Kada sam se u aprilu ove godine, usred pandemije, priključio timu koji radi na obilježavanju neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini u istraživanju neobilježenih mjesta stradanja u Srednjoj Bosni krenuo sam iščitavati sudske presude koje se odnose na ratne zločine na ovom području. Neka od tih mjesta danas su dobro poznata, obilježena su kao stratišta i mjesta su godišnjih komemoracija. Mi smo tragali za onima drugima, na kojima su također izvršeni zločini, ali su danas neobilježena, tabuizirana, skrajnuta, to su napuštena mjesta gdje nema ko da traži podizanje spomenika ili su pak mjesta u kojima se ne dozvoljava podizanje spomenika jer ih neko vidi kao prijetnju, nelagodno podsjećanje na odgovornost za učinjeno… Tako smo došli do Bilivoda, Miletića i Rankovića u Srednjoj Bosni, Igmana i Bjelašnice u okolini Sarajeva, tako smo, uostalom, došli do više od 80 mjesta u cijeloj BiH…
Opet, kad smo pripremali posjetu ratnih veterana i mirovnih aktivista komemoracijama ubijenim Hrvatima i Bošnjacima u Briševu i Zecovima kod Prijedora, ili kad smo išli na komemoracije u Vitez i Mostar, čitali smo o stradanju ljudi u tim mjestima, progonima i pokušajima povratka. Slušali smo kako je Briševo skoro pa izbrisano i danas jedva da postoji a u skorijoj perspektivi je sasvim izvijesno da će potpuno nestati, zarasti u šumu, nisko rastinje, bez puta i znakova da je tu nekad živjelo više stotina domaćinstava. Pitali smo i zašto iz Zecova odlaze čak i oni koji su se vratili nakon rata, zašto selo nema primjereno vodosanbdijevanje, struju…
Ne kažem da priče o mjestima nisu važne, kontekst je neophodan, on nam daje mogućnost da lična iskustva uvežemo u priče širih zajednica, da prepoznamo procese, postavimo ili pokušamo odgovoriti na važna pitanja: kako se desilo i zašto se nešto desilo? Ali ovdje želim nešto drugo, želim da od mjesta otrgnem ljude, da ispričam njihovu priču… Jer na kraju krajeva, ljudi a ne mjesta su ono što nas svaki put dirne, podstakne, motiviše, rastuži… Iako kažemo da idemo da obilježavamo mjesta stradanja, jezička konstrukcija nekako prikriva da obilježavamo stradanje i patnju ljudi, da idemo na komemoracije da iskažemo solidarnost i podršku porodicama žrtava, da ljudima pokažemo da nisu sami… Ovo su tri priče, sasvim lične, onako kako sam ih ja doživio, i ne pretenduju da budu išta više.
Navratite…
Katica Mijač ima 75 godina, živi sama od smrti muža i nema djece. Živi sama u selu u kojem je do rata živjelo pedesetak porodica. Živi sama u selu u kojem je rođena, u kojem se udala i proživjela cijeli svoj život. Dobro, ne baš cijeli – protjerana je krajem ljeta 1993. u jeku bošnjačko-hrvatskog sukoba u Srednjoj Bosni, izbjegla je kao posljednja hrvatska porodica u tom selu. Vratila se čim je potpisan Washingotnski sporazum, u proljeće 1994. godine. Bošnjačko-hrvatski sukob tada jeste bio okončan, ali ko se sjeća tog vremena zna šta je značilo vratiti se na svoje ognjište 1994. Nije mogla, kaže, na tuđem, u Busovači, ni ona ni muž joj nisu mogli, vuklo ih da se vrate u svoju kuću, da nastave tamo gdje su stali u ljeto 1993. Dok mi pokazuje imanje sjeća se kako bi izašli da rade na imanju, sami njih dvoje, pa bi zapjevali, puna duša, a kuća pokrivena najlonom iz donacije. Ali na svom.
Katica je danas usamljena, čuje se sa sestrom koja od poslije rata živi u Kninu i koja je zove sebi, a Katica se čudom ne može načuditi šta će ona u Kninu. Kaže da ima ikoliko razumijevanja za sestru i Knin, one u Australiji i ne pokušava shvatiti. Posjećuju je časne sestre, ode i na misu u mjesnu crkvu, izađe ispred kuće da poradi štošta, žali se kako travu više niko neće da kosi ni da mu plati. Na selu nema ljudi, to se već zna dugo, a sve je manje i hajvana, zemlja koja se nekad krčila i otimala od šume danas ponovo postaje šuma. U selu u kojem nema ljudi ni hajvana ima neobilježenih mjesta stradanja vezanih za protekli rat. Dok nas vodi na mjesto gdje joj je ubijen komšija, žali se na „vikendaše“ koji joj otimaju vodu i Općinu koja ništa ne poduzima. Žali se i na one koji su ugazili svijeću koju je zapalila na mjestu ubistava svojih komšija koje je i do danas ostalo neobilježeno. I „vikendašima“ koji bi da grade vikendice i Općini koja bi da se najradije pravila da ništa ne vidi, račun kvari jedino Katica koja, eto tako, odbija da ode ili da umre. Galami, nosi vodu sa izvora jer su joj njenu ukrali, ide po općinama da prijavi, prosto neće da odustane. Kaže nam da joj navratimo, da će paziti oznake koje smo ukucali u zemlju na mjestima ubistava i da će nam reći koliko dugo su potrajali.
Lice Fikreta Bačića ste vjerovatno vidjeli na vijestima nekad krajem maja. Krajem maja ove godine, one prethodne, i još nekih prethodnih godina. Krajem maja, svake godine od 2012. Fikret podsjeća, traži i ne odustaje od izgradnje spomenika za 102 ubijene prijedorske djece među kojima je i dvoje njegove – Nermin i Nermina. Ako ste bili u Prijedoru na Danu bijelih traka Fikret vam je onaj čovjek koji se na kraju mirne i dostojanstvene šetnje – jedne od najdirljivijih komemoracija na kojima sa bio – obrati kratkim govorom. Odmjereno, svaka riječ sto puta izmjerena, Fikret traži da se djeci, čiju nevinost ne može niko osporavati, izgradi dostojanstven memorijal, u centru grada, ne u nekom prikrajku ili dvorištu vjerskog objekta. To je borba ne samo za spomenik već za pravo na sjećanje koja od 2012. uspijeva da se otrgne od svih zloupotreba i da ostane čista, ustrajna i dostojanstvena.
Fikret danas živi u Zecovima, bori se za porodicu koju je zasnovao nakon što mu je 1992. ubijena cijela porodica, dvoje djece, žena, majka i još 30 članova šire porodice. Dok se bori da živima osigura vodu i struju, već godinama aktivno traži kosti svojih najmilijih koje ni do danas nisu pronađene. Kao član Savjetodavnog odbora Instituta za traženje nestalih osoba, odbora koje sačinjavaju žrtve, jasno govori o tome kako su porodice koje tragaju za svojim najbližim prepuštene same sebi, kako su prinuđene plaćati za informacije o lokacijama masovnih grobnica, same ići i prekopavati dunume i dunume zemlje u pokušajima da ne dozvole da se ugasi posljednji tračak nade. U toj rečenici – porodice plaćaju za informaciju o masovnoj grobnici u kojoj su možda kosti njihovih najmilijih – stane vam toliko da to ne možete pojmiti.
Fikret i njegova porodica izgradili su spomenik u znak sjećanja na 30 članova svoje porodice ubijenih 1992. godine u Zecovima. Fikret zajedno sa svojim bratićem Zijadom Bačićem, koji je kao dječak preživio strijeljanje svoje porodice, obilaze Bosnu i Hercegovinu i sa drugim žrtvama učestvuju u programima javnog govorenja. Govore da nikada neće odustati od potrage za svojim najmilijim, da ubicama nikada neće oprostiti i da je, uostalom, samo njihovo pravo da oproste ili ne oproste, da će insistirati na njihovom procesuiranju, da razumiju bol drugih žrtava i da je krivica pojedinačna…
Dođi, ma ko da si, samo dođi…
Ivanu Gariću 10. juna 1993. godine ubijen je brat, a on i njegova sestra teško su ranjeni da bi sestra kasnije preminula u Splitu. Granata ispaljena sa položaja Armije BiH taj dan je ubila osmero djece, na lokaciji koja danas, simbolično, nosi nezvanični naziv „osmica“. Svake godine na „osmici“ okupi se više stotina onih koji ne dozvoljavaju da se zaborave ubijena djeca. To je sasvim intimna komemoracija koju organizira Ivan, njegovi roditelji i porodice druge ubijene djece. Ivan je inicirao i podizanje spomenika, borio se za njegovu legalizaciju, uređenje i održavanje. Kada smo se sastali sa njim dan uoči komemoracija sa željom da se upoznamo i najavimo, ostali smo duže od dva sata u razgovoru koji vas inspiriše i ohrabruje. Na komemoraciji nas je Ivan upoznao sa svojim roditeljima, upoznali smo i druge roditelje ubijene djece, a sama komemoracija, bez zvanica i protokola, spontana koliko i organizirana, bila je ispunjena tolikim emocijama da je to doista teško opisati. Prosto, bio je to otvoren poziv: dođite i saučestvujte u našem bolu, dođi, ma ko da si, samo dođi (Rumi).
To su tri priče iz kojih niste saznali mnogo, gotovo ništa, ni o Bilivodama, ni o Zecovima, ni o Vitezu, ni o ratu, ni o povratku, miru…. A opet, nekad mi se čini da je sve baš u ovakvim pričama. A treba ispričati i druge priče, kakva je ona o Edinu iz Prijedora koji je ovo ljeto upoznao Zdravka iz Briševa, o Adninu iz Mostara s kojim smo odali počast ubijenima na Uborku i Sutini među kojima su i njegovi roditelji, Stani, ratnom veteranu, bivšem logorašu i dugogodišnjem mirovnom aktivisti za čiju je priču malo i knjiga a kamoli tekst i koji nas uvijek postidi svojom predanošću ideji pomirenja, Novici sa juga Srbije… Treba ispričati stotine, hiljade takvih priča.