Bosna i Hercegovina, 23-28.9.2023.
Trenutak u kojem čovjek počinje imenovati stvari i pojave objašnjavati pojmovima, kada krene redefinisati pojmove i davati im skroz druga značenja u različitim objašnjenjima svijeta, od filozofskih do religijskih, ustvari predstavlja magični iskorak u civilizaciju. U kršćanstvu je to riječ („U početku bijaše riječ“), u islamu osnovna karakteristika prvog čovjeka u odnosu na meleke (anđele) jeste da zna imenovati stvari, logos je jedan od ključnih termina kod grčkih filozofa… Od malih nogu mi učimo pojmove, sve oko nas upregnuto je da na naša pleća prenese sijaset pojmova i njihovih značenja. Kasnije, izbor profesije ustvari često jeste izbor polja iz kojeg ćemo više pojmova usvojiti i njima baratati bolje od drugih…
Iako svaka generacija tom univerzalnom pojmovniku dodaje neke nove pojmove dok stare redefiniše ili odbacuje skroz, puka je istina da mi ustvari većinu pojmova usvojimo i njima kasnije baratamo kao nečim datim. Samo će se djeca usuditi postaviti sasvim logično pitanje: Zašto je danas ponedjeljak? Zašto danas ne bi bila subota?
Global Learning Hub for Transitional Justice and Reconciliation osnovan je krajem prošle godine sa idejom razmjene međusobnih iskustava i zajedničkog učenja. Mrežu čine vladine i nevladine organizacije iz Njemačke (Federal Foundation for the Study of the Communist Dictatorship in Eastern Germany; Foundation Remembrance, Responsibility and Future EVZ Foundation; Working Group on Peace and Development FriEnt, Berghof Foundation), međunarodne/regionalne organizacija (Impunity Watch; Asia Justice and Rights, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd ) kao i organizacija iz drugih zemalja (Dejusticia iz Kolumbije, Centre for the Study of Violence and Reconciliation iz Južnoafričke Republike).
Kada smo se odlučili organizirati studijski put za članice mreže organizacija iz cijelog svijeta koje su se okupile u još jednom pojmu koji je nemoguće prevesti na naš jezik a da ne zvuči blesavo željeli smo krenuti u suprotnom smjeru: Umjesto da mi srećemo pojmove, željeli smo vidjeti šta bi se desilo kada bi pojmovi sreli neke ljude i neka mjesta. Kako su i tranzicijska pravda i pomirenje pojmovi satkani opet od nekih drugih pojmova, kao neki veliki lego grad, želja nam je bila da uzmemo pravdu, pomirenje, istinu, žrtve, počinioce, bol, reparacije, stid, sjećanje, suosjećanje, pravedništvo i mnoge druge pojmove i odemo do nekih mjesta i ljudi i vidimo šta će se desiti. Kako funkcioniše sjećanje u postratnom bosanskohercegovačkom društvu, šta znači pravda, kako se komemoriraju žrtve genocida i druge žrtve, postoji li i šta znači hijerarhija žrtava, da li se i kako sjećati vojnih žrtava u kontekstu tranzicione pravde i izgradnje mira, šta preživjeli i porodice ubijenih vide kao svoje potrebe i šta za njih znači pojam reparacija, ima li i ko je taj ko smije stati ispred nas i reći postoji garancija da se zlo neće ponoviti…
Neka mjesta i neki (posebni) ljudi
Prvi dan smo posjetili Memorijalni centar u Potočarima kod Srebrenice gdje smo obišli stalnu postavku posvećenu žrtvama genocida, izložbu „Koracima onih koji nisu prešli“ i mezarje, dok smo u povratku kratko posjetili spomenik srpskim žrtvama u Kravicama u blizini Bratunca te vojničko spomen-groblje Mali zejtinlik (od neki dan Novi zejtinlik) na Sokocu. Drugi dan posjetili smo spomen-park Vraca, grandiozni (i grandiozno zapušteni) kompleks posvećen žrtvama, vojnim i civilnim, iz Drugog svjetskog rata te smo potom u dvorištu Osnovne škole „Sveti Sava“ u Istočnom Sarajevu posjetili spomenik posvećen ubijenoj djeci Srpskog Sarajeva. U nastavku drugog dana posjetili smo Ahmiće kod Viteza i spomenik za 116 bošnjačkih civila iz ovog mjesta koji su ubijeni 16. aprila 1993. kao i spomenik „Osmica“ koji je podsjetnik na osmero ubijene hrvatske djece iz juna 1993. Treći dan posjetili smo urbani dio Sarajeva i ključna mjesta sjećanja kao što su Most Suade i Olge, sarajevske ruže, Spomen-obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, Ferhadiju, Markale…
Više od samih mjesta značili su nam susreti sa ljudima i razgovori sa njima. U Memorijalnom centru vodič nam je bio Azir Osmanović, historičar, kustos i preživjeli svjedok genocida, sa kojim smo ostali puna dva sata. Kakvu podršku trebaju žrtve, kakva su njegova porodična iskustva sa izostankom te podrške, kome je namijenjen Memorijalni centar, ko su uobičajeni posjetioci, koja su njihova pitanja i stotine drugih tema smo uspjeli u ta dva sata barem načeti. Na Novom zejtinliku kustos nam je bio historičar Tomislav Tamburić, dok nas je u Istočnom Sarajevu kratko pozdravila i kontekst kako je i zbog čega podignut spomenik ubijenoj djeci Srpskog Sarajeva pojasnila Željka Topalić, direktorica škole koja je i inicirala podizanje spomenika. Dva dana pratnja nam je bio i naš dugogodišnji prijatelj i saradnik Adnan Hasanbegović. Ratni veteran i dugogodišnji aktivista, naš Ado, neiscrpni je izvor priča, (pri)povijest koja hoda i čovjek koji svakom pojmu ili daje novu perspektivu ili barem o svakom ima neki vic, šalu, doskočicu…
U Vitezu nam se priključila Dragica Tomić iz Trusine kod Konjica. Željeli smo da na neki način ispričamo priču i Ahmića i Trusine, pa nam se zgodnim učinilo, nakon obilaska Ahmića, razgovarati sa nekim iz Trusine kad već nećemo stići otići i do Hercegovine. Dragica, takva kakva jeste, iako to od nje nismo imali obraza tražiti, insistirala je da sa nama posjeti i Ahmiće i položi ružu žrtvama iz ovog mjesta koje su ubijene na isti dan kad i njeni najmiliji u Trusini. Nakon što smo sa mješovitom grupom ratnih veterana u dvije godine bili i u Trusini i u Ahmićima maštao sam kako se Ahmići i Trusina sreću. I tako, do susreta nije došlo na pola puta, Trusina je potegla do Ahmića, da vidimo tu na licu mjesta šta znači oprost, hrabrost, zajedničko sjećanje, stid, ponos, strpljenje… Ima ljudi veći su od svakog mjesta, grada, države… Dragica je jedna od njih. Zahvalni smo i Mahir ef. Husiću, imamu iz Ahmića čija su vrata (i srce) uvijek otvoreni za nas i koji je i sam jedne prilike potegnuo do Trusine. U Vitezu smo sreli i porodicu Garić kojoj su na Osmici, a to je jedva deset metara od praga njihove porodične kuće, ubijeno dvoje djece a njihov sin Ivan, koji danas skrbi o spomeniku, teško ranjen. I sad kad se prisjećam tog kratkog razgovora sa majkom koja je izgubila dvoje djece vidim radost i zadovoljštinu (ima li mjesta za radost u trancijskog pravdi i pomirenju?) na njenom licu zbog toga što se cijeli svijet skupio tu na Osmici. Pričali smo i o tome šta za porodicu znači šta niko nije procesuiran za ovaj zločin, važno im je to, ali eto, njoj, majci, milo i što ljudi dolaze i znači joj mnogo. Ime je znak, kažu. Mira joj je ime.
Cijelo jedno popodne smo ostavili i za razgovor sa ratnim veteranima i dugogodišnjim mirovnim aktivistima, našim prijateljima Amerom Delićem, Đokom Pupčevićem i Krešom Primorcem. Zašto su se susreli sa bivšim neprijateljima, kako se nose sa pritiscima i optužbama za izdaju i izdaju jedinstva svog naroda, zašto su otišli odati počast bivšim neprijateljima, kako se nose sa odgovornošću za rat, kako gledaju na proslave ratnih pobjeda, ima li u ratu pobjednika, vide li sebe, s obzirom da su neki od njih i ratni invalidi, kao počinioce ili žrtve, kako im je otići tamo gdje su njihovi počinili zločin, zašto odlaze i sebi tovare na pleća ogroman teret… Često razgovaramo o svemu ovome sa ratnim veteranima, to su pitanja koja uvijek otvaramo i koja nam i samima mnogo znače, ali ovaj put razgovor je bio posebno emotivan i sadržajan. Hvala i Đokinoj supruzi Milki koja nam se pridružila i svojim prisustvom dala razgovoru skroz nove dimenzije.
Dogovorna zajednica
Nakon trodnevnog studijskog puta o mnogim od ovih pojmova nastavili smo da razgovaramo i naredna dva dana kroz različite radionice. Željeli smo da onaj lego grad od pojmova potpuno raspakujemo i vidimo od kojih sve kockica ja sazdan, kako su te kockice sklapane na Balkanu, kako u Indoneziji, Južoj Africi ili Kolumbiji, možemo li zamisliti da ih, sada nakon svih tih iskustava, sastavimo nekako drukčije, da ih uklopimo bolje? Ima djece koja vole slagati ispočetka. Ima i onih koji se boje jednom složeno srušiti. Ma koliko nakrivo nasađeno bilo.
Kako je Global Learning Hub for Transitional Justice and Reconciliation pokušaj umrežavanja i izgradnje partnerstva, bilo nam je važno da otvorimo prostor za razgovor ne samo o tome kako razumijemo iste pojmove već i šta naše organizacije trenutno rade i kako želimo raditi jedni sa drugima. Šala kaže da se čovjek za partnerstvo (u orginalu: brak) uvijek kaje: U slučaju loših partnerstava kaje se što se uopće upustio u tako nešto, u slučaju dobrih partnerstava kaje se što se i ranije nije upustio u nešto slično. Kako mi partnerstvo vidimo kao dogovornu zajednicu od suštinske važnosti nam je bilo otvoriti prostor za sam dogovor i izgradnju zajednice što je zajednička odgovornost svih uključenih u proces. Bez obzira kako će se naša mala zajednica dalje razvijati mi smo beskrajno srećni što smo se u ovu mrežu upecali i što smo mogli ugostiti ljude iz Južne Afrike, Libana, Kolumbije, Indonezije i Njemačke. Pitanja, osvrti, druženja, neslaganja i razmimoilaženja, a na momente i samo ćutanje, nas su neizmjerno obogatili. Hvala dragi prijatelji.
Galeriju fotografija možete vidjeti OVDJE