktuelni zakoni u vezi plaćanja političkog reklamiranja favorizuju tri najveće partije. Izborni dan protekao je mirno i pored tehničkih problema u objavljivanju rezultata i primedbama u vezi registracije glasača.
Na kraju dana, najviše glasova dobila je koalicija SDSM-BESA[1], koja je time dobila i legitimitet da pregovara za novu vladu. Od albanskih partija najviše glasova je dobio DUI.
Jedno od glavnih obećanja SDSM, zbog kojeg mnogi veruju da je i pobedio, je zalaganje da se dosadašnji partner u vlasti, DUI, pošalje u opoziciju. Sa druge strane, jedino predizborno obećanje DUI je da je došlo vreme za „albanskog premijera“, te da će, ako pobede u albanskom bloku stranaka, tražiti da tako bude. Ostrašćena retorika SDSM da je vreme da DUI postane opozicija pomogla je ovoj partiji da zbije redove i kampanju usmeri na tezu da niko sa strane ne može da određuje albanskim glasačima ko će biti na vlasti. To je, začinjeno govorom mržnje, doprinelo rastu nacionalizma, a pokazalo se da je albanofobija makedonskih partija i deo njihovih medija garancija pobede DUI[2].
Nova vlada starih prijatelja
Gore navedeno svakako je bila samo predizborna retorika. Sada nije tako. Naprotiv! SDSM i DUI su dogovorili da sarađuju i da formiraju vladu. Iza kamera su se gložili oko podele plena, iako su ispred kamera to nazivali „usaglašavanjem pobedničkih izbornih programa i raspodelom odgovornosti u resorima“, dok su trgovinu nazivali „usaglašavanjem vladinog programa i raspodelom kadrova“.
Realno, SDSM je prisiljena na još jedno druženje sa DUI (i obrnuto, zbog izbornog rezultata). Samo je trebalo malo vremena da lepo upakuju priču i da je prodaju sopstvenim glasačima. DUI se sada ponosi što Albanci imaju prvog šefa diplomatije u Severnoj Makedoniji (i predsednik parlamenta je iz DUI, u drugom mandatu, al to više nije vest), dok SDSM nije podlegla „uceni“ od strane DUI, ali će ipak biti „velikodušna“ pa će pre kraja mandata predložiti premijera iz redova DUI.
Politički trik DUI za „albanskog premijera“ očigledno je pogodio metu blizu centra. Blizu, budući da su ipak Alijansa za Albance i Alternativa (AA-A) dobile ogroman broj glasova. Iako se čini da je scena za veliku borbu u albanskom korpusu postavljena i trebalo bi da se finale odigra na lokalnim izborima 2021. godine, ipak koalicija AA-A može da bude prezadovoljna postignutim, iako nije pobedila.
Ovi izbori će biti obeleženi i po ulasku Levice[3] u parlament, koja je iskoristila priliku da se promoviše kao radikalna desnica, a na izborima su nastupili sa aurom branitelja makedonske državnosti nakon „nacionalnog poniženja“ koje su priredili SDSM i VMRO-DPMNE sa promenom imena države. Poražavajuće je da su osvojili značajan broj glasova.
Ratni profiteri
Očekuje se da će zemlja ući u recesiju 2020. godine, prognozira se negativan rast, dok će se i dalje suočavati sa ekonomskim posledicama pandemije. Vlada je u nekoliko navrata usvajala pakete ekonomskih mera za razvoj, podsticanje potrošnje, i promociju domaće ponude. Na žalost, mediji su izveštavali o mnogom primerima kada su, tokom najveće krize i vanrednog stanja neki vlasnici nezakonito profitirali na leđima radnika, a mnogo radnika je ostalo bez državne pomoći koja im je bila namenjena.
Diskriminacija
Iako virus ne diskriminiše, ipak pripadnici marginalizovanih grupa, koje su tradicionalno diskriminisane, mnogo se teže nose sa novonastalom situacijom. U ovakvim okolnostima povećalo se kršenje ljudskih prava. U uslovima stvarnog straha od virusa, ali i straha od drakonskih kazni vlasti, građani su se neverovatno lako odrekli i od to malo demokratije koju smo imali, kao i od bilo kakvog oblika kontrole nadležnih. Očigledno da zakoni ne važe jednako za sve. Nametnute su mere određenim kategorijama građana, i te su ljude stavile u nepovoljniju situaciju od ostalih, dok ih sama vlast vrlo često nije poštovala.
Vladavina zakona počinje poštovanjem zakona od strane vlasti. Kada vlast ne poštuje zakone, obećanja da će se boriti za vladavinu prava postaju besmislena.
Govor mržnje
Generalno negativna politička atmosfera i posebno situacija sa COVID 19, doprinela je velikom broju prijava za govor mržnje na društvenim mrežama. Najveći broj prijava se odnosio na govor mržnje prema etničkoj i političkoj pripadnosti, što je posebno bilo primetno za vreme i posle prevremenih parlamentarnih izbora. Grafiti koji podstiču i šire govor mržnje na osnovu etničke i nacionalne pripadnosti su čest ukras naših ulica. Na žalost, govor mržnje često potiče od eminentnih intelektualaca, poput akademika Makedonske Akademije Nauka i Umetnosti (MANU), koji je na svom Tviter nalogu[4] objavio poruku u vezi sa korona virusom, koja je ocenjena kao nacionalistička i šovinistička. Takođe je povećan i broj izveštaja o govoru mržnje na osnovu seksualne orjentacije i rodnog identiteta.
U Republici Severna Makedonija, umesto da razvijamo građansko društvo, u čijem se centru nalazi građanin, kao pojedinac, nosilac svojih prava i određenih potreba, interesa, želja itd. uporno veličamo kolektivitete. Ukoliko pojedinac želi da ostvari određeno pravo najčešće je primoran da se prikloni nekoj od partija, što ne odgovara njegovim ideološkim razmišljanjima ili potrebama, interesima i slično, već njegovoj unapred određenoj etničkoj pripadnosti, odnosno pripadanju određenoj zajednici.
Luan Imeri
[1] Ovo je prvi put da dve partije, iz albanskog i makedonskog političkog bloka, nastupaju zajedno na izborima
[2] Koalicija oko SDSM je osvojila 46 poslaničkih mandata, VMRO-DPMNE 44, DUI 15, koalicija Albanske alijanse i Alternative 12, Levica 2 i jedan DPA
[3] Lider stranke je često optuživan da širi govor mržnje i svakodnevno privlači pažnju svojim nepristojnim, vulgarnim i skandaloznim izjavama.
[4] On je napisao “Cenu suživota plaćamo životom”, očigledno aludirajući na albansku etničku zajednicu