Nije sve ni u novcu ni u zatvoru

| drugi-other |
Vanja Stokić, novinarka i aktivistica iz Banja Luke piše o posledicama nacrta zakona koji je usvojila Narodna skupština Republike Srpske, a kojim uvreda i kleveta postaju krivično djelo ...
27. april/travanj 2023
27. april/travanj 2023

Narodna skupština Republike Srpske, jednog od dva entiteta u Bosni i Hercegovini, usvojila je krajem marta Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona RS-a, kojim uvreda i kleveta postaju krivično djelo. Sada usvojeni nacrt zakona ide u javnu raspravu prije nego se o njemu još jednom očituje vladajuća većina u Republici Srpskoj. Pored ovog zakona, isti dan Vlada Republike Srpske usvojila je i u skupštinsku proceduru uputila Nacrt zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija kojim se nastoji onemogućiti djelovanje nevladinih organizacija.

Vanja Stokić, aktivistica i novinarka iz Banja Luke, u osvrtu za Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd piše o izmjenama koje posebno ciljaju upravo nezavisne novinare i aktiviste.

Piše: Vanja Stokić

Ako je suditi po komentarima na društvenim mrežama, veliki broj ljudi u Bosni i Hercegovini podržava najavljenu kriminalizaciju klevete. Vesele se nečemu što vide kao zavođenje reda među medije i novinare. Jer svakoga ko ne misli, govori i piše ono što mi mislimo, govorimo i pišemo, treba prevaspitati. Pa da misle, govore i pišu isto što i mi. Zar ne?

Bosna i Hercegovina (i ne samo ona!) ima veliki problem sa medijima. Tačnije, sa jednim dijelom medija, koji pripada sivoj zoni jer se ne zna ko stoji iza njih, ko i zašto objavljuje određene vijesti, kome da pošaljete demanti ili poziv na sud. Većinom se pojavljuju u izbornim godinama ili u periodima većih tenzija u društvu. Osvanu iznenada, praktično preko noći, pa vrlo hrabro i otvoreno stavljaju na stub srama konkretne osobe, sa njihovim fotografijama, imenima i nedjelima koje su počinili. Ili se samo tako čini većinom neukoj javnosti, koja vjeruje u sve što pročita?

Zanimljivo je da institucije Republike Srpske nisu odlučile da se obračunaju sa ovim medijima jer da jesu, predlagale bi zakon o transparentnosti vlasništva nad medijima. Umjesto toga, predlažu da se kleveta i uvreda ubuduće tumače kao krivično djelo, sa kaznama do 120.000 KM. Ne možete da kaznite medij koji nije registrovan niti se zna koja osoba ga vodi, pa izmjene Krivičnog zakonika ne pogađaju problematične medije. Ali, oni i nisu meta domaćih institucija i političara. Meta su oni koji izvještavaju o njihovom kiriminalu, a ove izmjene mogu da budu odličan način da im zauvijek isključe tastature. A i zašto bi kažnjavali te prve, kad time kažnjavaju sebe, zar ne? Plus, novi zakonski propisi bi medije spriječili da pišu o porodicama funkcionera, preko kojih oni često pokušavaju da prikriju trag ukradenog novca. Zato su odlučili da sve u vezi svojih porodica proglase privatnošću, bez obzira što je ona finansirana javnim novcem.

Ova bitka je unaprijed izgubljena, ali jedan dio medija ne odustaje. Ne žele da se predaju bez borbe i bez jasne poruke da ne pristaju na nova pravila. Znaju da, što veću buku prave, to će prije doći na red za sankcionisanje, ali ne mare za to. Za to vrijeme, reakcije međunarodnih organizacija su vrlo blage. Izražavanja nezadovoljstva i prijeteći statusi na Tviteru. Ne znamo šta se dešava u pozadini, poteže li se možda neko vanredno diplomatsko oružje? Čisto sumnjamo. Na kraju krajeva, mi smo ih birali. Nekoliko puta. Mi smo im dali moć i legitimitet. Mi smo ti koji ne pokreću proteste, srećni sve dok se ne puca.

Samo nemojte kasnije da bude kako niste znali šta dopuštate. Nisu mediji jedina meta. Jesu prva, ali nakon nas, doći će i do vaše kuće. Samo što tad neće biti nas da o tome izvijestimo. Nije ovo nikakva prijetnja da ćemo vas ostaviti na cjedilu već realna prognoza. Ne usvajaju se izmjene zakona kako bi se regulisao javni prostor već da bi se neposlušni mediji ugasili ili ukrotili. Ako vam nije jasno kako će se to uraditi, razmislite samo o načinu na koji se krivični postupci vode. Ako neko (a bilo ko ima pravo da to uradi), podnese prijavu protiv nekog medija, te navede da je klevetao, pravosuđe može da zaplijeni svu opremu iz redakcije, kao i sve dokumente, kako bi se sprovela istraga. Znači, svi računari, foto-aparati, kamere, diktafoni, rokovnici…. Cijela redakcija može da se opustoši, u samo jednom danu da ostane bez onoga što je sticala godinama. Znajući koliko dugo postupci traju u Bosni i Hercegovini, te da se ovdje poziva na sud i deset godina nakon izvršenog djela, to praktično znači da medij ostaje bez sredstava za rad. Skoro niko u Bosni i Hercegovini nema taj luksuz da iznova opremi redakciju i nesmetano nastavi sa radom posijle toga. Naravno, ukoliko se tokom istrage utvrdi da je medij nevin, oprema se vraća. Ali šta sa štetom koja je već nastala i radom koji je bio obustavljen u međuvremenu, koje može da traje i nekoliko godina?

Novčane i zatvorske kazne nisu najgore što može da se desi. Već upravo višegodišnje mrcvarenje i maltretiranje ljudi po policijskim stanicama, tužilaštvima i sudovima. I šta vam onda na kraju znači oslobađajuća presuda, kad je u vama ubijena svaka želja da se bavite svojim poslom?

 

poveznice:

kategorije:

cna sajtovi

onms

biber

nenasilje!

kultura sjećanja