U Vlasotincu, gradu od 33.500 stanovnika, održavao se prvi skup ratnih veterana na tlu Srbije, koji su učestvovali u ratovima devedesetih na prostoru raspadajuće Jugoslavije. Pod okriljem Centra za nenasilnu akciju iz BiH je došla poznata grupa veterana sa kojima sam već bio u Berlinu i Srebrenici. Plus dvojica veterana Hrvatske vojske, te organizatori Novica i Goran
Zanimljivo je koliko se transformiše pogled na isti krajolik ovisno o promjeni godišnjeg doba. Prvi put kada sam prolazio kroz Srbiju od Užica prema Jugu trajao je oktobar. Većina prizora je upućivala na zapuštenost i sivilo. Sada smo putovali kroz proljeće istom rutom samo što nam je cilj bio grad Vlasotince, nedaleko Leskovca, za razliku od prvog putovanja kada nam je krajnja destinacija bila Sofija. Zelena boja je dominirala, ljudi su djelovali živahnije, sivila nije bilo ni na vidiku. Proljetne naočale su bile ugodne. U Vlasotincu, gradu od 33.500 stanovnika, održavao se prvi skup ratnih veterana na tlu Srbije, koji su učestvovali u ratovima devedesetih na prostoru raspadajuće Jugoslavije. Pod okriljem Centra za nenasilnu akciju iz BiH je došla poznata grupa veterana sa kojima sam već bio u Berlinu i Srebrenici. Plus dvojica veterana Hrvatske vojske, te organizatori Novica i Goran iz Vlasotinca, stari članovi CNA ekipe. Prvu put su se sa našom grupom susreli veterani iz Vlasotinca, Niša, Leskovca, Pirota, Prokuplja, i Kruševca. Na početku je bila prisutna nervoza i napetost zbog situacije koja je svima bila nova, da bi sve krenulo normalnim tokom uz hranu i piće.
Centralni događaj je bio obilježavanje stradanja nevinih civila koji su poginuli u Grdeličkoj klisuri kada su NATO avioni raketirali međunarodni voz br. 393 na relaciji Beograd – Solun kada je poginulo 15 putnika, čiji identitet je poznat, dok se ostalih pedesetak putnika vode kao nestali. Očevidac ovog događaja koji spada pod frazu “kolateralna šteta” bio je upravo naš domaćin Novica Kostić. Pričao mi je da su posvuda bili komadi ugljenisanog ljudskog mesa, upotrijebio je jedno rustikalno poređenje, plastično i nadrealno. Samo spomen-obilježje nalazi se odmah ispod pružnog nasipa prije mosta na kojem je voz i pogođen. Ispod mosta je rijeka Južna Morava. Desno od spomenika je betonski bunker iz 2. svjetskog rata i strnjište na kojem je bio postrojen počasni vod vojnika u maskirnim uniformama sa Zastavinim automatskim puškama u rukama.
Plato ispred spomenika je napravljen od pružnih pragova između kojih se nalazi riječni pijesak. Spomenik je urađen od kamena i na njemu piše: “Ne treba se bojati ljudi, već neljudskog u njima…” Na gornjem dijelu monolita nalazi se krst, dok je skroz na vrhu smješten metalni dio vagona, pipak kojim se vagon spaja s drugim vagonom. Izredali su se mnogobrojni govornici, od onih s osjećajem za mjerom do onih koji su isticali kako je to zločin neviđen u ljudskoj istoriji. Tačno u vrijeme kada je voz raketiran pojavila se kompozicija sa dva-tri vagona i uz dugi pisak lokomotive zaustavila se pored spomen-obilježja. Među brojnim delegacijama koje će položiti vijence podno spomenika nalazila se i delegacija veterana iz grupe Centra za nenasilnu akciju. Bilo je toliko vijenaca da se uhvatio red ljudi koji su čekali da odaju počast žrtvama. Spikerica je najavljivala ko polaže vijence. Među mnogim zapamtio sam ljude iz ultradesničarskih Dveri i Srpske radikalne stranke. Nažalost, žrtve počesto nemaju veze sa posmrtnim počastima koje se odvijaju njima u spomen. Naši veterani su se ponašali i izgledali onako kako i priliči komemorativnom trenutku. U jednom momentu oglasio se počasni vod sa tri plotuna ispaljena negdje u nebo. Zatim se vojska pokupila u autobus i nestala na prašnjavom drumu. Isto smo i mi uradili zaputivši se prema Leskovcu gdje smo imali skupni sastanak sa gradskim službenicima.
Na sastanku je jugonostalgija, kao i u većini priča, bila vezivno tkivo razgovora. Moglo mi se učiniti kao da se svi u prostoriji odjednom počinju prisjećati događaja iz doba kada su služili JNA. Spominjale su se i radne akcije, drugarstva sa ljudima koji su nestali u ratnim vihorima devedesetih godina. Pokidane veze, i davna prijateljstva. Prostorija je odisala nostalgijom za vremenima Titove Jugoslavije.
Ipak, devedesete godine, gumica koja može obrisati svačiju istoriju privatnog života, bile su toliko intenzivne i destruktivne da su sjećanja djelovala kao isprane slike nestalih života. Poslije se druženje nastavilo za stolovima Motela Gunjetinac u predgrađu Vlasotinca. Bila je vidljiva želja srbijanskih ratnih veterana za druženjem sa bh. veteranima i veteranima iz Hrvatske. Razlike među njima su itekako uočljive. Dok veterani iz BiH i Hrvatske imaju kakvu-takvu satisfakciju time što ih država i entiteti priznaju i daju im nadoknade, taman one bile i simbolične, u Srbiji je stanje potpuno drukčije. Mnogi kažu da je broj od 800.000 veterana u Srbiji pretjeran, ali se svakako radi o broju od nekoliko stotina hiljada ljudi kojima njihova država negira status i priznanje iz prostog razloga što Srbija ne priznaje svoje učešće u ratovima Hrvatskoj i BiH, jer bi time priznala i agresiju na ove zemlje. Onda možete zamisliti stotine hiljada ljudi punih rana, fizičkih i duševnih, kako hodaju besposleni zemljom u tranziciji. Ljudi kojima niko nije objasnio šta da urade sa svojim ratnim iskustvom, sa svojim traumama, gdje da ih arhiviraju, kako da ih prerade. Zato nije nimalo čudan masakr koji se desio u Velikoj Ivanči nedaleko od Beograda, kada je ratni veteran ubio 13 osoba među kojima je bilo i dvogodišnje dijete. Jedno od pravila termodinamike kaže da je fluid nestišljiv. Tako je i trauma nestišljiva. Kad god se ona potiskuje, zataškava ili negira, može se očekivati njena erupcija. Ratovi su završeni i nekadašnji ratnici su bačeni na smetljište svakodnevnog života. Obratite pažnju na stranice crnih hronika. Tamo gdje se ispisuje nevidljiva istorija sveopšteg rasula nastalog ratovima i raspadom jedne ideje, sistema, zajedničke države. Ne postoji nijedna životinjska vrsta koja je veća potrošna roba od čovjeka, što još jedino nije shvatio tzv. obični čovjek, onaj bez kojeg ne bi bila moguća sintgma: topovsko meso.
Faruk Šehić
objavljeno u bh. magazinu “Dani” 19.4.2013.